Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2942/20 (I. J.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Radni odnos
- Otkaz
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2942/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2942/20, rješavajući apelaciju Ilije Josipovića, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka m) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ilija Josipović protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 55 0 Rs 001878 19 Rsž od 2. lipnja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 55 0 001878 17 Rs od 22. kolovoza 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ilija Josipović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 55 0 Rs 002895 18 Rsž od 24. lipnja 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 55 0 Rs 002895 18 Rs od 26. siječnja 2018. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ilija Josipović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Jerko Čilić odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 10. kolovoza 2020 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 55 0 Rs 001878 19 Rsž od 2. lipnja 2020. godine, Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 55 0 001878 17 Rs od 22. kolovoza 2019. godine, Rješenja Kantonalnog suda broj 55 0 Rs 002895 18 Rsž od 24. lipnja 2020. godine i Rješenja Općinskog suda broj 55 0 Rs 002895 18 Rs od 26. siječnja 2018. godine (u odluci Kantonalnog suda od 24. lipnja 2020. godine i obrascu apelacije greškom navedeno da je odluka Općinskog suda datirana 5. ožujka 2018. godine umjesto 26. siječnja 2018. godine).
Postupak okončan presudom Kantonalnog suda broj 55 0 Rs 001878 19 Rsž od 2. lipnja 2020. godine
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda broj 55 0 Rs 001878 19 Rsž od 2. lipnja 2020. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da su nezakonite odluka nadzornog odbora tuženog („Globtour“ d.o.o. Međugorje) i odluka direktora tuženog o izrečenom prestanku radnog odnosa, da se kao nezakonite ponište odluka komisije za disciplinski postupak i odluka o otkazu ugovora o radu, te da se utvrdi da nije otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Dalje je traženo da se naloži tuženom da apelanta vrati na posao na ranije radno mjesto ili drugo odgovarajuće radno mjesto, kao i da tuženi apelantu isplati naknadu u visini plaće koju bi ostvario od 1. siječnja 2017. godine do 31. kolovoza 2018. godine, sa zakonskom zateznom kamatom, te da tuženi uplati u korist MIO/PIO doprinose i razlike doprinosa na platu za mirovinsko i invalidsko osiguranje apelanta za isto razdoblje. Nasuprot tome, obvezan je tuženi da apelantu uplati u korist MIO/PIO doprinose i razlike doprinosa na platu za mirovinsko i invalidsko osiguranje od 2014. do 2016. godine, kao i da isplati apelantu naknadu za korištenje godišnjeg odmora. Konačno, apelant je obvezan tuženom nadoknaditi troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je apelant bio zaposlen kod tuženog na neodređeno vrijeme kao vozač autobusa, da bi odlukom tuženog protiv apelanta bio pokrenut disciplinski postupak. Nakon što je održana javna rasprava (o čemu je sačinjen zapisnik) disciplinska komisija i direktor tuženog donijeli su odluke kojima je utvrđen raskid radnog odnosa s apelantom. Apelant se na navedene odluke žalio, a nadzorni odbor tuženog je odbio žalbe. Kantonalni sud je naveo da je sporno je li disciplinski postupak zakonito proveden i jesu li slijedom toga zakonite odluke tuženog o otkazu ugovora o radu. Prvenstveno, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan navod žalbe da je prvostupanjski sud cijenio samo dokaze tuženog i da ocjenu dokaza nije dao u smislu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te da je povrijedio čl. 7. u vezi sa čl. 5. ZPP. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud uvidom u originalni primjerak zapisnika utvrdio da su ga potpisali svi članovi komisije i apelant, te je zaključio da je neosnovani apelantovi prigovori da nije imao priliku pripremiti i iznijeti svoju obranu, da su disciplinski postupak vodile „nezakonite osobe“, kao i da je nejasno na osnovu čega je disciplinska komisija zaključila da je odbio izvršenje naloga uz verbalno vrijeđanje i fizički nasrtaj na nadređenog. S tim u vezi, ukazao je da je čl. 20. st. 2. Pravilnika o radu tuženog propisano da se ne pristupa izvođenju ostalih dokaza kada zaposlenik prizna da je počinio povredu radne obaveze. Kako je apelant pred disciplinskom komisijom dao iskaz kojim je priznao da je odbio izvršenje radnog naloga, da se verbalno sukobio i da je uhvatio za vrat nadređenog (što nesumnjivo predstavlja fizički nasrtaj), Kantonalni sud je naveo da je saslušanje svjedoka bilo nepotrebno. S tim u vezi, ukazao je da je čl. 3. st. 1. toč. 6. Pravilnika o radu tuženog propisano da je teža povreda radne obaveze odbijanje naloga na način verbalnog vrijeđanja nadređenog, a toč. 7.) fizički nasrtaj na nadređenog. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne primjenjuje odredba čl. 23. Zakona o vijeću zaposlenika (kojom je propisano da se prije donošenja odluke značajne za prava i interese zaposlenika poslodavac obavezno savjetuje s vijećem zaposlenika, a u toč. 3. naveden je i otkaz), jer je u sudskoj praksi zauzet stav da se obaveza savjetovanje primjenjuje samo u slučaju otkaza ugovora o radu zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga. Pri tome je naveo da se prethodna suglasnost vijeća zaposlenika (u slučaju kada se zaposleniku otkazuje ugovor o radu zbog teže povrede radne obaveze) zahtjeva samo u slučaju ako je zaposlenik stariji od 55 godina (čl. 26. Zakona o vijeću zaposlenika), što u konkretnom predmetu nije slučaj. Nadalje, naveo je da je odluka o parničnim troškovima donesena pravilnom primjenom čl. 386. st. 2. ZPP, te su neosnovani prigovori da tuženom nije pripadalo pravo na troškove postupka. Kantonalni sud je istakao da odredbe ZPP govore o troškovima stranaka (a to su apelant i tuženi), pri čemu je kvalitativni uspjeh na strani tuženog (tuženi osnovano osporavao tužbu). Osim toga, naveo je da primjena pravila procesnog prebijanja usvojena i ustaljena u novijoj sudskoj praksi i zasniva se na čl. 386. ZPP (koji propisuje da je stranka koja izgubi parnicu dužna protivnoj stranci da nadoknadi troškove). Dakle, uspjehu jedne stranke odgovara neuspjeh druge stranke, pa u slučaju djelomičnog uspjeha svaka stranka ima pravo da joj suprotna stranka nadoknadi troškove postupka, a konačna obveza može se utvrditi procesnim prebijanjem.
Postupak okončan Rješenjem Kantonalnog suda broj 55 0 Rs 002895 18 Rsž od 24. lipnja 2020. godine
4. Rješenjem Općinskog suda broj 55 0 Rs 002895 18 Rs od 26. siječnja 2018. godine, odbačena je apelantova tužba (kojom je traženo da mu tuženi isplati određene novčane iznose na ime naknade razlike neisplaćenih: plaća, naknada po osnovu rada u vrijeme praznika, naknada po osnovu prekovremenog rada, naknada po osnovu noćnog rada, naknada za rad subotom i nedjeljom, naknada po osnovu minulog rada, naknada po osnovu rada na dan tjednog odmora, dnevnica, troškova odvojenog života od obitelji).
5. U obrazloženju odluke od 26. siječnja 2018. godine Općinski sud je naveo da su prethodno rješenjem (u predmetu 55 0 Rs 001878 17 Rs) razdvojeni postupci po apelantovoj tužbi, tako da su tužbeni zahtjevi (koji su odbačeni u ovom postupku), zavedeni kao zasebna tužba pod novi broj predmeta (55 0 Rs 002895 18 Rs), dok je o ostalim zahtjevima iz apelantove tužbe nastavljena rasprava u postupku broj 55 0 Rs 001878 17 Rs.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv rješenja Općinskog suda od 26. siječnja 2018. godine, Kantonalni sud je donio rješenje od 24. lipnja 2020. godine, kojim je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje.
7. U obrazloženju rješenja od 24. lipnja 2020. godine Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud kao razlog za donošenje odluke istakao da je rješenjem vratio tužbu apelantu na uređenje, nakon čega je apelant vratio sudu tužbu bez da je postupio u cijelosti po rješenju (apelant je u tužbi naveo pojedinačan iznos za svaki vid potraživanih naknada, međutim ni za jedan vid potraživanih naknada nije naveo činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev, odnosno ni za jednu od naprijed potraživanih naknada nije naveo ni jednu jedinu činjenicu). S tim uvezi, Kantonalni sud, naveo je da je uvidom u apelantovu uređenu tužbu, vidljivo da je apelant tužbu vratio potpuno neispravljenu i neuređenu u pogledu osnovnog elementa tužbe iz čl. 53. st. 2. točka 3. ZPP-a. U pogledu toga, naveo je da je u dijelu tužbe gdje je apelant morao navesti činjenične osnove tužbe, apelant naveo pravne osnove tužbenog zahtjeva (Zakon o radu, Opći kolektivni ugovor za područje F BiH i to čl. 17. ovog ugovora, Kolektivni ugovor o pravima i obvezama poslodavca i uposlenika u oblasti prometa za područje F BiH, te se pozvao na odluku poslodavaca) bez da je za svaku od potraživanih stavki iz tužbenog prijedloga (petitum) naveo činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev, kako bi ih sud mogao identificirati i utvrditi što je sporno među stankama. Budući da se prema pravnom osnovu tužbenog zahtjeva ne može utvrditi identitet tužbe, Kantonalni sud je naveo da je zakonito prvostupanjsko rješenje kojim se odbacuje tužba na temelju čl. 67. ZPP, a u vezi s čl.
336. ZPP. Iz istih razloga prema mišljenju Kantonalnog suda nije bilo osnova da prvostupanjski sud ponovno vrati tužbu na uređivanje kod jasne odredbe čl. 67. st. 1. točka 8) ZPP. Imajući u vidu ovakvu manjkavost tužbe, Kantonalni sud je istakao da se takva manjkavost morala sankcionirati odbacivanjem tužbe kao podneska u cjelini bez obzira što je ovaj podnesak djelomično ispravljen (u pogledu dokaza).
Apelacioni navodi
8. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, ističe da su sudovi pogrešno cijenili odredbe članka 53., 66. i 67. ZPP, koje propisuju što tužba treba sadržavati, iz razloga što tužba sadrži sve elemente (činjenice i dokaze). Nadalje, apelant je istakao da je odluka kojom je odbijen tužbeni zahtjev donesena na osnovnu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešnoj primjeni pozitivno pravnih propisa. Između ostalog apelant je istakao da sud nije ispravno cijenio činjenicu da apelant u disciplinskom postupku nije imao dovoljno vremena da se pripremi, kao i da u disciplinska komisija nije cijenila sve dokaze. Osim toga, apelant ističe da je u skladu s čl. 25. Zakona o vijeću zaposlenika u konkretnom slučaju prije donošenja odluke bilo potrebno savjetovanje sa sindikatom. Konačno, apelant je isticao da je odluka suda o troškovima postupka pogrešna s obzirom da ne postoji prebijanje troškova uspjeha u parnici.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka m) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (1), stavak (3) točka m) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)Neisrpljivanje pravnih lijekova mogućih prema zakonu, u odnosu na Rješenje Kantonalnog suda od 24. lipnja 2020. godine i Rješenje Općinskog suda od 26.
siječnja 2018. godine (kojima je odbačen apelantov tužbeni zahtjev)
10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestupanjsku odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome hoće li koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. listopada 2004. godine i AP-106/04 od 18. siječnja 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju redovni sudovi su odbacili tužbu apelanta, jer apelant nije dopunio tužbu na način kako mu je naloženo od strane Općinskog suda. Dakle, redovni sudovi nisu meritorno postupali po tužbi apelanata, već su istu odbacili iz formalnih razloga, budući da apelant nije otklonio nedostatke tužbe na koje mu je ukazao Općinski sud. S obzirom da je apelant podnio neurednu tužbu, na osnovu koje redovni sudovi nisu ni mogli meritorno odlučivati, Ustavni sud smatra da apelant nije iscrpio učinkovite pravne lijekove, pa samim tim nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati (vidi praksu Ustavnog suda, Odluka o dopustivosti broj AP-960/11 od 20. travnja 2011. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
b)Prima facie u odnosu na Presudu Kantonalnog suda od 2. lipnja 2020. godine i Presudu Općinskog suda od 22. kolovoza 2019. godine (kojima je odbijen apelantov tužbeni zahtjev)
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
15. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka m) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko nisu iscrpljeni svi pravni lijekovi mogući prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević