Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-653/19 (H. K.)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pravo na odbranu
- Prekršaj
- Prekršajni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-653/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 653/19, rješavajući apelaciju Harisa Kabaretovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Harisa Kabaretovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Pr 097027 18 Pžp od 3. decembra 2018.
godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Pr 097027 18 Pr od 26. oktobra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Haris Kabaretović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Miodrag Stojanović iz Bijeljine, podnio je 11. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Pr 097027 18 Pžp od 3. decembra 2018. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 Pr 097027 18 Pr od 26. oktobra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske – Policijska uprava Bijeljina (u daljnjem tekstu: MUPRS) zatraženo je 21. maja 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i MUPRS su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 29. maja do 5. juna 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Rješenjem Osnovnog suda broj 80 0 Pr 097027 18 Pr od 26. oktobra 2018. godine apelant je proglašen odgovornim što je u vrijeme (14. aprila 2018. godine) i u mjestu pobliže označenom u izreci rješenja, upravljajući putničkim motornim vozilom (u daljnjem tekstu: vozilo), pričinio manju materijalnu štetu, koju saobraćajnu nezgodu kao njen učesnik nije prijavio nadležnom organu, čime je počinio prekršaj iz člana 158 stav (2) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja), pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 80,00 KM. Apelantu je rješenjem, takođe, određen jedan kazneni bod. Istim rješenjem je apelant oslobođen odgovornosti da je u naprijed označeno vrijeme, u mjestu i na način pobliže opisan u izreci rješenja počinio prekršaje iz člana 43 stav (1) i člana 227 Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja jer nije dokazano da ih je apelant počinio. Isto tako, apelant je rješenjem obavezan da naknadi troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 150,00 KM.
6. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je, prije svega, ukazao da je nadležna policijska stanica zahtjevom od 5. maja 2018. godine pokrenula prekršajni postupak protiv apelanta zbog prekršaja navedenih u izreci rješenja. Dalje je navedeno da je sud, postupajući po navedenom zahtjevu, održao usmeni pretres na kojem su izvedeni dokazi saslušanjem u svojstvu svjedoka – policajca M. S., koji je vršio uviđaj predmetne saobraćajne nezgode, te svjedokinje R. A., kao i da je izveden materijalni dokaz uvidom i čitanjem zapisnika o uviđaju saobraćajne nezgode s manjom materijalnom štetom od 14. aprila 2018. godine, dok su na prijedlog apelantove odbrane u svojstvu svjedoka saslušani apelant i njegova majka U. K. Cijeneći izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, Osnovni sud je naveo da je van svake razumne sumnje utvrdio da je apelant počinio radnje navedene u izreci rješenja, te time ostvario obilježje prekršaja iz člana 158 stav (2) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja. U vezi s tim je istaknuto da navedeno utvrđenje sud zasniva na iskazu saslušane svjedokinje R. A. i izvedenom materijalnom dokazu. U tom smislu je Osnovni sud ukazao na sadržaj iskaza navedene svjedokinje (pobliže opisano na stranici 3. rješenja), cijeneći ga vjerodostojnim budući da se radi o očevicu događaja (u kritično vrijeme se nalazila u vozilu s apelantom). Pritom je navedeno da je iskaz navedene svjedokinje bio jasan, precizan i uvjerljiv, te u njemu sud nije uočio nikakve nelogičnosti. Takođe je ukazano i da apelantova odbrana u unakrsnom ispitivanju nije uspjela osporiti iskaz navedene svjedokinje, a da u postupku među strankama nije bilo sporno da se kritične prilike dogodila predmetna saobraćajna nezgoda i da je u njoj pričinjena materijalna šteta, što je utvrđeno na osnovu materijalnog dokaza – policijskog zapisnika o uviđaju saobraćajne nezgode s manjom materijalnom štetom.
7. U svjetlu razmatranja pitanja apelantove vinosti za prekršaj iz člana 158 stav (2) Zakona o bezbjednosti saobraćaja, Osnovni sud je naveo da je on kritične prilike bio svjestan svog djela, te da ga je izvršio s direktnim umišljajem, tako da u odnosu na pomenuti prekršaj u punoj mjeri stoji njegova prekršajna odgovornost, a s obzirom na to da je nakon saobraćajne nezgode napustio lice mjesta, a saobraćajnu nezgodu nije prijavio policiji u namjeri da izbjegne odgovornost. U vezi s tim je navedeno i da je apelantova odbrana ocijenjena kao neuvjerljiva i usmjerena na izbjegavanje odgovornosti, dok je u odnosu na apelantov iskaz (dat u svojstvu svjedoka u dijelu u kojem je tvrdio da on kritične prilike nije upravljao vozilom) uočeno više nelogičnosti, odnosno protivrječnosti (pobliže opisano na stranici 4. rješenja). U tom smislu je navedeno i da je apelant u svom iskazu izjavio da je nakon predmetne saobraćajne nezgode otišao do svoje kuće da bi telefonom zvao hitnu pomoć ili policiju, da bi u unakrsnom ispitivanju izjavio da ne zna zašto od kuće nije pozvao policiju telefonom. Dakle, iz navedenog je Osnovni sud naveo da proizlazi da je apelant priznao da je nečinjenjem ostvario biće djela iz člana 158 stav (2) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja, cijeneći da je napustio lice mjesta u namjeri da izbjegne odgovornost. Isto tako je ukazano da na odlučivanje o apelantovoj odgovornosti nisu bili od uticaja iskazi svjedoka M. S. i U. K. s obzirom na to da oni nisu bili očevici događaja, tj. da se radi o posrednim dokazima.
8. Odlučujući o apelantovoj odgovornosti za prekršaje iz čl. 43 stav (1) i 227 stav (1) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja, Osnovni sud je naveo da je apelanta na osnovu člana 199 tačka 2 Zakona o prekršajima oslobodio odgovornosti za pomenute prekršaje s obzirom na to da ovlašćeni organ, na kome je teret dokazivanja, na usmenom pretresu nije dokazao da je apelant počinio te prekršaje. U odnosu na prekršaj iz člana 43 stav (1) navedenog zakona (dužnost prilagođavanja brzine kretanja vozila saobraćajnim uslovima), Osnovni sud je istakao da je ovlašćeni organ na usmenom pretresu trebao dokazati stvarnu i konkretnu brzinu kretanja vozila kojim je kritične prilike upravljao apelant, a takođe je bio obavezan da dokaže koja bi brzina kretanja vozila bila prilagođena konkretnim okolnostima u momentu činjenja navodnog prekršaja, te da takve činjenice nisu dokazane. Isto tako, u odnosu na prekršaj iz člana 227 stav (1) navedenog zakona (zabrana upravljanja licima motornim vozilom za vrijeme trajanja zabrane, odnosno za vrijeme za koje im je vozačka dozvola oduzeta ili zadržana), Osnovni sud je ukazao da ovlašćeni organ na usmenom pretresu nije predočio bilo kakav dokaz da je kritične prilike apelant u saobraćaju na putu upravljao vozilom za vrijeme trajanja zabrane upravljanja vozilom, odnosno za vrijeme za koje mu je vozačka dozvola oduzeta, mada je raspolagao tim podatkom, tako da je sud, takođe, utvrdio da u postupku nije dokazano da je apelant počinio i ovaj prekršaj.
9. Rješenjem Okružnog suda broj 80 0 Pr 097027 18 Pžp od 3. decembra 2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe MUPRS i apelantovog branioca, te je potvrđeno prvostepeno rješenje.
10. U obrazloženju je, prije svega, ukazano na sadržaj žalbi apelantovog branioca i ovlašćenog organa. U vezi s tim je navedeno da apelantov branilac prvostepeno rješenje osporava zbog bitnih povreda odredbi prekršajnog postupka, pogrešne primjene materijalnih propisa o prekršaju i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tvrdeći da apelant nije počinio prekršaj za koji je proglašen odgovornim, budući da izvedenim dokazima nije utvrđeno da je apelant upravljao vozilom. S druge strane je ukazano da je ovlašćeni organ kao podnosilac zahtjeva žalbu izjavio zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s tvrdnjama da je odluka prvostepenog suda, u oslobađajućem dijelu, zasnovana na nekritičkoj ocjeni izvedenih dokaza, što je rezultiralo pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnih propisa o prekršaju i prijedlogom da se i u oslobađajućem dijelu rješenje prvostepenog suda ukine i predmet vrati Osnovnom sudu na ponovni postupak.
11. Nakon što je ispitao prvostepeno rješenje u smislu navoda obje žalbe, Okružni sud je istakao da one nisu osnovane.
12. Naime, Okružni sud je naveo da je za Okružni sud prihvatljiv odlučni zaključak prvostepenog rješenja da „dokazima izvedenim tokom prvostepenog postupka podnosilac zahtjeva nije van razumne sumnje dokazao da je apelant počinio prekršaj iz člana 158 stav (2) Zakona o bezbjednosti saobraćaja, zasnovan na odredbi člana 106 stav (1) Zakona o prekršajima Republike Srpske“ (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima). Dalje je navedeno da „sadržina dokaza izvedenih na usmenom pretresu pred prvostepenim sudom (svjedočenja apelanta, njegove majke U. K., ovlašćenog službenog lica M. S., koji je vršio uviđaj i preduzimao istražne radnje na mjestu događaja, nije bio očevidac događaja, kao i svjedočenje R. A., te materijalni dokazi: zapisnik o uviđaju sa skicom lica mjesta, službena zabilješka i dr.) ni na koji način ne ukazuju ko je upravljao vozilom u vrijeme nezgode i da li je u to vrijeme apelantu bila oduzeta vozačka dozvola, odnosno da je prema njemu trajala zaštitna mjera zabrane upravljanja vozilima, osim da je došlo do međusobnog kontakta vozila i betonskog parapeta dvorišta kuće M. H“. Takođe je navedeno da „odluku o apelantovoj eventualnoj odgovornosti za počinjene prekršaje, nakon provedenog usmenog pretresa, sud je dužan donijeti isključivo na osnovu dokaza neposredno izvedenih na usmenom pretresu, shodno odredbi člana 197 stav (1) Zakona o prekršajima, što je u konkretnoj prekršajnoj stvari i učinio, te da su podaci o vozaču (apelantu) od 31. oktobra 2018. godine priloženi uz žalbu podnosioca zahtjeva trebali biti predočeni prvostepenom sudu u vrijeme izvođenja dokaza na glavnom pretresu, za njih prvostepeni sud nije ni znao, niti je mogao znati“.
13. Shodno navedenom, nalazeći da prvostepeni sud nije počinio povrede na koje se ukazuje žalbama, Okružni sud je na osnovu odredbi čl. 214 i 215 Zakona o prekršajima odlučio kao u izreci rješenja.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant ističe da iz dokaza provedenih u prvostepenom postupku ne proizlazi da je on odgovoran za predmetni prekršaj koji mu je stavljen na teret, odnosno da nije dokazano da je učestvovao u saobraćajnoj nezgodi u svojstvu vozača. U vezi s tim se navodi da Okružni sud u obrazloženju osporene drugostepene odluke potvrđuje navedenu apelantovu tvrdnju, ali da „uprkos tome potvrđuje osporeno prvostepeno rješenje kojim se njegova prekršajna odgovornost utvrđuje zbog toga što kao vozač nije prijavio nastalu saobraćajnu nezgodu??!!“. Ovakvo postupanje je, prema apelantovoj ocjeni, u suprotnosti s principom pravne sigurnosti kao vitalnim aspektom prava na pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
15. Okružni sud je naveo da apelantovi navodi nisu osnovani, te da osporene odluke sadrže obrazloženje o navodima koji su isticani tokom prvostepenog i drugostepenog postupka.
16. Osnovni sud je naveo da je osporenom prvostepenom odlukom proglasio apelanta odgovornim za predmetni prekršaj, prihvatajući kao vjerodostojan iskaz svjedokinje R. A. koja je pod procesnim garancijama na usmenom pretresu, između ostalog, potvrdila da je apelant kritične prilike upravljao vozilom te učestvovao u saobraćajnoj nezgodi. Stoga je Osnovni sud istakao da je osporeno prvostepeno rješenje doneseno u skladu sa „Zakonom i Ustavom“, te njime nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.
17. MUPRS je samo opisao hronološki tok predmetnog prekršajnog postupka, te u tom smislu dostavio relevantnu dokumentaciju. Pritom je navedeno da su policijski službenici izlaskom na lice mjesta zatekli R. A. i N. I., dok apelant nije zatečen na licu mjesta, te da su u obavljenom razgovoru s navedenim licima ta lica izjavila da je vozilom upravljao apelant koji se nakon izazivanja saobraćajne nezgode udaljio sa lica mjesta. V.Relevantni propisi
18. Zakon o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 18/13, 8/17, 89/17 i 9/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 158. stav (2) (2) Vozač učesnik u saobraćajnoj nezgodi obavezan je da prijavi i saobraćajnu nezgodu s manjom materijalnom štetom, ako je šteta nastala drugom licu odnosno njegovom vozilu ili na drugoj stvari.
19. Zakon o prekršajima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 63/14, 36/15 – odluka US, 110/16 i 100/17) u relevantnom dijelu glasi:
Prava lica okrivljenih za prekršaje Član 9. stav (2) tač. 1) i 5) (2)Okrivljeno lice iz stava 1. ovog člana ima pravo da:
1)se smatra nevinim dok se ne dokaže njegova odgovornost u skladu sa zakonom, [...] 5)ispita ili da se u njegovo ime ispitaju svjedoci koji ga terete i da se oobezbijedi prisustvo i saslušanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima kao i svjedoka koji ga terete i [...] Pravično vođenje postupka Član 105. st. (1) i (3) (1) Pravilima prekršajnog postupka ovog zakona omogućava se pravično vođenje prekršajnog postupka, zaštita ljudskih prava, pravilno utvrđivanje činjenica i zakonito odlučivanje o prekršajnoj odgovornosti, tako da niko nevin ne bude kažnjen, a da se počiniocu prekršaja izrekne kazna ili da se prema njemu primijeni druga prekršajna sankcija.
(3)Ako ovim zakonom nisu uređena pojedina pitanja prekršajnog postupka, na ta pitanja shodno se primjenjuju odredbe Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske: Osnovna načela, [...] [...].
Slobodna ocjena dokaza [...] Član 106. stav (1) (1) Postojanje ili nepostojanje činjenica na kojima zasniva odluku, sud cijeni po svom slobodnom uvjerenju, pri čemu nije ograničen posebnim formalnim pravilima.
Dokazi na kojima se odluka zasniva Član 197.
(1) Sud zasniva odluku samo na činjenicama i dokazima koji su neposredno izvedeni na pretresu ili su sadržani u zapisnicima, odnosno drugim materijalima koji su, u skladu sa ovim zakonom, na pretresu pročitani i na odgovarajući način izneseni.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica utvrđena.
Žalbeni osnovi Član 208.
Rješenje o prekršaju može se pobijati:
1)zbog bitnih povreda prekršajnog postupka, 2)zbog povrede materijalnog propisa o prekršajima, 3)zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i [...] Odlučivanje o žalbi Član 214. stav (1) tačka 2) (1) Odlučujući o žalbi, drugostepeni sud će:
2) odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepeno rješenje, Potvrđivanje rješenja o prekršaju Član 215.
Drugostepeni sud će odbiti žalbu i potvrditi prvostepeno rješenje o prekršaju ako nađe da ne postoji nijedan od osnova za podnošenje žalbe.
20. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Osnovna načela Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3. stav (2) (2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 80 0 Pr 097027 18 Pžp od 3. decembra 2018. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno drugostepeno rješenje apelant i njegov branilac primili su 12. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 11. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
27. Član 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
28. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, Ustavni sud ističe da se u vezi s tim, prvenstveno, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta u smislu člana 6 Evropske konvencije. Polazeći od opštih principa Evropskog suda koji su takođe podržani i u praksi Ustavnog suda (vidi Odluka o dopustivosti broj AP 716/09 od 26. januara 2012. godine, stav 13, te Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 562/18 od 15. januara 2020. godine, stav 30, dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud zaključuje da se i u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme, izrečenu (novčanu) kaznu i svrhu sankcije, radi o „krivičnoj optužbi“, odnosno da je u konkretnom slučaju član 6 Evropske konvencije primjenjiv.
29. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. Takođe, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj „krivičnopravnoj“ stvari, Ustavni sud primjećuje da apelant problematizuje i zaključke redovnih sudova u pogledu njegove uloge i doprinosa u izvršenju predmetnog prekršaja za koje je proglašen odgovornim, odnosno nepostojanje konkretnih dokaza usljed čega dovodi u sumnju samo postojanje činjenica koja čine obilježja predmetnog prekršaja u konkretnom slučaju. Navedeno pokreće pitanje povrede načela in dubio pro reo. Isto tako, apelant ukazuje na kontradiktornost izreke i obrazloženja osporene drugostepene odluke, odnosno proizvoljnost u postupanju Okružnog suda u postupku odlučivanja po njegovoj žalbi.
30. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da, iako povjeravanje „krivičnog“ gonjenja i kažnjavanje manjih prekršaja upravnim tijelima nije u suprotnosti s Evropskom konvencijom, lice na koje se odnosi navedeno mora imati priliku osporavati svaku odluku donesenu protiv njega pred sudom koji nudi jemstva iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Lauko protiv Slovačke, presuda od 2. septembra 1998. godine, stav 64, Izvještaji o presudama i odlukama 1998. g., VI). Dalje, Evropski sud ponavlja da usmena i javna rasprava predstavlja osnovno načelo sadržano u članu 6 Evropske konvencije. Ovo je načelo posebno važno u krivičnopravnom kontekstu, gdje generalno mora postojati prvostepeni sud koji u potpunosti ispunjava zahtjeve člana 6 Evropske konvencije (vidi Findlay protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. februara 1997, stav 79, Izvještaji 1997. g. I) pred kojim aplikant ima pravo na „saslušanje“ njegovog slučaja, uz mogućnost, između ostalog, da samostalno predlaže dokaze u korist svoje odbrane, te sasluša dokaze protiv njega, kao i da unakrsno ispitata svjedoke (ibid. Jussila protiv Finske, stav 40).
31. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, serija A, broj 203, stranica 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25). Uopšteno posmatrajući, prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Letonije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). Konačno, u brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
32. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom prekršajnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u obezbjeđivanju garancija u okviru člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
33. Naime, Ustavni sud prvenstveno ističe da je u konkretnom slučaju apelant kao lice koje je okrivljeno u smislu relevantnih odredbi Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja od strane ovlašćenog organa – policije mogao da ospori pretpostavku prekršajne odgovornosti iz člana 158 stav (2) navedenog zakona, a za koji je prekršaj apelant u konačnom proglašen i odgovornim. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da iz obrazloženja osporene prvostepene odluke proizlazi da je apelantova odgovornost za navedeni prekršaj zasnovana na dokazima ovlašćenog organa kao „optužbe“ u konvencionom smislu, i to primarno iskaza svjedokinje R. A. koji je dala na usmenom pretresu i materijalnog dokaza – policijskog zapisnika o uviđaju saobraćajne nezgode s manjom materijalnom štetom. Dalje, iz obrazloženja osporene prvostepene odluke proizlazi nespornim da je apelant navedene dokaze imao mogućnost efektivno osporavati na usmenoj raspravi – pretresu. Zatim, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja osporenog prvostepenog rješenja proizlazi da je Osnovni sud slobodnom ocjenom izvedenih dokaza van razumne sumnje utvrdio da je apelant bio vozač vozila u vrijeme kada je počinjen prekršaj iz člana 158 stav (2) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja, odnosno da su apelantovim radnjama napuštanjem lica mjesta saobraćajne nezgode i njenim neprijavljivanjem ostvarena obilježja predmetnog prekršaja iz navedenog člana zakona. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da apelant nije ostao bez garancija prava obuhvaćenih pravom na odbranu, s obzirom na to da on i njegov branilac nisu u predmetnom prekršajnom postupku sagledanom u cjelini bili lišeni mogućnosti osporavanja tvrdnji „optužbe“. U takvim okolnostima, pri čemu je na usmenom pretresu apelant saslušan u svojstvu svjedoka i gdje je sud imao mogućnost da stekne direktne impresije o njegovom kredibilitetu i vjerodostojnosti njegovog iskaza, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je prvostepeni sud (kao sud pune nadležnosti da odlučuje o činjenicama i pravu) primijenio institut dokazivanja „van razumne sumnje“ s ciljem sticanja uvjerenja kod utvrđivanja – otkrivanja kako identiteta počinioca predmetnog saobraćajnog prekršaja (vozač učesnik u saobraćajnoj nezgodi) tako i drugog elementa koji čini biće prekršaja iz člana 158 stav (2) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja (obaveza prijavljivanja saobraćajne nezgode s manjom materijalnom štetom). Pritom, kada je u pitanju dokazivanje putem instituta „van razumne sumnje“, Ustavni sud ukazuje da je imao u vidu standarde zauzete u predmetu broj AP 757/12 (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 757/12 od 12. januara 2016. godine, st. 108 i 109, dostupna na www.ustavnisud.ba).
34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao da zaključi da je Osnovni sud načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj prekršajnoj, tj. „krivičnoj“ stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da je navedeni redovni sud imao i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno načela in dubio pro reo u smislu člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
35. Kada je u pitanju apelantovo ukazivanje na proizvoljnost u postupanju više sudske instance u konkretnom slučaju, tj. Okružnog suda kod odlučivanja o žalbi njegove odbrane, prema ocjeni Ustavnog suda, suština ovih apelantovih navoda pokreće pitanje prava na obrazloženu sudsku odluku koja mora biti zasnovana na objektivnim kriterijumima i da štiti pravo na odbranu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). U konkretnom slučaju, Ustavni sud prvenstveno naglašava da je Okružni sud odbio kao neosnovane žalbe kako apelantovog branioca tako i podnosioca zahtjeva (ovlašćenog organa), te suštinski u cijelosti potvrdio osporeno prvostepeno rješenje. Dalje, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene drugostepene odluke doista postoje određene nejasnoće prilikom obrazlaganja žalbenih navoda apelantove odbrane i podnosioca zahtjeva, te sumiranja zaključaka prvostepenog suda u odnosu na prekršaj za koji je apelant proglašen odgovornim, kao i za prekršaje za koje je apelant oslobođen odgovornosti. Ovo se prije svega odnosi na dijelove obrazloženja osporene drugostepene odluke, tj. sentence kojima se apelant u jednom dijelu označava kao vozač vozila, a u drugom dijelu se konstatuje da nema dokaza koji ukazuju ko je upravljao vozilom u kritično vrijeme. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporene prvostepene odluke proizlaze jasni zaključci u pogledu kako dokazanosti počinjenja prekršaja iz člana 158 stav (2) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja, tako i nedokazanosti počinjenja prekršaja iz člana 43 stav (1) i člana 227 navedenog zakona. S druge strane, Ustavni sud posebno ima u vidu da je osporena drugostepena odluka donesena primjenom odredbi člana 214 stav (1) tačka 2) i člana 215 Zakona o prekršajima kojima je propisano ovlašćenje drugostepenog suda da odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostepeno rješenje o prekršaju ako nije ispunjen nijedan osnov za podnošenje žalbe, uključujući dakle i žalbeni osnov iz člana 208 stav (1) tačka 3) navedenog zakona (pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje). Dakle, izrekom osporene drugostepene odluke nesporno je potvrđeno osporeno prvostepeno rješenje u cijelosti, tj. i u dijelu u kojem je apelant proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 158 stav (2) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja, čija primjena je nužno podrazumijevala u okolnostima konkretnog predmeta utvrđenje prevashodno činjenice da apelant jeste bio vozač kritične prilike. Osim toga, iz obrazloženja osporenog drugostepenog rješenja proizlazi, takođe, jasan stav Okružnog suda da se odluka o apelantovoj odgovornosti donosi nakon provedenog usmenog pretresa i na osnovu dokaza neposredno izvedenih na usmenom pretresu u smislu odredbe člana 197 stav (1) Zakona o prekršajima.
36. Stoga, Ustavni sud smatra da u situaciji kada je Okružni sud u cijelosti potvrdio odlučenje prvostepenog suda (uključujući i činjenična utvrđenja) navedene nejasnoće sadržane u obrazloženju osporenog drugostepenog rješenja nisu po svojoj naravi od odlučnog značaja kojim bi se ugrozila pravičnost predmetnog prekršajnog postupka sagledanog u cjelini, posebno uzevši u obzir standarde u strogoći primjene jemstava koja proizlaze iz krivične komponente člana 6 Evropske konvencije kada su u pitanju protivpravna djela koja čine „srž krivičnog prava“ u odnosu na djela koja ne pripadaju tzv. „tradicionalnoj kategoriji krivičnog prava“ i koja ne nose nikakav značaj – stepen stigme, kao što je slučaj sa saobraćajnim prekršajima (vidi Suhadolc protiv Slovenije, broj aplikacije 57655/08, odluka od 17. maja 2011. godine). Isto tako, Ustavni sud ukazuje da je kod navedene ocjene obrazloženosti osporene drugostepene odluke u kontekstu člana 6 Evropske konvencije imao u vidu i rukovodio se standardima Evropskog suda kada je u pitanju kvalitet i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje po žalbi. Naime, u situaciji kada ne postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da je postupak pred prvostepenim – raspravnim sudom pune jurisdikcije ugrozio garancije apelantove odbrane, odnosno kada obrazloženje nižestepene sudske odluke (kao što je slučaj u konkretnom predmetu) zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da samo suštinsko potvrđivanje nižestepene odluke, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40 sa ostalim referencama iz prakse Evropskog suda).
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom prekršajnom postupku sagledanom u cjelini prilikom utvrđivanja apelantove odgovornosti za prekršaj iz člana 158 stav (2) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije u predmetnom prekršajnom postupku (u kojem je apelant proglašen odgovornim za počinjenje prekršaja iz člana 158 stav (2) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja), sagledanom u cjelini, budući da su poštovani standardi prava na pravično suđenje obuhvaćeni članom 6 Evropske konvencije.
39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević