Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1243/19 (Z. M.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Šta se ne smatra imovinom
  • Legitimno očekivanje
  • Upravni postupak
  • Penzija
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1243/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1243/19, rješavajući apelaciju Zorana Miloševića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Miloševića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 002548 16 UVP od 13. decembra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zoran Milošević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja podnio je 16. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 002548 16 UVP od 13 decembra 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Fond), Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Trebinje (u daljnjem tekstu: Filijala) i Suda BiH zatraženo je 25. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 3. avgusta 2020. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Okružni sud, Fond i Filijala u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema odredbama Zakona o ostvarivanju prava na starosnu penziju profesionalnih vojnih lica („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/13; u daljnjem tekstu: raniji Zakon o starosnoj penziji vojnih lica), Filijala je donijela Rješenje broj 1810.0-1019/13 od 19. juna 2013. godine kojim je apelant ostvario pravo na srazmjerni dio starosne penzije počev od 31. marta 2013. godine u određenom novčanom iznosu preciziranom u izreci tog rješenja. U obrazloženju rješenja je konstatovano da apelant na dan podnošenja zahtjeva ima navršenih 56 godina života, da ima čin oficira, da mu je profesionalna vojna služba prestala 28. februara 2013. godine, da ima najmanje deset godina neprekidne profesionalne vojne službe u Oružanim snagama BiH, da nakon prestanka profesionalne vojne službe nije stekao status osiguranika u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju, da ima čin oficira i da ima ukupan penzijski staž u trajanju od 38 godina, 10 mjeseci i 6 dana. Shodno tome, zaključeno je da apelant ispunjava uslove za ostvarivanje prava na srazmjerni dio penzije shodno odredbama čl. 4–7 ranijeg Zakona o starosnoj penziji vojnih lica.

6. Nakon toga, Filijala je donijela Rješenje broj 1810.2-1640/13 od 3. jula 2013. godine kojim je apelantu obustavljena isplata srazmjerne starosne penzije počev od 1. maja 2013. godine, s obrazloženjem da je apelant u međuvremenu stekao status osiguranika u obaveznom osiguranju, pa je, imajući u vidu odredbu člana 141 stav 1 Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), doneseno rješenje kao u izreci.

7. Filijala je zatim, po službenoj dužnosti, donijela Rješenje broj 1810.95-1200/13 26. decembra 2013. godine kojim je apelantu nastavljena isplata srazmjerne starosne penzije počev od 12. novembra 2013. godine u mjesečnom iznosu preciziranom u izreci rješenja i određeno je da je osnov za isplatu prava ostvaren kod Fonda 31. marta 2013. godine. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je Ustavni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS) donio Odluku broj 38/12 od 30. oktobra 2013. godine kojom je utvrđeno da član 141 stav 1 Zakona o PIO nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske, pa je, shodno članu 68 stav 3 Zakona o Ustavnom sudu RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12), odlučeno kao u izreci rješenja.

8. Filijala je, nakon toga, po službenoj dužnosti donijela Rješenje broj 03 1810.37- 269/14 od 2. juna 2014. godine kojim je apelantu 8. maja 2014. godine prestalo pravo na srazmjerni dio starosne penzije. U obrazloženju rješenja konstatovano je da je Odlukom Ustavnog suda RS broj U-31/13 od 24. aprila 2014. godine utvrđeno da član 11 ranijeg Zakona o starosnoj penziji vojnih lica nije u saglasnosti sa Ustavom RS, te da, prema ocjeni tog suda, nije važeći opšti pravni akt u pravnom poretku Republike Srpske. Takođe, u obrazloženju rješenja su citirane odredbe člana 68 stav 3 Zakona o Ustavnom sudu RS, te je ukazano je da je članom 5 istog zakona propisano da kad sud utvrdi da Zakon nije u saglasnosti sa Ustavom, taj zakon, odnosno njegove odredbe koje nisu u saglasnosti sa Ustavom prestaju da važe danom objavljivanja odluke suda, pa s obzirom na to da je ta odluka objavljena 8. maja 2014. godine, konstatovano je da od tog datuma apelantu prestaje pravo na starosnu penziju.

9. Iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant podnio žalbu protiv navedenog rješenja.

Postupak u kojem je donesena osporena odluka

10. Filijala je donijela Rješenje broj 1810.92-2021/14 od 12. septembra 2014. godine kojim je odbila apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju (podnesen 27. avgusta 2014. godine), s obrazloženjem da je u toku postupka utvrđeno da apelant na dan podnošenja zahtjeva ima 57 godina, da mu je profesionalna vojna služba prestala 28. februara 2013. godine, da je nakon prestanka profesionalne vojne službe stekao status osiguranika u obaveznom osiguranju i da se na dan podnošenja zahtjeva nalazi u osiguranju, zbog čega ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju iz čl. 2–7 Zakona o ostvarivanju prava na starosnu penziju profesionalnih vojnih lica („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 63/14; u daljnjem tekstu: novi Zakon o starosnoj penziji vojnih lica).

11. Apelant je podnio žalbu protiv tog rješenja koja je odbijena Rješenjem Fonda broj 9321983447 od 8. oktobra 2014. godine uz obrazloženje da apelant u smislu odredbe člana 2 stav 2 važećeg Zakona o starosnoj penziji vojnih lica nema pravo na starosnu penziju jer se nalazi u obaveznom osiguranju, a što je prvostepeni organ pravilno ocijenio.

12. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Fonda, koja je Presudom Okružnog suda broj 15 0 U 002339 14 U od 28. aprila 2015. godine uvažena i osporeni akt je poništen. U obrazloženju presude Okružnog suda je konstatovano da se apelant u žalbi na prvostepeno rješenje Filijale od 12. septembra 2014. godine osnovano pozvao na Odluku Ustavnog suda RS broj 38/12 od 30. oktobra 2013. godine i Odluku Ustavnog suda RS broj U 31/13 od 24. aprila 2014. godine, a da je Fond propustio da se u osporenom rješenju izjasni i na te apelantove žalbene navode u tom smislu.

13. Odlučujući u ponovnom postupku, Fond je donio Rješenje broj 9321983447 od 19. maja 2015. godine kojim je odbio apelantovu žalbu.

14. U obrazloženju rješenja Fond je ukazao da je prilikom razmatranja ranijeg apelantovog zahtjeva za ostvarivanje prava na starosnu penziju shodno ranije važećem Zakonu o starosnoj penziji vojnih lica utvrđeno da je apelant ispunjavao sve uslove propisane tim zakonom, uključujući i uslove iz člana iz člana 2 stav 2 tog zakona, odnosno da u tom periodu nije bio obveznik u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju, zbog čega mu je i priznato pravo na penziju shodno ranijem Zakonu o starosnoj penziji vojnih lica. Fond je ukazao da je Odlukom Ustavnog suda RS broj U 31/13 od 24. aprila 2014. godine utvrđeno da član 11 ranijeg Zakona o starosnoj penziji vojnih lica nije u saglasnosti sa Ustavom RS. Fond je takođe ukazao da je istina da se u konkretnom slučaju radilo o formalnom nedostatku Zakona, kao što je to apelant i isticao u žalbi. Međutim, Fond je ocijenio da je takav nedostatak stavio van snage kompletan zakon i njegovu sadržinu van pravnog prometa, odnosno da je taj zakon u materijalnom i formalnom smislu nevažeći opšti akt, pa su samim tim nevažeći i pojedinačni akti doneseni na osnovu spomenutog zakona, odnosno propisa koji se više ne mogu primjenjivati. Shodno tome, apelantu je prestalo pravo na starosnu penziju koje je ostvario prema spomenutom zakonu.

15. Fond je ukazao da je nakon toga donesen važeći Zakon o starosnoj penziji vojnih lica, koji je stupio na snagu 26. jula 2014. godine, pa je apelant 27. avgusta 2014. godine podnio zahtjev za ostvarivanje prava po ovom zakonu, a ne zahtjev za ponovno uspostavljanje prava na penziju, zbog čega su odredbe važećeg Zakona o starosnoj penziji vojnih lica primijenjene na utvrđeno činjenično stanje, koje se znatno razlikuje od činjeničnog stanja prilikom odlučivanja 2013. godine. U vezi s tim Fond je ukazao da je odredbom člana 2 stav 2 važećeg Zakona o ostvarivanju prava na starosnu penziju jasno propisano kao uslov za ostvarivanje prava na starosnu penziju profesionalnih vojnih lica da ta lica nisu nakon prestanka službe stekla status osiguranika u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju. Takođe je ukazao da je identična zakonska odredba, kao i većina ostalih zakonskih odredbi, bila predviđena ranijim Zakonom o starosnoj penziji vojnih lica, ali da činjenice, odnosno konkretne okolnosti na koje su primijenjene te odredbe nisu identične, što je rezultiralo odbijanjem zahtjeva. Naime, Fond je ukazao da je prilikom odlučivanja 2013. godine utvrđeno da apelant nakon prestanka profesionalne vojne službe nije zasnovao radni odnos

– obavezno osiguranje, zbog čega mu je bilo priznato pravo na starosnu penziju, a da je prilikom odlučivanja o zahtjevu iz 2014. godine konstatovano da je apelant zasnovao radni odnos – obavezno osiguranje, zbog čega ne ispunjava uslove predviđene važećim Zakonom starosnoj penziji vojnih lica.

16. Odlučujući o tužbi koju je apelant podnio protiv navedenog rješenja Fonda, Okružni sud je Presudom broj 15 0 U 002548 15 U od 10. decembra 2015. godine apelantovu tužbu uvažio i poništio osporeni akt.

17. Okružni sud je u obrazloženju presude ocijenio da se apelant u svojoj žalbi na prvostepeno rješenje od 12. septembra 2014. godine osnovano pozvao na Odluku Ustavnog suda RS broj 38/12 od 30. oktobra 2013. godine kojom je utvrđeno da član 141 stav 1 Zakona o PIO nije u saglasnosti sa Ustavom RS i kojom je utvrđeno da je pravo na penziju stečeno pravo, te na Odluku Ustavnog suda RS broj U 31/13 od 24. aprila 2014. godine kojom je utvrđeno da član 11 ranijeg Zakona o starosnoj penziji vojnih lica nije u saglasnosti sa Ustavom RS, ističući da se u tom slučaju radilo o formalnom razlogu i propustu nadležnog tijela u Skupštini RS. Pri tome je Okružni sud istakao da, prema ocjeni Ustavnog suda RS, ukoliko je pravo na penziju priznato pravosnažnim aktom nadležnog organa, pravo na isplatu penzije, kao novčana materijalizacija kao već ostvarenog prava na penziju, jeste stečeno pravo imovinskog karaktera, premda promjenjivog iznosa. Propisivanjem da se sticanjem statusa osiguranika u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju korisniku penzije obustavlja isplata penzije narušava se suština ovog imovinskog prava, tako da subjekti na koje se osporena odluka odnosi snose nesrazmjerni teret u odnosu na eventualni materijalni interes „Republike“. Okružni sud je konstatovao da iz naprijed navedenog slijedi da se apelantovo pravo na starosnu penziju smatra stečenim pravom, koje tuženi Fond u konkretnoj upravnoj stvari nije cijenio, na koji način je došlo i do kršenja garancija ih člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), odnosno povrede prava na mirno uživanje imovine.

18. Fond je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, koji je Vrhovni sud Presudom broj 15 0 U 002548 16 UVP od 13 decembra 2018. godine usvojio i preinačio tu presudu tako što je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu.

19. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ocijenio da presuda Okružnog suda nije pravilna i zakonita. U vezi s tim, između ostalog, ukazao je da kod činjenice da je apelant nakon prestanka profesionalne vojne službe zasnivanjem radnog odnosa u javnoj ustanovi stekao status osiguranog lica u obaveznom osiguranju, nesporno je da ne ispunjava uslove iz člana 2 stav 2 važećeg Zakona o starosnoj penziji vojnih lica. Zbog toga je prvostepenim rješenjem, koje čini pravno jedinstvo s drugostepenim rješenjem, odbijen njegov zahtjev, o čemu su, prema mišljenju Vrhovnog suda, dati jasni i argumentovani razlozi, koje je prihvatio i taj sud.

20. Vrhovni sud je pri tome ukazao da na drugačije odlučenje ne može uticati ni to što je ranijim rješenjem prvostepenog organa od 19. juna 2013. godine apelantu, u skladu s ranijim Zakonom o starosnoj penziji vojnih lica, priznato pravo na srazmjernu starosnu penziju, pa mu je, nakon što mu je rješenjem istog organa od 3. jula 2013. godine bila obustavljena isplata penzije u skladu sa članom 141 stav 1 Zakona o PIO, koja odredba je odlukom Ustavnog suda RS proglašena neustavnom, rješenjem prvostepenog organa od 26. novembra 2013. godine nastavljena isplata penzije takođe prema ranijem Zakonu o starosnoj penziji vojnih lica, čija je odredba člana 11 o stupanju tog zakona na snagu proglašena neustavnom Odlukom Ustavnog suda RS broj 31/13 od 24. aprila 2014. godine. Konstatujući da je apelantu rješenjem od 2. juna 2014. godine, na koje apelant nije izjavio žalbu, čime je ono postalo pravosnažno na osnovu člana 13 Zakona o opštem upravnom postupku, utvrđen prestanak prava na srazmjerni dio starosne penzije, Vrhovni sud je konstatovao da se u konkretnom slučaju ne može raditi o stečenom pravu na penziju, na šta je Fond pravilno ukazao u zahtjevu. Ocijenio je da na to ne utiče to što je u identičnom tekstu, osim člana 11 ranijeg Zakona o starosnoj penziji vojnih lica, po hitnom postupku donesen važeći Zakon o starosnoj penziji vojnih lica, a takođe ni to što je Vlada Republike Srpske donijela zaključak (na koji se apelant pozivao u žalbi protiv prvostepenog rješenja i u tužbi protiv osporenog akta) da se svim korisnicima starosne penzije ostvarene po osnovu ranijeg Zakona o starosnoj penziji vojnih lica izvrši isplata od momenta prestanka prava, pa da mu je i isplaćen srazmjerni dio zaključno s mjesecom julom. Ovo sve iz razloga jer raniji Zakon, prema kojem je apelantu bilo priznato pravo na starosnu penziju, nije važeći opšti akt u pravnom poretku Republike Srpske, niti se prema tom zakonu u smislu odredbe člana 68 stav 3 Zakona o Ustavnom sudu RS može dozvoliti izvršavanje pravosnažnih pojedinačnih akata donesenih na osnovu tog propisa koji se više ne može primjenjivati.

21. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da se, dakle, u konkretnom slučaju ne može raditi o stečenom pravu na srazmjernu starosnu penziju, što je pogrešno zaključeno u presudi Okružnog suda, te je zaključio da se Okružni sud neosnovano pozvao na član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da je apelantu pravosnažnim rješenjem (od 2. juna 2014. godine) prestalo pravo na starosnu penziju i da nije pravilan zaključak Okružnog suda da je apelantu pravo na penziju priznato pravosnažnim aktom nadležnog organa, te da je stoga pravo na isplatu penzije kao novčana materijalizacija već priznatog prava stečeno pravo imovinskog karaktera. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant u suštini tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o njegovom stečenom pravu na penziju i da je u konkretnom slučaju u postupku koji je okončan osporenom odlukom podnio zahtjev za ponovno uspostavljanje starosne penzije, odnosno nastavak isplate penzije, a ne novi zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Apelant ukazuje da je Ustavni sud RS proglasio neustavnim samo odredbe člana 11 ranijeg Zakona o starosnoj penziji vojnih lica (kojima je bilo regulisano vrijeme stupanja na snagu tog zakona), dok je odbacio prijedlog za utvrđivanje neustavnosti ostalih odredbi tog zakona, a da je odmah nakon toga Narodna skupština RS, otklanjajući formalni nedostatak ranijeg Zakona (u smislu momenta stupanja na snagu), donijela važeći Zakon o starosnoj penziji u gotovo istovjetnom tekstu kao i raniji Zakon (izuzev odredbe člana 11), u kojem smislu je, prema njegovom mišljenju, uspostavljen pravni kontinuitet s prethodnim zakonom. Apelant ukazuje da je Vlada RS u tom smislu donijela zaključak da se svim korisnicima starosne penzije prema ranijem Zakonu o starosnoj penziji vojnih lica vrši isplata penzija počev od momenta prestanka prava. Apelant smatra, dakle, da je intencija Ustavnog suda RS, Narodne skupštine RS i Vlade RS da se pravo na penziju ostvaruje u kontinuitetu, kako je to bilo predviđeno ranijim rješenjem, ne prekidajući taj kontinuitet zbog pravno-tehničke greške u zakonu – momenta stupanja na snagu zakona. Shodno tome, apelant smatra da je imao legitimno očekivanje da će se nastaviti s isplatom starosne penzije na osnovu već stečenog prava.

b) Odgovor na apelaciju

23. Vrhovni sud smatra da su u osporenoj odluci dati detaljni i jasni razlozi za odlučenje i da tom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. V.Relevantni propisi

24. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 134/11, 82/13, 96/13 – odluka Ustavnog suda Republike Srpske i 103/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 134/11) koji je važio u relevantnom periodu, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 141. stav (1) (1)Korisniku penzije koji u skladu sa ovim zakonom stekne status osiguranika u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju, izuzev osiguranika iz člana 12. t. g) i d) ovog zakona, isplata penzije se obustavlja za period tog osiguranja.

25. Odluka Ustavnog suda Republike Srpske broj U-38/12 („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 96/13 od 12. novembra 2013. godine) u relevantnom dijelu glasi: […] Utvrđuje se da član 141. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju ("Službeni glasnik Republike Srpske", broj 134/11) nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.

[…] Imajući u vidu navedeno, Sud je ocijenio da način na koji su osporenim članom 141. stav 1. predmetnog zakona propisani uvjeti pod kojima se koristi pravo na penziju nije u saglasnosti sa Ustavom. Sud, prije svega, smatra da su ovakvim normiranjem narušena imovinska prava korisnika penzije. Naime, ukoliko je pravo na penziju pravovaljano priznato pravosnažnim aktom nadležnog organa, pravo na isplatu penzije, kao novčana materijalizacija već ostvarenog prava na penziju, jeste stečeno pravo imovinskog karaktera, premda promjenjivog iznosa. Visina penzije ovisi o visini uloženih sredstava, odnosno plaće i osnovice osiguranja na koji je plaćen doprinos za ovu vrstu osiguranja, a ostvarivanje ovog prava podrazumijeva istovremeno i njegovo korištenje, jer bi u suprotnom pravo na penziju bilo iluzorno bez materijalizacije. Činjenica jeste da zakonodavac, ovisno o društveno-ekonomskim i socijalnim prilikama u određenom periodu, ima ovlaštenje da, shodno svojoj procjeni, uređuje oblast socijalne zaštite i radnih odnosa. Međutim, prilikom uređivanja ovih pravnih odnosa mora biti ispunjen uvjet pravedne ravnoteže između općeg interesa zajednice i prava pojedinaca na mirno uživanje imovine. U konkretnom slučaju, po ocjeni Suda, propisivanjem da se sticanjem statusa osiguranika u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju korisniku penzije obustavlja isplata penzije, narušena je suština ovog imovinskog prava, tako da subjekti na koje se osporena odredba odnosi snose nesrazmjeran teret u odnosu na eventualni materijalni interes Republike. Sud smatra da nisu osnovani navodi donosioca osporenog zakona koji u odgovoru ističe da je ovakvo propisivanje u funkciji redovnog funkcioniranja penzionog sistema, odnosno nesmetanog rada republičkih institucija, jer se radi o već stečenom pravu, pod zakonom propisanim uvjetima, tako da se njegovo korištenje od strane pojedinih građana ne može dovoditi u vezu sa funkcioniranjem institucija iz oblasti penzijskog osiguranja u cjelini.

Shodno navedenom, osporenim članom 141. stav 1. predmetnog zakona došlo je do povrede prava na mirno uživanje imovine građana garantiranog članom 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u vezi s tim i člana 5. stav 1.

alineja 1. i člana 48. stav 1. Ustava Republike Srpske.

[…]

26. Zakon o ostvarivanju prava na starosnu penziju profesionalnih vojnih lica („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 26/13 od 30. marta 2013. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Profesionalna vojna lica iz člana 1. ovog Zakona su:

[…] Pravo na starosnu penziju ima profesionalno vojno lice nakon prestanka službe, ukoliko nije postalo osiguranik u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju prema propisu kojim je uređena oblast penzijskog i invalidskog osiguranja.

Član 11.

Ovaj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u “Službenom glasniku Republike Srpske”.

27. Odluka Ustavnog suda Republike Srpske broj 31/13 od 24. aprila 2014. godine („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 35/14 od 8. maja 2014. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Utvrđuje se da član 11. Zakona o ostvarivanju prava na starosnu penziju profesionalnih vojnih lica (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 26/13) nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Srpske.

Odbacuje se prijedlog za utvrđivanje neustavnosti čl. od 1. do 10. Zakona o ostvarivanju prava na starosnu penziju profesionalnih vojnih lica (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 26/13).

Obrazloženje

[…] Imajući u vidu da osporeni zakon nije stupio na snagu u skladu sa članom 109. stav 1. Ustava, Sud je ocijenio da isti nije važeći opšti pravni akt u pravnom poretku Republike Srpske. Kako se radi o neustavnom opštem pravnom aktu sa formalnog aspekta, Sud se nije upuštao u ocjenu njegove ustavnosti sa materijalnopravnog aspekta, odnosno ocjenu ustavnosti čl. od 1. do 10. ovog zakona.

28. Zakon o ostvarivanju prava na starosnu penziju profesionalnih vojnih lica („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 63/14 od 18. jula 2014. godine) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Profesionalna vojna lica iz člana 1. ovog Zakona su:

[…] Pravo na starosnu penziju ima profesionalno vojno lice nakon prestanka službe, ukoliko nije postalo osiguranik u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju prema propisu kojim je uređena oblast penzijskog i invalidskog osiguranja.

Član 11.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“.

29. Zakon o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 104/11 i 92/12 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

(1) Kada Sud utvrdi da zakon nije u saglasnosti sa Ustavom, taj zakon, odnosno njegove odredbe koje nisu u saglasnosti sa Ustavom, prestaju da važe danom objavljivanja odluke Suda.

[…].

IV - PRAVNO DEJSTVO ODLUKA SUDA

Član 68. stav (3) (3) Izvršavanje pravosnažnih pojedinačnih akata donesenih na osnovu propisa koji se više ne mogu primjenjivati ne može se dozvoliti niti sprovesti, a ako je izvršenje početo, biće obustavljeno.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 15 0 U 002548 16 UVP od 13. decembra 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. januara 2019. godine, a apelacija je podnesena 16. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na imovinu

35. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

36. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

37. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom na to da je u postupku okončanom osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen njegov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju u skladu s odredbama važećeg Zakona o starosnoj penziji vojnih lica, što je, prema njegovom mišljenju, rezultat proizvoljnog tumačenja propisa.

38. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li apelant ima „imovinu“ u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

39. U odgovoru na pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o apelantovoj „imovini“ koju štiti član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu sopstvenu i praksu Evropskog suda prema kojoj „imovina“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili „postojeća imovina“ ili „dobra“, uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar „legitimno očekivanje“ da će ih realizovati (vidi Evropski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, tačka 27). Ustavni sud takođe podsjeća da pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantuje pravo na sticanje imovine (vidi Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983.godine, serija A, broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uslova pod kojima određena lica mogu ostvarivati određena imovinska prava. Pored toga, Ustavni sud ukazuje da „legitimno očekivanje“ mora da bude mnogo konkretnije od same nade, ma koliko ona bila razumna, i mora se zasnivati na zakonskoj odredbi ili pravnom aktu kao što je sudska odluka (vidi Evropski sud, Kopecký protiv Slovačke, predstavka broj 44912/98, presuda od 28. septembra 2004. godine, st. 48–49. i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2361/06 od 10. januara 2008. godine, stav 10, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

40. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno da je apelantu rješenjem Filijale od 19. juna 2013. godine ranije bilo priznato pravo na srazmjernu starosnu penziju jer je utvrđeno da je apelant ispunjavao sve uslove za priznavanje tog prava predviđene odredbama ranijeg Zakona o starosnoj penziji vojnih lica, među kojima je i uslov (predviđen članom 2 stav 2 ranijeg Zakona o starosnoj penziji vojnih lica) da nije postao osiguranik u obaveznom ili dobrovoljnom osiguranju prema propisu kojim je uređena oblast penzijskog i invalidskog osiguranja. Dalje, nesporno je da je apelant u međuvremenu zasnovao radni odnos i stekao status osiguranika u obaveznom osiguranju, zbog čega mu je rješenjem Filijale od 3. jula 2013. godine bila obustavljena isplata penzije utvrđene rješenjem od 19. juna 2013. godine u skladu sa članom 141 stav 1 Zakona o PIO. Takođe, nesporno je Filijala donijela rješenje od 26. novembra 2013. godine kojim je nastavljena isplata penzije apelantu prema ranijem Zakonu o starosnoj penziji vojnih lica s obzirom na to da je Odlukom Ustavnog suda RS broj 38/12 od 30. oktobra 2013. godine utvrđeno da odredba člana 141 stav 1 Zakona o PIO nije u saglasnosti s Ustavom RS. Pored toga, nesporno je da je Odlukom Ustavnog suda RS broj 31/13 od 24. aprila 2014. godine (objavljenom u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 35/14 od 8. maja 2014. godine) utvrđeno da odredba člana 11 ranijeg Zakona o starosnoj penziji vojnih lica (kojom je propisano da taj zakon stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“) nije u saglasnosti sa Ustavom RS. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju te odluke Ustavnog suda RS, između ostalog, navedeno: „Imajući u vidu da osporeni zakon nije stupio na snagu u skladu sa članom 109 stav 1 Ustava, Sud je ocijenio da isti nije važeći opšti pravni akt u pravnom poretku Republike Srpske.“ Najzad, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno da je s pozivanjem na tu odluku Ustavnog suda RS, apelantu rješenjem Filijale od 2. juna 2014. godine utvrđen prestanak prava na srazmjerni dio starosne penzije 8. maja 2014. godine, a da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant podnio žalbu protiv tog rješenja, niti to apelant tvrdi u apelaciji. Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, naročito činjenicu da je pravosnažnim rješenjem Filijale od 2. juna 2014. godine apelantu utvrđen prestanak prava na srazmjerni dio starosne penzije istekom 8. maja 2014. godine, odnosno od tog datuma mu je prestalo pravo na srazmjerni dio starosne penzije ranije ustanovljeno rješenjem Filijale od 19. juna 2013. godine (s obzirom na to da je utvrđeno da propis na osnovu kojeg je to pravo ustanovljeno – raniji Zakon o starosnoj penziji vojnih lica nije važeći opšti pravni akt u pravnom poretku RS), Ustavni sud ocjenjuje da se u konkretnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, nasuprot apelantovom mišljenju, ne može raditi o apelantovoj postojećoj imovini, već da se apelant samo pojavljuje kao podnosilac zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69 i, mutatis mutandis, odluka Ustavnog suda broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine).

41. Ustavni sud zapaža da apelant zapravo tvrdi da je u postupku okončanom osporenom odlukom tražio da mu se nastavi isplata srazmjernog dijela starosne penzije, a koje pravo apelant smatra da je stekao u skladu s odredbama ranijeg Zakona o starosnoj penziji vojnih lica rješenjem od 19. juna 2013. godine. Međutim, Ustavni sud ponovno napominje da je rješenjem Filijale od 2. juna 2014. godine apelantu utvrđen prestanak prava na srazmjerni dio starosne penzije istekom 8. maja 2014. godine (s obzirom na to da je utvrđeno da je Odlukom Ustavnog suda RS broj U-31/13 od 24. aprila 2014. godine utvrđeno da član 11 ranijeg Zakona o starosnoj penziji vojnih lica nije u saglasnosti sa Ustavom RS, te da, prema ocjeni toga suda, nije važeći opšti pravni akt u pravnom poretku Republike Srpske), a da apelant nije podnio žalbu protiv tog rješenja, već je, nakon stupanja na snagu važećeg Zakona o starosnoj penziji vojnih lica (a koji na isti način reguliše uslove za priznavanje prava na starosnu penziju kao i raniji Zakon o starosnoj penziji vojnih lica), pokrenuo postupak u kojem je donesena odluka koja se osporava apelacijom. Dakle, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nije imao „legitimno očekivanje“ da će u postupku okončanom osporenom odlukom njegov po zakonu ostvariv zahtjev biti riješen u njegovu korist s obzirom na to da je njegovo ranije pravo na srazmjerni dio starosne penzije (priznato prema odredbama ranijeg Zakona o starosnoj penziji vojnih lica) prestalo na osnovu pravosnažnog rješenja, a u postupku okončanom osporenom odlukom je nesumnjivo utvrđeno da apelant ne ispunjava zakonom propisane uslove da ostvari pravo na srazmjerni dio starosne penzije prema odredbama člana 2 stav 2 važećeg Zakona o starosnoj penziji vojnih lica jer je, nakon što mu je prestala profesionalna vojna služba, u međuvremenu ipak zasnovao radni odnos, odnosno nalazi se u obaveznom osiguranju, a koju činjenicu ne osporava ni apelant.

42. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o „imovini“ zaštićenoj članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što apelant nije imao postojeću imovinu u smislu ranije priznatog prava na srazmjerni dio starosne penzije, niti je mogao imati „legitimno očekivanje“ da će na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja biti udovoljeno njegovom zahtjevu u konkretnom postupku okončanom osporenom odlukom, zbog čega nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na takav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zato što, u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem i relevantnim odredbama materijalnog prava, apelant nije imao postojeću imovinu u smislu ranije priznatog prava na srazmjerni dio starosne penzije, niti je mogao imati „legitimno očekivanje“ da će na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja osporenom odlukom biti udovoljeno njegovom zahtjevu, pa stoga nema ni „imovinu“ u smislu navedenog člana, niti osporena odluka predstavlja miješanje u njegovo pravo na mirno uživanje imovine.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1243/19 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio