Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2894/20 (L. S.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2894/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2894/20, rješavajući apelaciju Ljubiše Stančića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ljubiša Stančić protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 129229 20 Pž od 26. maja 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Mals 129229 19 Mals od 26.

decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ljubiša Stančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Mišo Golub, advokat iz Banjaluke, podnio je 7. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Mals 129229 20 Pž od 26. maja 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Mals 129229 19 Mals od 26. decembra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Višeg privrednog suda, obavezan je apelant da tužiocu MKD ,,SinergijaPlus“ d.o.o. Banjaluka - u stečaju, na ime duga isplati novčane iznose sa zakonskim zateznim, kao i da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene presude, Okružni privredni sud je naveo da u toku postupka utvrdio da su tužilac, kao davalac kredita i Z.V., kao korisnik kredita 10. decembra 2010. godine zaključili Ugovor o mikrokreditu, čiji predmet je bio plasman sredstava u novčanom iznosu na rok od 48 mjeseci. Okružni privredni sud je naveo da je utvrđeno da je, između ostalog, kao sredstvo obezbjeđenja od strane korisnika kredita izdata mjenica, na koju se apelant potpisao kao i da su stranke 10. decembra 2010. godine zaključile Ugovor o solidarnom jemstvu, kojim se apelant obavezao da će kao jemac - platac isplatiti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika, zajedno sa glavnim dugom, ugovorenom i zateznom kamatom, te provizijom. Nadalje je utvrđeno da su tužilac i korisnik kredita 9. oktobra 2019. godine sklopili sudsko poravnanje, kojim su regulisali obavezu dužnika na izmirenje duga u 36 mjesečnih jednakih rata, gdje prva rata dospijeva 25. oktobra 2019. godine, a svaka naredna 25-og u mjesecu za tekući mjesec. Okružni privredni sud je naveo da je takođe utvrđeno da Ugovor o solidarnom jemstvu koji je zaključen između apelanta, kao jemca i tužioca kao davaoca kredita, prati Ugovor o mikrokreditu od 10. decembra 2010. godine, zaključen između tužioca i korisnika kredita. Okružni privredni sud je naveo da iz navedenog proizlazi aktivna legitimacija tužioca budući da je bio ugovorna strana. Okružni privredni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je na naplatu dospio cijeli neplaćeni iznos kredita, pa se potraživanje obročnih davanja transformisalo u potraživanja koja zastarijevaju u opštem roku zastarjelosti, a kako je potraživanje dospjelo 22. maja 2017. godine, kada je podnesena i tužba, prvostepeni sud je zaključio da desetogodišnji zastarni rok nije istekao, pa je apelantov prigovor zastare potraživanja, neosnovan. Okružni privredni sud je naveo da u odnosu na prigovor apelanta o novaciji, prema stanju predmetnog spisa, može se zaključiti da su tužilac i glavni dužnik sklopili sudsko poravnanje i istim regulisali obavezu dužnika na izmirenje duga. Okružni privredni sud je naveo da ovakvo postupanje stranaka nema za posljedicu utvrđenje da je na taj način novirana obaveza glavnog dužnik, jer zaključenjem sudskog poravnanja nije došlo do promjene predmeta ili osnova potraživanja. Okružni privredni sud je naveo da su osnov i predmet ostali isti, samo je određena drugačija dinamika ispunjenja obaveze od strane dužnika, pa nema osnova za primjenu člana 1095. Zakona o obligacionim odnosima, što dalje znači da obaveza apelanta ostaje aktivna sve do konačnog izmirenja duga prema povjeriocu.

4. U obrazloženju osporene presude, Viši privredni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju iz Ugovora o mikrokreditu od 10. decembra 2010. godine, koji je zaključen između tužioca i korisnika kredita, kao i Ugovora o solidarnom jemstvu od 10. decembra 2010. godine, koji je zaključen između tužioca i apelanta, gdje je ugovorena obaveza vraćanja odnosno ispunjenja otplata putem rata, kada se primjenjuje kraći zastarni rok u kojima zastarijevaju povremena potraživanja, a ne desetogodišnji rok koji je primijenjen u prvostepenoj presudi. Viši privredni sud je naveo da nije dogovoreno da se glavnica sa kamatom ima vratiti odjednom i tačno određenog dana da bi se primijenio opšti zastarni rok, nego se radi o povremenim potraživanjima koje ima u vidu odredba člana 372. i člana 373. Zakona o obligacionim odnosima, kada se primijenjuje trogodišnji odnosno petogodišnji rok zastare, cijeneći vrijeme dospijeća plaćanja i vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje, u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja. Viši privredni sud je naveo da je na utvrđeni poslovni odnos između parničnih stranaka, prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbe člana 12., člana 17., člana 997., člana 1065., člana 1004., člana 1005., člana 262. stav 1., člana 360. stav 1., člana 277. stav 1., člana 436. stav 1. i 2., člana 438. stav 1., člana 348., člana 1089., člana 1095., člana 414. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, člana 8. i člana 61. Zakona o parničnom postupku, osim odredbi člana 371. Zakona o obligacionim odnosima, a što se odnosi na zastarjelost potraživanja. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija)i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da su redovni sudovi u potpunosti zanemarili ili nedovoljno obrazložili prigovore apelanta koji su se odnosili na nedostatak aktivne legitimacije na strani tužioca, te prigovor novacije odnosno prenova obaveze između povjerioca i glavnog dužnika.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2894/20 (L. S.) | Sudska praksa | Aktio