Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3660/20 („Wiener osiguranje Vienna Insurance Group“ a.d. Banjaluka)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3660/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3660/20, rješavajući apelaciju „Wiener osiguranja Vienna Insurance Group“ a.d. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Wiener osiguranja Vienna Insurance Group“ a.d. Banjaluka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 081818 18 Rsž od 21. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 081818 16 Rs od 3. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Wiener osiguranje Vienna Insurance Group“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Gordan Jovišević advokat iz Banjaluke, podnio je 14. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 Rs 081818 19 Rev od 8. septembra 2020. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Rs 081818 18 Rsž od 21. marta 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Rs 081818 16 Rs od 3. maja 2018. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2396/19 od 10. septembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda od 21. marta 2019. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 8. septembra 2020. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, poništene su odluka apelanta o otkazu ugovora o radu tužiocu M.G. zbog neostvarivanja rezultata rada od 31. augusta 2016. godine, odluka apelanta od 19. septembra 2016. godine (koja je donijeta po izjašnjenju tužioca na odluku od 31. augusta 2016. godine), rješenje apelanta o prestanku radnog odnosa od 19. oktobra 2016. godine i odluka apelanta od 16. novembra 2016. godine, te je obavezan apelant da tužiocu uspostavi radnopravni status počev od 22. oktobra 2016. godine, tako da tužioca vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije donošenja navedenih rješenja i odluka, ili da tužioca rasporedi na druge poslove i zadatke koji odgovaraju njenim stručnim i radnim sposobnostima, kao i da tužiocu na ime neostvarenih plata za period od 21. do 31. oktobra 2016. godine isplati novčanu naknadu u iznosu od 162,84 KM, za novembar i decembar 2016. godine po 569,80 KM mjesečno, za period od januara do 31. oktobra 2017. godine po 569,00 KM mjesečno i za period od 1. novembra 2017. godine pa do uspostave radnopravnog statusa mjesečno po 569,80 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama, te da tužiocu poveže radni staž za period od 22. oktobra 2016. godine pa do vraćanja na posao i da za navedeni period za tužioca plati Fondu PIO Republike Srpske doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje na sve navedene dosuđene mjesečne plate i da Fondu zdravstvene zaštite Republike Srpske za tužioca plati doprinose za zdravstvenu zaštitu na navedene dosuđene mjesečne plate.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je ugovorom o radu na neodređeno vrijeme od 1. maja 2015. godine tužilac zasnovao radni odnos kod apelanta i raspoređena na radno mjesto preuzimača svih vrsta osiguranja u ispostavi filijale apelanta Bijeljina u Ugljeviku. Okružni sud je naveo da su parnične stranke 16. februara 2016. godine zaključile dodatak 1. navedenog ugovora o radu, kojim je određeno da su sastavni dio ugovora o radu Plan predviđenih fakturisanih premija raznih vrsta osiguranja u 2015. godini i Plan naplaćenih premija raznih vrsta osiguranja za 2015. godinu, te da neispunjenje planova može biti osnov za prestanak ugovora o radu (tužilac je potpisao navedeni dodatak i planove uz primjedbu da je bila prinuđena da potpiše apsolutno nerealne planove zbog opasnosti da ne dobije otkaz). Okružni sud je naveo da je apelant odlukom od 31. augusta 2016. godine tužiocu otkazao ugovor o radu, zbog neostvarenih rezultata rada pozivom na član 179. stav 1. tačka 1. Zakona o radu, te da je rješenjem od 19. oktobra 2016. godine odredio da tužiocu prestaje radni odnos, te da je odlukom od 16. novembra 2016. godine odbio prigovor tužioca na rješenje od 19. oktobra 2016. godine. Okružni sud je naveo da je tužiocu bilo zabranjeno da ugovara osiguranja od autoodgovornosti sa nekadašnjim klijentima S.V., koja je u 2016. godini radila puno radno vrijeme u poslovnim prostorijama apelanta, iako je njen rad bio ograničen na četiri sata, te da je direktor apelantove filijale u Bijeljini tužiocu zabranio da zaključuje ugovore o osiguranju sa svojim nekadašnjim klijentima sa područja Lopara, a kako bi omogućio zaradu svom bivšem radniku da ugovora ugovore o osiguranju po osnovu ugovora o djelu na procent. Okružni sud je naveo da je postojao osnov da tužilac bude raspoređena da u Bijeljini radi navedene poslove, ako je već bilo izvjesno da se ne mogu postići planirani rezultati rada za preuzimača osiguranja za samo jednog izvršioca na području Općine Ugljevik. Okružni sud je naveo da su druga osiguravajuća društva koja su nudila povoljniju cijenu usluga onemogućavala tužioca da ostvaruje veće rezultate rada, a pogotovo jer tužilac nije imao pravo da zaključuje ugovore o osiguranju na terenu i u poslovnim prostorijama apelanta sa svim klijentima na području filijale u Bijeljini i drugim filijalama apelanta. Okružni sud je naveo da apelant nije poštovao proceduru davanja otkaza ugovora o radu tužiocu zbog neostvarenih planiranih rezultata rada koja je predviđena čl. 44., 45, 46,47 i 48. Pravilnika o radu od 22. septembra 2015. godine, te da nije poštovao član 48. Pravilnika o radu. Okružni sud je naveo da ne postoji osnov da se tužiocu otkaže ugovor o radu zbog neostvarenih planiranih rezultata rada na osnovu člana 179. stav 1. tačka 1. Zakona o radu, jer tužilac opravdano nije mogao ostvarivati planirane rezultate rada na navedenom radnom mjestu, te da nema dokaza da tužilac sa preko 30 godina radnog iskustva nema potrebna znanja i sposobnosti za obavljanje poslova na radnom mjestu na kojem je radila, pa je odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, detaljno i jasno obrazložio svoj zaključak da ne postoji osnov da se tužiocu otkaže ugovor o radu zbog neostvarenih planiranih rezultata rada, a Ustavni sud u ovakvom obrazloženju Okružnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević