Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-821/19 (Općina Kakanj)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pasivna legitimacija
  • Zastara
  • Javna vlast
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-821/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 821/19, rješavajući apelaciju Općine Kakanj, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Općine Kakanj podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 36 0 P 028837 16 Rev od 6. decembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 028837 15 Gž od 26.

septembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju broj 36 0 P 028837 14 P od 6. novembra 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Općina Kakanj (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa općinski pravobranilac, podnijela je 22. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 028837 16 Rev od 6. decembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 028837 15 Gž od 26. septembra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 028837 14 P od 6. novembra 2015. godine. Apelantica je 13. septembra 2019. godine dopunila apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Vehida Merdića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 8. i 9. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tužilac su u periodu od 10. septembra do 22. oktobra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 36 0 P 028837 14 P od 6. novembra 2015. godine naloženo je apelantici da tužiocu na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 49.280,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 19. maja 2014. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu. Presudom je dalje odbijen tužilac s viškom tužbenog zahtjeva, kao i preko dosuđenog iznosa troškova postupka, te je odbijena apelantica sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da nije sporno među strankama da je tužilac vlasnik stambenog objekta za čiju izgradnju je imao urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu koje je izdala apelantica (u daljnjem tekstu: predmetni objekt), te da je predmetni objekt izgrađen u gabaritima većim od onih za koje je data dozvola i da je oštećen. Dalje je naveo da je među strankama sporan uzrok nastale štete, odnosno da li je apelantica odgovorna za nastala oštećenja na predmetnom objektu, odnosno da li je propustila da prije izdavanja spomenutih dozvola i saglasnosti provede postupak propisan zakonom, da li je tužilac postupao po izdatim rješenjima, odnosno da li postoji njegov doprinos prouzrokovanju štete, kao i pasivna legitimacija i da li je nastupila zastara potraživanja. Općinski sud je citirao odredbe člana 154. stav 1, člana 155, člana 172. stav 1. i člana 190. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu. ZOO) i čl. 4, 5, 61, 62, 63. i 64. Zakona o prostornom uređenju, te naveo da je članom 4. stav 1. tačka 5. Odluke o prostornom uređenju apelantice od 29. juna 1977. godine (u daljnjem tekstu: Odluka) propisano da se u svrhu planskog razvoja područja općine, izgradnje naselja i objekata, stvaranja, održavanja povoljnih uvjeta za život utvrđuju neplodna i ugrožena zemljišta, a članom 10. propisano da se ugrožena bujična, plovna zemljišta, kao i klizišta utvrđuje prostornim planom Općine.

7. Prema mišljenju Općinskog suda, kako je tužilac izgradio predmetni objekt, za koji je prethodno pribavio urbanističku i građevinsku saglasnost izdatu od organa apelantice, to je neosnovan prigovor pasivne legitimacije koji je istakla apelantica. Dalje je citirao odredbu člana 376. st. 1. i 2. ZOO, te ocijenio neosnovanim prigovor zastare potraživanja apelantice jer iz tužiočevog iskaza proizlazi da su se pukotine pojavile 2012–2013. godine, što su potvrdili i vještaci geološke i građevinske struke, pri čemu je vještak geološke struke naveo da se sporni teren aktivirao 2012. godine u vidu klizišta. U vezi s tim istakao je da je vještak tek u ovom postupku naveo kako štetu nije ekonomski opravdano sanirati, što znači da je za tužioca od tada otvoren postupak za naknadu totalne štete na predmetnom objektu, do kada je kontinuirano trajala. Dalje je istakao da je tužba podnesena sudu 19. maja 2014. godine, pa nisu protekli rokovi iz odredbe člana 376. ZOO. Općinski sud je zaključio da nije osnovan apelanticin prigovor i da tužilac nije izgradio predmetni objekt na parceli za koju je dobio odobrenje za gradnju s obzirom na to da je vještak geodetske struke naveo kako je tačno da se sada predmetni objekt nalazi na dvije parcele, ali je dopunom na glavnom ročištu naveo da je ovo ranije bila jedna parcela i da je naknadno iscijepana, koji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio kao tačan.

8. Općinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka geološke struke, koji prihvaća u cijelosti, proizlazi da je na navedenom lokalitetu prisutno klizište, što je potvrđeno i Elaboratom o inženjerskogeološkim i geotehničkim karakteristikama terena na lokalitetu klizišta Laže, Kakanj s glavnim projektom sanacije iz oktobra 2011. godine, zatim stručnim mišljenjem o stanju klizišta Laže, MZ Brnjic, Kakanj iz maja 2011. godine, te konačnim izvještajem o završetku radova na sanaciji klizišta u naselju Laže, Kakanj iz marta 2014. godine. Dalje je naveo obrazloženje vještaka geologa u pogledu uzroka nastanka klizišta, te istakao da nakon izdavanja urbanističke dozvole i odobrenja za građenje nadležni općinski organ garantira sigurnost građenja na odobrenoj lokaciji. S obzirom na navedeno, prema mišljenju Općinskog suda, propust nadležnog organa uprave je upravo to što u postupku izdavanja potrebnih dozvola nije zatražio da se izvrši preduzimanje istraživačkih radova radi utvrđivanja geološkog sastava tla i njegove nosivosti i stabilnosti, te da je ovaj postupak trebao prethoditi postupku izdavanja dozvola za gradnju tužiocu. Istakao je da sve ovo predstavlja zakonit i pravilan rad u smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO u vezi s čl. 4, 5, 61. i 62. Zakona o prostornom uređenju i čl. 4. i 10. Odluke. U vezi s tim ukazao je da su Vrhovni sud Bosne i Hercegovine, u sličnoj činjenično-pravnoj situaciji, u svojoj Odluci broj Rev-73/89 od 22. juna 1989. godine, te Vrhovni sud u presudama br. 070 0 Rev 08 000 552 od 3. septembra 2009. godine i 36 0 P 000088 10 Rev od 12. maja 2011 godine dali značaj i primjenu citiranim zakonskim odredbama. Istakao je da citirane odredbe otklanjaju sumnju da li je apelanticin nadležni organ dužan reagirati nakon što evidentira klizište ili je dužan evidentirati, prije planiranja gradnje, opasnost od ugroženosti tla klizištem. Dalje je istakao da je prije izdavanja odobrenja za građenje apelanticin nadležni organ morao biti apsolutno siguran u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole da li može takvo odobrenje i dozvole izdati, odnosno da li je lokacija sigurna za gradnju. Stoga, prema mišljenju Općinskog suda, apelantica je odgovorna za štetu s obzirom na to da je tužiocu izdala odobrenje za gradnju na predmetnoj lokaciji.

9. Međutim, istakao je da je i tužilac svojim radnjama dao doprinos nastanku štete na objektu, koje je naveo, te je ukazao da među strankama nije sporno da tužilac nije postupio po svim tačkama rješenja kojim se dozvoljava gradnja, što je također detaljno obrazložio. Općinski sud je citirao odredbu člana 192. stav 1. ZOO, te zaključio da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti pravila o podijeljenoj odgovornosti za štetu. Kako je prema iskazima vještaka geološke struke, kao i iskazu vještaka građevinske struke, dominantni uzrok nastanka štete na predmetnom objektu činjenica da je izgrađen na klizištu, odnosno tlu koje je u vrijeme gradnje bilo uvjetno stabilno, a u vrijeme uviđaja teren koji klizi, razvlači se i puzi, Općinski sud je ocijenio da je odgovornost na apelantici u iznosu od 80%, a tužiočev doprinos se može izraziti u procentu od 20%. Općinski sud je naveo da s obzirom na to da je predmetni objekt u kojem tužilac stanuje oštećen i da nije ekonomski isplativo vršiti njegovu sanaciju ukoliko se ne sanira klizište, a da se pukotine, prema iskazu vještaka, i dalje pojavljuju i da je uopće upitna njegova sanacija, tužilac ima pravo da traži novčanu naknadu štete do iznosa potrebnog da uspostavi stambenu situaciju kakva je postojala prije prouzrokovane štete.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 36 0 P 028837 15 Gž od 26. septembra 2016. godine odbijene su žalbe tužioca i apelantice i potvrđena prvostepena presuda, te tužilac odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su na glavnoj raspravi parnične stranke izvele sve dokaze koje su predložile na pripremnom ročištu, a obrazloženje prvostepene presude potvrđuje da je izvedene dokaze prvostepeni sud cijenio u skladu s odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnje tekstu: ZPP), te ocjenu dokaza, zahtjeve stranaka i činjenice, te i propise na kojima je zasnovana presuda naveo u obrazloženju prvostepene presude. Kantonalni sud je naveo da, suprotno apelanticinim žalbenim navodima, prvostepeni sud nije počinio povredu odredbi parničnog postupka kada je rješenjem na glavnoj raspravi odbio zahtjev za izuzeće vještaka. U vezi s tim citirao je odredbu člana 155. st. 2. i 3. ZPP, te ukazao da apelantica u konkretnom slučaju nije postavila zahtjev za izuzeće postupajućeg vještaka u smislu odredbe člana 153. stav 1. ZPP, nego iz razloga propisanih naprijed citiranim članom tražila da sud odredi drugog vještaka. Stoga je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio takav apelanticin zahtjev s pogrešnom formulacijom da odbija zahtjev za izuzeće vještaka. I prema mišljenju Kantonalnog suda, vještak geološke struke je dostavio potpun i jasan nalaz i mišljenje koji je u skladu s ostalim izvedenim dokazima, te je odgovorio na sva pitanja parničnih stranaka na glavnoj raspravi i obrazložio svoj nalaz, pa nije bilo osnova da prvostepeni sud odredi drugog vještaka.

12. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelantice koja je citirala pitanja koja su postavljena vještaku geološke struke i njegove odgovore, nakon čega je iznijela zaključak da su navodi vještaka neistiniti, paušalni i kontradiktorni. U vezi s tim obrazložio je da je vještak u cijelosti postupio po postavljenom zadatku i dao odgovor na sva sporna pitanja, pa je prvostepeni sud pravilno poklonio vjeru nalazu i mišljenju ovog vještaka i ocijenio ga objektivnim i stručnim jer je i u saglasnosti s drugim izvedenim dokazima. Prema mišljenju Kantonalnog suda, postojao je propust apelanticinog nadležnog upravnog organa u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti, odnosno u postupku izdavanja odobrenja za gradnju na predmetnoj lokaciji, kod činjenice da je propušteno da se prethodno zatraži preduzimanje istraživačkih radova radi određivanja geološkog sastava tla i njegove nosivosti i stabilnosti na lokalitetu gdje se nalazi tužiočeva parcela, od kojih utvrđenja bi uopće zavisili uvjeti gradnje stambenog objekta na ovoj lokaciji jer bi od utvrđenja ovih činjenica upravo zavisilo donošenje odluke o tome da li se uopće može graditi i pod kojim uvjetima. Shodno navedenom i imajući u vidu odredbu člana 172. stav 1. ZOO, odredbe članova od 49. do 55. Zakona o prostornom uređenju (prečišćeni tekst) i odredbe člana 4. stava 1. tačka 5. Odluke, Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da postoji apelanticina odgovornost. U vezi s tim obrazložio da iz nalaza i mišljenja vještaka geološke struke proizlazi da je kritično područje i u vrijeme izdavanja rješenja o urbanističkoj saglasnosti i odobrenja za gradnju bilo uvjetno stabilno za gradnju te da su se morali provesti bar minimalni geološki, odnosno geomehanički istražni radovi prije davanja odobrenja za gradnju. Istakao je da izdato odobrenje za gradnju podrazumijeva i standard da je gradnja sigurna, što se u konkretnom slučaju nije desilo.

13. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno izveo zaključak da primjenom odredbe člana 192. ZOO postoji tužiočev doprinos nastanku predmetne štete kod činjenice da tužilac u cijelosti nije postupio u skladu s utvrđenim obavezama iz dobivenih urbanističkih uvjeta i odobrenja za gradnju. Istakao je i da je prvostepeni sud pravilno cijenio istaknuti prigovor zastare potraživanja shodno članu 376. ZOO jer je za tužioca šteta nastala 2012. godine kada se sporni teren aktivirao u vidu kliženja, pri čemu je nastala šteta na predmetnom objektu i od kada teče zastarni rok od tri godine. S obzirom na to da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 19. maja 2014. godine, Kantonalni sud je ocijenio da rok od tri godine nije protekao.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 36 0 P 028837 16 Rev od 6. decembra 2018. godine odbijena je apelanticina revizija podnesena protiv drugostepene presude, te su odbijeni zahtjevi parničnih stranaka za naknadu troškova revizionog postupka.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili jasnim, potpunim i neprotivrječnim samim sebi ili izvedenim okolnostima nalaze i mišljenja vještaka (član 155. stav 2. ZPP), posebno zato što su vještaci na apelanticina pitanja i primjedbe dali jasne i argumentirane odgovore i pojašnjenja. Dalje je naveo da su nižestepeni sudovi, na osnovu izvedenih dokaza, a posebno nalaza i mišljenja vještaka geološke struke, čiji sadržaj nije doveden u pitanje drugim provedenim dokazima, izveli valjan pravni zaključak o djelimičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelanticin navod da ne postoji apelanticina odgovornost za štetu nastalu tužiocu 26 godina nakon izdavanja odobrenja za izgradnju jer se radi o iznenadnom i nepredvidivom događaju za koji ne odgovara apelantica, već Urbanistički zavod Bosne i Hercegovine, koji ovo područje na prostornom planu nije označio kao erozijom ugroženu zonu. U vezi s tim obrazložio je da činjenica da u vrijeme izdavanja odobrenja za gradnju sporno zemljište nije bilo označeno kao klizište ne znači da je apelantica bila oslobođena obaveze preduzimanja svih potrebnih mjera radi provjeravanja sigurnosti terena na kojem će se graditi. Dalje je obrazložio da je izdavanjem odobrenja za građenje apelanticin nadležni organ garantirao sigurnost građenja na odobrenoj lokaciji, pa njegov propust da u postupku izdavanja navedenog odobrenja zatraži preduzimanje istraživačkih radova radi utvrđivanja geološkog sastava tla i njegove nosivosti i stabilnosti predstavlja nezakonit i nepravilan rad u smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO u vezi s odredbama čl. 4, 5, 61, 62, 63. i 64. Zakona o prostornom uređenju i čl. 4. i 10. Odluke.

16. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da postoji podijeljena odgovornost tužioca od 20% i apelantice od 80% za nastanak štete (primjenom odredbe člana 192. stav 1. ZOO), te istakao i da tužiočevi propusti nisu takvog obima da bi bila isključena odgovornost apelantice. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno odbili kao neosnovan apelanticin prigovor u vezi s nedostatkom pasivne legitimacije i prigovor zastare, dajući o tome pravilne i potpune razloge. Prema mišljenju Vrhovnog suda, ne stoje revizione tvrdnje da se u konkretnom slučaju ne radi o totalnoj šteti na stambenom objektu i da tužilac nema pravo na naknadu bez odbijanja amortizacije. U vezi s tim obrazložio je da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da nije ekonomski isplativa sanacija oštećenog predmetnog objekta ukoliko se ne sanira klizište, što je upitno da će se dogoditi, te da predmetni objekt predstavlja tužiočev dom. Dalje je obrazložio da prema odredbi iz člana 185. stav 1. i člana 190. ZOO tužilac ima pravo da traži novčanu naknadu štete do iznosa potrebnog da uspostavi stambenu situaciju kakva je postojala prije prouzrokovane štete, u kojem slučaju se naknada štete izračunava na osnovu cijene izgradnje ili kupovine novog stana, umanjene za vrijednost upotrebljivog građevinskog materijala, bez odbijanja amortizacije, što je u skladu s pravnim stavom Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda, objavljenim u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda broj 1, januar–mart 1986. godine (strana 17. i 18).

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelantica navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica tvrdi da redovni sudovi nisu cijenili njene navode koji su se odnosili na nalaz i pojašnjenja vještaka geološke struke. Tvrdi da je nalaz i mišljenje vještaka geološke struke suprotan materijalnim dokazima i kontradiktoran, te da je vještak na postavljena pitanja davao netačne (lažne) izjave. U vezi s tim detaljno ukazuje na tvrdnje vještaka za koje smatra da nisu tačne (da nije bilo saniranja klizišta, postojanje klizišta ili procesa kliženja, sastav komisije, da je objekt ruševan i dr.). Apelantica navodi da su sudovi dužni nalaz i mišljenje vještaka podvrgnuti analizi i kritici, što je u konkretnom slučaju izostalo, te da se sudovi nisu osvrtali na kontradiktorne iskaze vještaka geološke struke i iskaze suprotne materijalnim dokazima.

18. Apelantica tvrdi da je moguća sanacija predmetnog objekta, a tužiocu je dosuđen iznos za totalnu štetu. Dalje tvrdi da je postupila prema članu 4. Zakona o prostornom uređenju i angažirala Urbanistički zavod Bosne i Hercegovine za izradu prostornog plana, odnosno Prostorni plan je usklađen sa Zakonom i uradilo ga je ovlašteno pravno lice, a ne apelantica jer to nije njena djelatnost. Ističe da Prostornim planom područje Brnjica nije označeno kao zaštitna zona, niti je to tužilac dokazivao, a vještak geološke struke nije ni izvršio uvid u Prostorni plan. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na imovinu imajući u vidu da je totalnu štetu na predmetnom objektu, koja se inače može sanirati ukoliko je sanirano klizište, vještak građevinske struke zasnovao na nalazu vještaka geološke struke, te utvrdio takav iznos štete za predmetni objekt za koji je, prema mišljenju ovog vještaka, potrebno pribaviti novu urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu i za koji objekt, ovako izgrađen, ne bi mogao pribaviti upotrebnu dozvolu. Ističe i da redovni sudovi nisu obrazložili ni zastarjelost potraživanja tužioca za štetu nastalu na građevini zbog nedostataka na zemljištu (član 644. ZOO), niti pitanje pasivne legitimacije apelantice za štetu nastalu na građevini zbog nedostatka na zemljištu.

19. U dopuni apelacije apelantica je navela da dostavlja „Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3156/17 od 17. jula 2019. godine u kojoj je u tački 26. konstatirano da je nesporno utvrđeno da su odobrenja za izgradnju i saglasnosti izdali organi tužene na osnovu valjane dokumentacije, vezane za navedeno zemljište, iz koje nije proizlazila zabrana gradnje ili postojanje klizišta, što bi vodilo obavezi tužene za ispitivanje terena“. U vezi s tim apelantica je ukazala da je i u konkretnom slučaju, nalazom vještaka geološke struke, utvrđeno da u vrijeme davanja rješenja o urbanističkoj saglasnosti i odobrenja za gradnju od strane općinskog nadležnog organa očigledno nije bilo klizišta i erozija na spornoj lokaciji, te predložila da se predmetna apelacija usvoji uz pozivanje na Odluku broj AP 3156/17.

b)Odgovori na apelaciju

20. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u revizionoj odluci, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Kantonalni sud navodi da je donio zakonitu odluku i da je dao obrazloženje u pogledu neosnovanosti prigovora zastarjelosti potraživanja, te smatra da su apelacioni navodi neosnovani.

22. Općinski sud smatra da je prvostepena presuda donesena u skladu s važećim domaćim procesnim i materijalnim zakonom, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ističe da su neosnovani apelacioni navodi.

23. Tužilac apelacione navode smatra neosnovanim, te ističe da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali argumentirane i obrazložene odgovore na sve apelanticine prigovore. Tužilac ukazuje i na odluke Ustavnog suda donesene u sličnim predmetima (isti lokalitet, susjedne nekretnine) br. AP 3454/18, AP 3636/18, AP 4151/18 i AP 703/19, te Odluku broj AP 2324/19.

V.Relevantni propisi

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 155. st. 1. i 2.

(2) Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja.

(3) Ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka.

25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list Republike Bosne i Hercegovine“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.

Član 185. st. (1) i (3) (1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.

(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.

Član 190.

Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.

Član 192.

(1) Oštećenik koji je doprineo da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmerno smanjenu naknadu.

(2) Kad je nemoguće utvrditi koji dio štete potiče od oštećenikove radnje, sud će dosuditi naknadu vodeći računa o okolnostima slučaja.

Član 376. st. (1) i (2) (1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastareva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.

(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastareva za pet godina od kad je šteta nastala.

Član 644.

(1) Izvođač odgovara za nedostatke u izradi građevine koji se tiču njene solidnosti, ukoliko bi se ti nedostaci pokazali za vreme od deset godina od predaje i prijema radova.

(2) Izvođač odgovara i za nedostatke zemljišta na kome je podignuta građevina, koji bi se pokazali za vreme od deset godina od predaje i prijema radova, osim ako je specijalizovana organizacija dala stručno mišljenje da je zemljište podobno za građenje, a u toku građenja se nisu pojavile okolnosti koje dovode u sumnju osnovanost stručnog mišljenja.

(3) Isto važi i za projektanta ako nedostatak građevine potiče od nekog nedostatka u planu.

(4) Oni su odgovorni prema odredbama prethodnih stavova ne samo naručiocu nego i svakom drugom sticaocu građevine.

(5) Ova njihova odgovornost ne može se ugovorom ni isključiti ni ograničiti.

26. Zakon o prostornom uređenju („Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine“ br. 13/74, 21/81, 34/86, 2/87 i 5/87).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o prostornom uređenju („Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine“ broj 13/74), kako su naveli Vrhovni sud i Općinski sud u osporenim odlukama, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. st. 1. i 2.

U svrhu planske izgradnje naselja, stvaranja i održavanja povoljnijih uslova za život, rad i odmor čovjeka i dugoročnog upravljanja prirodnim dobrima, u prostoru se utvrđuje:

a) građevinsko zemljište,

b) poljoprivredno zemljište,

c) šumsko zemljište,

d) vodne površine,

e) zaštićena i rekreaciona područja,

f) saobraćajne površine (putevi, pruge, aerodromi i sl.)

g) neplodno zemljište i površine za ostale namjene.

Građevinsko zemljište utvrđuje se planom i mora biti ograničeno od zemljišta koja to nisu a u skladu sa budućim urbanim i privrednim razvojem i trajnim očuvanjem uslova čovjekove sredine.

Član 5. stav 1.

Izgradnja naselja i zgrada može se vršiti samo na zemljištu koje je planom, odnosno odlukom skupštine opštine, ako plan nije donesen, utvrđeno kao građevinsko zemljište.

Član 61.

Radi održavanja najvrednijih namjena zemljišta sa stanovišta ekološke ravnoteže i uređenja sredine, zaštićuju se, uređuju i kontrolirano koriste:

- šume i ostala vegetacija,

- poljoprivredna zemljišta visoke vrijednosti ili posebno pogodna za specifične kulture,

- područja ugrožena erozijom i bujicama,

- ostala ugrožena tla (kras, plavna i močvarna područja, degradirane šume, zemljišta i slično),

- područja odnosno tla koja su u opasnosti da postanu ugrožena ili kojima je potrebna posebna zaštita.

Član 62.

Mjere zaštite, uređenja i korišćenja područja i vrijednosti iz prethodnog člana utvrđuju se odgovarajućim propisima, planom, vodoprivrednom i šumsko-privrednom osnovom, planom korišćenja poljoprivrednog zemljišta. Ova područja unose se u odgovarajući plan.

Planom se posebno utvrđuje:

- namjena zemljišta koja odgovara kvalitetu prirodne sredine odnosno izmjena namjene, ako ne odgovara,

- zabrana građenja ili propisivanje posebnih mjera zaštite prilikom izdavanja urbanističke saglasnosti ili odobrenja za građenje (poseban način temeljenja, visina izgradnje, odvođenje površinskih voda i drugo),

- režim korišćenja zemljišta a naročito: zabrana skidanja biljnog pokrova i humusnog sloja, zabrana ili ograničenje sjeća šuma, ograničenje u načinu korišćenja zemljišta, eksploataciji sirovina, materijala i slično,

- izgradnja hidromelioracionih sistema, protiv eroznih osnova, regulacija obala, regeneracija šuma i drugo.

Član 63. st. 1. i 2.

Planom se utvrđuju zaštitne zone i odgovarajuće mjere zaštite odnosno asanacije. Zaštitne zone uspostavljaju se naročito:

- na strmim obroncima, klizištima i vododerinama, na gornjoj granici vegetacije šumskog pojasa i drugim ekstremnim staništima, gdje je potrebno posebnim mjerama uzgoja i korišćenja spriječiti ili zaustaviti pojave degradacije tla i biljnog pokrova ili unaprijediti razvoj biljnog pokrova,

- kao zone koje štite poljoprivredno ili drugo zemljište, erodirana područja, obale vodotokova, dijelove vodnih slivova i druge površine od dejstva erozije i vjetrova. Član 64. st. 1 -4.

Na zaštitnoj zona zabranjena je svaka izgradnja ako planom nije drukčije određeno.

Izgradnja u zaštitnoj zoni može se planom predvidjeti ili izgradnju može izuzetno odobriti nadležni republički organ uprave ako plan nije donesen, pod ustavom da služi svrsi zaštite ili opštem interesu (objekti javne namjene, infrastrukture i slično).

Ukoliko u zaštitnoj zoni postoje objekti ili su izvršeni radovi, suprotni svrsi zbog koje je zona uspostavljena, na njih se odnosi režim zabrane građenja.

Objekti izgrađeni u zaštićenoj zoni čije postojanje onemogućuje odnosno ugrožava svrhu zbog koje je zona uspostavljena, ukloniće se u roku utvrđenim planom odnosno rješenjem nadležnog organa.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 36 0 P 028837 16 Rev od 6. decembra 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticin zakonski zastupnik je primio 24. decembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 22. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

32. S obzirom na to da je apelantica organ javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelantica ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

35. Apelantica tvrdi da su u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni dokazi, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo.

36. U vezi s ovim navodima Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

37. Ustavni sud, također, naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

38. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak i utvrdio činjenično stanje, te na osnovu relevantnih odredbi materijalnog prava djelimično usvojio tužiočev tužbeni zahtjev. Navedenu odluku prvostepenog suda potvrdio je Kantonalni sud u žalbenom postupku, te je odbijena i apelanticina revizija. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, na osnovu izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, na tri sudske instance, bili jedinstveni u stavu da apelanticin propust da u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole tužiocu zatraži preduzimanje istraživačkih radova radi utvrđivanja geološkog sastava tla i njegove nosivosti i stabilnosti predstavlja nezakonit i nepravilan rad u smislu odredbe člana 172. stav 1. ZOO u vezi sa odredbama čl. 4, 5, 61, 62, 63. i 64. Zakona o prostornom uređenju i čl. 4. i 10. Odluke. Dovodeći navedene odredbe ZOO i Zakona o prostornom uređenju u vezu s odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su dali u vezi s tim, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelanticinim navodima, cijenili nalaz vještaka geološke struke u vezi s drugim dokazima i dali detaljno obrazloženje zašto su njegov nalaz i mišljenje prihvatili kao valjan. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je apelantica u predmetnom postupku tražila da sud odredi drugog vještaka, ali da je njen zahtjev odbijen zato što nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 155. st. 1. i 3. ZPP, što se u okolnostima konkretnog slučaju ne čini proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi cijenili i apelanticine prigovore koji su se odnosili na prigovor zastarjelosti potraživanja i prigovor nedostatka pasivne legitimacije, te dali obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim, nego u skladu s izvedenim dokazima i relevantnim zakonskim odredbama. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je već rješavao o sličnim apelacionim navodima iste apelantice i da nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u sličnim činjeničnim i pravnim situacijama (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3636/18 od 23. juna 2020. godine i odluke o dopustivosti br. AP 703/19 od 17. jula 2019. godine, AP 4151/18 od 10. aprila 2019. godine i AP 3454/18 od 13. februara 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na štetu apelantice, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova u osporenim odlukama.

39. U pogledu apelanticinog pozivanja na Odluku Ustavnog suda broj AP 3156/17 od 17. jula 2019. godine, Ustavni sud podsjeća da je u navedenoj odluci odbio apelaciju apelanata Mirsada Arnauta i Fehima Arnauta podnesenu protiv osporene odluke Vrhovnog suda, kojom su preinačene nižestepene odluke i odbijen tužbeni zahtjev Mirsada Arnauta i Fehima Arnauta radi naknade štete protiv Općine Kakanj (apelantice iz ovog predmeta). U tački 26. Odluke, na koju se apelantica pozvala, Ustavni sud je naveo: „Dovodeći naprijed citirane zakonske odredbe i utvrđeno činjenično stanje u kontekst s navodima apelanata, Ustavni sud smatra da u osporenoj presudi nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. Naime, iz činjenica predmeta proizlazi da apelanti nisu dokazali da je sporno zemljište na kojem su izgradili stambene objekte bilo kategorizirano kao klizište, te da je tužena bila u obavezi provesti pregled tog zemljišta u svrhu utvrđivanja da li je na njemu pogodna izgradnja ili ne. Ustavni sud zapaža da je nesporno utvrđeno da su odobrenja za izgradnju i saglasnosti izdali organi tužene na osnovu valjane dokumentacije vezane za navedeno zemljište, iz koje nije proizlazila zabrana gradnje ili postojanje klizišta, što bi vodilo obavezi tužene iz člana 43. stav 1. tačka e) Zakona o prostornom uređenju za geotehničkim ispitivanjem terena. Ustavni sud zapaža i da apelanti nisu postupili shodno zakonskim obavezama i izdatim odobrenjima jer nisu pribavili plan za izgradnju objekata koji bi izradila nadležna stručna organizacija, te da su objekte sagradili mimo standarda gradnje. Ustavni sud, također, zapaža da je nesporno utvrđeno da je šteta na objektima apelanata nastala uslijed prirodne nesreće, a da su njeni učinci samo bili pojačani navedenim nedostacima koji se odnose na gradnju objekata. Zbog svega navedenog, Ustavni sud navode apelanata u vezi s ovim pitanjima smatra neosnovanim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je iz činjenica predmeta vidljivo da je u toku i postupak vezan za obeštećenje apelanata zbog navedene štete zbog njenog nastanka uslijed prirodne nesreće, a što nije bilo predmet konkretnog sudskog spora“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3156/17 od 17. jula 2019. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud podsjeća da prilikom razmatranja apelacije odlučuje isključivo u okolnostima svakog pojedinačnog predmeta, te da je njegova nadležnost da u svakom konkretnom slučaju utvrđuje jesu li odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, činjenicu da su redovni sudovi detaljno i argumentirano obrazložili osporene odluke odgovorivši na sve relevantne apelanticine prigovore, a sve u svjetlu dosadašnje prakse na koju je Ustavni sud ukazao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud u takvim okolnostima ne uočava niti jedan razlog da u konkretnom slučaju usvoji predmetnu apelaciju uz pozivanje na Odluku broj AP 3156/17.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

Pravo na imovinu

41. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/ 3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je navela u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već analizirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u situaciji kada su redovni sudovi u obrazloženju tih odluka dali jasne, precizne i detaljne razloge za zaključak da je apelantica odgovorna za štetu zbog propusta da u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole tužiocu zatraži preduzimanje istraživačkih radova radi utvrđivanja geološkog sastava tla i njegove nosivosti i stabilnosti, koje obrazloženje Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim.

43. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kada se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza, proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je te tvrdnje ocijenio neosnovanim.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-821/19 (Općina Kakanj) | Sudska praksa | Aktio