Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1435/19 (A. A. i S. A.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Stjecanje bez osnova
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Građanski postupak
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1435/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1435/19, rješavajući apelaciju Agima Ademija i Sameta Ademija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Agima Ademija i Sameta Ademija podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 20 0 P 017695 17 Rev od 18. decembra 2018.

godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 017695 16 Gž od 11. januara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Agim Ademi i Samet Ademi (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Cazina, koje zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijeli su 29. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 20 0 P 017695 17 Rev od 18. decembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 017695 16 Gž od 11. januara 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od tuženog DOO „Extra“ Cazin (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 27. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Kantonalni sud su 6. i 12. augusta 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Općinski sud i tuženi u ostavljenom roku nisu postupili po nalogu Ustavnog suda. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 20 0 P 017695 11 P od 30 juna 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obaveže tuženog da im na ime naknade štete po osnovu izgubljene dobiti isplati određeni novčani iznos pobliže naveden u izreci presude, te na ime naknade materijalne štete za nevraćeni inventar i stvari apelanata u visini pobliže navedenoj u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Istom presudom je odbijen i protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da sud obaveže apelante da mu na ime naknade štete solidarno isplate određeni novčani iznos pobliže naveden u izreci presude (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. Općinski sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza (pobliže navedenih na stranama od 5. do 7. obrazloženja presude), te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da su apelanti kao zakupodavci i prednik tuženog (MPP „Extra“ Cazin) kao zakupoprimac 10. novembra 1993. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), da je predmet ugovora bio i kompletan inventar. Utvrđeno je da je 11. novembra 1993. godine apelant Agim Ademi lično i kao punomoćnik apelanta Sameta Ademija s tuženim zaključio predugovor o prodaji predmetnog poslovnog prostora, da je tuženi odmah po zaključenju predugovora ušao u njegov posjed i nastavio obavljati ugostiteljsku djelatnost. Dalje je utvrđeno da su se predugovorom ugovorne strane obavezale da će sačiniti ugovor o kupoprodaji po ispunjenju uvjeta iz predugovora, ali da do zaključenja takvog ugovora nikad nije došlo, zbog čega je pokrenuto niz parnica po različitim pravnim osnovima između istih parničnih stranaka u vezi s predmetnim poslovnim prostorom. Dalje je utvrđeno da su apelanti 12. decembra 1995. godine podnijeli prijedlog Općinskom sudu za otkaz ugovora o zakupu, da je o prijedlogu apelanata pravomoćno odlučeno odlukom Vrhovnog suda od 15. januara 1998. godine kojom je tuženom naloženo da predmetni poslovni prostor preda apelantima u posjed, te da su apelanti u izvršnom postupku 13. januara 1999. godine ušli u posjed predmetnog poslovnog prostora. Dalje je utvrđeno da je nakon donošenja konačne odluke o prijedlogu apelanata, u nastavku parničnog postupka, Općinski sud donio presudu od 28. decembra 2012. godine kojom je u cijelosti odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se naloži apelantima da zaključe kupoprodajni ugovor prema predugovoru od 11. novembra 1993. godine i da mu predaju u posjed predmetni poslovni prostor, da je navedena presuda po žalbi tuženog presudom Kantonalnog suda od 16. jula 2013. godine preinačena tako što je usvojen protivtužbeni zahtjev u dijelu da su apelanti obavezani tuženom predati u posjed predmetni poslovni prostor, da su revizije izjavljene protiv drugostepene presude odlukom Vrhovnog suda 3. marta 2014. godine odbijene tako što su apelanti bili dužni tuženom predati predmetni poslovni prostor u posjed. Utvrđeno je da apelanti u ostavljenom roku nisu predali poslovni prostor tuženom, zbog čega je tuženi pokrenuo sudski izvršni postupak u kojem je 10. marta 2015. godine putem sudskog izvršioca uveden u posjed predmetnog poslovnog prostora i drži ga u svom posjedu.

7. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata za isplatu naknade štete po osnovu izgubljene dobiti neosnovan jer apelanti nisu dokazali ni osnovanost ni visinu postavljenog tužbenog zahtjeva. Pri tome je Općinski sud naveo da su apelanti izgubili pravo na posjed predmetnog poslovnog prostora 11. novembra 1993. godine na osnovu zaključenog predugovora o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, od kada tuženi ima pravo na njegov posjed, koji mu je odlukom Kantonalnog suda od 16. jula 2013. godine u izvršnom postupku predat u posjed 10. marta 2015. godine. Slijedom navedenog, Općinski sud je ocijenio da su apelanti izgubili pravo na posjed predmetnog poslovnog prostora, zbog čega ga je tuženi s pravnim osnovom zakonito držao u posjedu i s njim raspolagao. Kako su apelanti izgubili pravo na posjed, Općinski sud je zaključio da za njih nije mogla nastupiti ni šteta u vidu izgubljene dobiti s obzirom na to da su izgubili pravo na korištenje predmetnog poslovnog prostora i raspolaganje njim. Pored toga, Općinski sud je zaključio da apelanti nisu dokazali ni pretpostavke predviđene odredbom člana 189. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u pogledu visine tužbenog zahtjeva po osnovu izgubljene dobiti. U vezi s tim Općinski sud je pojasnio da da bi apelanti ostvarili dobit po osnovu izgubljene dobiti morali su najprije dokazati da su prema redovnom toku stvari očekivali mjesečni dobitak u visini pobliže navedenoj u obrazloženju presude davanjem u zakup predmetnog poslovnog prostora, bilo da zakupninu plaća tuženi, odnosno treće lice kojem bi apelanti izdali predmetni poslovni prostor u zakup. U tom smislu Općinski sud je naveo da apelanti visinu tužbenog zahtjeva nisu dokazali ni nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke jer se vještak nije upuštao u utvrđivanje visine zakupnine koja se u utuženom periodu plaćala za poslovne prostore slične predmetnom poslovnom prostoru u užem odnosno širem gradskom području općine Cazin, nego samo na osnovu predloženog predmeta i obima od strane apelanata, koji je prostom matematičkom operacijom množenja došao do utuženog iznosa zajedno sa zateznim kamatama. Osim toga, Općinski sud je naveo da apelanti nisu dokazali da bi dobitak u visini pobliže navedenoj u obrazloženju presude mogli očekivati prema posebnim okolnostima jer nisu dokazali da su predmetni prostor davali u zakup trećim licima, niti su ga imali namjeru davati u zakup. Upravo suprotno, provedenim dokazima je utvrđeno da su apelanti preuzimanjem predmetnog poslovnog prostora u ranije vođenom sudskom izvršnom postupku, kada su u januaru 1999. godine ponovo uvedeni u posjed, preuzeli predmetni poslovni prostor i nastavili i dalje obavljati u njemu ugostiteljsku djelatnost kojom su se ranije i bavili, a da ga nisu ni imali namjeru izdavati trećim licima. U vezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim apelanti potražuju naknadu materijalne štete za nevraćeni inventar i njihove stvari, Općinski sud je naglasio da apelanti nisu predočili sudu niti jedan dokaz o vrijednosti navedenih stvari, odnosno nabavnu cijenu, amortizaciju, niti njihovu vrijednost na dan navodne predaje tuženom, a niti se to moglo utvrditi iz iskaza apelanata i svjedoka koji su u svojim iskazima navodili da se samo djelimično sjećaju inventara i stvari kojima je bio opremljen predmetni poslovni prostor u vrijeme prije zaključenja ugovora o zakupu, odnosno ponovnim ulaskom apelanata u predmetni poslovni prostor 12. januara 1999. godine.

8. Općinski sud je odbio i protivtužbeni zahtjev tuženog za naknadu štete na ime izgubljene dobiti ocijenivši da je osnovan prigovor zastarjelosti potraživanja koji su istakli apelanti, u smislu čl. 371. i 373. ZOO, o čemu se prvostepeni sud detaljnije izjasnio na str. 18. i 19. obrazloženja presude.

9. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je donio Presudu broj 20 0 P 017695 16 Gž od 11. januara 2017. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdio da su prigovori neosnovani te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, pri čemu nije utvrdio da je bilo proizvoljnosti u primjeni prava. Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da se u razjašnjenju spornog obligacionopravnog odnosa mora poći od činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda, na osnovu kojih se može izvesti zaključak da je ugovor o zakupu predmetnog poslovnog prostora bio na pravnoj snazi svega jedan dan jer je u pogledu predmeta zakupa zaključen predugovor o kupoprodaji između istih ugovornih stranaka, da je predugovor imao sve elemente glavnog ugovora o kupoprodaji, pa se tuženi u posjedu poslovnog prostora nalazio na osnovu pravnog posla, dakle, imao je valjan pravni osnov za korištenje predmetnog poslovnog prostora, pa u radnjama tuženog koje se odnose na posjedovanje i korištenje poslovnog prostora nema elemenata protivpravnosti, pa kako nema elemenata protivpravnosti tada nema ni štete na strani apelanata, zbog čega je, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je tužbeni zahtjev apelanata odbio.

10. Odlučujući o revizijama parničnih stranaka, Vrhovni sud je donio Presudu broj 20 0 P 017695 17 Rev od 18. decembra 2018. godine kojom je revizije odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je detaljno interpretirao činjenično utvrđenje Općinskog suda, koje je i Kantonalni sud prihvatio kao pravilno i potpuno, te pravne stavove i razloge nižestepenih sudova koje su naveli ti sudovi u svojim presudama.

11. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da je na osnovu presude tog suda od 15. januara 1998. godine (očiglednom greškom je navedeno 15. oktobra) predmetni prostor tuženi bio dužan vratiti u posjed apelantima, što je i učinjeno u izvršnom postupku 13. januara 1999. godine (kada su apelanti ušli u posjed predmetnog poslovnog prostora), nije od utjecaja na drugačiju odluku budući da je između parničnih stranaka nastavljen postupak po protivtužbenom zahtjevu tuženog u kojem je konačno utvrđeno da tuženi ima valjan pravni osnov za korištenje i predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora na osnovu zaključenog predugovora o kupoprodaji s apelantima od 11. novembra 1993. godine, što isključuje pravo apelanata na naknadu štete i po pravilima o naknadi stjecanja bez osnova iz člana 210. ZOO, te člana 219. ZOO, jer su apelanti predmetni poslovni prostor prodali tuženom na osnovu valjanog pravnog posla. Osim navedenog, kod utvrđenja da su apelanti preuzimanjem lokala u sudskom izvršnom postupku (13. januara 1999. godine) nastavili obavljati ugostiteljsko-slastičarsku djelatnost kojom su se ranije i bavili, pa ga dakle nisu ni imali namjeru izdavati trećim licima, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da apelanti nisu dokazali ni pretpostavke predviđene odredbom člana 189. stav 3. ZOO za dosuđenje tražene naknade.

12. Vrhovni sud je neosnovanost revizionih prigovora tuženog u dijelu koji se odnosi na protivtužbeni zahtjev detaljno pojasnio na str. 5. i 6. obrazloženja presude. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također su naveli da su im prekršena prava iz čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Univerzalna deklaracija) i člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt).

14. U suštini, apelanti povredu navedenih prava vide u proizvoljnoj primjeni relevantnih procesnih i materijalnih zakonskih propisa, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni izvedenih dokaza. Smatraju da su povrijeđena njihova prava donošenjem pobijanih odluka suprotno odredbama iz člana 45. ZOO (predugovor), te odredbama istog zakona koje reguliraju pravna pitanja zakupa i posljedice raskida ugovora o zakupu, u okviru pravilne primjene materijalnog prava pri utvrđivanju osnova postavljenog tužbenog zahtjeva radi naknade štete. U pobijanim odlukama nižestepeni sudovi uzimaju predugovor kao osnov donošenja svojih odluka, tretirajući ga zaključenim kupoprodajnim ugovorom (glavni ugovor), a pritom ne cijeneći njegov sadržaj (da li sadrži osnovne elemente ugovora) i pravno dejstvo tog ugovora. Apelanti su citirali čl. 210, 219. i 394. ZOO i 127. ZPP, te ukazali na stavove izražene u presudama Vrhovnog suda br. 070-0-Rev-08-001688 od 23. februara 2010. godine, 32 0 P 063523 11 Rev od 10. aprila 2012. godine i 58 0 Ps 901258 10 Rev 2 od 22. marta 2012. godine (koje apelanti nisu dostavili u prilogu apelacije), koji se, prema tvrdnjama apelanata, odnose na stjecanje bez osnova i bespravno korištenje. Apelanti navode da im je nepravilnom ocjenom dokaza, odnosno korištenjem samo onih dokaza koji su adekvatni zauzetom stavu, onemogućena jednakost strana u postupku.

b)Odgovori na apelaciju

15. Vrhovni sud je naveo da u potpunosti ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke. Suprotno stavu apelanata, smatra da u postupku donošenja odluke od strane tog suda nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje, niti pravo na imovinu.

16. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana jer je o svim odlučnim žalbenim prigovorima dao valjane i argumentirane razloge koji imaju svoje uporište u pravnoj ocjeni izvedenih dokaza i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Kantonalni sud, također, smatra da osporenom odlukom nije došlo do povrede prava na imovinu apelanata, pa je predložio da se apelacija odbije jer postupanjem tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja je ukazao u apelaciji.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Predugovor Član 45.

(1) Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se kasnije zaključi drugi, glavni ugovor.

(2) Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora.

(3) Predugovor obavezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.

(4) Na zahtev zainteresovane strane sud će naložiti drugoj strani koja odbija da pristupi zaključenju glavnog ugovora da to uradi u roku koji će joj odrediti. (5) Zaključenje glavnog ugovora može se zahtevati u roku od šest meseci od isteka roka predviđenog za njegovo zaključenje, a ako taj rok nije predviđen, onda od dana kad je prema prirodi posla i okolnostima ugovor trebalo da bude zaključen.

(6) Predugovor ne obavezuje ako su se okolnosti od njegovog zaključenja toliko izmenile da ne bi bio ni zaključen da su takve okolnosti postojale u to vreme. Obična šteta i izmakla korist Član 189. stav (3) (3) Pri oceni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje sprečeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 20 0 P 017695 17 Rev od 18. decembra 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Cijeneći blagovremenost podnošenja apelacije, Ustavni sud primjećuje da su apelanti naveli da im je navedena presuda Vrhovnog suda od 18. decembra 2018. godine dostavljena 30. januara 2019. godine. Na traženje Ustavnog suda, Općinski sud nije dostavio dostavnicu o uručenju osporene presude apelantima ili njihovom pravnom zastupniku. Stoga, u nedostatku dokaza o uručenju apelantima osporene presude Vrhovnog suda od 18. decembra 2018. godine, imajući u vidu da ova presuda predstavlja konačnu odluku protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, Ustavni sud je zaključio da će pri ocjeni blagovremenosti podnošenja prihvatiti navod apelanata da im je osporena presuda uručena 30. januara 2019. godine jer se apelantima ne može staviti na teret nedostavljanje dostavnice o uručenju osporene presude. S obzirom na to da je apelacija podnesena 29. marta 2019. godine, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelanti pobijaju osporene odluke, tvrdeći da su njima povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član 13. Evropske konvencije, član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i član 14. Evropske konvencije, kao i čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije i član 2. stav 3. i član 26. Međunarodnog pakta.

Pravo na pravično suđenje

24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

26. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu novčanog potraživanja po osnovu naknade štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

27. Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u proizvoljnoj primjeni relevantnih procesnih i materijalnih zakonskih propisa, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni izvedenih dokaze. Apelanti su također ukazali na stavove izražene u presudama Vrhovnog suda koji se, prema tvrdnjama apelanata, odnose na stjecanje bez osnova i bespravno korištenje. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku u pogledu ocjene dokaza.

28. U vezi s navedenim Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

30. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

31. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijen tužbeni zahtjev apelanata za naknadu štete po osnovu izgubljene dobiti i materijalne štete za nevraćeni inventar i stvari apelanata i istovremeno odbijen i protivtužbeni zahtjev tuženog za naknadu štete, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude, kojom je predmetni postupak okončan, dao jasne i precizne razloge o tome zašto je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, te je dao iscrpne razloge zašto navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima apelanata, na osnovu izvedenih dokaza jasno i argumentirano obrazložili da su apelanti izgubili pravo na posjed predmetnog poslovnog prostora kada su zaključili predugovor o njegovoj kupoprodaji, od kada tuženi ima pravo na njegov posjed prema presudi Kantonalnog suda od 16. jula 2013. godine, pa je tuženi s pravnim osnovom zakonito držao u posjedu predmetni poslovni prostor. Pri tome, Ustavni sud smatra svrsishodnim podsjetiti da su apelanti protiv presude Kantonalnog suda od 16. jula 2013. godine podnijeli apelaciju Ustavnom sudu koja je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2897/14 odbijena kao neosnovana (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 2897/14 od 22. marta 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, naveo: „Kantonalni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da predugovor koji su parnične stranke sklopile sadrži sve elemente glavnog ugovora, što je zapravo bio saglasan stav redovnih sudova na sve tri instance, i da na taj način on zapravo obavezuje parnične stranke, shodno odredbi člana 45. stav (3) ZOO, pa je iz tog razloga udovoljeno dijelu protivtužbenog zahtjeva kojim je tražena predaja u posjed primjenom člana 262. stav (1) ZOO. Ustavni sud u datom obrazloženju Kantonalnog suda, koje je u cijelosti podržao Vrhovni sud ispitujući drugostepenu presudu u svjetlu revizionih prigovora apelanata, ne uočava proizvoljnost na koju apelanti neosnovano ukazuju.“ Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude, također, naveo da apelanti nisu dokazali ni pretpostavke predviđene odredbom člana 189. stav 3. ZOO u pogledu visine tužbenog zahtjeva po osnovu izgubljene dobiti. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporene odluke, u kojoj je Vrhovni sud prihvatio razloge nižestepenih sudova, da se tuženi u posjedu predmetnog poslovnog prostora nalazio po osnovu predugovora o kupoprodaji, pa u njegovim radnjama, koje se odnose na posjedovanje i korištenje poslovnog prostora nema elemenata protivpravnosti, pa kako nema elemenata protivpravnosti tada nema ni štete na strani apelanata, suprotno apelacionim navodima, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na štetu apelanata.

32. U odnosu na navode apelanata da im je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, koje argumentiraju navodima da im je nepravilnom ocjenom dokaza, odnosno korištenjem samo onih dokaza koji su adekvatni zauzetom stavu onemogućena jednakost strana u postupku, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da načelo ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo Beheer B. V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra1993. godine, serija A, broj 274; odluke Ustavnog suda br. U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21). Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne uočava da je apelantima na bilo koji način bilo uskraćeno pravo da u postupku učestvuju ravnopravno s tuženim, što uključuje predlaganje dokaza, niti da je na bilo koji način ravnopravnost strana u postupku bila narušena, pa stoga se i ovi navodi apelanata ukazuju neosnovanim. Kod ovakvog postupanja Vrhovnog suda u osporenoj presudi, ukazivanje apelanata na odluke Vrhovnog suda u drugim predmetima, ne pokreće pitanje pravne sigurnosti jer ne može dovesti u pitanje odlučenje Vrhovnog suda u konkretnom slučaju.

33. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

34. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su shodno tome i apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

35. Apelanti tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata u predmetnom parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom iz člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Zabrana diskriminacije

36. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

37. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

38. Iako apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantima postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

39. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje, a imajući u vidu da apelanti nisu ponudili relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su osporenim odlukama diskriminirani po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelacije o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Ostali navodi

40. Apelanti, također, ukazuju na kršenje prava iz čl. 2, 6. i 7. Univerzalne deklaracije koji garantiraju uživanje prava i sloboda bez razlike – diskriminacije po bilo kojem osnovu (član 2) i pravo na jednakost pred zakonom (čl. 6. i 7), kao i pravo iz člana 2. stav 3. i člana 26. Međunarodnog pakta kojima se garantira pravo djelotvorne žalbe i pravo na jednaku zakonsku zaštitu bez ikakve diskriminacije. S obzirom na to da su navedenim odredbama suštinski zagarantirana ista prava kao i odredbama čl. II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. i čl. 13. i 14. Evropske konvencije koji su razmotreni u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra bespredmetnim da posebno ispituje navode apelanata o kršenju prava iz Univerzalne deklaracije i Međunarodnog pakta.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih odredbi ZOO i ZPP, kada je osporenim odlukama odbijen tužbeni zahtjev apelanata, zaključivši da u radnjama tuženog nema elemenata protivpravnosti, odnosno da nema osnova za naknadu štete na strani apelanata, a dato obrazloženje ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u pogledu primjene relevantnih propisa materijalnog i procesnog prava.

42. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vežu za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

43. Zatim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali uspjehom apelanata ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

44. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1435/19 (A. A. i S. A.) | Sudska praksa | Aktio