Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1156/20 (Grad Banjaluka)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1156/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-1156/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Grad Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grad Banjaluka protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 187725 19 Rev od 15. januara 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Grad Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske, sjedište zamjenika Banjaluka, podnio je 25. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 187725 19 Rev od 15. januara 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 187725 14 P od 26. novembra 2018. godine, u postupku radi utvrđenja (vrijednost spora 1.000,00 KM), utvrđeno je da je ništav upis prava svojine u korist tužene (J.B.) (po osnovu rješenja Komisije za izlaganje na javni uvid podataka o nepokretnostima i utvrđivanja prava na nepokretnostima od 14. marta 2013. godine) na zemljištu pobliže označenom izrekom prvostepene presude i naloženo je brisanje prava svojine tužene na istom i uspostavljanje stanja kakvo je bilo prije navedenog upisa.
3. Odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 26. novembra 2018. godine, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 71 0 P 187725 19 Gž od 5. septembra 2019. godine predmetnu žalbu usvojio i preinačio prvostepenu presudu tako da je odbio tužbeni zahtjev apelanta i obavezao ga da tuženoj naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 5. septembra 2019. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 71 0 P 187725 19 Rev od 15. januara 2020. godine odbacio predmetnu reviziju kao nedozvoljenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima iznos od 50.000,00 KM. Dalje, da je stavom (3) navedenog člana propisano da, u slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbama stava (2) tog člana, stranke mogu izjaviti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Vrhovni sud je dalje naveo da je, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos (kao u konkretnom predmetu), mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužilac označio u tužbi, odnosno ona koju je sud brzo i na pogodan način utvrdio najkasnije na pripremnom ročištu. Vrhovni sud je ukazao da je apelant u tužbi vrijednost spora označio u iznosu od 1.000,00 KM, pa je u ovoj parnici za ocjenjivanje dozvoljenosti revizije mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je apelant označio u tužbi. Vrhovni sud je dalje naveo da, kako vrijednost spora ne prelazi iznos propisan članom 237. stav (2) ZPP, nije ispunjen uslov dozvoljenosti revizije propisan navedenim odredbama. Vrhovni sud je također naveo da apelant u izjavljenoj reviziji nije tražio odlučivanje o reviziji u smislu odredbe člana 237. stav (3) ZPP, odnosno nije označio pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, niti je određeno izložio razloge zbog kojih smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (shodno navedenim zakonskim odredbama), pa time nema mjesta za odlučivanje o izjavljenoj reviziji ni po ovim zakonskom osnovu.
Apelacioni navodi
5. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant od Ustavnog suda traži da ukine osporenu odluku Vrhovnog suda i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da apelant kao nosilac javne vlasti ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na konkretan slučaj, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o pravima i obavezama apelanta.
9. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena kao nedozvoljena revizija apelanta izjavljena protiv drugostepene presude, te kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostepena presuda, koju apelant nije osporio predmetnom apelacijom. Dakle, apelant u konkretnom slučaju osporava odluku Vrhovnog suda kojom se odlučivalo samo o procesnim pitanjima tj. ispunjenosti formalnih zakonskih uslova za izjavljivanje revizije. Iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom (za razliku od drugostepene presude kao konačne odluke) nije odlučivalo o „građanskim pravima ili obavezama“ apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku, a imajući u vidu da se u predmetnom postupku odlučivalo isključivo o procesnom pitanju, nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelanta iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi prava na imovinu ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević