Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3366/20 (Alpen Mit d.o.o. Široki Brijeg)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Troškovi postupka
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3366/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3366/20, rješavajući apelacije Alpen Mit d.o.o. Široki Brijeg, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Alpen Mit d.o.o. Široki Brijeg protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032763 20 Uvp od 6. jula 2020. godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032759 20 Uvp od 6. jula 2020.

godine, Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032763 19 U od 17. aprila 2020. godine i Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032759 19 U od 17. aprila 2020. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-3366/20; AP-3367/20

1. Alpen Mit d.o.o. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 12. septembra 2020. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 032763 20 Uvp od 6. jula 2020. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 U 032763 19 U od 17. aprila 2020. godine (u odnosu na predmet AP-3366/20), te Presude Suda BiH broj S1 3 U 032759 20 Uvp od 6. jula 2020. godine i Presude Suda BiH broj S1 3 U 032759 19 U od 17. aprila 2020. godine (u odnosu na predmet AP-3367/20).

2. Osporenim presudama Suda BiH od 6. jula 2020. godine odbijeni su zahtjevi apelanta za preispitivanje sudske odlukepresuda vijeća za upravne sporove Suda BiH od 17. aprila 2020. godine, kojima su uvažene tužbe apelanta, poništena rješenja tužene Uprave za indirektno oporezivanje BiH od 22. maja 2019.godine i predmeti vraćeni tuženoj na ponovno rješavanje (stav I izreke). Obavezana je tužena da apelantu naknadi troškove upravnog spora u novčanom iznosu (stav II izreke).

3. U obrazloženjima osporenih presuda, Sud BiH je naveo da je apelant tražio preispitivanje stava II izreke osporenih presuda u odbijajućem dijelu, kojim apelantu nisu priznati troškovi sudske takse na tužbu. Sud BiH je ukazao da je odredbom člana 61. Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine propisano da su troškovi u postupku o upravnim sporovima izdaci učinjeni povodom upravnog spora od njegovog pokretanja do završetka, a da će sud svakom odlukom kojom okončava postupak po upravnom sporu odlučiti ko snosi troškove postupka i koliko oni iznose. Sud BiH je naveo da troškovi takse na tužbu nisu priznati iz razloga što apelant nije izvršio uplatu tih troškova prema opomeni od strane suda i takav trošak nije učinjen povodom upravnog spora, pa apelant isti nije mogao ni potraživati. Sud BiH je naveo i da je zahtjev za naknadu troškova takse na presudu upravno vijeće odbilo primjenom člana 6. Zakona o sudskim taksama u postupku pred Sudom BiH, jer se u upravnom sporu sudska taksa plaća samo ako je tužbeni zahtjev odbijen, što u konkretnom nije slučaj. Sud BiH je naveo da u vrijeme završetka upravnog spora apelant nije imao izdatak u vidu plaćanja sudske takse na tužbu, niti je pokrenut postupak prinudne naplate, pa nije bilo osnova u odredbi člana 61. stav 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima BiH da se presudom vijeća za upravne sporove odredi da ove troškove snosi tuženi.

Spajanje predmeta

4. S obzirom na to da se je navedene apelacije podnio isti apelant i zasnivaju se na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3366/20.

Apelacioni navodi

5. U obe navedene apelacije apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenio pozitivno pravne propise. Apelant je naveo da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u činjenici da je Sud BiH proizvoljno i arbitrarno primijenio procesno pravo imajući u vidu da je sudska taksa zakonska obaveza koja mora da se plati, pa je Sud BiH bio dužan da traži uplatu takse u trenutku nastanka obaveza plaćanja (nužnim troškovi). Apelant navodi i da se povreda prava na imovinu ogleda u činjenici da je došlo do umanjenja imovine apelanta kroz proizvoljno tumačenje zakonskih propisa.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant poziva u svojim apelacijama, odnose u suštini, na način na koji je Sud BiH primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba Zakona o upravnim sporovima BiH i Zakona o sudskim taksama pred Sudom BiH u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatima postupaka u kojim su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3366/20 (Alpen Mit d.o.o. Široki Brijeg) | Sudska praksa | Aktio