Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5020/19 (S. A.)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5020/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-5020/19, rješavajući apelaciju Seada Alibašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sead Alibašić zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom u Kalesiji u predmetu broj 29 0 I 000945 12 I 2, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sead Alibašić zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom u Kalesiji u predmetu broj 29 0 I 000945 12 I 2, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sead Alibašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Emil Galušić advokat iz Tuzle, podnio je 30. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 29 0 I 000945 12 I 2.
2. Tražioc izvršenja (M.Z.) je 1. avgusta 2007. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv apelanta kao izvršenika, na osnovu izvršne isprave-presude Općinskog suda broj P.83/05 od 29. jula 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-1368/05 od 16. juna 2007. godine, radi naplate glavnog duga u iznosu od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Predloženo je izvršenje zapljenom, popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari apelanta koje se zateknu u njegovoj kući, obrtničkoj radnji i kući njegovog bračnog partnera M.A., te isplatom tako dobijenih novčanih sredstava punomoćniku tražioca izvršenja.
3. Općinski sud je 6. avgusta 2007. godine donio rješenje o izvršenju. Odlučujući o prigovoru Općinski sud je 30. novembra 2007. godine donio rješenje kojim je odbio apelantov prigovor.
4. Općinski sud je 30. novembra 2007. godine donio zaključak kojim je podnosioca prigovora odnosno suprugu apelanta uputio da svoja prava može ostvariti u parničnom postupku. Apelantova supruga, kao treće lice, je 19. decembra 2007. godine podnijela tužbu protiv apelanta kako bi utvrdila da su pokretne stvari koje su predmet izvršenja njena posebna imovina, te je zatražila da se predmetno rješenje o izvršenju stavi van snage i odloži izvršenje do okončanja parničnog postupka.
5. Postupajući po žalbi Kantonalni sud je 7. februara 2008. godine donio rješenje kojim je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje od 30. novembra 2007. godine.
6. Općinski sud je 5. juna 2008. godine donio zaključak o zapljeni i procjeni pokretnih stvari apelanta.
7. Na apelantov zahtjev Općinski sud je 5. avgusta 2008. godine donio rješenje o odlaganju izvršnog postupka do pravosnažnog okončanja parničnog postupka koji se vodi po tužbi njegove supruge, na koje rješenje je tražioc izvršenja ulažio prigovor. Odlučujući o prigovoru Općinski sud je 13. januara 2009. godine donio rješenje kojim je prigovor usvojio. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je 15. aprila 2009. godine ukinuo rješenje Općinskog suda i predmet je vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Odlučujući o prigovoru apelanta, Općinski sud je 15. maja 2009. godine donio rješenje broj 29 0 I 000945 07 I kojim je usvojio prigovor i rješenje od 5. avgusta 2008. godine stavio van snage. Na navedeno rješenje prvostepenog suda apelant je uložio žalbu, koju je Kantonalni sud svojim rješenjem od 17. septembra 2009. godine odbio i potvrdio prvostepeno rješenje.
8. Općinski sud je 26. januara 2010. godine popisao pokretne stvari te je zakazivao tri prodaje (13. januar, 25. oktobar i 17. novembra 2011. godine). Na drugoj ponovljenoj prodaji od 1. decembra 2011. godine prodate su popisane stvari.
9. Općinski sud je 20. decembra 2011. godine donio rješenje o dosudi. Odlučujući o žalbi apelanta, Općinski sud je 20. februara 2012. godine donio rješenje kojim je rješenje o dosudi stavio van snage. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio rješenje od 25. juna 2012. godine kojim je žalbu protiv prvostepenog rješenja od 20. februara 2012. godine uvažio i ovo rješenje ukinuo, a žalbu protiv rješenja prvostepenog suda od 20. decembra 2011. godine uvažio, rješenje ukinuo i u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Kantonalni sud je 6. septembra 2012. godine spis dostavio prvostepenom sudu na daljnje postupanje.
10. Općinski sud je donio rješenje od 12. septembra 2013. godine kojim je najpovoljnijem ponuđaču prodao kuhinju. Iz odgovora Općinskog suda proizilazi da je Općinski sud 6. novembra 2013. godine pozvao apelanta da popuni P1, P2 i P3 obrazac, te da je apelant naveo da posjeduje samo putničko motorno vozilo, ne navodeći da ima obrtničku radnju. Na ročištu održanom 10. novembra 2014. godine Općinski sud je prodao putničko motorno vozilo, te je za navedene iznose tražilac izvršenja namiren rješenjem o dosudi od 16. februara 2015. godine. Općinski sud je pozvao tražioca izvršenja da predloži drugo sredstvo izvršenja.
11. Tražilac izvršenja je podnio krivičnu prijavu protiv apelanta radi davanja lažnog iskaza jer je saznao da apelant ima obrtničku radnju u kojoj radi, a da tu činjenicu nije naveo u obrascima koje je dostavio sudu.
12. Tražilac izvršenja je 25. februara 2015. godine podnio prijedlog za promijenu sredstva izvršenja predlažući izvršenje na računu apelanta.
13. Apelant nije pristupio na zakazana ročišta od 19. marta i 15. aprila 2015. godine, niti je svoj izostanak opravdao, dok ročište od 7. maja 2015. godine nije održano jer je punomoćnik apelanta tražio odgodu, kao ni ročište od 26. maja 2015. godine kada je apelantov punomoćnik predložio nagodbu kojom bi platio samo glavni dug, bez kamata i troškova. Općinski sud je 26. juna 2015. godine održao ročište.
14. Općinski sud je 15. septembra 2015. godine donio rješenje kojim je izmijenio rješenje o izvršenju na način da se predmetni dug naplati na novčanim sredstvima koje apelant ima na računu kod BBI banke. Na navedeno rješenje apelant je ponovo ulažio prigovor. Općinski sud je 8. januara 2016. godine donio rješenje na koje je apelant uložio prigovor. Odlučujući o prigovoru, Općinski sud je 29. febuara 2016. godine donio rješenje kojim je odbio apelantov prigovor, na koje rješenje je apelant ulažio žalbu. Na poziv Općinskog suda punomoćnik apelanta je 23. marta 2016. godine dostavio punomoć, te je Općinski sud 14. aprila 2016. godine dostavio spis Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio rješenje kojim je potvrdio prvostepeno rješenje, te je predmetni spis 29. jula 2016. godine vratio Općinskom sudu postupanje.
15. Općinski sud je 2. avgusta 2016. godine rješenje o izvršenju dostavio BBI banci na postupanje. Tražilac izvršenja je 19. maja 2017. godine obavjestio Općinski sud da apelant više ne vrši obrt i da nema prihoda, te da se izvršenje nastavi na pokretnim stvarima u obrtničkoj radnji.
16. Na zahtjev supruge tražioca izvršenja predsjednik Općinskog suda je 6. juna 2017. godine zatražio od Kantonalnog suda da se odredi drugi stvarno nadležni sud na postupanje u ovom predmetu, što je Kantonalni sud u svojom odlukom broj V-16517/17 od 14. jula 2017. godine odbio.
17. Iz odgovora Općinskog suda proizilazi da je postupajući sudija tražio da se odluči i o njegovom izuzeću, kao i da je apelant podnio prijedlog za njegovo izuzeće, koji zahtjev je Općinski sud 29. decembra 2017. godine usvojio .
18. Općinski sud je 29. maja 2018. godine donio rješenje o izmjeni rješenja o izvršenju od 8. januara 2016. godine i izvršenje odredio popisom, procjenom i prodajom stvari apelanta i njegovog bračnog druga. Općinski sud je 2. oktobra 2018. godine izvršio popis stvari. Navedeni zaključak je odbila primiti supruga apelanta navodeći da se apelant nalazi u Njemačkoj, kao i da su se njihova zajednička djeca po osnovu ugovora zaključenog 19. oktobra 2017. godine u katastarskim knjigama upisala kao posjednici na imovini apelanta odnosno njegovog bračnog druga sa dijelom od po ½ . Općinski sud je 23. oktobra 2018. godine ponovo pokušao dostavu zaključaka apelantu. Na dostavnici je konstatovano da je kapija zaključana.
19. Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona je 15. januara 2019. godine zatražilo dostavu predmetnog spisa od Općinskog suda navodeći da je u toku krivični postupak protiv apelanta.
20. Odlučujući o prigovoru trećeg lica odnosno supruge apelanta Općinski sud je donio rješenje broj 29 0 I 000945 12 I 2 od 23. aprila 2020. godine, kojim je prigovor u cjelosti odbio i rješenje od 29. maja 2018. godina održao na snazi.
21. Prema stanju u spisu postupak je u toku.
Apelacioni navodi
22. Apelant navodi da mu je zbog dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav l. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Naime, apelant navodi da postupak traje nerazumno dugo, odnosno da je pokrenut 2007. godine i da još uvijek traje, kao i da se kraj još uvijek ne nazire. Apelant ukazuje da se odugovlačenjem predmetnog izvršnog postupka stalno povećavaju kamate i da će se po osnovu kamata isključivim propustima suda tražitelj izvršenja neosnovano i nezakonito bogatiti, a on znatno osiromašiti. Osim toga je naveo da je rješenjem od 20. decembra 2011. godine tražiocu izvršenja kao ponuđaču Općinski sud dosudio pokretne stvari za novčani iznos od po 10 KM, koje rješenje je Kantonalni sud svojim rješenjem od 25. juna 2012. godine ukinuo jer je izvršena prodaja stvari za manje od jedne trećine vrijednosti stvari“. Apelant traži nematerijalnu štetu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Odgovori na apelaciju
23. Općinski sud je u odgovorima na apelaciju vrlo detaljno naveo tok postupka ističući da je isključivi krivac za dužinu postupka upravo sam apelant-izvršenik, koji je po Općinskom sudu mogao svoju obavezu isplatiti ili tražiocu izvršenja ili ukoliko isti nije htio primiti novac isti položiti na depozit suda, čime bi izbjegao plaćanje, kako kamata tako i bezpotrebnih troškova postupka. Osim toga je naveo da je apelant, po pravosnažnosti presude po kojoj je traženo predmetno izvršenje, prodao svoje nekretnine svom ocu za iznos od 10.000,00 KM, kako bi izbjegao plaćanje predmetnog potraživanja. Općinski sud je takođe naveo da je apelant prilikom popisa imovine naveo da je sva imovina vlasništvo njegove supruge, te da je u toku postupka odnosno 9. jula 2010. godine donesena presuda broj P-1067/07, kojom je utvrđeno da imovina koja je popisana u ovom izvršnom predmetu imovina supruge apelanta, a ne apelantova, te da je navedena presuda više puta ukidana odlukama Kantonalnog suda, što je po Općinskom sudu uticalo i na trajanje ovog izvršnog postupka. Osim toga je naveo da je razlog ovako dugog postupka apelantovo izbjegavanje da plati dug i davanja lažnih podataka. Općinski sud je naveo da je u toku postupka došlo do promijene više postupajućih sudija. Općinski sud je dostavio dopis koji je uputio Initituciji Ombudsmena u kojem je, između ostalog, naveo da se tražilac izvršenja namirio za iznos od 751,00 KM i to putem prodaje pokretnih stvari apelanta. Nadalje je naveo da je M.A., supruga apelanta, tokom 2007. godine podnijela tužbu radi utvrđenja i izlučivanja nepokretnosti kao i pokretnih stvari, koja tužba je odbijena od strane suda presudom iz 2016. godine a koju je potvrdio Kantonalni sud čime podnositeljica žalbe nije dokazala da su pokretne stvari u kući u kojoj živi sa apelantom njena posebna imovina već zajednička imovina. Takođe je naveo da su apelant i njegova supruga radi izbjegavanja plaćanja duga u ovom predmetu svu svoju imovinu prenijeli na djecu čime su pokazali da žele izbjeći plaćanje duga po pravosnažnim presudama, radi čega je ovaj izvršni predmet duže vrijeme bio u Kantonalnom tužilaštvu a i na osnovu čega je podignuta optužnica protiv podnositeljice žalbe M.A. Općinski sud je naveo da nakon donošenja novog rješenja o izvršenju, a na prijedlog tražioca izvršenja u kojem je navedeno da se izvršenje može sprovesti popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari apelanta i njegovog bračnog druga M.A. u kući, nije uspio provesti rješenje o izvršenju jer su navedena kuća kao i dvorište zaključani, te da se izvršenje nije niti moglo provesti.
24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
25. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
26. U konkretnom slučaju, apelant se žali na dužinu trajanja izvršnog postupka, koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta, a na osnovu izvršne ispravepravosnažne presude Općinskog suda broj P.83/05 od 29. jula 2005. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj GŽ-1368/05 od 16. juna 2007. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana "nova građanska prava ili obaveze" apelanta, već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, predmetni izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u ovom dijelu, ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
27. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupka u kojem ima procesni položaj izvršenika i koji se provodi na osnovu pravosnažne i izvršne sudske odluke kojom je obavezan tražiocu izvršenja isplatiti određeni novčani iznos na ime duga. Naime, apelant smatra da se zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog postupka povećavaju zakonske zatezne kamate koje je dužan platiti, što će rezultirati u znatnom umanjenju njegove imovine. Ustavni sud zapaža, kako to proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, da je apelant propustom da svoju obavezu izvrši u paricionom roku uzrokovao pokretanje predmetnog izvršnog postupka, te da je tokom trajanja izvršnog postupka podnosio prigovore i žalbe protiv odluka donesenih u predmetnom postupku, što je svakako njegovo procesno pravo, ali su sudovi morali procesuirati sve te pravne lijekove, što je bez sumnje uticalo na tok i dužinu trajanja predmetnog postupka. Pored navedenog u predmetni izvršni postupak se uključila i apelantova supruga, kao treće lice, koja je prigovarala da se izvršenje ne može provesti na njenoj posebnoj imovini, te je bezuspješno vodila i parnični postupak s tim u vezi jer je u konačnici njen tužbeni zahtjev odbijen, ali su i ove okolnosti i pravni lijekovi koje je koristila u vezi s tim objektivno uticali na tok i dužinu predmetnog izvršnog postupka. Ustavni sud zapaža da Općinski sud rješenje od 29. maja 2018. godine, u kojem je određeno da se izvršenje može sprovesti popisom, procjenom i prodajom pokretnih stvari apelanta i njegovog bračnog druga u kući, nije uspio provesti jer su navedena kuća i dvorište zaključani, te da je ovakvim ponašanjem u odlučujućoj mjeri doprinio dužini trajanja predmetnog postupka, dok se u predmetnoj apelaciji žali na „dužinu trajanja tog postupka“, kao i da se „odugovlačenjem predmetnog izvršnog postupka stalno povećavaju kamate i da će se po osnovu kamata isključivim propustima suda tražitelj izvršenja neosnovano i nezakonito bogatiti, a on znatno osiromašiti“. S obzirom na to, te imajući u vidu da su redovni sudovi u toku trajanja postupka preduzeli veći broj procesnih radnju u relativno razumnim rokovima, a u skladu sa procesnim mogućnostima sve u cilju okončanja predmetnog postupka, te da svojim ponašanjem nisu u značajnoj mjeri doprinijeli sveukupnoj dužini trajanja postupka (oko 13 godina), Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Ostali navodi
28. Apelant je u apelaciji isticao i kršenje prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, koje ničim nije konkretizirao, niti Ustavni sud može iz apelacije i dostavljenih dokumenata pronaći elemente koji bi eventualno pokrenuli pitanje povrede ovog prava, zbog čega smatra da nije potrebno da se upušta u ispitivanje ovog navoda.
29. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
30. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević