Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1061/19 (E. B.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1061/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-1061/19, rješavajući apelaciju Emire Berbić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Emire Berbić, podnesena protiv Rješenja Općinskog suda u Zenici br. 43 0 K 158700 19 Kmv od 9. januara 2019. godine i 43 0 K 158700 18 Kpp 2 od 24.

decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Emira Berbić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenica podnijela je 11. marta 2019. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 43 0 K 158700 19 Kmv od 9. januara 2019. godine i 43 0 K 158700 18 Kpp 2 od 24. decembra 2018. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 K 158700 18 17 Kpp 2 od 24. decembra 2018. godine odbijen je kao neosnovan „zahtjev punomoćnika K.H., advokata-apelantice, za nagradu kao advokata po službenoj dužnosti u predmetu broj 43 0 Km 158700 18 Kpp 2“.

3. Općinski sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelantica ovom Sudu dostavila troškovnik, kojim potražuje iznos od 300,00 KM na ime troškova zastupanja mldb. K.H. prema Advokatskoj tarifi. Općinski sud je zaključio da je zahtjev apelantice u cijelosti neosnovan. S tim u vezi je ukazao da je članom 2. stav 3. Pravilnika o naknadi troškova krivičnog postupka u Federaciji Bosne i Hercegovine i visini paušalnog iznosa (u daljnjem tekstu: Pravilnik o naknadi troškova krivičnog postupka) regulisano, da se troškovi i nužni izdaci postavljenog branioca isplaćuju unaprijed iz sredstava tužilaštva, odnosno suda, a naplaćuju kasnije od lica koja su ih dužna naknaditi po odredbama Zakona. Međutim, kako je apelantica postavljena za branitelja mldb. K.H., po Prijedlogu Uprave policije Zenica, Rješenjem Općinskog suda, broj 08-04/9-4-5921-2/18 od 26. aprila 2018. godine shodno odredbi čl. 77. i čl. 96. Zakona o zaštiti i postupanju sa djecom i maloljetnicima u krivičnom postupku F BiH, uz saglasnost postupajućeg tužitelja, te kako sud nema saznanja o daljnjem toku postupka prema maloljetniku, to je odlučeno u skladu sa citiranom odredbom Pravilnika. Stoga, imajući u vidu odredbu člana 199. stav 4. Zakona o krivičnom postupku F BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), Općinski sud je odlučio kao u izreci rješenja.

4. Rješenjem Općinskog suda broj 43 0 K 158700 19 Kmv od 9. januara 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantice izjavljena protiv rješenja tog suda od 24. decembra 2018. godine.

5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica izjavila žalbu protiv rješenja prvostepenog suda od 24. decembra 2018. godine, u kojoj je navela da je rješenjem tog suda od 26. aprila 2018. godine imenovana za branitelja po službenoj dužnosti mldb H.K., da je istog dana obavljeno i ispitivanje maloljetnika u službenim prostorijama Uprave policije, kojem ispitivanju je prisustvovala. S obzirom da je obavila radnju zbog koje je i postavljena i da je postupak obustavljen donošenjem naredbe o neprovođenju istrage nakon što je maloljetnik ispitan, apelantica smatra da je zahtjev za isplatu nagrade pravilno i osnovano upućen Sudu. Općinski sud je zaključio da je žalba apelantice neosnovana, ukazujući, da je tačno da je apelantica rješenjem Općinskog suda broj: 43 0 K 158700 18 Kpp 2 od 26. aprila 2018. godine postavljena za branitelja po službenoj dužnosti mldb. H.K.. Međutim također je podsjetio, da je uloga Suda u fazi istrage samo kontrolne prirode i da istom u potpunosti rukovodi tužitelj, dok Sud samo vrši kontrolu zakonitosti provođenja istrage i poštivanja ljudskih prava sadržanih u međunarodnim propisima i domaćem zakonu, među koja, između ostalog, spada i obaveza Suda da osumnjičenom omogući pravo na adekvatnu odbranu putem postavljanja branitelja osumnjičenoj osobi. Imajući u vidu da se radnja učestvovanja branitelja u istrazi prilikom ispitivanja osumnjičenog, za koju apelantica kao branitelj traži nagradu, odvijala u istrazi gdje je postupak i obustavljen, da Sud u spisu nema dokaz da je ista radnja provedena i da se Zapisnik o provedenoj radnji nalazi u tužilačkom spisu, odnosno spisu policije, Općinski sud smatra da se naknada tako nastalih troškova ima potraživati kod nadležnog tužilaštva shodno članu 199. stav 4. ZKP i članu 2. stav 3. Pravilnika o naknadi troškova krivičnog postupka. Stoga ovaj sud je primjenom citirane odredbe ZKP a u vezi sa članom 337. stav 3. i stavom 2. istog zakona, odlučio kao u izreci rješenja.

Apelacioni navodi

6. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime apelantica ističe da se u konkretnom slučaju radi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, propisa kojima se reguliše nagrada i naknada troškova za rad advokata u F BiH. S tim u vezi podsjeća da je Općinski sud svojim rješenjem odredio za branitelja mldb. K.H, zbog čega je kako navodi neosnovano pozivanje suda na odredbe Pravilnika o naknadi troškova krivičnog postupka, jer se radi o nagradi za učestvovanje branitelja po službenoj dužnosti u istrazi prilikom ispitivanja mldb. lica, te jer je odbrana maloljetnika obavezna i koju advokat ne može odbiti. Dalje navodi da je uredno obavila obaveze branitelja po službenoj dužnosti proistekle iz rješenja Općinskog suda i da je stoga opravdano očekivala zarađenu nagradu. Tvrdi da joj je uskraćivanjem isplate navedene nagrade povrijeđeno i pravo na imovinu. Apelantica u apelaciji također ukazuje da joj je Rješenjem Kantonalnog tužilaštva-tužiteljstva Zeničko-Dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo), broj T04 0 KTM 0035402 18. od 18. decembra 2018. godine (koje rješenje je dostavila u prilogu apelacije), odbačen zahtjev za naknadu troškova za zastupanje u krivičnom postupku protiv mldb. lica K.H., zbog nenadležnosti. U obrazloženju navedenog rješenja je ukazano, da je za branitelja navedenog mldb. lica postavljena rješenjem Općinskog suda od 26. aprila 2018. godine, zbog čega Tužilaštvo nema osnova da donese odluku o isplati troškova advokatu, odnosno jer je za realizaciju navedene odluke Općinskog suda jedino nadležan sud.

Relevantni propisi

7. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH „ broj , br. 35/03, 56/03 - ispr., 78/2004, 28/2005, 55/2006, 27/2007, 53/2007, 9/2009, 12/2010, 8/2013 i 59/2014), glasi:

Član 199. stav 4.

Vrste troškova (4) Troškovi iz stava 2. tač. od a) do f) ovog člana i nužni izdaci postavljenog branitelja isplaćuju se unaprijed iz sredstava tužilaštva, odnosno suda, a naplaćuju se kasnije od osoba koje su dužne da ih naknade po odredbama ovog zakona. Organ koji vodi krivični postupak dužan je da sve troškove koji su unaprijed uplaćeni unese u popis koji se prilaže spisu.

8. Pravilnik o naknadi troškova krivičnog postupka u Federaciji BiH(„Službene novine Federacije BiH „ broj 7/18), glasi;

Član 2. stav 3.

Lišenje slobode (3) Troškovi iz stava 1. tačke a) do f) ovog člana i nužni izdaci postavljenog branioca isplaćuju se unaprijed iz sredstava tužilaštva, odnosno suda, a naplaćuju se kasnije od lica koja su ih dužna naknaditi po odredbama Zakona.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili pozitivno-pravne propise, relevantne odredbe ZKP i Pravilnika o naknadi troškova krivičnog postupka. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepenim rješenjem, koje je potvrđeno drugostepenim rješenjem, odbijen kao neosnovan zahtjev apelantice kojim je tražila da joj se iz sredstava suda isplati nagrada za zastupanje u svojstvu branitelja po službenoj dužnosti. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud u obrazloženjima osporenih rješenja dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, dostavljeno Rješenje Tužilaštva, broj T04 0 KTM 0035402 18. od 18. decembra 2018. godine (apelantica nije navela da je na to rješenje izjavila žalbu koju je u skladu sa poukom o pravnom lijeku nesporno mogla izjaviti) kojim je odbačen zahtjev apelantice za naknadu troškova za zastupanje u krivičnom postupku protiv mldb. lica K.H., zbog nenadležnosti, ni na koji način ne može biti od uticaja u konkretnom slučaju. Dakle Ustavni sud zapaža da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupaka u kojem su donesene osporene odluke. Dalje, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu i prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1061/19 (E. B.) | Sudska praksa | Aktio