Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3388/20 (M. M.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3388/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3388/20, rješavajući apelaciju Miloša Makivića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miloš Makivić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 022610 20 Uvp od 9. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miloš Makivić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kača, Republika Srbija, podnio je 9. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 022610 20 Uvp od 9. jula 2020. godine. Apelant je dopunio apelaciju 13. oktobra 2020. godine i 20. oktobra 2020. godine.
2. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 022610 18 od 30. decembra 2019. godine, kojom je odbijena tužba apelanta izjavljena protiv Rješenja Komisije za izlaganje na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanju prava na nepokretnostima Područne jedinice Banjaluka broj 21.11/951-093-232/17 od 28. novembra 2017. godine, kojim je utvrđen sadržaj nepokretnosti u Privremenom listu nepokretnosti/Popisnom listu (PLN) broj 232 k.o. Vilusi koje se sastoje od nepokretnosti označenih u alinejama a), b) i v) te je utvrđeno pravo susvojine na navedenim nepokretnostima u korist apelanta sa dijelom 4/6 uz konstataciju da nema ograničenja u „B“ listu u vezi sa raspolaganjem, te je PLN broj 232 k.o. Vilusi sastavni dio tog rješenja. Određeno je da se navedene parcele (k.č. 3334 i 3504) otpisuju iz PLN 232 k.o. Vilusi i upisuju u privremeni list nepokretnosti/popisni list 451 k.o. Vilusi na ime Republike Srpske sa pravom svojine sa 1/1 dijela, te upisuje zabilježba o uzurpantima kao i zabilježba o zabrani otuđenja i opterećenja na tim nepokretnostima.
3. U obrazloženju osporene odluke, Vrhovni sud je naveo da iz podataka u spisu proizilazi da je Komisija za izlaganje na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanju prava na nepokretnostima Područne jedinice Banjaluka (u daljnjem tekstu: Komisija) uz učešće apelanta izvršila identifikaciju predmetnih parcela, stavila na uvid sve isprava iz spisa predmeta kao i PLN koji sadrži opisne podatke o nepokretnostima (površina, kultura, klasa…), te je utvrdila i druge odlučne činjenice i okolnosti na koje apelant nije imao primjedbi, kako je konstatovano na usmenoj raspravi od 28. novembra 2017. godine. Vrhovni sud je naveo da je na istoj raspravi apelant izjavio da se ne slaže da se predmetne parcele izdvoje u poseban Privremeni list nepokretnosti/ Popisni list broj 451, jer iste trebaju pripasti u vlasništvo njemu i ostalih dvoje suvlasnika. Vrhovni sud je naveo da je pitanje uzurpiranih nepokretnosti nakon okončanja predmetnog upravnog postupka raspravljeno u postupku raspravljanja uzurpacije u pogledu predmetnih parcela, te da je pravosnažno okončan na način da je apelantu i ostalim uzurpantima priznato pravo susvojine na predmetnim parcelama sa po 1/6 dijela. Vrhovni sud je ukazao da je stoga Komisija pravilno primijenila odredbe člana 856. Zakona o premjeru i katastru Republike Srpske, s tim da je Komisija izvršila uvid u Rješenje o nasljeđivanju Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 O 060212 09 O od 29. juna 2011. godine iz kojeg je utvrdila da se iza prednika apelanta za zakonske nasljednike proglašavaju sinovi apelant i D.M., te kćerke S.M., M.L. i D.M. sa po 1/6 dijela. Vrhovni sud je naveo da je također Komisija izvršila uvid u punomoći kojima su sestre apelanta D.M., S.M. i M.L. ovlastile punomoćnika Lj. M. da u njihovo ime zaključi ugovor o poklonu na nepokretnostima upisanim u p.l. broj 232 k.o. Vilusi sa apelantom, a na osnovu čega će se izvršiti promjena upisa prava susvojine u „B“ i „B1“ listu PLN broj 323 k.o. Vilusi.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su upravni organi i redovni sudovi, postupajući u predmetnom postupku, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na ličnu slobodu i sigurnost), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da u postupku nije pravilno utvrđena susvojina na predmetnim nepokretnostima i to u njegovu korist, pa predlaže da se stave van snage sva rješenja i presude koje su prethodile podnošenju apelacije i da se u pogledu prava na svojinu ispoštuje volja sestara apelanta i da udjeli koji se vode na njegovo ime pripadnu njemu, kao i da se u svemu poštuje i primijeni rješenje o nasljeđivanju od 29. juna 2011. godine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević