Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-925/19 („Addiko Bank“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Dionice
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Zastara
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-925/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 925/19, rješavajući apelaciju „Addiko Bank“ d.d. Sarajevo, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. studenog 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija „Addiko Bank“ d.d. Sarajevo.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 068893 18 Rev od 13. studenog 2018. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Addiko Bank“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Niko Batinić, odvjetnik iz Mostara, podnio je 27. veljače 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 068893 18 Rev od 13. studenog 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 068893 17 Pž od 13. ožujka 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, odvjetnika Mladena Šimića koji je zastupao „Hermes“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tužitelj), odvjetnika Zrinka Bukmira koji je zastupao „Allegheny financial“ GmbH Klagenfurt (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i „Auro“ d.o.o. Ljubuški (u daljnjem tekstu: trećetuženi), zatraženo je u razdoblju od 9. lipnja do 14. rujna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, odvjetnik tužitelja i trećetuženi su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 12. lipnja do 28. rujna 2020. godine.

4. Odvjetnik drugotuženog u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. „Auro banka“ d.d. Mostar (apelantov pravni prednik) kao prodavac i „Hypo Alpe-Adria Consultans“ GmbH Klagenfurt (u daljnjem tekstu: pravni prednik drugotuženog) kao kupac su 5. prosinca 2000. godine zaključili ugovor o kupoprodaji/prijenosu paketa nematerijaliziranih dionica privrednog društva „Petrol“ d.d. Ljubuški, a koje su kod Registra vrijednosnih papira i registarskog suda upisane na „Dubrovačkoj banci“ d.d. Mostar (pravni prednik „Auro banke“ d.d. Mostar).

7. Pravni prednik drugotuženog kao prodavac i trećetuženi kao kupac su 5. lipnja 2002. godine zaključili ugovor o kupoprodaji/prijenosu navedenog paketa nematerijaliziranih dionica.

8. Trećetuženi kao prodavac i tužitelj kao kupac su 15. travnja 2008. godine zaključili ugovor o kupoprodaji/prijenosu spornog paketa nematerijaliziranih dionica.

Pobijani postupak

9. Tužitelj je podnio tužbu 19. svibnja 2010. godine protiv apelanta kao prvotuženog, drugotuženog i trećetuženog.

10. Primarnim tužbenim zahtjevom tužitelj je tražio da se utvrdi da je „Auro banka“ d.d. Mostar pravni sljednik „Dubrovačke banke“ d.d. Mostar, a koja je u društvu „Petrol“ d.d. Ljubuški upisana kao većinski vlasnik nematerijaliziranih dionica određene nominalne vrijednosti (63,25% ukupnog temeljnog kapitala navedenog privrednog društva), a da je „Hypo Alpe-Adria Bank“ d.d. Mostar pravni sljednik „Auro banke“ d.d. Mostar, koja je navedeni paket dionica prodala pravnom predniku drugotuženog, a koji je taj paket dionica prodao trećetuženom, a trećetuženi tužitelju. Nadalje je traženo da se apelant, drugotuženi i trećetuženi obvežu da tužitelju izdaju ispravu podobnu za upis prava vlasništva na predmetnom paketu dionica, kako bi se tužitelj na temelju navedene isprave uknjižio kao vlasnik spornog paketa dionica kod Registra vrijednosnih papira i registarskog suda u roku od 30 dana, a da će u protivnom navedenu ispravu zamijeniti predmetna presuda.

11. Eventualnim tužbenim zahtjevom tužitelj je tražio da se raskinu ugovori o prodaji/prijenosu dionica zaključeni između „Auro banke“ d.d. Mostar i pravnog prednika drugotuženog od 5. prosinca 2000. godine, zatim ugovor zaključen između pravnog prednika drugotuženog i trećetuženog od 5. lipnja 2002. godine, kao i ugovor zaključen između trećetuženog i tužitelja od 15. travnja 2008. godine, kao i da apelant, drugotuženi i trećetuženi isplate tužitelju određeni novčani iznos na ime predmetnog paketa nematerijaliziranih dionica, a koji se kod Registra vrijednosnih papira vode na vlasniku „Dubrovačka banka“ d.d. Mostar, sa zakonskom zateznom kamatom.

12. Tužitelj je u tužbi i tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom isticao, između ostaloga, da je na temelju članka 5. ugovora od 15. travnja 2008. godine u cijelosti isplaćena ugovorena prodajna cijena trećetuženom kao prodavcu/prenositelju, da je tužitelj u cijelosti ispunio svoju ugovorenu obvezu, te da su u skladu sa člankom 6. navedenog ugovora sva imovinska i upravljačka prava iz predmeta prodaje dionica trebala preći sa prodavca/prenositelja na kupca/stjecatelja trenutkom isplate ukupne prodajne cijene, a što prodavac/prenositelj (trećetuženi) nije ispoštovao. Tužitelj je isticao da nije u stanju izvršiti registraciju vlasničkih prava kod nadležnih institucija jer mu raniji vlasnici paketa nematerijaliziranih dionica nisu izdali isprave podobne za uknjižbu vlasničkih prava na dionicama. Nadalje, navedeno je da se na temelju članka I. ugovora o prodaji/prijenosu dionica od 5. prosinca 2000. godine „Auro banka“ d.d. Mostar kao prodavac/prenositelj obvezala da će pravnom predniku drugotuženog kao kupcu/stjecatelju odmah po uplati ugovorene cijene izdati sve isprave potrebne za registraciju stjecatelja kao novog vlasnika dionica kod nadležnih institucija, ali da to nije učinjeno. U svezi s tim, kako apelant, drugotuženi i trećetuženi kao raniji vlasnici predmetnog paketa dionica nisu tužitelju izdali isprave na temelju kojih bi se registrirao kao vlasnik dionica kod suda i nadležnih institucija, a što su bili dužni na temelju ugovora o prodaji/prijenosu dionica, tužitelj je predložio da, ukoliko apelant, drugotuženi i trećetuženi ne daju u zakonskom roku odgovor na tužbu, sud donese presudu zbog propuštanja, a da u protivnom provede postupak i usvoji tužbene zahtjeve tužitelja.

13. U odgovoru na tužbu apelant je, između ostaloga, isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije apelanta, te je, u svezi s tim, naveo da iz tužbe proizlazi da apelant nije bio ugovarač, niti sudionik bilo kojeg obveznopravnog odnosa na koji se tužitelj pozivao u tužbi. Nadalje, apelant je u odgovoru na tužbu isticao i prigovor zastarjelosti potraživanja, tj. ispunjenja obveza traženih u glavnom i eventualnom tužbenom zahtjevu. Apelant je isticao da se radi o ugovorima iz 2000. i 2002. godine, te da je protekao opći zastarni rok iz članka 371. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Kako se eventualnim tužbenim zahtjevom tražio raskid ugovora i kao posljedica raskida isplata određenog novčanog iznosa, apelant je isticao da nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 133. i 134. ZOO-a s obzirom na to da se tražila naknada štete, te je i u tom dijelu isticao prigovor zastarjelosti shodno čl. 376. i 371. ZOO-a.

14. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Ps 068893 10 Ps od 23. veljače 2017. godine usvojen je primarni utvrđujući tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženog i trećetuženog, te je utvrđeno da je pravni slijednik upisanog dioničara „Dubrovačka banka“ d.d. Mostar, dioničara u društvu „Petrol“ d.d. Ljubuški, s paketom nematerijaliziranih dionica (podaci o predmetnom paketu dionica pobliže navedeni u izreci presude), „Auro banka“ d.d. Mostar, a iste „Hypo Alpe-Adria-Bank“ d.d. Mostar, te da je „Auro banka“ d.d. Mostar na temelju ugovora o kupoprodaji/prijenosu dionica od 5. prosinca 2000. godine prodala/prenijela navedeni paket dionica pravnom predniku drugotuženog. Nadalje, navedeno je da je pravni prednik drugotuženog kao prodavac, na temelju ugovora od 5. lipnja 2002. godine sklopljenog s trećetuženim kao kupcem, prodao/prenio paket dionica na trećetuženog, a da je trećetuženi kao prodavac, na temelju ugovora od 15. travnja 2008. godine sklopljenog s tužiteljem kao kupcem, navedeni paket dionica prodao/prenio na tužitelja, a koje dionice su upisane na vlasnika dionica „Dubrovačka banka“ d.d. Mostar. Istom presudom drugotuženi i trećetuženi su obvezani tužitelju izdati ispravu podobnu za upis prava vlasništva na predmetnom paketu nematerijaliziranih dionica, u skladu sa člankom 11. Zakona o vrijednosnim papirima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o vrijednosnim papirima), a na temelju koje će tužitelj upisati sebe kao titulara vlasništva navedenog paketa dionica kod Registra vrijednosnih papira, a potom i uknjižiti kod registarskog suda u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude, dok će u protivnom ispravu podobnu za upis prava vlasništva tužitelja nad navedenim paketom dionica zamijeniti predmetna presuda.

15. Osim toga, odbijen je kao pravno neutemeljen primarni tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta kojim je traženo da se apelant obveže da tužitelju izda ispravu podobnu za upis prava vlasništva na predmetnom paketu nematerijaliziranih dionica, a na temelju koje će se tužitelj kao titular vlasništva navedenog paketa dionica upisati kod Registra vrijednosnih papira, a potom i uknjižiti kod registarskog suda u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti presude, dok će u protivnom ispravu podobnu za upis prava vlasništva nad navedenim paketom dionica zamijeniti predmetna presuda (točka I. izreke presude).

16. Također, odbijen je „alternativni tužbeni zahtjev“ tužitelja kojim je tražio da se raskinu ugovori o prodaji/prijenosu dionica, i to ugovor o prodaji/prijenosu dionica sklopljen između „Auro banke“ d.d. Mostar kao prodavca/prenositelja i pravnog prednika drugotuženog kao kupca/stjecatelja od 5. prosinca 2000. godine, zatim ugovor o prodaji/prijenosu dionica sklopljen između pravnog prednika drugotuženog kao prodavca/prenositelja i trećetuženog kao kupca/stjecatelja od 5. lipnja 2002. godine i ugovor o prodaji/prijenosu dionica sklopljen između trećetuženog kao prodavca/prenositelja i tužitelja kao kupca/stjecatelja od 15. travnja 2008. godine. Nadalje, da se apelant, drugotuženi i trećetuženi obvežu na ime isplate ugovorene prodajne cijene za predmetni paket nematerijaliziranih dionica privrednog društva „Petrol“ d.d. Ljubuški, koje se vode kod Registra vrijednosnih papira i registarskog suda na vlasniku dionica „Dubrovačka banka“ d.d. Mostar, da tužitelju isplate određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama (kako je to pobliže navedeno u izreci presude). Istom presudom „tuženici“ su obvezani tužitelju solidarno nadoknaditi troškove parničnog postupka (točka II. izreke presude). Tužitelj je obvezan apelantu platiti troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok su preostale troškove postupka parnične stranke obvezane da same snose (točka III. izreke presude).

17. U obrazloženju prvostupanjske presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporna aktivna i pasivna legitimacija, stvarna nadležnost suda, kao i osnova i visina tužbenog zahtjeva, te da je istaknut prigovor zastare potraživanja. U odnosu na apelantov prigovor koji se odnosi na stvarnu nenadležnost suda, Općinski sud je naveo da je nadležan da utvrđuje postojanje određenog pravnog odnosa između parničnih stranaka, kakav je primarni tužbeni zahtjev, kao i da odlučuje o konstitutivnoj tužbi, kakav je eventualni tužbeni zahtjev, te da je ovlašten da postupa u predmetima koji se tiču naknade štete. Općinski sud je naveo da je iz istih razloga odbijen prigovor aktivne i pasivne legitimacije apelanta i trećetuženog jer se u predmetnoj pravnoj stvari radi o međusobno povezanim pravnim poslovima, te ugovorima o prodaji/prijenosu dionica, a koji su među parničnim strankama konzumirani.

18. Općinski sud je naveo da je predmetna materija, između ostaloga, uređena Zakonom o vrijednosnim papirima, pri čemu je ukazao na sadržaj odredaba čl. 10., 11. i 40. navedenog zakona. Nadalje, tužitelja tretira kao vlasnika dionica na temelju članka 10. Zakona o vrijednosnim papirima i ugovora o prodaji/prijenosu dionica zaključenog 15. travnja 2008. godine između trećetuženog kao prodavca i tužitelja kao kupca. Imajući u vidu članak 11. Zakona o vrijednosnim papirima, Općinski sud je naveo da obveza prijave kupovine dionica leži na kupcu, bez obzira na to što su stranke u sva tri ugovora ugovorile da je prodavac/prenositelj obvezan da kupcu odmah po uplati ugovorene cijene izda sve isprave potrebne za uknjižbu primatelja kao novog vlasnika dionica. U svezi s tim, Općinski sud je zaključio da je kupac dionica dužan prijaviti kupovinu registru u roku od sedam dana od zaključenja pravnog posla. Nadalje, istaknuo je da su svi kupci dionica bili upoznati da se dionice još uvijek vode na „Dubrovačkoj banci“ d.d. Mostar, a što proizlazi iz samih ugovora, zbog čega se ne mogu pozivati na krivnju prodavca kao osnovu za naknadu eventualne štete. Općinski sud je dalje naveo da je u navedena tri ugovora volja ugovornih strana suprotna odredbi članka 11. Zakona o vrijednosnim papirima (točka IV. ugovora od 5. prosinca 2000. godine, članak V. ugovora od 5. lipnja 2002. godine i članak VII. ugovora od 15. travnja 2008. godine), ali da navedeni ugovori nisu zbog tih točaka ništavi u cjelini, shodno čl. 47., 51. i 105. ZOO-a, jer je težnja svakog ugovora da se izvrši. Također, Općinski sud je naveo da iz predmetnih ugovora ne proizlazi koje je isprave prodavac dionica trebao dostaviti, ali da navedeni članci ugovora koji propisuju tu obvezu nisu razlog za rušljivost cjelokupnog ugovora. Nadalje, kako je primarni tužbeni zahtjev usmjeren na knjiženje tužitelja kao kupca paketa predmetnih dionica kod Registra vrijednosnih papira i registarskog suda, Općinski sud je istaknuo da su svi novi kupci prvenstveno trebali prijaviti kupovinu dionica Registru vrijednosnih papira, registrirati se kao novi vlasnici dionica, a tek potom postupiti u skladu sa člankom 67. Zakona o registraciji poslovnih subjekata u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o registraciji poslovnih subjekata), odnosno predmetne dionice upisati u registar društva. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da je evidentno da novi stjecatelji dionica nisu izvršili njihov upis u registar društava, u skladu sa navedenim člankom, jer se dionice još uvijek nesporno vode na „Dubrovačkoj banci“ d.d. Mostar.

19. Općinski sud je naveo da je iz navedenih razloga usvojio primarni tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženog i trećetuženog, u skladu sa člankom 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i čl. 10. i 11. Zakona o vrijednosnim papirima, dok je primarni tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta odbio kao pravno neutemeljen jer je u konkretnoj pravnoj stvari apelant isključivo prodavac dionica (njegovi pravni prednici), a posebno iz razloga što tužitelj nije konkretizirao koje je to isprave apelant trebao dostaviti. Općinski sud je naveo da je o eventualnom tužbenom zahtjevu preuranjeno raspravljati sve do konačne odluke o primarnom tužbenom zahtjevu, zbog čega je eventualni tužbeni zahtjev odbijen. Općinski sud je istaknuo da iz istih razloga nije odlučivao o raskidu predmetnih ugovora, naknadi eventualne materijalne štete, te o prigovorima zastare potraživanja.

20. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 Ps 068893 17 Pž od 13. ožujka 2018. godine uvažena je žalba tužitelja, te je prvostupanjska presuda djelomično preinačena u točkama I. i III., tako da je utvrđeno da je pravni sljednik „Dubrovačke banke“ d.d. Mostar kao dioničara u društvu „Petrol“ d.d. Ljubuški s paketom nematerijaliziranih dionica (u vrijednosti pobliže navedenoj u izreci presude) „Auro banka“ d.d. Mostar, a da je pravni sljednik „Auro banke“ d.d. Mostar „Hypo Alpe-Adria-Bank“ d.d. Mostar, sada apelant, koji paket nematerijaliziranih dionica je „Auro banka“ d.d. Mostar na temelju ugovora o kupoprodaji/prijenosu dionica od 5. prosinca 2000. godine prodala/prenijela pravnom predniku drugotuženog. Nadalje, navedeno je da je pravni prednik drugotuženog na temelju ugovora zaključenog sa trećetuženim kao kupcem od 5. lipnja 2002. godine prodao/prenio isti paket dionica na trećetuženog, te da je trećetuženi na temelju ugovora zaključenog s tužiteljem kao kupcem od 15. travnja 2008. godine navedeni paket dionica prodao/prenio na tužitelja, a koji paket dionica je upisan na prvobitnog vlasnika dionica „Dubrovačka banka“ d.d. Mostar.

21. Slijedom navedenog utvrđenja, apelant, drugotuženi i trećetuženi su obvezani izdati tužitelju ispravu podobnu za upis prava vlasništva na predmetnom paketu nematerijaliziranih dionica u roku od 30 dana, te je određeno da će u protivnom ispravu podobnu za upis prava vlasništva na predmetnom paketu dionica zamijeniti predmetna presuda. Osim toga, apelant, drugotuženi i trećetuženi su obvezani isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je tužitelju odbijen zahtjev za isplatu troškova preko dosuđenog iznosa.

22. Prvostupanjska presuda je ukinuta u odbijajućem dijelu u pogledu eventualnog tužbenog zahtjeva (u točki II. izreke prvostupanjske presude).

23. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tijekom postupka, između ostaloga, utvrđeno da je rješenjem Kantonalnog suda (preciziranog u obrazloženju presude) izvršen upis spajanja „Dubrovačke banke“ d.d. Mostar i „Auro banke“ d.d. Vitez, te da nova banka djeluje pod nazivom „Auro banka“ d.d. Mostar. Nadalje, rješenjem Kantonalnog suda (preciziranog u obrazloženju presude) „Dubrovačka banka“ d.d. Mostar i „Auro banka“ d.d. Vitez brisane su iz sudskog registra i da je u registar upisana promjena naziva banke, tako da je novi naziv „Hypo Alpe-Adria-Bank“ d.d. Mostar. Kantonalni sud je zaključio da je pravni sljednik „Dubrovačke banke“ d.d. Mostar, koja je u sudskom registru upisana kao dioničar na spornom paketu dionica, „Hypo Alpe-Adria-Bank“ d.d. Mostar, a koja je u međuvremenu promijenila ime u „Addiko Bank“ d.d. Sarajevo (apelant).

24. Kantonalni sud je naveo da je nesporno da će prijavu za upis dionica kod registra dionica, odnosno registra emitenata izvršiti kupac, odnosno krajnji kupac (u konkretnom slučaju tužitelj), ali da bi se tužitelj prijavio u skladu sa Zakonom o vrijednosnim papirima potrebno je da mu prodavci, odnosno prvi prodavac izda potrebne isprave i izvrši sve potrebne radnje. Kantonalni sud je istaknuo da u ugovoru nije navedeno o kojim se ispravama podobnim za upis prava vlasništva radi, kao što to nije navedeno ni u zahtjevu tužitelja za izdavanje isprave radi upisa prava dionica „Petrol“ d.d. Ljubuški od 9. travnja 2010. godine. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je navedeno odredivo u skladu s Pravilnikom o registraciji i prijenosu vrijednosnih papira kod Registra vrijednosnih papira (u daljnjem tekstu: Pravilnik), pri čemu je ukazao na sadržaj odredbe članka 19. Pravilnika. Nadalje, istaknuto je da podatke (u smislu odredbe članka

19. Pravilnika) prije svih ima apelant, te da je on bio dužan navedene podatke prenijeti svom kupcu (drugotuženom), kako bi ih on, nakon zaključenja ugovora, mogao prenijeti stjecatelju kojem je prodao predmetni paket dionica (trećetuženom), a koji je predmetni paket dionica prodao tužitelju kao krajnjem stjecatelju. Kantonalni sud je, imajući u vidu navedeno, istaknuo da je pobijanu presudu trebalo preinačiti u smislu da se glavni tužbeni zahtjev odnosi i na apelanta.

25. U odnosu na eventualni tužbeni zahtjev (a ne alternativni, kako je označen u pobijanoj presudi), Kantonalni sud je naveo da je raspravljanje o eventualnom tužbenom zahtjevu bespredmetno budući da je glavnom tužbenom zahtjevu udovoljeno. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da bi o eventualnom tužbenom zahtjevu bio dužan raspravljati tek ukoliko nađe neutemeljenim prvopostavljeni tužbeni zahtjev. Budući da je pobijanom presudom udovoljeno prvopostavljenom tužbenom zahtjevu u pretežnom dijelu, Kantonalni sud je zaključio da se o se o drugopostavljenom tužbenom zahtjevu nije ni moglo odlučivati jer isključuju jedan drugi, kako je to predviđeno odredbom članka 55. stavak 4. ZPP-a, zbog čega je pobijanu presudu u točki II. izreke valjalo ukinuti.

26. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 068893 18 Rev od 13. studenog 2018. godine odbijena je apelantova revizija, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova revizijskog postupka.

27. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da nije ostvaren revizijski prigovor povrede odredaba parničnog postupka kojim se ukazivalo na to da drugostupanjski sud nije ocijenio dokaze u smislu odredbe članka 8. ZPP-a. Nadalje, navedeno je da nije utemeljen ni revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao na odredbu članka 210. stavak 1. Zakona o privrednim društvima, kojom je propisano da dioničar ima pravo prodati ili po drugoj osnovi svoje dionice prenijeti drugoj osobi. Nadalje, kupovina vrijednosnog papira vrši se na temelju pravnog posla, i to ugovora u pismenoj formi (članak 40. Zakona o vrijednosnim papirima), kojim se dioničar obvezuje prenijeti dionicu, a koji pravni odnos se prosuđuje po pravilima obveznog prava. Vrhovni sud je naveo da članak 9. Zakona o tržištu vrijednosnih papira regulira da se pravo vlasništva na vrijednosnom papiru stječe upisom vrijednosnog papira kod Registra na račun vlasnika vrijednosnog papira, a da je osnova za stjecanje i prijenos vlasništva pravni posao, odluke vezane za emisiju vrijednosnih papira, odluka suda, drugog nadležnog organa i zakon. U svezi s tim, Vrhovni sud je istaknuo da se u konkretnom slučaju radi o ugovorima o prodaji i prijenosu dionica, te da se radi o takvim ispravama kojima je istodobno vršen pravni posao kupoprodaje i prijenosa dionica, da je ispoštovana propisana pismena forma, ali da ugovori ne sadrže podatke koje takvi ugovori moraju sadržavati da bi se izvršio prijenos dionica u odgovarajućim registrima. Nadalje, obveza apelanta, drugotuženog i trećetuženog za prijenos dionica ugovorena je u sva tri navedena ugovora, te je pravilan stav drugostupanjskog suda da obvezu ispunjenja ugovorne obveze o prijenosu dionica kupcu i izdavanja svih isprava potrebnih za upis tužitelja kao stjecatelja i novog vlasnika dionica ima i apelant kao prodavac u odnosu na drugotuženog kao kupca, koji je prodavac u odnosu na trećetuženog, a trećetuženi u odnosu na tužitelja. Vrhovni sud je naveo da je potrebno da tužitelju prodavci izdaju potrebne isprave radi upisa kako bi se izvršio prijenos dioničkih prava sa apelantovog pravnog prednika u sudskom registru, kao i u Registru vrijednosnih papira i kako bi tužitelj stekao pravo vlasništva u skladu sa Zakonom o tržištu vrijednosnih papira. Vrhovni sud je istaknuo da je drugostupanjski sud pravilno naveo da je u skladu s Pravilnikom odredivo o kojim ispravama se radi.

28. Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o ispunjenju ugovornih obveza apelanta, drugotuženog i trećetuženog, tako da drugostupanjski sud nije pogrešno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio tužbenom zahtjevu i u odnosu na apelanta. Nadalje, kod činjenice da je apelantov pravni prednik upisan kao vlasnik kapitala u sudskom registru i vlasnik dionica u Registru vrijednosnih papira, Vrhovni sud je istaknuo da je tužitelj dokazao da je apelant kao prvi prodavac pasivno legitimiran za izdavanje isprava podobnih za prijenos prava vlasništva na paketu nematerijaliziranih dionica. Vrhovni sud je istaknuo da ostali revizijski prigovori nemaju uticaja na drugačije rješenje predmetne pravne stvari, zbog čega ih nije posebno obrazlagao.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

29. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant smatra da Vrhovni sud nije dao valjano obrazloženje svoje odluke, da nije uzeo u obzir navode revizije koji su se pozivali na ozbiljne nedostatke drugostupanjske presude, odnosno da je samo ponovio argumentaciju drugostupanjskog suda. Nadalje, apelant navodi da je isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer apelant nije bio ugovarač sa tužiteljem, već je to bio trećetuženi, te postavlja pitanje kako Kantonalni sud i Vrhovni sud mogu obvezati apelanta ugovorom u kojem nije ni bio ugovarač. Osim toga, apelant smatra da redovni sudovi nisu dali obrazloženje ni na prigovor zastare, niti su obrazložili samu obvezu, odnosno njezin činjenični supstrat i kauzu. Također, apelant je dostavio kopiju revizije (bez prijemnog pečata suda) u kojoj je isticao da se u tužbenom zahtjevu, između ostaloga, radi o ugovoru iz 2000. godine, te da je jasno da je nastupila zastara iz članka 371. ZOO-a, kao i da je sud nametnuo apelantu obvezu nakon proteka više od 10 godina nakon što je prenio vlasništvo nad dionicama na pravnog prednika drugotuženog, i to na temelju ugovora u kojem tužitelj i apelant nisu ugovorne strane. Nadalje, apelant u apelaciji ističe da su redovni sudovi obvezali apelanta na činidbu izdavanja isprave podobne za upis vlasništva na predmetnim dionicama, a da pri tome nisu utvrdili koja je to isprava i zašto tužitelj na temelju postojeće dokumentacije ne može upisati vlasništvo nad dionicama. Apelant navodi da sud u obrazloženju presude tvrdi da nije riječ o valjanosti postupka prijenosa dionica u Registru, nego o ugovornoj obvezi, pri čemu nije vodio računa da obveza mora biti utemeljena na zakonu. U svezi s tim, apelant se pozvao na odredbe čl. 10., 11. i 40. Zakona o vrijednosnim papirima. Apelant dalje navodi da je na temelju članka 9. Zakona o tržištu vrijednosnih papira tužitelj trebao pokrenuti postupak za upis dionica u Registar, te da je prema navedenoj odredbi apelant kao prodavac prema drugotuženom kao kupcu ispunio svoju obvezu. Apelant ističe da sud apelantu nameće obvezu bez zakonskog utemeljenja i sadržaja samo zato što nešto piše u ugovoru i zato što tako tvrdi tužitelj, bez ikakvih činjenica i dokaza. Apelant smatra da je zaključak Kantonalnog suda rezultat pogrešne primjene materijalnog prava, te da je suprotan dokazima u spisu, a što je Vrhovni sud trebao prepoznati. U svezi s tim, apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na pristup sudu. U konačnici, apelant ističe da su redovni sudovi zanemarili argumente, materijale i dokaze relevantne za donošenje odluke, a koji su od odlučujućeg značaja za ishod postupka.

b)Odgovor na apelaciju

30. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri svojoj presudi i razlozima na koje se pozvao u presudi, te da je navedena presuda donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Europske konvencije. Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

31. Kantonalni sud je naveo da je iz izvedenih materijalnih dokaza zaključio da je apelant pravni sljednik „Auro banke“ koja je prva u lancu koja je zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnih dionica, te da je imala i ima svu potrebnu dokumentaciju o navedenom paketu dionica, kao i da drugotuženi i trećetuženi ne mogu imati tu dokumentaciju ako im nije prenio apelant. Kantonalni sud je naveo da je za svoju odluku dao razloge o odlučnim činjenicama koje su poslužile kao osnova za donošenje presude, primjenjujući pri tome odgovarajuće odredbe materijalnog prava. Kantonalni sud je istaknuo da apelant neutemeljeno ističe da sudovi nisu obrazložili prigovor zastare jer je žalbu protiv prvostupanjske presude izjavio samo tužitelj, pa nije ni trebao odlučivati o tom prigovoru. Nadalje, apelant je učestvovao tijekom cijelog postupka, iznosio svoje mišljenje, predlagao i izvodio svoje dokaze, davao primjedbe na dokaze tužitelja, izjavljivao pravne lijekove, zbog čega nisu počinjene povrede apelantovih prava. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

32. Odvjetnik tužitelja je naveo da nisu točni navodi apelacije da Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji, nije odlučio o revizijskim navodima. Nadalje, Vrhovni sud je zauzeo pravilan stav da je tužitelj aktivno legitimiran jer je zakoniti vlasnik dionica, a da je apelant kao prvi prodavac pasivno legitimiran za izdavanje isprava podobnih za prijenos vlasništva na paketu nematerijaliziranih dionica. Odvjetnik tužitelja je naveo da nije ostvarena povreda prava na pravično suđenje, te je predložio da se apelacija odbaci kao nedopuštena, odnosno odbije kao neutemeljena.

33. Trećetuženi je naveo da nisu utemeljeni navodi da Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji, nije odlučio o revizijskim razlozima, te je ukazao na obrazloženje presude Vrhovnog suda. Nadalje, istaknuto je da nije ostvaren ni revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Osim toga, pravilan je stav revizijskog suda da je tužitelj aktivno legitimiran, a apelant pasivno legitimiran za izdavanje isprava podobnih za prijenos vlasništva na paketu nematerijaliziranih dionica. Trećetuženi je predložio da se apelacija odbaci kao nedopuštena ili odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

34. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11).

35. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

ZASTARELOST

Opšte pravilo Član 360. st. (1) i (2) (1) Zastarelošću prestaje pravo zahtevati ispunjenje obaveze.

(2) Zastarelost nastupa kad protekne zakonom određeno vreme u kome je poverilac mogao zahtevati ispunjenje obaveze.

Nastupanje zastarelosti Član 362.

Zastarelost nastupa kad istekne poslednji dan zakonom određenog vremena.

Opšti rok zastarelosti Član 371.

Potraživanja zastarevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.

36. Zakon o vrijednosnim papirima („Službene novine Federacije BiH“ br. 39/98 i 36/99) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Vlasništvo na vrijednosnom papiru stječe se na dan zaključivanja pravnog posla kojim se prenosi vlasništvo na vrijednosnom papiru.

Članak 11.

Prijavu promjene vlasništva na vrijednosnom papiru kupac je dužan izvršiti najkasnije sedam dana od dana zaključenja pravnog posla iz članka 10. ovog zakona.

Prijenos vlasništva na dematerijaliziranom vrijednosnom papiru vrši Registar upisom na račun novog vlasnika vrijednosnog papira, a u slučaju prijenosa vlasništva na dionicama i upisom promjene u Registru dionica emitenta.

Članak 40.

Kupovina, prodaja i davanje u zalog vrijednosnih papira vrši se na temelju ugovora u pismenoj formi.

VI.Dopustivost

37. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

38. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

39. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 068893 18 Rev od 13. studenog 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelantov zastupnik je primio 15. siječnja 2019. godine, a apelacija je podnesena 27. veljače 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

40. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

41. Apelant smatra da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje

42. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

43. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

44. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je predmetni parnični postupak pokrenut radi utvrđenja da su sklopljeni ugovori o prodaji i prijenosu dionica i radi činidbe koja se odnosi na izdavanje isprava podobnih za upis prava vlasništva na paketu nematerijaliziranih dionica. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

45. Apelant, u biti, smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, da su izvedeni dokazi proizvoljno ocjenjeni, te da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku, kao i pravo na pristup sudu.

46. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

47. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka ukazao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Osim toga, iako članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove da obrazlože svoje odluke, to ne podrazumijeva obvezu detaljnog odgovora na svaku tvrdnju (vidi predmete Van de Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, st. 59. i 61, serija A, broj 288. i Burg protiv Francuske, broj predstavke 34763/02, ESLJP 2003-II). Mjera do koje se primjenjuje ova obveza davanja obrazloženja može se razlikovati prema prirodi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi García Ruiz protiv Španjolske [VV], broj predstavke 30544/96, stavak 26., ESLJP 1999-I i Jaćimović protiv Hrvatske, broj predstavke 22688/09, presuda od 31. listopada 2013. godine, stavak 47.).

48. Vraćajući se na okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je tužitelj podnio tužbu u kojoj je istaknuo primarni i eventualni tužbeni zahtjev. Nadalje, prvostupanjskom presudom, između ostaloga, primarni tužbeni zahtjev je usvojen u odnosu na drugotuženog i trećetuženog, dok je u odnosu na apelanta primarni tužbeni zahtjev odbijen kao pravno neutemeljen, kao i da je navedenom presudom odbijen eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražen raskid ugovora o prodaji/prijenosu dionica i isplata ugovorene prodajne cijene za sporni paket dionica. Ustavni sud dalje primjećuje da je drugostupanjskom presudom (koja je potvrđena odlukom revizijskog suda) prvostupanjska presuda djelomično preinačena tako što je primarni tužbeni zahtjev usvojen i u odnosu na apelanta, odnosno da je i apelant obvezan tužitelju izdati isprave podobne za upis prava vlasništva na spornom paketu dionica. Nadalje, u odnosu na eventualni tužbeni zahtjev Kantonalni sud je ukinuo prvostupanjsku presudu, uz obrazloženje da je raspravljanje o eventualnom tužbenom zahtjevu bespredmetno, budući da je udovoljeno primarnom tužbenom zahtjevu.

49. Ustavni sud zapaža da je apelant, između ostaloga, isticao da redovni sudovi nisu obrazložili prigovor nedostatka pasivne legitimacije, kao i da nisu odlučili o prigovoru zastarjelosti potraživanja.

50. U svezi s tim, u odnosu na istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije apelanta, Ustavni sud, prije svega, zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizlazi da je došlo do spajanja „Dubrovačke banke“ d.d. Mostar i „Auro banke“ d.d. Vitez, te da je nova banka djelovala pod nazivom „Auro banka“ d.d. Mostar, nakon čega je u registar upisana promjena naziva banke u „Hypo Alpe-Adria-Bank“ d.d. Mostar. Nadalje, iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi zaključak da je pravni sljednik „Dubrovačke banke“ d.d. Mostar (koja je u sudskom registru upisana kao dioničar na spornom paketu dionica) „Hypo Alpe-Adria- Bank“ d.d. Mostar, koja je u međuvremenu promijenila ime u „Addiko Bank“ d.d. Sarajevo (apelant). Također, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizlazi da je apelantov pravni prednik upisan kao vlasnik kapitala u sudskom registru i vlasnik dionica u Registru vrijednosnih papira, te da je, u svezi s tim, tužitelj dokazao da je apelant kao prvi prodavac pasivno legitimiran za izdavanje isprava podobnih za prijenos prava vlasništva na paketu nematerijaliziranih dionica. U navedenim obrazloženjima, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

51. Međutim, u kontekstu apelantovih tvrdnji da redovni sudovi nisu odlučili o prigovoru zastarjelosti, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je tužitelj podnio tužbu 19. svibnja 2010. godine, a da su ugovori na temelju kojih su apelant, drugotuženi i trećetuženi obvezani tužitelju izdati isprave podobne za upis prava vlasništva na paketu nematerijaliziranih dionica zaključeni 5. prosinca 2000. godine, 5. lipnja 2002. godine i 15. travnja 2008. godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da se Općinski sud nije bavio prigovorom zastarjelosti potraživanja zbog toga što je ocijenio da je o utemeljenosti navedenog prigovora bilo preuranjeno raspravljati do konačne odluke o primarnom tužbenom zahtjevu.

52. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je institut zastarjelosti reguliran ZOO-om, te da je jasno navedeno od kada zastarjelost počinje teći, kada zastarjelost nastupa, koji su rokovi zastare i dr. U svezi s tim, Ustavni sud napominje da je ZOO-om u članku 360. st. (1) i (2) propisao da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, te da zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je povjeritelj mogao zahtijevati ispunjenje obveze, a u članku 371. da potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti (opći rok zastarjelosti). Imajući u vidu da je prigovor zastarjelosti materijalnopravni prigovor o kojem sud odlučuje presudom, te da o činjenici je li nastupila zastara ili ne ovisi i ključno pitanje (prije svih ostalih) je li tužitelj, uslijed proteka vremena, odnosno nepodnošenja tužbe u roku onemogućen u ostvarivanju svog prava putem suda, a time i je li obvezivanje apelanta da tužitelju izda isprave podobne za prijenos prava vlasništva na paketu nematerijaliziranih dionica izvršeno u skladu s relevantnim odredbama materijalnog prava.

53. Ustavni sud dalje zapaža da Kantonalni sud u odgovoru na navode apelacije tvrdi da je žalbu protiv prvostupanjske presude izjavio samo tužitelj (a ne i apelant), zbog čega drugostupanjski sud nije ni trebao odlučivati o navedenom apelantovom prigovoru. Međutim, imajući u vidu okolnost da apelant nije imao pravni interes da žalbom pobija presudu prvostupanjskog suda, kojom je tužbeni zahtjev odbijen u odnosu na apelanta, nesporno je da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbi tužitelja morao raspraviti i prigovor zastarjelosti koji je apelant istaknuo u postupku pred prvostupanjskim sudom jer je taj sud preinačio prvostupanjsku presudu u odnosu na apelanta. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji naveo da je prigovor zastarjelosti potraživanja isticao i u reviziji izjavljenoj protiv drugostupanjske presude, koje navode Vrhovni sud nije pobijao u odgovoru na apelaciju. Dakle, Ustavni sud primjećuje da Kantonalni sud, kao ni Vrhovni sud nisu raspravili o svim pitanjima koja su važna za donošenje pravilne i zakonite odluke, te da nisu u skladu sa zakonskim obvezama riješili o prigovoru zastarjelosti potraživanja koji je istaknuo apelant, odnosno utvrdili je li tužitelj u skladu s rokom određenim zakonom podnio tužbu. Prema mišljenju Ustavnog suda, iz navedenog jasno proizlazi da je u apelantovom slučaju prigovor zastarjelosti potraživanja od suštinskog značaja za rješenje predmetne pravne stvari, što znači da su Kantonalni sud, odnosno Vrhovni sud u pobijanim odlukama bili dužni odlučiti i o tom prigovoru, te da u obrazloženju presuda navedu razloge za svoju odluku u pogledu njegove utemeljenosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1898/09 od 9. listopada 2013. godine, st. 25. i 26., Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3221/11 od 17. srpnja 2014. godine, stavak 24. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3998/16 od 17. srpnja 2018. godine, st. 39. i 40.).

54. Imajući u vidu sve izloženo, Ustavni sud zaključuje da je propustom Kantonalnog suda, odnosno Vrhovnog suda da odluče o prigovoru zastarjelosti u predmetnoj pravnoj stvari povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti presudu Vrhovnog suda i predmet vratiti tom sudu kako bi donio novu odluku u skladu sa garancijama iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Ostali navodi

55. Budući da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke već utvrdio da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije zbog toga što redovni sudovi nisu odlučili o prigovoru zastarjelosti, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje u odnosu na proizvoljnu ocjenu dokaza, navode o povredi prava na pristup sudu, kao i navode o povredi prava na obrazloženu odluku u odnosu na tvrdnju da redovni sudovi nisu obrazložili obvezu, odnosno njezin činjenični supstrat i kauzu. VIII.Zaključak

56. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su Kantonalni sud, a onda i Vrhovni sud u pobijanoj odluci propustili odlučiti o apelantovom prigovoru zastarjelosti potraživanja kao materijalnopravnom prigovoru, koji je nesumnjivo takvog značaja da je zahtijevao odluku suda u pogledu njegove utemeljenosti, kao i odgovarajuće obrazloženje u tom pogledu, iako je nesporno da je prigovor zastarjelosti istaknut tijekom prvostupanjskog postupka.

57. Na temelju članka 59. st. (1) i (2) i članka 62. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

58. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-925/19 („Addiko Bank“ d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio