Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1220/19 (D. Š. i drugi)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Eksproprijacija
  • Građanski postupak
  • Naknada
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1220/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1220/19, rješavajući apelaciju Dragice Šelj i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1) i (2), članka 62. stavak (1) i članka

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. studenog 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Dragice Šelj, Vencislava Pićulina i Ivane Milovac.

Utvrđuje se povreda prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 057623 18 Rev 2 od 27. studenog 2018. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan po žurnom postupku donijeti novu odluku, sukladno članku II/ 3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, sukladno članku 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Dragici Šelj, Vencislavu Pićulinu i Ivani Milovac u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati ukupan iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obvezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske i Vladi Republike Srpske da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragica Šelj iz Kuljana, Vencislav Pićulin iz Banje Luke i Ivana Milovac iz Vodica, Republika Hrvatska (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelant i trećeapelantica ili apelanti), koje zastupa Meliha Filipović, odvjetnica iz Banje Luke, podnijeli su 14. ožujka 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 057623 18 Rev 2 od 27. studenog 2018. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 057623 17 Gž 3 od 22. svibnja 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Srpske pravoslavne crkvene općine u Trnu (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 24. lipnja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 29. lipnja do 22. srpnja 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacijskih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

5. Prvoapelantica i M. P. (pravna prednica drugoapelanta i trećeapelantice) su 5. ožujka 2009. godine podnijele tužbu protiv tužene radi naknade izgubljene dobiti zbog nekorištenja nekretnina, precizno opisanih u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) i radi naknade na ime štete za oduzete predmetne nekretnine. Osnovni sud je 4. prosinca 2013. godine donio presudu kojom je obvezao tuženu da prvoapelantici i M. P. isplati određene novčane iznose, sukladno tužbenom zahtjevu. Presudom Okružnog suda od 11. rujna 2014. godine preinačena je prvostupanjska presuda na način što je u cijelosti odbijen kao neutemeljen tužbeni zahtjev, dok je rješenjem Vrhovnog suda od 6. rujna 2016. godine ukinuta drugostupanjska presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje uz obrazloženje da je tužena faktički korisnik predmetne nekretnine zbog čega je u obvezi da (prvoapelantici i M. P.) isplati naknadu za faktički ekspropriranu parcelu. Nakon toga Okružni sud je rješenjem od 24. studenog 2016. godine ukinuo prvostupanjsku presudu i predmet vratio na ponovni postupak zbog, između ostalog, sporne visine naknade utvrđene za ekspropriranu parcelu i dosuđene naknade na ime izgubljene dobiti. Također, tijekom postupka opunomoćenik apelanata je obavijestio sud da je M. P. umrla i da su nasljednici iza nje drugoapelant i trećeapelantica. Osim toga, tijekom postupka je bilo nesporno da su apelanti tijekom rata izbjegli sa predmetnog zemljišta, odnosno da nisu u posjedu predmetnog zemljišta od 1993. godine (kada su sa njega deposjedirani) i kada je na njemu formirano groblje i počelo ukopavanje umrlih, te da je odlukom CRPC-a od 24. srpnja 2001. godine, između ostalog, utvrđeno da su apelanti bili savjesni posjednici predmetnih nekretnina prije početka ratnih dešavanja i da mogu stupiti u njihov posjed.

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

6. Odlučujući u ponovnom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 057623 16 P 2 od 12. rujna 2017. godine kojom je obvezao tuženu da na ime izgubljene dobiti, zbog nekorištenja predmetnih nekretnina, i na ime naknade štete za oduzete nekretnine isplati apelantima pojedinačne novčane iznose navedene u izreci presude sa zakonskom zateznom kamatom, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je odbijen kao neutemeljen dio tužbenog zahtjeva za naknadu zakonske zatezne kamate i naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza nesporno proizlazi da predmetna nekretnina (zemljište) predstavlja suvlasništvo apelanata i da se na njemu nalazi groblje. Također je kao nesporno utvrdio da je tužena (18. siječnja 2001. godine) podnijela zahtjev za eksproprijaciju predmetne parcele radi proširenja groblja u kojem je navedena kao investitor, ali da navedeni zahtjev kod nadležnog Odjela za imovinskopravne poslove PJ Banja Luka nije dopunila (nije dostavila dokaz o osiguranim sredstvima za eksproprijaciju), pa je smatrano da je zahtjev podnesen na temelju Odluke Vlade Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vlada) od 22. ožujka 2001. godine. Navedenom odlukom je utvrđeno da je od općeg interesa izgradnja pravoslavnog groblja u Zalužanima i da se u tu svrhu može izvršiti potpuna i nepotpuna eksproprijacija nekretnina prema projektu koji je sastavni dio odluke, te da je investitor izgradnje groblja tužena. Osnovni sud je, također, utvrdio da je na zahtjev apelanata Rješenjem Općinskog sekretarijata za prostorno uređenje i komunalne poslove od 2. srpnja 1996. godine naređeno tuženoj da obustavi sahranjivanje umrlih na predmetnoj nekretnini (zemljištu) kao novootvorenom groblju, te da će u suprotnom sve prouzročene troškove snositi tužena. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je ukopavanje vršeno i da je na predmetnoj nekretnini formirano groblje u tijeku rata 1993. godine, da je tužena podnijela zahtjev općinskom organu za dobivanje odobrenja, kao i da je tužena od 7. prosinca 2006. godine upisana kod Ministarstva pravde BiH u registar za Srpsku pravoslavnu crkvu u BiH.

8. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da je neutemeljen prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene. Pri tome je istaknuo da je tužena na temelju odluke Vlade, primjenom odredaba članka 24. Zakona o eksproprijaciji (u daljnjem tekstu: ZE), podnijela zahtjev nadležnom organu uprave da se izvrši eksproprijacija, između ostalog, i predmetne nekretnine, te je, sukladno odredbi članka 11. Zakona o pogrebnoj djelatnosti i uređenju i održavanju groblja, tužena momentom podnošenja zahtjeva za eksproprijaciju preuzela i obvezu upravljanja grobljem, odnosno da je u posjedu predmetne nekretnine i da je, sukladno tome, pasivno legitimirana u konkretnom postupku. Osnovni sud je nadalje ocijenio neutemeljenim prigovor zastarjelosti predmetnog potraživanja obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji koja predstavlja osnovu za ostvarivanje prava na naknadu sukladno odredbama ZE, te da pravo na ovu naknadu ne zastarijeva. S tim u svezi, Osnovni sud je istaknuo da su u slučaju faktičke eksproprijacije fizičke ili pravne osobe lišene prava vlasništva, pa je osnova tužbenog zahtjeva u stvari zahtjev za povrat vlasništva koji, sukladno Zakonu o vlasničkopravnim odnosima, ne zastarijeva. Osnovni sud je ukazao da je odredbom članka 62. ZE, između ostalog, propisano da raniji vlasnik ima pravo i na naknadu izgubljene koristi koju bi ostvario dotadašnjim načinom iskorištavanja eksproprirane nekretnine, i to do isteka rokova određenih za isplatu, odnosno do deponiranja novčane naknade. Obzirom na to da su na predmetnoj nekretnini prije deposjediranja apelanata (1993. godine) gajeni kukuruz i pšenica, Osnovni sud je dosudio apelantima naknadu u visini utvrđenoj na temelju nalaza vještaka poljoprivredne struke na koji parnične stranke nisu prigovarale. Također, Osnovni sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je apelanticama oduzeto pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, te je primjenom odredbe članka 2. u svezi sa člankom 54. ZE dosudio apelantima naknadu za oduzeto zemljište. Visina naknade je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke (i dopune nalaza), kao i nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke iz kojih proizlazi da predmetno zemljište ima status građevinskog zemljišta, dok je odluka o troškovima postupka donesena sukladno odredbi članka 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

9. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 057623 17 Gž 3 od 22. svibnja 2018. godine djelomično je uvažen priziv tužene i preinačena je prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti odbijen kao neutemeljen zahtjev apelanata kojim su tražili naknadu za izgubljenu dobit, dok je u pogledu naknade za oduzeto zemljište, tužena obvezana da apelantima isplati ukupan iznos od 112.775,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od ukupno 315.770,00 KM. Istom presudom preinačena je odluka o troškovima postupka na način što je tužena obvezana da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 25.191,50 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 70.202,50 KM. U preostalom dijelu je odbijen priziv i potvrđena prvostupanjska presuda u pogledu dosuđene zakonske zatezne kamate na ime naknade za oduzeto zemljište i troškova parničnog postupka, dok je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova za sastav priziva i troškova zastupanja na raspravi pred drugostupanjskim sudom.

10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da su neutemeljeni prizivni navodi tužene u svezi sa njezinim statusom pravne osobe i pasivnom legitimacijom, odnosno da je prvostupanjski sud u odnosu na ove navode tužene donio pravilan i zakonit zaključak, te je ponovio stav prvostupanjskog suda u tom pogledu. Također, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je neutemeljen prigovor zastare potraživanja obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji u kojem slučaju zahtjevi vlasnika nekretnina ne podliježu zastari budući da se ne radi o zahtjevu za naknadu štete u smislu odredbe članka 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dalje, Okružni sud je citirao relevantne odredbe ZE i pojasnio sam postupak eksproprijacije nekretnina, te je istaknuo da u konkretnom slučaju nije doneseno rješenje o eksproprijaciji nadležnog upravnog organa obzirom na to da se radi o faktičkoj eksproprijaciji koja nastaje prilikom izgradnje puteva, infrastrukturnih ili drugih objekata od javnog interesa. Okružni sud je ukazao na odredbe ZE kojima je propisan način isplate naknade za eksproprirane nekretnine (čl. 54, 60. i 61. ZE), te je istaknuo da na temelju činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda i sadržaja lista nekretnina predmetne nekretnine predstavljaju po kulturi njivu II. i III. klase. Dalje, navedeno je da su sudovi u pogledu kulture, odnosno namjene zemljišta koje je predmetom eksproprijacije vezani za rješenje o eksproprijaciji, koje u konkretnom slučaju nije doneseno. Međutim, kako dalje navodi Okružni sud, odredbom članka 3. stavak 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu (koji je stupio na snagu 3. listopada 2006. godine) propisano je da se poljoprivrednim zemljištem, u smislu ovog zakona, smatraju zemljišta kojima je planskim aktima Republike Srpske, općina i gradova određena druga namjena, sve dok se za ta zemljišta u postupku privođenja planiranoj namjeni ne plati naknada za promjenu namjene sukladno navedenom zakonu. Obzirom na to da apelanti nisu nikada platili naknadu za promjenu namjene predmetne nekretnine (zemljišta) sukladno navedenom zakonu, Okružni sud je zaključio da je predmetna nekretnina u naravi poljoprivredno zemljište, odnosno da se njegova tržišna vrijednost, sukladno odredbi članka 54. ZE, treba odrediti sukladno kulturi predmetne nekretnine (zemljišta). S tim u svezi, Okružni sud je naveo da je, nakon održane rasprave, vrijednost predmetne nekretnine odredio na temelju nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke, kojem je sud poklonio vjeru obzirom na to da je jasan, neproturječan i potpun.

11. Također, u svezi sa dijelom odluke kojim je određena naknada na ime izgubljene dobiti, Okružni sud je, suprotno zaključku prvostupanjskog suda, zaključio da, sukladno odredbi članka

189. ZOO, apelanti nisu dokazali odlučnu činjenicu, odnosno koju dobit, od koje kulture i u kojem iznosu su ostvarivali prije faktičke eksproprijacije na predmetnoj nekretnini. Obzirom na navedeno, Okružni sud je, nakon održane rasprave i izvođenja dokaza, utvrdio drugačije činjenično stanje od onog utvrđenog pred prvostupanjskim sudom zbog čega je preinačio prvostupanjsku presudu u tom dijelu. Također, obzirom na to da je preinačio prvostupanjsku presudu u pogledu glavne stvari, Okružni sud je preinačio i odluku o troškovima postupka sukladno uspjehu stranaka u postupku.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 057623 18 Rev 2 od 27. studenog 2018. godine djelomično je usvojena revizija apelanata i ukinuta je drugostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen zahtjev apelanata na ime izgubljene dobiti i dijelu kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka, te je predmet u tom dijelu vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje, dok su u preostalom dijelu odbijene revizije apelanata i tužene.

13. U obrazloženju Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravne zaključke nižestupanjskih sudova i istaknuo da je odluka drugostupanjskog suda pravilna u dijelu kojim je odlučeno o naknadi za oduzeto zemljište, ali da nije pravilna u dijelu kojim je odlučeno o naknadi za izgubljenu korist zbog nekorištenja predmetnih nekretnina. Vrhovni sud je naveo da je Odlukom Vlade od 22. ožujka 2001. godine utvrđen opći interes za izgradnju pravoslavnog groblja na predmetnom lokalitetu čiji je investitor tužena koja je pokrenula postupak eksproprijacije sukladno odredbama članka 24. ZE, koji je obustavljen koncem 2001. godine, jer tužena nije dokazala da je osigurala sredstva za eksproprijaciju, te da su apelanti, usprkos tome, deposjedirani sa predmetne nekretnine zbog izgradnje groblja. S tim u svezi, Vrhovni sud je istaknuo da je pravilan stav drugostupanjskog suda da se u predmetnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji i da je tužena faktički korisnik predmetne nekretnine, zbog čega ima obvezu apelantima isplatiti naknadu za faktički ekspropriranu nekretninu u smislu ZE, kao i da zahtjev apelanata na ime naknade za eksproprirane nekretnine ne zastarijeva. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je neutemeljen prigovor nedostatka pasivne legitimacije, kao i prigovor zastare predmetnog potraživanja koje je istaknula tužena.

14. Također, imajući u vidu činjenicu da je predmetna nekretnina upisana u list nekretnina kao njiva, te da, sukladno odredbama članka 3. stavak 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, nije nikad plaćena naknada za promjenu namjene sukladno tom zakonu, Vrhovni sud smatra da je pravilan zaključak drugostupanjskog suda da se radi o poljoprivrednom zemljištu, bez obzira na to što je na dijelu tog zemljišta izgrađeno groblje. Prema odredbama navedenog članka, poljoprivredno zemljište ne postaje građevinsko zemljište donošenjem planskog akta općine, koje je deklaratorne naravi, već tek kada se zemljište privede namjeni predviđenoj tim aktom. Dakle, momentom plaćanja jednokratne namjene za pretvaranje, odnosno momentom dobivanja odobrenja za gradnju, koje je vezano za prethodno plaćanje naknade, zemljište dobija svoj konstitutivni karakter. Vrhovni sud je istaknuo da su zbog navedenih razloga neutemeljeni revizioni navodi apelanata da se u konkretnom slučaju radi o građevinskom zemljištu, te da to proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke koji je imao u vidu planske dokumente grada za predmetnu nekretninu. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud pravilno utvrdio tržišnu vrijednost predmetne nekretnine nakon provedenog vještačenja vještaka poljoprivredne struke (koji je imao u vidu sve relevantne elemente za procjenu vrijednosti predmetne nekretnine), odnosno da je tržišna vrijednost utvrđena sukladno odredbi članka 60. ZE.

15. S druge strane, Vrhovni sud je istaknuo da je pogrešan stav drugostupanjskog suda da je zahtjev apelanata na ime izgubljene dobiti (pravilno izgubljene koristi) zbog nekorištenja predmetne nekretnine trebalo ocijeniti sukladno odredbama članka 189. ZOO. Naime, Vrhovni sud smatra da je drugostupanjski sud propustio utvrditi relevantne činjenice za odluku o zahtjevu apelanata na ime izgubljene koristi, u smislu odredbe članka 62. ZE koje se tiču perioda za koji se traži ovaj vid naknade, te koliki je gubitak koristi na godišnjoj razini zbog nekorištenja predmetne parcele kada se ima u vidu da su apelanti parcelu koristili za sijanje pšenice i kukuruza. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je primjenom članka 248. ZPP odbio reviziju apelanata i tužene u odnosu na dio odluke drugostupanjskog suda kojom je odlučeno o naknadi na ime ekspropriranog zemljišta, dok je primjenom članka 250. stavak 2. ZPP djelomično uvažio reviziju apelanata, ukinuo odluku drugostupanjskog suda u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu na ime izgubljene koristi, te je predmet u tom dijelu, kao i u pogledu odluke o troškovima postupka vratio na ponovno suđenje drugostupanjskom sudu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti su naveli kronologiju predmetnog postupka, te istaknuli da su Okružni i Vrhovni sud, sukladno odredbi članka 3. stavak 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, pogrešno zaključili da je predmetna nekretnina (zemljište koje je faktički eksproprirano) poljoprivredno, a ne građevinsko. S tim u svezi, apelanti su naveli da su se Okružni i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih odluka pozvali na navedenu odredbu zakona, te kao odlučujući kriterij za ocjenu ima li predmetna nekretnina karakter poljoprivrednog ili građevinskog zemljišta uzeli u obzir činjenicu jesu li apelanti ikada ili nisu platili naknadu za promjenu namjene zemljišta, dok nisu imali u vidu da početkom 1994. godine (kao krajnjeg datuma posjeda apelanata na predmetnim nekretninama) nije postojao Zakon o poljoprivrednom zemljištu, odnosno nije bio propisan način promjene namjene poljoprivrednog zemljišta. Dalje, apelanti su ukazali na odredbu članka 36. stavak 1. točka v. Zakona o poljoprivrednom zemljištu kojom je propisano da se naknada za promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta ne plaća u slučaju određivanje lokacije za groblje ili proširenje groblja. S tim u svezi, apelanti su istaknuli da navedeni zakon eksplicitno predviđa slučajeve u kojim se ne plaća naknada za promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta i da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da uplata naknade u konkretnom slučaju ne može biti uvjet za promjenu. Naime, suprotno stavu Vrhovnog suda da „poljoprivredno zemljište ne postaje građevinsko zemljište donošenjem planskog akta općine, koje je deklaratorne naravi, već tek kada se privede namjeni predviđenoj tim aktom. Momentom plaćanja jednokratne namjene za pretvaranje, odnosno momentom dobivanja odobrenja za gradnju, koje je vezano za prethodno plaćanje naknade, ono dobiva svoj „konstitutivni karakter“, te apelanti ističu da se momenat plaćanja ne može smatrati „konstitutivnim momentom“ obzirom na to da je prvo došlo do cijepanja parcela i formiranja parcele za groblje, a nakon toga su dobiveni urbanističko-tehnički uvjeti (1994. godine), dok sve to vrijeme tužena vrši sahranjivanje umrlih i na taj način zemljište stječe karakter građevinskog. Apelanti ističu da ne postoji njihova obveza za plaćanje predmetne naknade obzirom na to da je na predmetnom zemljištu regulacijskim planom predviđena izgradnja groblja, te imajući u vidu da u Zakonu o poljoprivrednom zemljištu (iz 2006. godine i svim izmjenama) postoji zakonska odredba koja predviđa da se ne plaća naknada za pretvaranje ako se regulacijskim planom predviđa izgradnja groblja ili njegova dogradnja. Apelanti su, na koncu, istaknuli da je u konkretnom slučaju riječ o „arbitrarnoj primjeni prava i apsolutno neodgovarajućem i nedovoljnom obrazloženju osporene odluke“, što samo po sebi predstavlja povredu prava na pravično suđenje. Također, apelanti smatraju da je oduzimanje njihove imovine koje nije popraćeno plaćanjem adekvatne naknade sukladno vrijednosti predmetne nekretnine predstavlja nerazmjerno miješanje države, odnosno povredu njihovog prava na imovinu. Pored navedenog, apelanti smatraju da je došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku obzirom na to da postupak povodom njihovog zahtjeva nije okončan ni nakon devet godina iako su njihove nekretnine faktički eksproprirane još 1993. godine, te su zatražili naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 1.000,00 KM.

b)Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da se apelacijskim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost osporene odluke, odnosno da samim tim nisu povrijeđena prava apelanata garantirana zakonom, Ustavom i Europskom konvencijom.

18. Okružni sud je naveo da u svemu ostaje kod razloga danih u obrazloženju osporene odluke, kao i da nije došlo do povrede prava apelanata navedenih u apelaciji.

19. Osnovni sud je naveo da u konkretnom postupku nije povrijedio odredbe parničnog postupka i da nije povrijedio prava apelanata navedena u apelaciji, odnosno da su navodi apelanata neutemeljeni.

20. Tužena je u odgovoru navela da je u konkretnom slučaju donesena ispravna odluka da je predmetna nekretnina (zemljište) poljoprivredno, a ne građevinsko zemljište, te analogno tome određena vrijednost zemljišta prema njegovoj kategorizaciji (kategorirano kao poljoprivredno). Tužena je istaknula da su apelanti trebali tražiti pretvaranje poljoprivrednog zemljišta u građevinsko, odnosno da ona nije bila aktivno legitimirana za takvu radnju, jer nije bila posjednik, niti vlasnik predmetnih nekretnina.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 93/09, 86/07, 14/10, 5/12, 58/19 i „Službeni glasnik BiH“ broj 16/20 - OUSBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Poljoprivredno zemljište Član 3.

(1) Poljoprivrednim zemljištem, u smislu ovog zakona, smatraju se: njive, vrtovi, voćnjaci, vinogradi, livade, pašnjaci, kao i drugo zemljište koje se po svojim prirodnim i ekonomskim osobinama može najracionalnije koristiti za poljoprivrednu proizvodnju.

(2) Poljoprivrednim zemljištem u smislu ovog zakona smatraju se i zemljišta kojima je planskim aktima Republike Srpske (u daljem tekstu: Republike,) opština i gradova određena druga namjena, sve dok se za ta zemljišta u postupku privođenja planiranoj namjeni ne plati naknada za promjenu namjene u skladu sa ovim zakonom.

(3) Minirano poljoprivredno zemljište, kao i zemljište za koje se opravdano sumnja da je minirano, smatra se poljoprivrednim zemljištem od dana njegovog deminiranja.

Oslobađanje od plaćanje naknade za promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta Član 36.

(1) Naknada za promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta ne plaća se u slučaju:

a) izgradnje, rekonstrukcije ili legalizacije stambene zgrade porodičnog poljoprivrednog gazdinstva površine do 500 m² u cilju poboljšanja uslova stanovanja tog domaćinstva, samo u slučaju da se poljoprivredno zemljište na kome se vrši promjena namjene nalazi u seoskom području, odnosno van gradske zone,

b) izgradnje objekata u oblasti poljoprivrede, prehrambene, tekstilne industrije i industrije za proizvodnju obuće i namještaja, samo u slučaju da se poljoprivredno zemljište na kome se vrši promjena namjene nalazi u seoskom području, odnosno van gradske zone,

v) određivanja lokacije za groblje ili proširenje groblja, kao i za izgradnju vjerskih objekata,

g) izgradnje objekata koji služe za odbranu od poplava, za odvodnjavanje i navodnjavanje zemljišta ili za uređenje bujica,

d) regulacije vodotoka u funkciji uređenja poljoprivrednog zemljišta,

đ) izgradnje i proširenja poljskih puteva koji doprinose racionalnijem korišćenju poljoprivrednog zemljišta,

e) pošumljavanja obradivog poljoprivrednog zemljišta VI, VII i VIII katastarske klase, ako je osnovama utvrđeno da će se to zemljište racionalnije koristiti ako se pošumi,

ž) podizanja poljozaštitnih pojaseva,

z) izgradnje javnih puteva i željezničke infrastrukture,

i) izgradnje ili legalizacije stambenog objekta izbjeglica, raseljenih lica i povratnika na zemljištu površine do 500 m², ako to lice ima status ili je imalo status izbjeglice ili raseljenog lica u vrijeme sticanja vlasništva na zemljištu namijenjenom za stambenu izgradnju, a to dokazuje uvjerenjem nadležnog organa,

j) izgradnja ili legalizacija stambenih objekata porodicama poginulih i nestalih boraca i ratnih vojnih invalida od I do VI kategorije na zemljištu površine do 500 m², pod uslovom da je nadležni organ utvrdio status porodice poginulih i nestalih boraca i ratnih vojnih invalida od I do VI kategorije i da oni nemaju riješeno stambeno pitanje i

k) legalizacije objekata izgrađenih do kraja 1980. godine.

(2) Porodičnim poljoprivrednim gazdinstvom, u smislu ovog zakona, smatra se poljoprivredno gazdinstvo na kome fizičko lice - poljoprivrednik zajedno sa članovima svog domaćinstva obavlja poljoprivrednu proizvodnju i koje je upisano u registar poljoprivrednih gazdinstava.

(3) Pod poljoprivrednim objektima iz stava 1. tačka b) ovog člana podrazumijevaju se objekti koji su u funkciji poljoprivredne proizvodnje, odnosno objekti za proizvodnju, otkup, doradu, preradu i sušenje poljoprivrednih proizvoda, kao i objekti za skladištenje i čuvanje gotovih poljoprivrednih proizvoda, hladnjače, staje za gajenje stoke, objekti za gajenje gljiva, puževa i riba.

(4) Rješenje o oslobađanju od plaćanja naknade donosi nadležni organ jedinice lokalne samouprave.

(5) Uz dokumentaciju propisanu članom 34. Zakona, za utvrđivanje plaćanja naknade iz stava 1. ovog člana investitor podnosi i sljedeće dokaze:

a) za slučaj iz stava 1. tačka a) ovog člana, izvod iz važećeg dokumenta prostornog uređenja na osnovu kojeg se vidi da se parcela na kojoj se planira gradnja nalazi u seoskom području, odnosno van gradske zone i dokument kojim se potvrđuje da je riječ o porodičnom poljoprivrednom gazdinstvu koje je upisano u registar poljoprivrednih gazdinstava,

b) za slučaj iz stava 1. tačka b) ovog člana, izvod iz važećeg dokumenta prostornog uređenja na osnovu kojeg se vidi da se parcela na kojoj se planira gradnja nalazi van gradske zone, odnosno u seoskom ili van urbanom području,

v) za slučaj iz stava 1. t. i) i j) ovog člana, dokaz o statusu lica i

g) za slučaj iz stava 1. tačka k) dokaz nadležnog organa da je objekat izgrađen do kraja 1980. godine.

22. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravak, 110/08, 121/10 - OUSRS, 2/15 - OUS RS i 79/15) u relevantnom dijelu glasi: Član 71.

Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost je hitan.

VI.Dopustivost

23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. Sukladno članku18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 057623 18 Rev 2 od 27. studenog 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 17. siječnja 2019. godine, a apelacija je podnesena 14. ožujka 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kao i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.

29. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.

30. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu na ime štete za oduzete nekretnine (faktičke eksproprijacije), dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

31. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti povredu prava na pravično suđenje suštinski vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je imalo kao rezultat donošenje osporene presude Vrhovnog suda kojom je povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje.

32. U svezi sa navodima apelanata koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

33. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Sukladno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

Ustavna pitanja kojima će se Ustavni sud baviti su je li u konkretnom slučaju apelantima nametnuta nepravična obveza plaćanja prenamjene za predmetno zemljište kada su lišeni posjeda na njemu niz godina (od 1993. godine), kao i je li došlo do proizvoljne primjene članka 36. stavak 1. v) Zakona o poljoprivrednom zemljištu, tj. postoji li u konkretnom slučaju, kada su predmetne nekretnine eksproprirane radi izgradnje groblja, uopće obveza plaćanja naknade za prenamjenu predmetnog zemljišta.

34. Ustavni sud uočava da je odlukama redovnih sudova utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji predmetnih nekretnina (zemljišta) apelanata, te da je Osnovni sud, sukladno odredbama čl. 2, 54. i 62. ZE, dosudio apelantima određene iznose na ime naknade za izgubljenu korist i oduzeto zemljište (za koje je utvrdio da ima status građevinskog). Okružni sud je svojom odlukom, između ostalog, preinačio prvostupanjsku presudu u pogledu visine naknade za oduzeto zemljište (nekretnine) i smanjio dosuđenu naknadu primjenom odredbe članka 3. stavak 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu uz obrazloženje da predmetne nekretnine u naravi predstavljaju poljoprivredno zemljište. Vrhovni sud je svojom odlukom potvrdio stav drugostupanjskog suda u pogledu statusa predmetne nekretnine (zemljišta) i visine naknade koju tužena kao faktički korisnik predmetnih nekretnina treba isplatiti apelantima sukladno odredbama ZE, te se pozvao na istu odredbu Zakona o poljoprivrednom zemljištu (članak 3. stavak 2.) uz zaključak da poljoprivredno zemljište ne postaje građevinsko zemljište donošenjem planskog akta općine, koje je deklaratorne naravi, već tek kada se zemljište privede namjeni predviđenoj tim aktom.

35. Iz činjenica predmeta dalje proizlazi da je Vrhovni sud naveo da je predmetna nekretnina upisana u list nekretnina kao njiva, te imajući u vidu da za nju nije plaćena naknada za promjenu namjene, proizlazi pravilan zaključak drugostupanjskog suda da se radi o poljoprivrednom zemljištu bez obzira na to što je na njemu izgrađeno groblje. Naime, Vrhovni sud je istaknuo da, sukladno navedenoj odredbi Zakona o poljoprivrednom zemljištu, tek nakon ispunjenja propisanih uvjeta (momentom plaćanja jednokratne namjene za pretvaranje, odnosno momentom dobivanja odobrenja za gradnju koje je vezano za prethodno plaćanje naknade) zemljište dobiva svoj konstitutivni karakter.

36. U svezi sa pitanjem traži li se u konkretnom slučaju od apelanata ispunjenje nepravične obveze koja se ogleda u obvezi plaćanja naknade za prenamjenu zemljišta, Ustavni sud ukazuje da je tijekom postupka nesporno utvrđeno da su apelanti izbjegli sa predmetnog zemljišta koje je tužena od 1993. godine koristila kao groblje, kao i činjenica da predmetno zemljište (koje su koristili kao poljoprivredno za uzgoj kukuruza i pšenice) apelanti ne koriste niz godina budući da su sa njega deposjedirani kako su to obrazložili redovni sudovi u osporenim odlukama. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu dali odgovor na pitanje zašto bi apelanti, koji su bili vlasnici predmetnih nekretnina i koristil ih radi uzgoja poljoprivrednih kultura, morali plaćati naknadu za prenamjenu zemljišta ako su bili prisiljeni napustiti to zemljište, te ako im je oduzet posjed na njemu. Stoga se čini da se na ovaj način želi što više tereta prebaciti na apelante i na taj način umanjiti visina naknade koja im se mora isplatiti kao kompenzacija za oduzetu imovinu, dok se, sa druge strane, maksimalno štiti interes korisnika faktičke eksproprijacije. Pri tome Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o de facto eksproprijaciji u kojoj je tužena još 1993. godine na predmetnom zemljištu formirala groblje, dok je naknadno (2001. godine) podnijela zahtjev za eksproprijaciju koji nije dopunila. Naime, u konkretnom slučaju nije doneseno rješenje o eksproprijaciji, niti je bilo pokušaja da se sa apelantima sklopi sporazum u pogledu kompenzacije za oduzeto zemljište. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, kada apelanti nisu u posjedu predmetnih nekretnina (zemljišta) koje su im oduzete, a koje su, u konačnici, privedene planiranoj namjeni – izgradnji groblja, Ustavni sud smatra da je nametanje obveze apelantima da plate naknadu za promjenu namjene zemljišta nepravično i suprotno standardima prava na pravično suđenje, odnosno da je na taj način došlo do povrede ovog prava na štetu apelanata.

37. Analizirajući osporenu odluku Vrhovnog suda u pogledu primjene relevantnog prava, Ustavni sud ukazuje da je ona utemeljena na odredbi članka 3. stavak 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu kojom je propisano da se za prenamjenu poljoprivrednog zemljišta plaća naknada. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju zanemarena odredba članka 36. stavak 1. v) Zakona o poljoprivrednom zemljištu koja isključuje obvezu plaćanja navedene naknade u situaciji kada se oduzeto zemljište koristi kao groblje. Ovo posebice ako se ima u vidu Odluka Vlade (iz 2001. godine) kojom je utvrđen javni interes u pogledu korištenja predmetnog zemljišta koje je oduzeto od apelanata, odnosno kojom je utvrđeno da se predmetno zemljište oduzima da bi se koristilo kao groblje, što u konkretnom slučaju korespondira sa odredbom članka 36. stavak 1. v) Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Naime, iz sadržaja navedene odredbe jasno proizlazi da se naknada za promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta ne plaća u slučaju određivanja lokacije za groblje ili proširenje groblja. S tim u svezi, Ustavni sud ukazuje da se proizvoljnom primjenom prava smatra kada se zanemari izričito i jasno jezično značenje zakona (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 45/03 od 17. svibnja 2004. godine, točka 29, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud naglašava da je ova odredba vrlo važna za prava apelanata obzirom na to da je apelantima značajno smanjena visina naknade za ekspropriranu imovinu, zato što se smatralo da u njihovom slučaju postoji obveza plaćanja naknade za promjenu namjene zemljišta, dok citirana odredba članka 36. stavak 1.v) Zakona o poljoprivrednom zemljištu ukazuje upravo suprotno. Uzimajući u obzir činjenicu da Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke nije uzeo u obzir navedenu odredbu, proizlazi da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno relevantno pravo na štetu apelanata.

38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je osporenom presudom Vrhovnog suda, u dijelu kojim je potvrđena drugostupanjska presuda (u pogledu statusa predmetne nekretnine - zemljišta), nametanjem obveze apelantima da plate naknadu za promjenu namjene zemljišta, odnosno zanemarivanjem odredbe članka 36. stavak 1. v) Zakona o poljoprivrednom zemljištu koja isključuje obvezu plaćanja naknade u slučaju kada se lokacija koristi radi izgradnje ili proširivanja groblja, povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno odlučivanje.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).

41. U odnosu na apelacione navode o kršenju prava na donošenje odluke u „razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 5. ožujka 2009. godine tužbom apelanata kojom su, između ostalog, tražili naknadu za oduzete nekretnine (faktičkom eksproprijacijom), a da je okončan presudom Vrhovnog suda 27. studenog 2018. godine u dijelu koji se osporava predmetnom apelacijom. Dakle, postupak je trajao devet godina i osam mjeseci.

42. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenim pravnim i činjeničnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti. S druge strane, Ustavni sud zapaža da, imajući u vidu zaključak iz prethodnih točaka ove odluke, proizlazi da se radi o postupku određivanja naknade za faktički eksproprirane nekretnine, a koji je žuran prema izričitim zakonskim odredbama ZE.

43. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud primjećuje da je ukupnoj duljini trajanja predmetnog postupka u najvećoj mjeri doprinio Osnovni sud, koji je, u prvom navratu, donio prvosteupanjsku presudu nakon četiri godine i devet mjeseci za što Osnovni sud nije ponudio opravdanje. S druge strane, Ustavni sud smatra da Okružni i Vrhovni sud nisu u bitnom doprinijeli duljini trajanja predmetnog postupka, jer su svoje odluke donosili u razumnim rokovima. Također, Ustavni sud ne nalazi da su apelanti na bilo koji način doprinijeli duljini trajanja predmetnog parničnog postupka.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja prava apelanata na „suđenje u razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

45. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

46. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi, Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantima treba isplatiti ukupan iznos od 1.000,00 KM. Navedeni iznos apelantima je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

47. Obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim točkama ove odluke utvrdio povredu prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebice razmatrati navode apelanata o kršenju prava iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

VIII.Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud prilikom donošenja osporene presude proizvoljno primijenio materijalno pravo i nametnuo apelantima obvezu da plate naknadu za prenamjenu predmetnog zemljišta, u kontekstu donošenja odluke o dijelu tužbenog zahtjeva koji je usmjeren na utvrđivanje visine naknade za faktički eksproprirane nekretnine. Također, trajanje postupka od devet godina i osam mjeseci, od čega četiri godine i devet mjeseci pred Osnovnim sudom, a da taj sud nije ponudio nikakvo obrazloženje u svezi s tako dugim trajanjem postupka, ne korespondira sa standardom donošenja odlukeu „razumnom roku“.

49. Na temelju članka 59. st. (1) i (2), članka 62. stavak (1) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1220/19 (D. Š. i drugi) | Sudska praksa | Aktio