Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2827/19 (H. H.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Kolektivni ugovor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni spor
  • Propisano zakonom
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2827/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2827/19, rješavajući apelacije Hasana Husića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. studenog 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Hasana Husića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 064163 15 Rsž od 30. svibnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 064163 15 Rs od 30. listopada 2015.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hasan Husić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 9. srpnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 064163 15 Rsž od 30. svibnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 064163 15 Rs od 30. listopada 2015. godine. Ova apelacija je registrirana pod brojem AP 2827/19.

2. Apelant, kojeg zastupa Zlatan Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 11. studenog 2019. godine novu apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 064163 19 Rev od 10. rujna 2019. godine, kojim je apelantova revizija odbačena iz formalnih razloga. Ova apelacija je registrirana pod brojem AP 4358/19. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije koje se odnose na isti postupak i temelje se na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta broj AP 2827/19 i AP 4358/19 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 2827/19.

4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog pravobraniteljstva Tuzla kao zakonskog zastupnika Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. listopada 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Tuženi je dostavio odgovor na apelaciju 12. listopada 2020. godine, Kantonalni sud 14. listopada 2020. godine, a Općinski sud 27. listopada 2020. godine.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 15. travnja 2015. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv tuženog radi isplate potraživanja iz radnog odnosa po osnovi jubilarne nagrade.

8. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 064163 15 Rs od 30. listopada 2015. godine odbijen je kao neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obveže da mu na ime jubilarne nagrade za navršenih 20 godina neprekidnog staža isplati novčani iznos bliže označen u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

9. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je istaknuo da je među parničnim strankama nesporno da je apelant od 1. ožujka 1994. godine neprekidno uposlen u Ministarstvu unutarnjih poslova Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: MUPTK), te da je 1. ožujka 2014. godine navršio 20 godina neprekidnog rada – staža u MUPTK.

10. Općinski sud je obrazložio što je propisano člankom 94. stavak 1. točka i) Zakona o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima), člankom 9. stavak 9. Pravilnika o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće i drugih osobnih primanja policijskih službenika MUPTK (u daljnjem tekstu: Pravilnik), člankom 4. Uredbe o plaćama i naknadama plaća policijskih službenika Tuzlanskog kantona, člankom 10. stavak 1. točka 10. Uredbe o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave, kao i odredbom članka 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH (u daljnjem tekstu: GKU). U svezi s navedenim odredbama je istaknuto da je spomenutim Zakonom o policijskim službenicima utvrđeno pravo na jubilarnu nagradu. Međutim, navedenom Uredbom o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika u organima uprave, kao i Pravilnikom propisano je da policijski službenici imaju pravo na naknade koje nemaju karakter plaće shodno zakonu, uredbi ili kolektivnom ugovoru, pa kako Općim kolektivnim ugovorom za teritorij FBiH (u daljnjem tekstu: OKU), koji je stupio na snagu 8. rujna 2005. godine, nije predviđeno pravo na jubilarnu nagradu, niti njezina visina, Općinski sud je u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev zbog toga što apelant tijekom postupka nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva.

11. Općinski sud je istaknuo da se u konkretnoj pravnoj stvari apelant neutemeljeno poziva na odredbu članka 28. GKU-a jer se navedeni Kolektivni ugovor ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Naime, tuženi nije pristupio navedenom ugovoru, niti je tom ugovoru naknadno pristupio shodno njegovom članku 73. stavak 2., a što je, kako je to ukazano i u Odluci Ustavnog suda broj AP 1315/06, bio jedini način da tuženi postane njegova ugovorna strana. Pored toga, navedeni GKU se ne primjenjuje od 8. rujna 2005. godine, kada je stupio na snagu OKU iz 2005. godine. Nadalje, ukazano je da ni Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH nije predviđeno pravo zaposlenika u organima državne službe na jubilarnu nagradu, a člankom 69. navedenog Zakona propisano je da s danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje primjena odredbi Zakona o državnoj službi u FBiH koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika i odredbi Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, a koje se odnose na plaće i naknade namještenika i kojim zakonom je u članku 45. bilo utvrđeno pravo na jubilarnu nagradu. Najzad, Općinski sud je naglasio da je, shodno odredbi članka 28. GKU-a, isplata jubilarne nagrade uvjetovana je materijalnim mogućnostima poslodavca, pa kako se iz odluke Vlade Tuzlanskog kantona o usvajanju godišnjeg proračuna za 2012. godine vidi da je tuženi ostvario višak rashoda i izdataka nad prihodima i primicima, to tuženi nije bio u financijskoj mogućnosti vršiti isplatu naknade na ime jubilarne nagrade, te stoga nije bio ni obvezan isplatiti apelantu novčani iznos po toj osnovi. Na kraju, navedeno je da je odluka o troškovima parničnog postupka donesena na temelju odredbe članka 386. stavak 1. Zakona o parničnom postupku.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 064163 15 Rsž od 30. svibnja 2019. godine odbijena je apelantova žalba od 23. studenog 2015. godine i potvrđena prvostupanjska presuda. Također, apelantu je odbijen zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

13. U obrazloženju pobijane odluke Kantonalni sud je ukazao da je 20 godina neprekidnog rada u MUPTK apelant stekao 1. ožujka 2014. godine, dakle u vrijeme kada je već stupio na snagu Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH, koji ne propisuje pravo zaposlenika na jubilarnu nagradu, a člankom 1. tog Zakona je propisano da se taj Zakon primjenjuje i u kantonima, gradovima i općinama FBiH. Dakle, Kantonalni sud je istaknuo samo u slučaju da je apelant navršio 20 godina neprekidnog staža u MUPTK prije stupanja na snagu Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH, što nije slučaj u konkretnoj situaciji, bilo bi osnove za usvajanje tužbenog zahtjeva. U svezi s tim, Kantonalni sud je naveo da bi to bilo učinjeno pozivom na odredbu članka 94. stavak 1. točka i) Zakona o policijskim službenicima, kao i pozivom na odredbu članka 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koje nemaju karakter plaće, kao provedbenog propisa za utvrđivanje visine jubilarne nagrade do 30. srpnja 2010. godine, zagarantirane odredbom članka 94. stavak 1. točka i) Zakona o policijskim službenicima, a koja uredba se prestala primjenjivati 30. srpnja 2010. godine stupanjem na snagu Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH, što slijedi iz sadržaja i smisla prijelazne i završne odredbe članka 69. stavak 1. točka 5. tog Zakona.

14. Prema tome, Kantonalni sud je istaknuo da apelantu ne pripada pravo na jubilarnu nagradu kada se ima u vidu da je Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti u FBiH, koji se primjenjuje i na kantone (članak 1. navedenog Zakona), kakav status ima tuženi, kasnije donesen u odnosu na Zakon o policijskim službenicima i da Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti u FBiH ne propisuje pravo na naknadu po osnovi jubilarne nagrade, nego da je tim zakonom prestala i primjena Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće, kao provedbenog propisa za utvrđivanje visine jubilarne nagrade do 30. srpnja 2010. godine. Shodno tome, Kantonalni sud je ukazao da nije prihvatljivo apelantovo žalbeno istrajavanje na tumačenju odredbe članka 94. stavak 1. točka i) Zakona o policijskim službenicima na tumačenju odredbe članka 28. GKU-a koja se odnosi na jubilarnu nagradu, kao i tumačenje odredbe članka 3. stavak 3. OKU-a iznesenim tvrdnjama da je u odnosu na apelanta najpovoljnije pravo za isplatu jubilarne nagrade koje mu je zajamčeno Zakonom o policijskim službenicima. Najzad, ukazano je da je odluka o troškovima žalbenog postupka donesena na temelju članka 397. stavak 1. u svezi sa člankom 386. stavak 1. Zakona o parničnom postupku jer apelant nije uspio u žalbenom postupku, zbog čega mu i ne pripadaju traženi troškovi žalbenog postupka.

15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 064163 19 Rev od 10. rujna 2019. godine odbačena je apelantova revizija od 8. srpnja 2019. godine.

16. U obrazloženju pobijane presude Vrhovni sud je istaknuo što je propisano odredbama članka 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku, te je naveo da, u konkretnom slučaju, nije ostvaren imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije, zbog čega je reviziju odbacio kao nedopuštenu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije.

18. Apelant navodi da su Kantonalni i Općinski sud učinili povrede procesnog zakona i da su proizvoljno i paušalno primijenili materijalno pravo. Apelant smatra da pravo na jubilarnu nagradu crpi iz Zakona o policijskim službenicima, koji je lex specialis i kojim je propisano da se njime reguliraju policijske ovlasti i radnopravni status policijskih službenika Tuzlanskog kantona. Dalje navodi da se predmetni sporni odnos ne može podvesti pod odredbe Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH, da Zakon o policijskim službenicima nije stavljen izvan snage, te ukazuje da se visina jubilarne nagrade, zbog propusta zakonodavne vlasti da propiše visinu jubilarne nagrade, ima obračunati primjenom članka 28. Kolektivnog ugovora, pri čemu navedeno pravo nije uvjetovano poslovanjem tuženog, niti deficitom u proračunu.

19. Također, navodi da je Kantonalni sud, postupajući u predmetima s bitno istom činjeničnom i pravnom situacijom, donosio različite odluke o relevantnom materijalnom propisu, te da je, zbog takvog postupanja Kantonalnog suda, a imajući u vidu svrhu revizije kao izvanrednog pravnog lijeka Vrhovni sud morao ne samo dopustiti već i usvojiti izjavljenu reviziju. Apelant ukazuje da je uslijed različitog postupanja Kantonalnog suda došlo do povrede zabrane diskriminacije (apelant je uz apelaciju dostavio presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 026305 12 Rsž od 15. srpnja 2015. godine i broj 29 0 Rs 016778 13 Rsž od 18. listopada 2016. godine). Osim toga, navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu jer je ostao uskraćen za predmetnu naknadu, kao i zbog proizvoljne odluke Kantonalnog suda o troškovima postupka.

20. U svezi s navodima koji se tiču duljine trajanja predmetnog postupka, apelant navodi kronologiju postupka, te ukazuje na to koliko je postupak trajao u svakoj fazi, odnosno pred svakim sudom i u skladu s tim ističe zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b)Odgovor na apelaciju

21. Tuženi je naveo da se pobijane odluke temelje na pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da su apelacijski navodi neutemeljeni i da nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva, kao i da su odluke donesene u razumnom roku. Također, tuženi je istaknuo da su u obrazloženju drugostupanjske presude dani detaljni, jasni i precizni razlozi za tu odluku, te da primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu nije bila proizvoljna i da ne postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku. Na kraju, tuženi je predložio da se apelacija odbije.

22. Kantonalni sud je naveo da je predmetni spis Općinskog suda dostavljen tom sudu na odlučivanje po apelantovoj žalbi 17. prosinca 2015. godine, izjavljenoj protiv prvostupanjske presude od 30. listopada 2015. godine. Nadalje, ukazano je da je Kantonalni sud donio presudu 30. svibnja 2019. godine kojom je apelantova žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena, kao i da je apelantu putem njegovog punomoćnika dostavljen pismeni otpravak te presude 13. lipnja 2019. godine. Također, istaknuto je da su apelacijski navodi neutemeljeni jer je presuda tog suda urađena u zakonskom roku, dok je sud razloge za svoju odluku dao u obrazloženju presude. Predloženo je da se apelacija odbije.

23. Općinski sud je opisao kronologiju postupka i naveo da je postupak pred tim sudom trajao relativno kratko, te da zbog toga nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku. Također, ukazano je da su sve provedene radnje i donesene odluke suda bile predmet preispitivanja u žalbenom postupku, te da taj sud nije povrijedio apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Najzad, Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena ili odbaci kao nedopuštena.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.

25. Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 23/00, 50/00 – ispravak, 97/13, 18/16 i 89/16).

26. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 23/00, 50/00 – ispravak), sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 28.

Službeniku će se isplatiti jubilarna nagrada za neprekidan rad u organima uprave, sukladno njihovim materijalnim mogućnostima, (...)

27. Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 6/06, 11/07, 16/11, 14/16 i 14/18).

28. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona („Službene novine Tuzlanskog kantona“ br. 6/06, 11/07 i 16/11) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 94. stav (1) tačka i) Druge vrste naknada (1) Policijski službenici imaju pravo i na sljedeće naknade:

i) jubilarne nagrade.

29. Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 45/10, 111/12 i 20/17).

30. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 45/10) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 69. stavak 1. točke 2), 3) i 5) Prestanak primjene odredbi drugih zakona Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje primjena:

(...)

2) odredbi Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 2/06 i 8/06) koje se odnose na plaće i naknade državnih službenika, 3) odredbi Zakona o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 49/05) koje se odnose na plaće i naknade namještenika, [...] 5) odredbi Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće ("Službene novine Federacije BiH", br. 34/04, 56/04, 68/05, 33/06 i 75/07) koje se odnose na naknade ako su drugačije uređene ovim zakonom.

VI.Dopustivost

31. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

32. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je rješenjem Vrhovnog suda od 10. rujna 2019. godine odbačena revizija koju je apelant izjavio protiv presude Kantonalnog suda od 30. svibnja 2019. godine, dakle revizija nije bila efektivan pravni lijek. S obzirom na to da je revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku pobijana presuda Kantonalnog suda od 30. svibnja 2019. godine. Dakle, predmet pobijanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda od 30. svibnja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelantov punomoćnik je primio 13. lipnja 2019. godine, a apelacija je podnesena 9. srpnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

35. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/ 3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije.

36. Iako apelant pobija i rješenje Vrhovnog suda i presude Kantonalnog i Općinskog suda, Ustavni sud naglašava da će, budući da je revizija bila neefektivan pravni lijek, apelantove navode ispitati isključivo u svezi sa pobijanim presudama Kantonalnog i Općinskog suda. Pravo na pravično suđenje

37. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

38. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

39. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

a)U odnosu na pobijane odluke

40. U odnosu na apelantove navode o proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud u prvom redu ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.

41. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoja odlučenja, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem smislu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao ista i slična činjenična i pravna pitanja, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 4888/17 od 22. svibnja 2019. godine, AP 1003/18 od 15. siječnja 2020. godine, AP 5397/18 od 4. lipnja 2020. godine i AP 881/19 od 14. listopada 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Naime, u Odluci broj AP 1003/18 Ustavni sud je istaknuo: „…da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, u obrazloženju pobijane odluke naveo jasne razloge za svoju ocjenu da u konkretnom slučaju u smislu članka 28. Kolektivnog ugovora tuženi nije u obvezi isplatiti apelantu predmetno potraživanje. Kantonalni sud je detaljno i jasno obrazložio svoj zaključak da nije pravilna prvostupanjska presuda, da je neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev koji se odnosi na potraživanje jubilarne nagrade, pa se ne može zaključiti da je postupanje Kantonalnog suda u bilo kojem segmentu bilo proizvoljno, niti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi bila proizvoljna. Naime, uvažavajući žalbu tuženog, Kantonalni sud nije povrijedio načelo pravne sigurnosti jer je za svoju odluku dao jasno obrazloženje, pozivajući se na relevantne odredbe zakonskih i podzakonskih akata (Kolektivni ugovor, OKU, Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti u FBiH, Zakon o policijskim službenicima Tuzlanskog kantona).“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se u konkretnom slučaju u cijelosti poziva na citirane odluke, odnosno zaključuje da nema elemenata proizvoljnosti u stajalištima Kantonalnog suda.

42. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na pobijane odluke neutemeljeni.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir

44. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant tužbu podnio 15. travnja 2015. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 30. svibnja 2019. godine. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima (dvije instance) trajao je četiri godine i jedan mjesec.

Analiza duljine trajanja postupka

45. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu s odredbom članka 420. ZPP-a, hitne prirode. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da nema elemenata koji bi ukazivali da se u konkretnom predmetu radilo o složenom postupku. Budući da se tužbeni zahtjev odnosio na isplatu jubilarne nagrade, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak značajan za apelanta.

46. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, te odgovora na apelaciju ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio duljini trajanja postupka. Analizirajući postupanje Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski postupak trajao šest mjeseci. Dalje, u odnosu na postupanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža pasivnost u radu tog suda jer je o apelantovoj žalbi odlučio nakon tri godine i pet mjeseci od dana zaprimanja predmeta. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje duljinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pozornost posvećuje razdobljima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Iako je na temelju navedenog primjetno da je drugostupanjski postupak pred Kantonalnim sudom trajao nešto dulje, Ustavni sud, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da je apelant došao do konačne odluke u predmetu prije podnošenja apelacije, da su u okviru analiziranog razdoblja redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta, koji je, istina, po svojoj prirodi hitan i iziskuje adekvatnu ažurnost u postupanju, nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

47. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na imovinu

48. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim tvrdnjama koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

Zabrana diskriminacije

49. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je diskriminiran u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

50. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Europski sud, Marckx protiv Belgije, stavak 33.). Stoga je potrebno ustanoviti je li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.

51. U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da apelant, u biti, tvrdi da je Kantonalni sud donio različite odluke postupajući u predmetima sa bitno istom činjeničnom i pravnom situacijom, odnosno različite odluke u svezi sa primjenom članka 28. Kolektivnog ugovora, ukazujući na presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 026305 12 Rsž od 15. srpnja 2015. godine i broj 29 0 Rs 016778 13 Rsž od 18. listopada 2016. godine. Ustavni sud podsjeća da apelantovo ukazivanje na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku. Naime, čak i da se radi o situaciji da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke zaključio da nema elemenata koji bi ukazivali da su relevantni zakoni u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeni, a budući da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni. Zabrana zlouporabe prava

52. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je tim člankom propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne utemeljuje posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelacije neutemeljeni.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada u obrazloženju pobijanih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na apelantovu štetu, te kada su redovni sudovi u obrazloženju pobijanih odluka dali argumentirane i jasne razloge za svoje odlučenje. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je duljina postupka u ukupnom trajanju od četiri godine i jedan mjesec, u okviru kojeg razdoblja su donesene dvije meritorne odluke, prešla granice „razumnog roka“.

54. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje budući da apelant nije ponudio argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.

55. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije budući da ta odredba ne utemeljuje posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.

56. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević