Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2928/19 (D. B.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2928/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2928/19, rješavajući apelaciju Dinka Buhača na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dinko Buhač zbog dužine trajanja upravnog postupka koji je se vodi pred Federalnim zavodom PIO, Kantonalna administrativna služba Mostar, Ispostava Mostar pod brojem FZ10/2/1-35-1-8548-9/07, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dinko Buhač (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 15. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka ostvarivanja prava na penziju, koji se vodi pred Federalnim zavodom PIO, Kantonalna administrativna služba Mostar, Ispostava Mostar (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave ili Kantonalna administrativna služba) pod brojem FZ10/2/1-35-1- 8548-9/07.

Činjenično stanje

2. Apelant je 2. aprila 2007.godine podnio zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju, na osnovu Uredbi o sticanju prava na starosnu penziju pod povoljnijim uvjetima pripadnika bivše Vojske Federacije BiH i državnih službenika i namještenika bivšeg Federalnog ministarstva odbrane („Službene novine Federacije BiH“, broj: 75/06,58/07,89/07). Kantonalna administrativna služba je rješenjem od 11. februara 2009.godine odbila apelantov zahtjev za priznavanje prava na starosnu penziju jer apelant u skladu sa navedenom Uredbom nije ispunjavao propisane uslove. Protiv navedenog rješenja apelant nije izjavljivao pravne lijekove.

3. Apelant je 18. februara 2013. godine putem punomoćnika Kantonalnoj administrativnoj službi podnio zahtjev naslovljen kao „zahtjev za ostvarivanje prava na penziju pod povoljnijim uslovima“. U zahtjevu je naveo da je prvostepeni organ uprave ranije, 2007. godine zaprimio njegov zahtjev, uz koji je priložena potrebna dokumentacija za ostvarivanje prava na penziju.

4. Nadalje proizilazi da je prvostepeni organ uprave dopisima od 6. marta i 31. maja 2013.godine od apelanta (putem njegovog punomoćnika) zatražio da precizira zahtjev i tačno navede po kojem zakonu traži ostvarivanje svog prava na penziju. Kako apelant nije postupio po navedenim dopisima, to je prvostepeni organ uprave zaključkom od 25. marta 2014. godine obustavio postupak za priznavanje prava na starosnu penziju.

5. Protiv navedenog zaključka apelant je podnio žalbu koja je rješenjem Federalnog zavoda za PIO, Mostar (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) od 19. juna 2014.godine odbijena kao neosnovana. Protiv drugostepene odluke upravnog organa apelant je pred Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) pokrenuo upravni spor.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 011031 14 U od 27. jula 2015. godine apelantova tužba je uvažena, poništeni su rješenje i zaključak upravnih organa i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje.

7. Nakon prijema predmeta na ponovni postupak, prvostepeni organ uprave je dopisom od 7. septembra 2015. godine od apelanta zatražio da precizira zahtjev za ostvarivanje prava na penziju. Iz stanja spisa proizilazi da apelant nije postupio po navedenom aktu upravnog organa.

8. Apelantov punomoćnik je 26. jula 2019. godine dostavio podnesak prvostepenom organu uprave koji je naslovio kao „zahtjev za ostvarivanje prava na penziju“ u kojem je naveo da ima preko 20. godina radnog staža, u koji mu je uračunat staž proveden u JNA, te staž u dvostrukom trajanju ostvaren učešćem u ratu, kao i da se više od tri godine nalazi na evidenciji nezaposlenih lica.

9. Prvostepeni organ uprave je 17. avgusta 2019. godine sačinio službenu zabilješku u kojoj je naveo da je više puta telefonskim putem pozivao apelantovog punomoćnika da pristupi pred taj organ radi utvrđivanja odlučnih činjenica i otklanjanja nedostataka u zahtjevu, ali da do sačinjavanja službene zabilješke apelantov punomoćnik nije pristupio pred prvostepeni organ uprave.

10. Nadalje proizilazi da je prvostepeni organ uprave dopisom od 4. septembra 2019. godine pozvao apelanta da pristupi u njegove prostorije radi očitovanja vezanog za zahtjev od 18. februara 2013. godine.

11. Prvostepeni organ uprave je Zaključkom broj FZ10/2/l-35-l-8548-9/07 od 3. juna 2020. godine obustavio postupak za priznavanje prava na starosnu penziju koji je pokrenuo apelant putem punomoćnika 18. februara 2013. godine, u skladu sa odredbama člana 67. st. (1) i (2) Zakona o upravnom postupku.

12. Protiv navedenog zaključka apelant je podnio žalbu koja je Rješenjem drugostepenog organa uprave broj FZ3/2/2-35-l-8888-10/14 od 7. jula 2020. godine uvažena, osporeni zaključak poništen i predmet je vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje. U obrazloženju rješenja je navedeno da iako je apelant pozivan, spis ne sadrži dostavnice, dakle ne raspolaže se dokazom da su pozivi zaprimljeni, te je prvostepeni organ počinio bitnu povredu pravila postupka jer apelantu nije data mogućnost da učestvuje u postupku i kao stranka koristi svoja procesna prava predviđena Zakonom o upravnom postupku, odnosno za to ne postoje potrebni dokazi. Nadalje je ukazano da iako iz dokaza predmetnog spisa proizilazi da su apelantovi punomoćnici bez sumnje znali za upućene pozive, budući da su telefonski kontaktirani, što se vidi iz sačinjene službene zabilješke u spisu, drugostepeni upravni organ iz razloga naprijed utvrđenih nepravilnosti smatra da je osporeni zaključak nepravilan, te ga je valjalo poništiti i predmet vratiti prvostepenom organu na ponovni postupak i odlučivanje.

13. Iz stanja spisa proizilazi da je predmetni upravni postupak u toku pred prvostepenim organom uprave.

Apelacioni navodi

14. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog upravnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant je ukratko naveo tok predmetnog postupka, zbog čije dužine trajanja traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM.

Odgovor na apelacije

15. U odgovoru na apelaciju Fond PIO je naveo tok predmetnog postupka, navedenog u činjeničnom dijelu odluke. Naveo je da apelant nije blagovremeno postupao po njegovim dopisima, kao ni telefonskim pozivima, da nije pristupio pred organ uprave po pozivu, te da je dužini trajanja postupka doprinijelo apelantovo pasivno ponašanje. Fond PIO je naveo da apelant nije osoba starije životne dobi, jer je u momentu podnošenja zahtjeva imao 51 godinu, te da tokom postupka nisu povrijeđena njegova prava na koja se u apelaciji poziva.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

19. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6.oktobra 2005. godine, stav 23).

20. Dovodeći navedene principe u vezu s okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku u kojem je apelant pokušava da ostvari prava iz penzionog osiguranja, a koji postupak po zakonu nije hitne prirode. S obzirom na navedene činjenice i materijalne dokaze dostavljene Ustavnom sudu, te s obzirom da se predmet u jednoj fazi nalazio pred Kantonalnim sudom, Ustavni sud zaključuje da se radi o relativno složenom postupku.

21. Naime, apelant je upravnom organu u cilju ostavarivanja svojih prava na penziju po drugi put podnio zahtjev 2013. godine, ali je taj zahtjev bio neuredan, jer nije sadržavao potrebne elemente i zbog toga ga je prvostepeni organ uprave više puta pozivao da uredi podneseni zahtjev. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelant nakon podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na penziju nije aktivno učestvovao u postupku koji je za njega od većeg značaja. U konkretnom slučaju apelant ne može opravdano očekivati da će organi uprave postupati po nepotpunom zahtjevu i bez odlučnih činjenica i dokaza u spisu donijeti odluku o njegovom zahtjevu, naročito jer je apelant podnio neuredan zahtjev, koji ni nakon više poziva prvostepenog upravnog organa nije uredio, tj. nije ni pristupio pred organ uprave u cilju otklanjanja nedostataka u zahtjevu, te utvrđivanja odlučnih činjenica vezanih za predmetni postupak.

22. Ustavni sud dalje zapaža da je prvostepeni organ uprave ukazao da je više puta pismeno pozivao apelanta da uredi podneseni zahtjev, ali da o tome po utvrđenju drugostepenog organa uprave ne postoje dostavnice kao dokaz u spisu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni organ uprave više puta telefonskim putem pozivao apelantovog punomoćnika da pristupi u prostorije prvostepenog organa uprave radi utvrđivanja odlučnih činjenica vezanih za donošenje pravilne i zakonite odluke, o čemu je sačinjena i službena zabilješka. S tim u vezi, proizilazi da je apelant bio upoznat da je za donošenje pravilne odluke u postupku bilo potrebno da i on kao podnosilac zahtjeva aktivno učestvuje, naročito jer je tokom cijelog postupka imao punomoćnika, kao stručno lice da ga zastupa i blagovremeno obavijesti o procesnim radnjama koje se preduzimaju u postupku za ostvarivanje njegovog prava.

23. Imajući u vidu krajnje pasivno držanje apelanta, da nije postupao po nalozima prvostepenog upravnog organa, da je znao ili je morao znati da je podnio neuredan zahtjev za ostvarivanje prava iz penzijskog osiguranja, Ustavni sud zapaža da je upravo zbog pasivnosti apelanta postupak pred prvostepenim organom uprave vođen nepotrebno dugo vremena, te da je pored apelantovog odlučujućeg doprinosa i zbog procesnih propusta prvostepenog organa postupak i dalje u toku.

24. Nadalje, Ustavni sud zapaža da drugostepeni organ uprave svojim postupcima nije uticao na dužinu trajanja postupka, te da je drugostepene odluke donosio u razumnim rokovima.

25. Analizirajući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u predmetnom postupku u razumnom roku donio odluku u upravnom sporu, te svojim postupcima nije doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.

26. Imajući u vidu cjelokupnu dužinu trajanja predmetnog postupka, te sve navedene okolnosti, naročito apelantovo pasivno držanje tokom cijelog postupka, te imajući u vidu konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

27. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

28. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2928/19 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio