Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3637/20 („DRAMAR-ING“ d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Procesna odluka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3637/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3637/20, rješavajući apelaciju koju je podnio „DRAMAR-ING“ d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „DRAMAR-ING“ d.o.o. Tuzla protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 135230 20 Rev od 18. juna 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. „DRAMAR-ING“ d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Enver Arnautović advokat iz Tuzle, podnio je 13. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 135230 20 Rev od 18. juna 2020. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 135230 13 P od 13. juna 2018. godine, u postupku radi isplate (vrijednost spora 15.000,00 KM) odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta (kao prvotužioca), S.D. (kao drugotužioca) i E.L. (kao trećetužioca) da se utvrdi da nisu potpisnici aneksa (ugovora o dugoročnom kreditu od 24. oktobra 2007. godine) od 1. oktobra 2009. godine te da nisu, kao založni i mjenični dužnici, pristali da jemče po osnovu osporenog aneksa, pa da ih, shodno tome, ne obavezuju odredbe navedenog aneksa, zbog čega tuženoj („Addiko Bank“ d.d. Sarajevo, pravni sljednik „Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar) ne pripada pravo da od njih potražuje povećana sredstva u određenom novčanom iznosu, a po predmetnom aneksu, za vremenski period preciziran izrekom prvostepene presude. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, drugotužioca i trećetužioca da se utvrdi redoslijed realizacije sredstava za obezbjeđenje plaćanja koja su osigurali apelant i ostali tužioci u korist tužene u smislu člana 11. ugovora o dugoročnom kreditu od 24. oktobra 2007. godine na način da se prvo koriste mjenice korisnika kredita (RMU „Kamengrad'“ d.d. Sanski Most), zatim založene dionice vlasnika, a kao zadnje sredstvo osiguranja da se upotrijebe mjenice fizičkih i pravnih lica, te izvrši prodaja putem prodaje nekretnine, da pa, shodno tome, tuženom ne pripada pravo naplate kreditnih sredstava po osnovu korišćenja instrumenata obezbjeđenja plaćanja suprotno navedenom redoslijedu, kao i da se utvrdi da je tuženi prilikom davanja naloga komercijalnim bankama 29. jula 2013. godine i izdavanjem istog dana mjenica preciziranih izrekom prvostepene presude, a na teret apelanta, prekršio ugovorene odredbe i redoslijed utvrđen članom 11. ugovora o dugoročnom kreditu od 24. oktobra 2007. godine. Utvrđeno je da je tuženi apelantu, drugotužiocu i trećetužiocu nepravilno i više zaračunao zakonsku zateznu kamatu za period preciziran izrekom prvostepene presude u određenom novčanom iznosu, te da, shodno navedenom utvrđenju isti nisu obavezni da tuženom plaćaju povećana sredstva po osnovu nepravilnog i više zaračunatog obračuna zakonske zatezne kamate u iznosu označenom izrekom prvostepene presude, pa su obavezani apelant, drugotužilac i trećetužilac da tuženom nadoknade troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

3. Odlučujući o žalbama apelanta, drugotužioca i trećetužioca izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 13. juna 2018. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 135230 18 Gž od 4. decembra 2019. godine djelimično uvažio žalbe drugotužioca i trećetužioca, te preinačio prvostepenu presudu na način da ih kao založne dužnike ne obavezuju odredbe aneksa od 1. oktobra 2009. godine, iz kojeg razloga tuženoj ne pripada pravo da od njih potražuje povećana sredstva po osnovu redovne kamate u iznosu preciziranom izrekom predmetne presude, te u odnosu na njih preinačio i odluku o troškovima postupka na način da je obavezao tuženu da im nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, dok je u ostalom dijelu žalbe drugotužioca i trećetužioca, kao i žalbu apelanta u cijelosti, odbio kao neosnovanu.

4. Odlučujući o revizijama apelanta, drugotužioca i trećetužioca izjavljenim protiv presude Kantonalnog suda od 4. decembra 2019. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 58 0 P 135230 20 Rev od 18. juna 2020. godine odbacio predmetne revizije kao nedopuštene. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Vrhovni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju radi o nenovčanom tužbenom zahtjevu kojim tužioci traže utvrđenje da nisu potpisnici aneksa ugovora o dugoročnom kreditu niti založni i mjenični dužnici, utvrđenje redoslijeda realizacije sredstava za obezbjeđenje plaćanja i utvrđenje da je tužena prilikom davanja naloga bankama prekršila ugovorne odredbe i redoslijed utvrđen ugovorom o dugoročnom kreditu, o čemu su nižestepeni sudovi i odlučili, donoseći odluke kao u izrekama presuda. Vrhovni sud je naveo da se u takvim okolnostima, po prirodi stvari, pravo na izjavljivanje revizije prosuđuje s obzirom na vrijednost predmeta spora koji je naznačen u tužbi, te da su tužioci u tužbi koju su podnijeli prvostepenom sudu označili vrijednost predmeta spora u iznosu od 15.000,00 KM. Vrhovni sud je naveo da iz navedenih procesnih okolnosti proizlazi da uslov za dopustivost revizije iz člana 237. stav (2) ZPP nije ostvaren. Vrhovni sud je naveo da činjenica da su apelant, drugotužilac i trećetužilac pismenim podneskom od 23. oktobra 2017. godine označili novu vrijednost predmeta spora u iznosu od 31.000,00 KM nije od uticaja na dopuštenost revizije, a imajući u vidu odredbe člana 316. stav (1) i člana 321. stav (2) ZPP, kao i činjenicu da se ne radi ni o preinačenju tužbe, u smislu člana 56. ZPP, a imajući u vidu suštinu sadržaja tužbe, podneska tužilaca i rješenja suda sa pripremnog ročišta od 23. oktobra 2017. godine. Vrhovni sud je naveo da su tužioci po pitanju označavanja vrijednosti predmeta spora prekludirani podnošenjem tužbe sudu, te jedino sud ima ovlašćenje da u okolnostima iz člana 321. stav (3) ZPP odredi vrijednost predmeta spora, što u konkretnom predmetu nije bio slučaj. Vrhovni sud je naveo da je ovakav pravni stav zauzet i na sjednici Građanskog odjeljenja tog suda od 9. oktobra 2019. godine. Vrhovni sud je naveo da je iz naprijed navedenih razloga, primjenom odredaba člana 247. stav (1) ZPP, revizije odbacio kao nedopuštene.

Apelacioni navodi

5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da Vrhovni sud nije uvažio činjenicu da je podneskom od 23. oktobra 2017. godine apelant označio novu vrijednost predmeta spora u iznosu od 31.000,00 KM.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.

8. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, te kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostepena presuda, koju je apelant naveo kao osporenu odluku, ali se apelacioni navodi ne odnose na tu presudu, već na rješenje Vrhovnog suda. Dakle, apelant u konkretnom slučaju osporava odluku Vrhovnog suda kojom se odlučivalo samo o procesnim pitanjima tj. ispunjenosti formalnih zakonskih uslova za izjavljivanje revizije. Iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom (za razliku od drugostepene presude kao konačne odluke) nije odlučivalo o „građanskim pravima ili obavezama“ apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3637/20 („DRAMAR-ING“ d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio