Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-750/19 (D.K.)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- In dubio pro reo
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-750/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 750/19, rješavajući apelaciju D. K., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka
b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. studenog 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija D.K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 013045 18 Kžk od 13. studenog 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa ZOU „Jurišić & Ćulanić“ iz Mostara, podnio je 15. veljače 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 013045 18 Kžk od 13. studenog 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Federalnog tužiteljstva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 16. lipnja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sudionici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 2. srpnja 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 K 013045 18 Kžk od 13. studenog 2018. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme, mjestu i na način opisan u izreci presude počinio kazneno djelo ubojstvo iz članka 166. stavak 2. točka d) Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devetnaest godina.
6. U uvodnom dijelu obrazloženja presude je navedeno da je optužnicom Tužiteljstva od 6. lipnja 2016. godine, izmijenjenoj 3. ožujka 2017. godine, apelantu stavljeno na teret izvršenje kaznenog djela ubojstvo iz članka 166. stavak 2. toč. a) i d) KZFBiH, da je presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) apelant proglašen krivim za navedeno kazneno djelo i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 17 godina, da je navedena presuda ukinuta rješenjem Vrhovnog suda od 25. listopada 2017. godine i predmet vraćen na ponovni postupak, da je nakon ponovnog suđenja Kantonalni sud donio presudu 18. siječnja 2018. godine kojom je apelant proglašen krivim za navedeno kazneno djelo i osuđen na 19 godina zatvora, te da je uvažavanjem priziva apelantove obrane presuda Kantonalnog suda ukinuta i određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
7. Na pretresu pred Vrhovnim sudom, u smislu odredbe članka 332. stavak 2. Zakona o kaznenom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), preuzeti su dokazi izvedeni tijekom prvostupanjskog postupka (pobrojani na str. od 4 do 6 obrazloženja presude), te je ponovno ispitan vještak – biolog E.K. a u dokazni materijal su uvršteni i radni materijali dostavljeni od Federalne uprave policije (u daljnjem tekstu: FUP) uz nalaze i mišljenja (ukupno tri), radni materijal koji je dostavio vještak, dr. Mirela Čarapina uz ranije dani nalaz i mišljenje i dopis vještaka, prof. dr. Abdulaha Kučukalića.
8. Tužiteljstvo je nakon ispitivanja vještaka, biologa E.K. izmijenilo optužnicu u pravnoj kvalifikaciji kaznenog djela na način da je apelantu stavljeno na teret da je počinio kazneno djelo ubojstvo iz članka 166. stavak 2. točka d) KZFBiH.
9. Razmatrajući prigovore obrane o nezakonitom pribavljanju određenih dokaza, Vrhovni sud je, prihvaćajući djelomično navedeni prigovor, izdvojio dokaze za koje je ocijenio da su nezakonito pribavljeni, i to: nalaz i mišljenje biološkog DNA vještačenja FUP-a, jer mikrotragovi uzeti ispod noktiju ruku ubijene S.G. nisu uzeti u smislu odredbe članka 236. ZKPFBiH (nije ih uzeo obducent) i dio iskaza vještaka, biologa E.K. koji j dan povodom tog nalaza. Iz navedenih razloga, kako je dalje obrazloženo, sud presudu nije temeljio na tim dokazima obzirom na to da je u odredbi članka 11. stavak 2. ZKPFBiH propisano da sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama zakona.
10. Ocjenom izvedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, kako je dalje navedeno, i to onih koji su neposredno izvedeni na pretresu pred prvostupanjskim i pred Vrhovnim sudom i onih koji su preuzeti od prvostupanjskog suda, Vrhovni sud je utvrdio činjenično stanje kao u izreci presude kojom je apelant proglašen krivim i osuđen za kazneno djelo ubojstva iz članka 166. stavak 2. točka d) KZFBiH. U tom pravcu je, prije svega, naveden sadržaj svih saslušanih svjedoka i okolnosti povodom kojih su svjedočili, i to ukupno 18 svjedoka optužbe i obrane, pri čemu je apelant saslušan u svojstvu svjedoka.
11. U pravcu utvrđivanja sporne činjenice postojanja ogrebotina na apelantovom licu kritičnog dana u svezi s vremenom kada se desio inkriminirani događaj ubojstvo S.G. u njezinom stanu, saslušani su svjedoci H.V., D.H., A.P., D.G. (sin ubijene) i K.K. (apelantov otac). Svi saslušani svjedoci su u ključnom potvrdili da apelant kritičnog dana, 7. ožujka 2016. godine, ujutro nije imao ogrebotine po licu, a istog dana uvečer su ogrebotine na njegovom licu bile vidljive, što je apelant u kontaktu s nekim od navedenih saslušanih svjedoka pravdao sukobom sa svojim ocem. Iz iskaza apelantovog oca, svjedoka K.K. je utvrđeno da je apelant bio ovisnik o drogama, da nije radio, da su se na nekoliko dana prije kritičnog događaja sporječkali i da je svjedok (otac) udario apelanta, ali da se ne sjeća je li tom prilikom apelantu nanio ogrebotine po licu. Nakon što je ovom svjedoku predočen zapisnik iz istrage od 13. travnja 2016. godine iz kojeg slijedi da apelant prije kritičnog događaja nije imao ogrebotine na licu, pa ni od udarca koji mu je nanio, svjedok K.K. je izjavio da je točan njegov iskaz iz istrage.
12. U pravcu utvrđivanja činjenice posjedovanja kanadskih dolara kod ubijene S.G. su, također, saslušani svjedoci, djeca ubijene S.G., i to njezina kćer, sin i sin G.G., koji živi u Kanadi i koji je svoj iskaz dao u istrazi. Saslušani svjedoci su suglasno potvrdili da je sin G.G. ubijene S.G. majci povremeno slao kanadske dolare posredstvom prijatelja ili po dolasku u Mostar, da njihova majka nije imala običaj držati novac na vidnom mjestu i da je novac skrivala. U svezi s navedenom činjenicom i okolnošću posjedovanja kanadskih dolara kritičnog dana kod apelanta, također su saslušanisvjedoci, apelantovi poznanici, među kojima H.V. i D.H. Iz iskaza ovih svjedoka je utvrđeno da apelant kritičnog dana ujutro nije imao novca, pa ni kanadskih dolara, a da je uvečer između 18 i 19 sati zamolio svjedoka V. da mu u mjenjačnici u "Bingu“ i BH Pošti razmijeni 400 kanadskih dolara, jer apelant kod sebe nije imao dokumente.
13. Ostali svjedoci, uglavnom susjedi ubijene S.G., među kojima su i apelantovi roditelji, saslušani su na okolnost otkrivanja leša ubijene S.G. u njezinom stanu, i to po prethodnom pozivu kćerke ubijene S.G. koja je bila na poslu, u drugoj smjeni, i koja je, zbog nejavljanja majke na telefon, zamolila susjedu V.T., koja je, također, saslušana u svojstvu svjedoka, da ode do stana i provjeri što se desilo. Ovi svjedoci su opisali kako je izgledao prostor (stan) po njihovom ulasku i gdje i u kakvom stanju su zatekli ubijenu S.G., te način na koji su obavijestili Hitnu medicinsku pomoć i Policiju o pronalasku tijela ubijene S.G. Tri svjedoka policajca su svjedočila na okolnost dolaska na mjesto kritičnog događaja u stan u Vukovarskoj ulici u kojem su, osim tijela ubijene, zatekli i radnike Hitne pomoći. U nastavku obrazloženja presude je naveden sadržaj nalaza i mišljenja vještaka, psihologa koji je urađen po nalogu Kantonalnog tužiteljstva u Mostaru, čiji je zadatak bio obavljanje psihotesta apelanta i psihointervjua iz kojih proizlazi suštinski zaključak da je apelant dugogodišnji ovisnik o opijatima, da su registrirane određene karakterne crte poremećaja ličnosti pri čemu dominira impulsivno ponašanje i da je njegova sposobnost da shvati značaj djela i upravlja svojim postupcima bila smanjena, ali ne bitno. Također je u svojstvu svjedoka saslušan doktor Marko Kljakić na okolnost vremena smrti ubijene S.G., koji je u ključnom izjavio da je kao doktor opće medicine od dežurnog dispečera poslan u Vukovarsku ulicu gdje se nalazilo tijelo ubijene S.G., da nije radio potpuni pregled leša, jer je zaključio, na temelju parametara kojih je bilo dovoljno, da se radi o nasilnoj smrti i da je trebalo sačuvati dokaze, da je u konkretnom slučaju bilo teško ocijeniti točno vrijeme smrti, jer to obično radi patolog ili specijalista sudske medicine, te da se on o točnom vremenu smrti ne može izjasniti, jer na lice mjesta nije došao u službi mrtvozornika, već doktora opće medicine.
14. Apelant je u svom iskazu u svojstvu svjedoka opisao što je radio na dan kada je ubijena S.G. pri čemu je potvrdio da je kritičnog dana pomogao kćerki ubijene da iz podruma iznese neke stvari do vrata stana u kome je živjela sa majkom, ubijenom S.G., i da je taj posao trajao neko vrijeme pri čemu on nije ulazio u stan, već je stvari dodavao s ulaznih vrata i da je u jednom trenutku, dok je kćerka ubijene bila okrenuta leđima, primijetio u hodniku (plakaru) crnu tašnu koja je bila otvorena. U tašni je vidio novčanik i kovertu koja je bila otvorena, odakle je uzeo novčanice, i to 600 kanadskih dolara, i stavio ih u svoj džep. Apelant je dalje opisao da se, potom, našao sa H.V., da su zajedno otišli u Centar za borbu protiv ovisnosti zbog heptanonske terapije, da su potom nazvali H. da im donese drogu, da su se zajedno drogirali, da je H. dao 400 kanadskih dolara da ih zamijeni i da se ne sjeća gdje i kad ih je mijenjao, te da se u stan vratio oko 19.30 sati i potom čuo susjede i sa njima otišao do stana u kojem su S.G. našli mrtvu.
15. U svezi s izvedenim dokazima, Vrhovni sud je zaključio da su iskazi svjedoka – djece ubijene S.G. točni i objektivni u pogledu činjenice da je sin G.G., koji živi u Kanadi, majci, ubijenoj S.G. slao novac, i to kanadske dolare, da ih ona nije držala na vidnom mjestu, jer ni djeca nisu znala gdje skriva novac, te da je apelantov iskaz u dijelu u kojem tvrdi da je iz tašne (koverte) u hodniku izvukao novac i stavio ga u svoj džep ocijenjen kao protivan iskazima ovih svjedoka i ničim objektiviziran, zbog čega u tom dijelu nije prihvaćen. Također je apelantov iskaz u dijelu u kojem je tvrdio da je već u prijepodnevnim satima imao kanadske dolare ocijenjen protivnim iskazu svjedoka H.V., kojem je poklonjena vjera u pogledu činjenice da apelant ujutro nije imao novca i da je on kod apelanta kanadske dolare vidio tek navečer. Iskaz navedenog svjedoka je objektiviziran i materijalnim dokazima – potvrdama o zamjeni kanadskih dolara Sberbanke, Raiffaisen banke i BH pošte koje glase na ime Hrvoje Vlaho u vremenu između 18 i 19 sati navečer.
16. Vrhovni sud je u ključnom naveo da je na temelju navedenih dokaza utvrdio da je apelant 7. ožujka 2016. godine, iskoristivši odsustvo kćerke ubijene S.G., koja ga je poznavala kao susjeda i sina njezinih prijatelja, također susjeda, ušao u stan S.G. i fizički je napao, da je ubijena bila oprezna i da nepoznatoj osobi ne bi otvorila vrata, da na stanu ubijene nisu pronađeni tragovi nasilnog ulaska u stan, da je stan prilikom pronalaska ubijene S.G. bio otključan, što znači da je ona napadača poznavala i da mu je otvorila vrata, da je ubijena bila u dobrosusjedskim odnosima s apelantovim roditeljima, da u vrijeme kada se desilo ubojstvo, oko 16.30 sati, apelantov alibi ničim nije potvrđen, da iz iskaza svjedoka H.V. i D.H. ne proizlazi da je apelant u to vrijeme bio s njima, da je apelantov otac, saslušan kao svjedok, potvrdio da je apelant kući došao oko 15 sati i da ne zna kada je izašao iz kuće, da se apelant u kuću vratio oko 19.15 sati, te da svi navedeni dokazi upućuju na zaključak da je apelant počinitelj kaznenog djela ubojstvo. Osim toga, Vrhovni sud je imao u vidu da je apelantu bilo poznato da sin ubijene živi u Kanadi i da je, stoga, realno mogao očekivati da će u njezinom stanu pronaći određenu količinu novca, što apelant nije ni osporio, potvrdivši u svom iskazu da je novac uzeo, ali na drugi način. Međutim, u tom pravcu je sud imao u vidu iskaz svjedoka H.V., koji je, osim činjenica da je zamijenio kanadske dolare koje mu je dao apelant, koje su potvrđene materijalnim dokazima, istaknuo da mu je apelant sutradan, nakon kritičnog događaja, u poruci napisao da se nikome ne javlja i da dođe žurno do njega, te da, ukoliko bude pitan za novac, kaže da je kanadske dolare koje je razmjenjivao našao na cesti. Time je, po ocjeni Vrhovnog suda, proistekao zaključak da je apelant nastojao prikriti svoje sudjelovanje u inkriminiranom događaju. Izneseni zaključak, po ocjeni suda, nije doveden u pitanje dokazima obrane – izvješćem o pretresu stana i potvrdom o privremenom oduzimanju stvari iz kojih slijedi da su tom prilikom uzeti odjevni predmeti koje je kritičnog dana nosio apelant (kako tvrdi obrana) i da na tim predmetima nisu nađeni tragovi. Navedeno stoga što nije sa sigurnošću utvrđeno koje je odjevne predmete apelant odista nosio kritičnog dana, a potom i da su predmeti oduzeti devet dana nakon počinjenja kaznenog djela, pa zbog navedenih razloga, nisu prihvaćeni kao vjerodostojni.
17. Na str. od 16 do 18 obrazloženja presude je naveden sadržaj nalaza i mišljenja o obdukciji uz fotodokumentaciju vještaka, dr. Mirele Čarapine, specijaliste patološke anatomije i sudske medicine, iz kojeg u ključnom proizlazi da je S.G. ubijena davljenjem uz ubodne rane na vratu od kojih je ubod u lijevo prsište uzrokovalo smrt, da je tom prilikom pružala otpor napadaču uz mogućnost da mu je nanijela povrede - ogrebotine, da je napadaču za nanošenje takvih povreda bilo potrebno 10 do 15 minuta. Na temelju navedenog Vrhovni sud je zaključio da je apelant ubijenoj S.G. nanio povrede koje su utvrđene vještačenjem, te da se nije mogla prihvatiti teza obrane da je apelant ogrebotine po licu imao kritičnog dana i u prijepodnevnim satima, jer takva teza ničim nije potkrijepljena. Obzirom na to da iz iskaza pojedinih svjedoka koji su ispitani na okolnost postojanja ogrebotina na apelantovom licu proizlazi da kritičnog dana ujutro apelant nije imao ogrebotine, a da uvečer jeste, da je njegov otac negirao da su se tog dana potukli i da je apelantu nanio povrede u vidu ogrebotina po licu, te imajući u vidu da iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je ubijena S.G. napadaču pružala otpor, Vrhovni sud je zaključio da su ogrebotine po apelantovom licu nastale usljed borbe S.G. sa apelantom, kojom prilikom mu je nanijela povrede (ogrebotine). Osim toga, u pogledu prigovora obrane da nije utvrđeno točno vrijeme smrti ubijene S.G., Vrhovni sud je istaknuo da je vještak na pretresu obrazložila koje metode je koristila za utvrđenje vremena smrti, te u tom kontekstu istaknula da temperatura tijela S.G. nije mjerena na licu mjesta, pa je korištena druga metoda putem mrtvačkih pjega. S tim u vezi je, dalje, obrazloženo na pretresu da je u konkretnom slučaju ubijena S.G. iskrvarila i da su mrtvačke pjege stoga bile slabo izražene, a mrtvačka ukočenost je bila posvuda na velikim zglobovima ekstremiteta, pa je navela da vrijeme smrti odgovara intervalu od 13.30 do 19.30 sati. Vrhovni sud je, s tim u svezi, naveo da je vještak navela zbog kojih razloga taj raspon nije bilo moguće vremenski suziti, da je raspon vremena smrti dan na temelju objektivnih parametara i tragova nađenih na tijelu ubijene S.G., pa navodi obrane da vještak nije utvrdio točno vrijeme smrti nisu od utjecaja na utvrđenje suda da se predmetni događaj dogodio kritičnog dana oko 15.30 sati.
18. U pogledu neutemeljenosti prigovora obrane da se dr. Mirela Čarapina ne nalazi na listi stalnih sudskih vještaka i da stoga nije ni mogla sačiniti nalaz i mišljenje, Vrhovni sud je naveo da iz naredbe Tužiteljstva proizlazi da je upravo dr. Mirela Čarapina, specijalista patološke anatomije i sudske medicine, određena za vještaka i da je zadužena da sačini nalaz i mišljenje sukladno članku
118. ZKPFBiH, da pregled i obdukcija leša nisu povjereni zdravstvenoj ustanovi, da okolnost što se ne nalazi na listi stalnih sudskih vještaka nema kao posljedicu da se ona nije mogla odrediti za vještaka i ispitati na glavnom pretresu. Pri tome se mora imati u vidu, kako je dalje navedeno, da je odredbom članka 112. ZKPFBiH propisano da se za vještaka ne može odrediti osoba koja ne može biti saslušana kao svjedok, ili osoba koja je oslobođena dužnosti svjedočenja, kao ni osoba prema kojoj je kazneno djelo učinjeno, a ako je takva osoba određena, na njezinom nalazu i mišljenju se ne može zasnivati sudska odluka. S tim u svezi je napomenuto da nijedna odredba ZKPFBiH ne propisuje da se za vještaka može odrediti samo osoba koja se nalazi na listi stalnih sudskih vještaka, već da je neophodno raspolaganje potrebnim stručnim znanjem. U svezi s ovim prigovorom obrane, Vrhovni sud je ukazao i na odredbu članka 11. Zakona o vještacima kojom je propisano da lista vještaka nije obvezujuća za sud ili drugo tijelo koje vodi postupak, odnosno druge sudionike u postupku, osim ako je drugačije predviđeno propisima kojima se uređuju pravila postupka. Zbog navedenih razloga, nalaz i mišljenje dr. Mirele Čarapina nije doveden u pitanje prigovorom obrane da ona nije mogla biti vještak u konkretnom predmetu, niti sačiniti nalaz i mišljenje, jer se ne nalazi na listi stalnih sudskih vještaka.
19. Osim navedenog, obrana je isticala i da zapisnik o uviđaju PU Mostar od 8. ožujka 2016. godine nije zakonit dokaz zbog toga što je nepropisno sastavljen i zbog toga što ga nisu potpisale osobe koje su bile na uviđaju, bez pečata. Međutim, uvidom u zapisnik je utvrđeno da je uviđaj obavljen 7. ožujka 2016. godine, da je započeo u 21.30 sati i da je završen u 24 sata istog dana, da je zapisnik sačinjen 8. ožujka 2016. godine nakon obavljenog uviđaja 7. ožujka 2016. godine, što je sukladno odredbi članka 165. stavak 1. ZKPFBiH kojom je propisano da se o svakoj poduzetoj radnji u tijeku kaznenog postupka sastavlja zapisnik istodobno kad se radnja obavlja, a ako to nije moguće, onda neposredno poslije toga. Apelantova obrana nije iznijela argumente da je u konkretnom slučaju bilo moguće sastaviti zapisnik o uviđaju istodobno kada se uviđajna radnja obavljala. Osim toga, u zapisniku je navedeno tko je zapisnik sačinio uz potpis osobe koja je zapisnik sačinila, a nijedna odredba ZKPFBiH ne propisuje da zapisnik o uviđaju moraju potpisati sve osobe koje su bile nazočne uviđaju, pa taj nedostatak spomenuti zapisnik ne čini nezakonitim.
20. Iz nalaza i mišljenja vještaka psihologa je utvrđeno da je apelantova sposobnost da shvati značaj djela u vrijeme počinjenja kaznenog djela bila smanjena, ali ne bitno.
21. Iz svih navedenih dokaza Vrhovni sud je zaključio da je apelant kazneno djelo počinio s izravnim umišljajem, jer način postupanja kod nanošenja ozljeda, njegova upornost i odlučnost da to učini pokazuju njegovu namjeru da po svaku cijenu dođe do novca, pa i po cijenu smrti S.G. Obzirom na jačinu i brojnost povreda koje je apelant zadao ubijenoj S.G. po raznim dijelovima tijela, postupnost u načinu njihovog nanošenja, pri čemu je koristio različita sredstva (ubod iglama za pletenje, davljenje silikonskim vezicama od igala i ubodi nožem), te vrijeme koje mu je za sve to trebalo pokazuju da je bio svjestan svog djela i da je htio njegovo izvršenje. Osim toga, ocijenjena je činjenica da je apelant neuposlen, da mu je otac ponekad davao 20, 30 a najviše 50 KM, da kritičnog dana kod sebe nije imao novca za kupovinu droge, te je zaključeno da je apelantu novac bio potreban za kupovinu droge o kojoj je nesporno ovisnik. Zbog navedenih razloga je zaključeno da je apelant imao motiv za napad na S.G. radi pribavljanja novca, odnosno postizanja koristi usljed čega su se u njegovim radnjama stekla sva bitna obilježja kaznenog djela ubojstvo iz članka 166. stavak 2. točka d) KZFBiH, dakle, ubojstva iz koristoljublja.
22. Prilikom odmjeravanja kazne Vrhovni sud je imao u vidu visinu zaprijećene kazne i okolnosti konkretnog slučaja. S tim u svezi je navedeno da olakšavajuće okolnosti nisu nađene, a od otežavajućih okolnosti je ocijenjena apelantova ranija osuđivanost, između ostalog za kazneno djelo razbojništvo koje u sebi, također, sadrži elemente nasilja, potom, da je prilikom izvršenja ovog kaznenog djela pokazao upornost, odlučnost i bezobzirnost, kao i činjenica da je djelo počinio nad starijom osobom koja je uz to i njegova susjeda, koja se često družila s njegovim roditeljima. Stoga je ocijenjeno da će se kaznom zatvora u trajanju od devetnaest godina postići svrha kažnjavanja u smislu odredbe članka 42. KZFBiH.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Obrazlažući povredu navedenog prava apelant je istaknuo da je presuda zasnovana na nezakonitom dokazu, i to nalazu i mišljenju dr. Mirele Čarapina, kojoj je naredbom Tužiteljstva povjereno vještačenje, a koja u vrijeme vještačenja nije bila na listi stalnih sudskih vještaka, što je i potvrdila na glavnom pretresu. U tom kontekstu je napomenuto da u ZKPFBiH nije predviđena mogućnost da nalaz i mišljenje sačini osoba koja se ne nalazi na listi stalnih sudskih vještaka, te da obzirom na to da dr. Mirela Čarapina nije stalni sudski vještak, po apelantovom mišljenju, nije ni mogla sačiniti nalaz i mišljenje na kojim je sud zasnovao svoju odluku, jer su oni pribavljeni bitnim povredama odredaba ZKPFBiH, što ih čini nezakonitim. Smatra da je potpuno pogrešan zaključak suda u pogledu neutemeljenosti ovog prigovora.
24. Osim toga, apelant smatra da je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zbog toga što je odluka zasnovana isključivo na neizravnim dokazima, uglavnom iskazima svjedoka, koji nisu objektivizirani niti jednim materijalnim dokazom. U tom kontekstu se apelant poziva na odluke Ustavnog suda broj AP 5/05 i broj AP 661/04 u kojima je zaključeno da, ukoliko se presuda zasniva na indicijama, odnosno neizravnim dokazima, onda oni moraju djelovati kao čvrst zatvoren krug koji dozvoljava samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te objektivno potpuno isključenje drugačijeg zaključka. Iz presude Vrhovnog suda, kako smatra apelant, proizlazi da sud nije izveo zaključak o njegovoj krivnji na temelju čvrstog zatvorenog kruga, jer je svaki neizravni dokaz sporan i nije objektiviziran ostalim dokazima. Iz navedenog proizlazi, po apelantovom mišljenju, da je sud selektivno ocijenio dokaze na kojima je utemeljio odluku koja predstavlja proizvoljnost u odlučivanju. Smatra da sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama, naročito u pogledu dokaza koje je ponudila obrana, a tiče se izjave svjedoka, dr. Marka Kljakića, koji je prvi došao na lice mjesta i izvršio pregled leša, te se izjasnio o odlučnoj činjenici o vremenu smrti S.G. Osim toga, sud je propustio ocijeniti dokaz kojim je apelantova odjeća bila predmetom vještačenja na kojoj nije utvrđeno da postoji bilo kakav trag kontakta između apelanta i ubijene S.G.
25. Apelant smatra d,a sagledavajući cjelokupan postupak koji se protiv njega vodio i ocjenu dokaza u tom postupku, nedvojbeno može zaključiti da ne postoji zatvoreni krug indicija, jer sve dane indicije upravo upućuju i temelje se na nezakonito pribavljenom dokazu. Osim toga, smatra da se jedini zaključak u pogledu njegove eventualne krivnje i postojanja ogrebotina na njegovom licu mogao izvesti iz nalaza DNA pod noktima ubijene S.G. na kojem su bile utemeljene ranije nižestupanjske presude. Međutim, Vrhovni sud je ovaj ključni dokaz optužbe isključio kao nezakonito pribavljen, a ipak je donio istu presudu. Stoga, kako je u konačnici navedeno, presuda Vrhovnog suda predstavlja proizvoljnu odluku koja ne zadovoljava zakonom propisane elemente i predstavlja povredu prava na obrazloženu i zakonitu odluku kao sastavni dio prava na pravično suđenje. Predloženo je da se apelacija usvoji, osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b)Odgovor na apelaciju
26. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su u presudi tog suda dani odgovori na sve prigovore koje je apelantova obrana isticala tijekom postupka protiv apelanta, koji su ponovljeni u apelaciji. Obzirom na to da apelant ističe da je zaključak o njegovoj krivnji utemeljen na indicijama, a ne na neposrednim dokazima, Vrhovni sud je uputio na relevantne dijelove obrazloženja odluke koja se apelacijom pobija iz koje proizlazi da su svi dokazi ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi. U navedenoj presudi su ocijenjeni svi prigovori apelantove obrane i, s tim u svezi, izneseni jasni, određeni i konkretni razlozi za zaključke koji su u presudi jasno navedeni. Stoga, Vrhovni sud smatra da u postupku protiv apelanta nisu učinjene bitne povrede postupka, niti da su povrijeđene ustavne ili konvencijske odredbe, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neutemeljena.
27. Tužiteljstvo smatra da nijedan od istaknutih apelacijskih navoda nije utemeljen, niti je na bilo koji način povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Upravo suprotno tome, tijekom postupka su poštovana sva apelantova prava onako kako je propisano u relevantnim odredbama Ustava i Europske konvencije, te da je presuda Vrhovnog suda donesena nakon zakonito provedenog kaznenog postupka u kojoj je činjenično stanje utvrđeno iz rezultata izvedenih dokaza koji su detaljno analizirani i na kojima je Vrhovni sud utemeljio svoju presudu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
28. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravak, 21/04 - ispravak, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Članak 42.
Svrha kažnjavanja Svrha kažnjavanja jeste:
a) da se izrazi društvena osuda učinjenog kaznenog djela;
b) da se utječe na učinitelja da ubuduće ne učini kaznena djela i potakne njegov preodgoj;
c) da se utječe na ostale da ne učine kaznena djela;
d) i da se utječe na svijest građana o pogibeljnosti kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.
Članak 166. stavak (2) točka d) Ubojstvo (2) Kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kaznit će se:
[...]
d) tko drugog usmrti iz koristoljublja, radi učinjenja ili prikrivanja kog drugog kaznenog djela, iz bezobzirne osvete ili iz drugih niskih pobuda;
[...]
29. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravak, 56/03 - ispravak, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravak, 56/03 - ispravak, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 11. stavak (2) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može utemeljiti svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.
Članak 112.
Tko ne može biti vještak (1) Za vještaka se ne može odrediti osoba koja ne može biti saslušana kao svjedok (članak 96.) ili osoba koja je oslobođena od dužnosti da svjedoči (članak 97.), kao ni osoba prema kojoj je kazneno djelo počinjeno, a ako je takva osoba određena - na njezinom nalazu i mišljenju ne može se temeljiti sudska odluka.
(2) Razlog za izuzimanje vještaka (članak 44.) postoji i za osobu koja je zajedno sa osumnjičenikom odnosno optuženikom ili oštećenikom u radnom odnosu u istom organu, poduzeću ili drugoj pravnoj osobi ili kod samostalnog privrednika(obrtnički radnik), kao i za osobu koja je u radnom odnosu kod oštećenika ili osumnjičenika odnosno optuženika.
(3) Za vještaka se neće uzeti osoba koja je saslušana kao svjedok.
Članak 118.
Pregled i obdukcija leša izvan specijalizirane medicinske ustanove (1) Specijalizirana medicinska ustanova vrši pregled i obdukciju leša.
(2) Kad se vještačenje ne vrši u specijaliziranoj medicinskoj ustanovi, pregled i obdukciju leša vrši liječnik specijalista sudske medicine. Tim vještačenjem upravlja tužitelj o čemu vodi zapisnik. Sastavni dio zapisnika je nalaz i mišljenje vještaka.
(3) Za vještaka se ne može odrediti liječnik koji je liječio umrlog. Međutim, liječnik koji je liječio umrlog može se saslušati kao svjedok, radi davanja razjašnjenja o tijeku i okolnostima bolesti umrlog.
Članak 165. stavak (1) Obveza sastavljanja zapisnika (1) O svakoj radnji poduzetoj u tijeku kaznenog postupka sastavit će se zapisnik istodobno dok se radnja obavlja, a ako to nije moguće, onda odmah poslije toga.
Članak 236.
Uviđaj i vještačenje Ovlaštena službena osoba, nakon obavještavanja tužitelja, dužna je izvršiti uviđaj i odrediti potrebna vještačenja, osim pregleda obdukcije i ekshumacije leša. Ako je tužitelj prisutan na licu mjesta u tijeku vršenja uviđaja od ovlaštenih službenih osoba, može tražiti da ovlaštena službena osoba izvrši određene radnje koje on smatra neophodnim. Sve radnje poduzete tijekom uviđaja moraju se dokumentirati i detaljno obrazložiti kako u zapisniku, tako i u posebnom službenom izvješću.
Članak 332. stavak (2) Pretres pred drugostupanjskim sudom (2) Ako drugostupanjski sud ustanovi da je potrebno ponovno izvesti već izvedene dokaze u prvostupanjskom postupku, iskazi ispitanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne strane ili branitelja, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne strane ili branitelja iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ovim Zakonom drugačije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz članka 276. stavak (2) točka e) ovog Zakona.
30. Zakon o vještacima („Službene novine FBiH“ br. 49/05 i 38/08) u relevantnom dijelu glasi: Članak 11.
Lista vještaka Lista vještaka nije obvezujuća za sud ili drugi organ koji vodi postupak, odnosno druge sudionike u postupku, osim ako je drugačije predviđeno propisima kojima se uređuju pravila postupka.
VI.Dopustivost
31. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 K 013045 18 Kžk od 13. studenog 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 17. prosinca 2018. godine a apelacija je podnesena 15. veljače 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije. Ustavni sud, međutim, iako to apelant nije eksplicitno naveo, zaključuje da iz navoda apelacije proizlazi da apelant ukazuje na kršenje članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije.
36. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
37. Članak 6. st. 1. i 2. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svatko tko je optužen za kazneno djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivnja sukladno zakonu.
38. U konkretnom slučaju se radi o kaznenom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za kazneno djelo propisano zakonom. Dakle, u postupku koji se vodio protiv apelanta se radilo o utvrđivanju „utemeljenosti bilo kakve kaznene optužbe“, pa u navedenom postupku okončanom osporenom presudom apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
39. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovitim sudovima.
40. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari. Apelant, naime, tvrdi da je redoviti sud proizvoljno i pogrešno ocijenio provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, s tim u svezi, pogrešno primijenjenim materijalnim pravom, jer je presuda utemeljena na indicijama (neizravnim dokazima) od kojih je ključni dokaz, nalaz i mišljenje vještaka, nezakonito pribavljen, pa se na takvom dokazu nije mogla utemeljiti sudska odluka. Smatra da su dokazi ocijenjeni selektivno.
41. S tim u svezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovitih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).
42. U brojnim odlukama Europski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istodobno, imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
43. Stoga će Ustavni sud ispitati je li u predmetnom kaznenom postupku Vrhovni sud prilikom donošenja odluke postupao proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru članka 6. Europske konvencije.
44. U svezi sa apelantovim prigovorom da je osporena presuda proizvoljna zbog toga što je utemeljena na indicijama koje ne čine zatvoreni krug i kojima se ne potvrđuje da je upravo on počinitelj kaznenog djela, Ustavni sud ukazuje da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno principima pravičnog suđenja iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Međutim, za dokazivanje indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju djelovati kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te objektivno potpuno isključiti mogućnost drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim (neizravnim) dokazima moraju biti nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i ne predstavljati zbir dokaza, već sustav indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od one koju je utvrdio sud (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. travnja 2005. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Pri tome problematiziranje postojanja konkretnih dokaza za izvršenje predmetnog kaznenog djela i njihove ocjene u okolnostima konkretnog slučaja, po ocjeni Ustavnog suda, pokreće i pitanje povrede načela in dubio pro reo. Navedeno načelo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Sukladno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivnja optuženog. U tom smislu Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od temeljnih načela i ZKPFBiH da su sud i druga tijela gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist, tj. sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost.
45. Dovodeći navedene stavove u svezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, pri čemu je Vrhovni sud, imajući u vidu apelantove prizivne prigovore u pogledu nezakonitosti određenih dokaza, izdvojio dokaze koje je ocijenio nezakonito pribavljenim (pobrojani na strani 7. obrazloženja presude, odnosno točka 9. ove odluke) ukazujući na relevantnu odredbu članka 11. stavak 2. ZKPFBiH iz koje proizlazi da se presuda ne može zasnivati na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava. O svim ostalim dokazima, dakle onim koji su neposredno izvedeni pred prvostupanjskim sudom i koje je preuzeo Vrhovni sud, kao i dokazima koji su izvedeni pred Vrhovnim sudom dana je u obrazloženju presude jasna analiza utemeljena kako na pojedinačnoj ocjeni dokaza, tako i u njihovoj međusobnoj vezi. U tom kontekstu Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud pri tome imao u vidu sporne činjenice koje su se ticale okolnosti postojanja ogrebotina na apelantovom licu kritičnog dana, posjedovanja kanadskih dolara kod ubijene S.G. i posjedovanja kanadskih dolara kod apelanta u inkriminiranom vremenu, a tek nakon toga je utvrđivano vrijeme smrti ubijene S.G. Navedene sporne činjenice uz zaključak da je apelant kritičnog dana iz stana ubijene S.G. otuđio određenu količinu kanadskih dolara Vrhovni sud je utvrdio temeljem brojnih izvedenih dokaza, između ostalog saslušanjem svjedoka, saslušanjem apelanta u svojstvu svjedoka i materijalnim dokazima (izvaci banke i pošte u kojima je evidentirano vrijeme zamjene novčanica). Iz izvedenih dokaza je Vrhovni sud utvrdio da je ubijena S.G. posjedovala kanadske dolare koje joj je povremeno slao sin koji živi u Kanadi, da je apelant o tom imao saznanja, da kritičnog dana ujutro nije imao nikakav novac, pa ni kanadske dolare a da je uvečer posredstvom jednog od saslušanih svjedoka novac razmijenio radi kupovine droge. Ni sam apelant u svom iskazu nije osporio činjenicu da je iz tašne koja se nalazila u stanu (hodniku) ubijene S.G. uzeo novac, pa je zaključak u pogledu činjenice da je novac uzeo tek po ubojstvu S.G. proistekao dovođenjem u vezu sa ostalim izvedenim dokazima, prvenstveno iskazom svjedoka H.V. i materijalnim dokazima u pogledu zamjene novčanica u mjenjačnici. Potom je iz ostalih izvedenih dokaza, uglavnom iskaza svjedoka od kojih su trojica apelantovi bliži poznanici, iskaza apelantovog oca i drugih svjedoka, apelantovih susjeda, utvrđeno da apelant kritičnog dana ujutro nije imao ogrebotine po licu, a da uvečer jeste. Navedena činjenica je potom dovedena u kontekst nalaza i mišljenja vještaka, dr. Mirele Čarapine, koja je u nalazu i na glavnom pretresu ukazala da je ubijena S.G. prilikom napada pružala otpor zbog čega je Vrhovni sud zaključio da su povrede (ogrebotine) na apelantovom licu nastale upravo prilikom borbe s ubijenom S.G.
46. Ustavni sud, osim toga, zapaža da je Vrhovni sud razmotrio apelantov prigovor istaknut u pravcu nezakonitosti nalaza i mišljenja dr. Mirele Čarapine trvrdnjom da nije mogla biti određena za vještaka i sačiniti nalaz i mišljenje, jer nije na listi stalnih sudskih vještaka, te da se na takvom nalazu i mišljenju ne može zasnivati sudska odluka (nezakonit dokaz). U tom kontekstu je u obrazloženju presude jasno navedeno da su naredbom Tužiteljstva pregled i obdukcija leša povjereni upravo dr. Mireli Čarapina, koja je stoga i bila dužna sačiniti nalaz i mišljenje u smislu članka 118. ZKPFBiH, te da okolnost što se ne nalazi na listi stalnih sudskih vještaka nema kao posljedicu da ne može biti ispitana na glavnom pretresu. Pri tome je ukazano i na relevantne odredbe članka 112. ZKPFBiH i članka 11. Zakona o vještacima koje ne propisuju da se za vještaka može odrediti isključivo osoba s liste, već da je potrebno stručno znanje.
47. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo detaljne razloge zbog kojih određeni dokazi i zbog čega nisu prihvaćeni, ili nisu prihvaćeni u pojedinim dijelovima, te je za svaki izvedeni dokaz dano jasno i iscrpno obrazloženje, jasno navedena vrijednost i utjecaj pojedinog dokaza na utvrđivanje odlučnih činjenica, dovodeći ih u međusobnu izravnu ili neizravnu vezu, u pravcu izvođenja zaključka da svi provedeni dokazi, zapravo, predstavljaju zatvoreni krug indicija koje upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim i za koje je osuđen. S tim u svezi, Ustavni sud podsjeća da članak 6. stavak 2. Europske konvencije propisuje da će se svatko tko je optužen za kazneno djelo smatrati nevinim dok se njegova krivnja ne dokaže sukladno zakonu. U konkretnom slučaju osuđujuća presuda protiv apelanta donesena je na temelju velikog broja posrednih dokaza-indicija, što, kako je prethodno već navedeno, samo po sebi nije protivno načelima pravičnog suđenja iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije uz uvjet da indicije moraju djelovati kao čvrst zatvoren krug. U kontekstu navedenog Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju dokazi koje je Vrhovni sud izveo, analizirao i ocijenio čine upravo takvu logičnu cjelinu. Kantonalni sud je analizom i ocjenom svih provedenih dokaza izveo zaključak koji ne ostavlja sumnju u to da je apelant počinio kazneno djelo ubojstvo iz članka 166. stavak 2. točka d) KZFBiH i da je motiv ubojstva bilo koristoljublje. Obrazloženje koje je naveo Vrhovni sud zadovoljava kriterije prava na obrazloženu odluku iz članka 6. Europske konvencije, a ocjena dokaza ni na koji način ne ostavlja dojam proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti predstavlja kršenje načela in dubio pro reo. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi apelacije o povredi prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i
2. Europske konvencije, jer osporenom presudom nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz navedenih odredaba.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. st. 1. i 2. Europske konvencije kada je, sagledavajući postupak u cjelini, Vrhovni sud u osporenoj presudi naveo detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu svih izvedenih dokaza, dovodeći ih u međusobnu izravnu ili neizravnu vezu, u pravcu izvođenja zaključka da svi provedeni dokazi, zapravo, predstavljaju zatvoreni krug indicija koje upućuju na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim i za koje je osuđen, uz obrazloženje koje zadovoljava kriterije prava na obrazloženu odluku. Također, iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud imao sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje kaznenog djela ubojstvo iz članka 166. stavak 2. točka d) KZFBiH, jer ocjena dokaza ni na koji način ne ostavlja dojam proizvoljnosti ili nelogičnosti, niti predstavlja kršenje načela in dubio pro reo.
49. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević