Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2859/20 (N.B.)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Državno vlasništvo
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni postupak
- Društveno vlasništvo
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nekretnina
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2859/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2859/20, rješavajući apelaciju N. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio N. B.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 019849 17 Uvp od 3. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Andrej Obradović, advokat iz Banjaluke, podnio je 5. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 019849 17 Uvp od 3. juna 2020. godine.
2. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 019849 16 U od 17. oktobra 2017. godine kojom je odbijena tužba podnesena protiv Rješenja tužene Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske broj 21.05/475-185/16 od 7. novembra 2016. godine, kojim se poništava zaključak Područne jedinice tužene Srbac broj 21.40/475-10/16 od 31. augusta 2016. godine i predmetna upravna stvar rješava tako da se odbija zahtjev prednice apelanta H.S.B. za uspostavu ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na nepokretnostima pobliže označenih izrekom rješenja.
3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je ispravan zaključak nižestepenog suda da je za rješavanje o zahtjevu prednice apelanta od 16. marta 2016. godine, kojim je zatražen prestanak državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko-pravnog odnosa na predmetnim nepokretnostima, odlučno bilo utvrditi po kojem su pravnom osnovu te nepokretnosti prešle u društveno, odnosno državno vlasništvo. Vrhovni sud je naveo da je to prvi uslov koji propisuje odredba člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZGZ), uz onaj da nepokretnosti nisu privedene namjeni u skladu sa regulacionim planom. Vrhovni sud je naveo da s obzirom da je iz rezultata dokaznog postupka kojeg je proveo prvostepeni organ utvrđeno da predmetne nepokretnosti nisu podruštvljene u skladu sa Zakonom o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, Zakonom o određivanju građevinskog zemljišta u određenim naseljima gradskog karaktera, ili na osnovu odluke opštine, nego su status društvene svojine stekle rješenjem Ministarstva poljoprivrede Republike Bosne i Hercegovine, Agrarne pravne službe Sarajevo - Arik od 4. decembra 1950. godine donesenim po Zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji u Narodnoj Republici Bosni i Hercegovini, ne postoji ni pravna mogućnost da se na istim uspostavi raniji vlasničko-pravni odnos pozivom na odredbu člana 44. ZGZ. Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je A.B. bio raniji vlasnik ovih nepokretnosti, na čemu apelant insistira, tvrdeći da je to htio dokazati u ponovljenom postupku, već je sa aspekta odredbe člana 44. ZGZ bitan prije svega osnov po kojem su ove nepokretnosti prešle u društvenu, odnosno državnu svojinu. Vrhovni sud je naveo da je tužena u tom kontekstu pravilno navela da kod činjenice da H.S.B., niti njen pravni prednik A.B. nisu u zemljišnoj knjizi upisani kao nosioci prava korišćenja, upravljanja ili raspolaganja predmetnih nepokretnosti, ne postoji ni osnov za primjenu relevantnih odredaba Zakona o stvarnim pravima koje propisuju pretvaranje ovih prava u pravo svojine. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan navod apelanta da je tužena trebala poništiti prvostepeni zaključak od 31. augusta 2016. godine i predmet vratiti na ponovni postupak prvostepenom organu da se utvrdi da je njegov prednik bio raniji vlasnik, jer ta okolnost nije sporna, ali sama po sebi nije dovoljna za primjenu odredbe člana 44. ZGZ, jer nisu ispunjeni drugi uslovi propisani ovom odredbom, iz čega slijedi da je tužena zakonito postupila kada je poništila prvostepeni zaključak i sama riješila upravnu stvar odbijajući zahtjev, a koje postupanje je zasnovano na odredbi člana 228. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku. Vrhovni sud je naveo i da navodi apelanta koji se tiču navodnog nezakonitog postupanja šefa Područne jedinice Srbac u ovom postupku nisu dokazani, jer iz spisa proizilazi da je apelant uredno pozvan na sve rasprave, da mu je dostavljena kopija zapisnika sa prve rasprave, omogućeno ulaganje podneska i izjašnjenje, te konačno i pravna zaštita u vidu ulaganja dozvoljenih pravnih lijekova. Vrhovni sud je naveo i da za ovaj upravni postupak i upravni spor nije od značaja postojanje Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci od 25. marta 2016. godine kojom je na ovim nepokretnostima utvrđeno pravo svojine u korist trećeg lica ,,Agroimpeks“ d.o.o. Banjaluka, jer se u tom parničnom postupku rješavao spor oko prava na ovim nepokretnostima između Republike Srpske i ovog privrednog društva, pri čemu ishod te parnice nema uticaja na prava apelanta. Vrhovni sud je naveo da, sve da ove nepokretnosti konačno i pripadnu Republici Srpskoj, apelant na istim ne može ostvariti prava pozivom na odredbu člana
44. ZGZ iz naprijed navedenih razloga.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su organi uprave i redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da je upravni postupak vođen uz brojne nedostatke i nezakonita postupanja rukovodioca i službene osobe organa uprave koji je vodio postupak, te da je u postupku on dokazao da je bio raniji vlasnik predmetnih nekretnina, ali je Vrhovni sud odluku donio na osnovu mišljenja nižestepenog suda, a ne na osnovu zakona.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su organi uprave i sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević