Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1787/19 (D. M., D. K. i D. M.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pasivna legitimacija
  • Troškovi postupka
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1787/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1787/19, rješavajući apelaciju Dragana Marića, Dragice Kukolj i Drage Marića , na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Dragana Marića, Dragice Kukolj i Drage Marića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 029422 18 Gž 4 od 14. februara 2019. godine.

Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantima Draganu Mariću, Dragici Kukolj i Dragi Mariću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantima Draganu Mariću, Dragici Kukolj i Dragi Mariću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Marića, Dragice Kukolj i Drage Marića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 029422 18 Gž 4 od 14.

februara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 029422 16 P 3 od 24. avgusta 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i člana 1 stav 1 Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Dragan Marić, Dragica Kukolj i Drago Marić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantkinja, trećeapelant ili apelanti), koje zastupa Božidar Bojanić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 19. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 029422 18 Gž 4 od 14. februara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 029422 16 P 3 od 24. avgusta 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Okružnog suda, Osnovnog suda i tužioca O.S. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je u periodu od 27. jula do 27. avgusta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda zatraženo je 22. septembra 2020. godine da dostavi predmetni spis.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 30. jula do 31. avgusta 2020. godine. Osnovni sud je 28. septembra 2020. godine dostavio predmetni spis. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužilac O. S. (u daljnjem tekstu: tužilac) podnio je 17. septembra 2008. godine tužbu Osnovnom sudu u Banjoj Luci protiv trećeapelanta i ostalih tuženih (G.O., D. M., V. S., M. B., D. J., V. S., S. B., S. M., B. V., B. V. i J. J.) radi utvrđenja.

6. Osnovni sud je održao pripremno ročište 6. jula 2009. godine, ročišta za glavnu raspravu 8. decembra 2009. godine, 11. februara i 12. jula 2010. godine, te uviđaj na licu mjesta 11. juna 2010. godine. Osnovni sud je u periodu od 25. maja 2009. godine do 1. jula 2010. godine odložio pripremno ročište i ročišta za glavnu raspravu (na zahtjev parničnih stranaka i njihovih punomoćnika).

7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 029422 08 P od 26. avgusta 2010. godine utvrđeno je da je tužilac stekao pravo svojine po osnovu održaja na nepokretnostima (preciznije označenim u izreci presude), što su trećeapelant i ostali tuženi dužni priznati, te trpjeti da se na osnovu ove presude tužilac uknjiži kao vlasnik sa 1/1 dijela. Prvostepenom presudom je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

8. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 029422 11 Gž od 14. aprila 2011. godine uvažene su žalbe trećeapelanta i tuženog S.M., ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak.

9. U ponovnom postupku Osnovni sud je održao pripremno ročište 8. novembra 2012. godine, a ročišta za glavnu raspravu 23. januara i 11. juna 2013. godine.

10. Osnovni sud je u periodu od 28. februara 2012. godine do 24. aprila 2013. godine opozvao i odgodio pripremna ročišta i ročište za glavnu raspravu (na zahtjev punomoćnika tužioca, omaškom suda na ročište nisu pozvani određeni tuženi, dostava poziva za određene tužene je bila neuredna, zbog smrti majke punomoćnika trećeapelanta, te prijedloga tuženog S. M. za određivanje drugog stvarno nadležnog suda za postupanje u predmetu).

11. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 029422 13 P 2 od 11. jula 2013. godine usvojen je tužiočev tužbeni zahtjev.

12. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 029422 13 Gž 2 od 26. februara 2014. godine uvažene su žalbe trećeapelanta i tuženog S.M., te je preinačena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu tako da je odbijen tužiočev tužbeni zahtjev.

13. Dalje, Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 029422 14 Rev od 21. januara 2016. godine usvojena je revizija tužioca, ukinuta presuda Okružnog suda od 26. februara 2014. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak.

14. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 029422 16 Gž 3 od 23. marta 2016. godine uvažene su žalbe trećeapelanta i tuženog S.M., te je ukinuta presuda Osnovnog suda od 11. jula 2013. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

15. Osnovni sud je održao pripremno ročište 30. januara 2018. godine, a ročišta za glavnu raspravu 15. marta i 5. jula 2018. godine.

16. Osnovni sud je u periodu od 13. juna 2017. godine do 22. maja 2018. godine odgodio i opozvao pripremno ročište i ročišta za glavnu raspravu (neiskazana, odnosno neuredna dostava poziva za tuženu K. V., vještak nije pristupio na zakazanu raspravu, nije iskazana dostava nalaza vještaka geodetske struke za parnične stranke).

17. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 029422 16 P 3 od 24. avgusta 2018. godine utvrđeno je da je tužilac stekao pravo svojine po osnovu održaja na nepokretnostima, preciznije označenim u izreci presude, što su apelanti i ostali tuženi (fizička lica, bliže navedena u uvodu presude) dužni priznati, te trpjeti da se na osnovu ove presude tužilac uknjiži kao vlasnik sa 1/1 dijela na navedenim nepokretnostima. Prvostepenom presudom obavezani su apelanti i tuženi D.P., R.P., B. P., M. P., V. G., D. V. i S. S. da solidarno nadoknade tužiocu troškove postupka u određenom novčanom iznosu, dok je u preostalom dijelu zahtjev tužioca za naknadu troškova postupka odbijen.

18. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tužilac, shodno uputama iz odluka Vrhovnog suda od 21. januara 2016. godine i Okružnog suda od 23. marta 2016. godine, kao tužene (među njima prvoapelanta i drugoapelantkinju) obuhvatio kako sve suvlasnike upisane na predmetnim nepokretnostima, tako i zakonske nasljednike iza preminule V. S. (tužiočeva strina) s obzirom na to da su sva ova lica u jedinstvenoj nedjeljivoj pravnoj zajednici, te da se nužno pojavljuju kao jedinstveni suparničari. Nadalje, navedeno je da su se tuženi G.O., D.M., V.S., M.B., D.J., B.V., B.V., J.J. i S.B. u odgovorima na tužbu ili iskazima datim u toku postupka saglasili sa činjeničnim navodima tužbe, dok tužene J.M. i K.V. nisu dale odgovor na tužbu. Zatim, navedeno je da su apelanti i ostali tuženi osporili postavljeni tužbeni zahtjev i činjenične navode tužbe. Takođe je naveo dokaze koji su sprovedeni na ročištu za glavnu raspravu (nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke N. G. od 1. jula 2010. godine, nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke M. P. od 13. maja 2018. godine i saslušanje ovog vještaka, iskaze parničnih stranaka i svjedoka, uvid u određenu materijalnu dokumentaciju).

19. Osnovni sud je istakao da među parničnim strankama nije sporno da je tužiočev stric Đ. S. bio suvlasnik određenih nepokretnosti (preciznije navedenih u obrazloženju presude), te da su nakon njegove smrti za zakonske nasljednike proglašeni njegova supruga V.S. (tužiočeva strina), sestra M. S., tužilac i sestričina V. S. sa dijelovima bliže navedenim u obrazloženju presude. Zatim, istakao je da nakon smrti tužiočeve strine V. S. (preminula 2001. godine) nije sproveden ostavinski postupak, tako da se u posjedovnom listu kao posjednik predmetnih nepokretnosti i danas vodi njen pokojni suprug Đ.S. (ni nakon okončanog ostavinskog postupka nije sprovedena ostavina po posjedovnom listu i u katastru nepokretnosti nisu upisani zakonski nasljednici iza pokojnog Đ. S.). Osnovni sud je naveo da su zakonski nasljednici iza pokojne V. S. (tužiočeve strine) trećeapelant, prednik prvoapelanta (njegov otac S. M.), drugoapelantkinja, te tuženi J. M., K. V., D. P., R. P., B. P., M. P., V. G., D. V. i S. S. Dalje je ukazano da nije osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji su istakli apelanti i tuženi D. P., R. P., B. P., M. P., V. G., D. V. i S. S. Zbog toga što su oni zakonski nasljednici pokojne V. S. (tužiočeve strine) iza koje nije sproveden ostavinski postupak i koji su nakon njene smrti kao zakonski nasljednici postali vlasnici predmetnih nepokretnosti.

20. Osnovni sud je ukazao na odredbe člana 28 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, kojima je propisano da savjestan i zakoniti držalac pokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom tri godine, dok savjestan i zakoniti držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 10 godina. Savjestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina. Ukazano je da sticanje prava svojine održajem predstavlja originarni način sticanja svojine, te da su za održaj potrebni savjesnost, državina i vrijeme. Zatim, ukazao je da držalac ima zakonitu državinu ako se ona zasniva na pravnom osnovu koji je potreban za sticanje prava svojine i ako je državinu pribavio na zakonom dozvoljen način. Takođe, naveo je da se savjesnost državine pretpostavlja i da mora postojati za sve vrijeme roka potrebnog za održaj, te da je dovoljno za držaoca da se dokaže da je bio savjestan u momentu sticanja državine i u momentu isteka roka za održaj. Osnovni sud je naveo da nije sporno da tužilac nije imao zakonski osnov za državinu na predmetnim nepokretnostima, tako da je za sticanje prava svojine na nepokretnostima tužiocu neophodan protek vremena od 20 godina. S tim u vezi je istakao da iz iskaza tužioca, te iskaza svjedoka S.O., Z.M. i D.S., kao i iskaza tuženih G.O., M.B., D.J., B.V., B.V., J.J. i S.B. proizilazi da je tužilac koristio predmetne nepokretnosti, koje su svojina njegove pokojne strine V.S., još od 1985. godine, pa do danas. Takođe je ukazano da iz tih iskaza proističe da je tužilac jedno vrijeme dio predmetnih nepokretnosti obrađivao, a da ih je kasnije koristio za ispašu stoke i da ih niko osim tužioca sve to vrijeme nije koristio. Osnovni sud je naveo da je, ocjenjujući iskaze stranaka i svjedoka S.O., Z.M. i D.S., utvrđeno da je tužilac bio u posjedu predmetnih nepokretnosti više od 20 godina, te da je taj sud poklonio vjeru iskazima ovih svjedoka, jer su oni imali neposredna saznanja o činjenici državine predmetnih nepokretnosti. Zatim, navedeno je da apelanti i tuženi, koji su osporili tužbeni zahtjev, nisu izveli dokaze koji bi potvrdili suprotno, tj. da tužilac nije koristio predmetne nepokretnosti i da nije bio u njihovom posjedu. Zatim je navedeno da trećeapelant u prilog navodu da predmetne nepokretnosti, nakon što je pokojna V. S. prodala stoku, niko nije obrađivao ili koristio, osim svog iskaza, nije ponudio druge dokaze.

21. Osnovni sud je ukazao i na odredbe člana 72 st. 2 i 3 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima kojima je propisano da je državina savjesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova, te da se savjesnost državine pretpostavlja. Zatim, ukazano je da iz iskaza tužioca proizilazi da je predmetne nepokretnosti smatrao svojim, jer mu je pokojna strina V. S. za svog života kazala da je to njegovo, dok je svjedok D. S. potvrdio da je pokojna V. S. predmetne nepokretnosti namijenila tužiocu pošto je ranije prodala komad zemljišta na drugoj parceli. Nadalje, navedeno je da je nesporno utvrđeno da niko nikada nije ometao tužioca u državini predmetnih nepokretnosti, da tužiočeva pokojna strina V. S. za života ni na koji način nije osporavala tužiocu posjed i korišćenje predmetnih nepokretnosti, kao ni njeni nasljednici nakon njene smrti. Pretpostavka savjesnosti posjeda radi sticanja prava svojine ispunjena je ako se vlasnik nepokretne stvari pasivno drži u pogledu ostvarenja nekog prava koje izvire iz prava svojine na toj stvari, a posjednik te stvari iz takvog ponašanja vlasnika kroz vrijeme od 20 godina stekne uvjerenje da ga realizacija tog prava ne interesuje i da stvar drži kao savjestan posjednik. Shodno tome, tužilac je savjesni posjednik predmetnih nepokretnosti, jer ih je sve vrijeme držao kao svoje, a vlasnik nepokretnosti, pokojna V. S., ukazao mu je da ih koristi kao svoje, dok su se ona, a potom i njeni nasljednici sve vrijeme držali pasivno, tako da je tužilac mogao steći uvjerenje da njih realizacija tog prava ne interesuje.

22. Osnovni sud je naveo da su apelanti i tuženi koji su osporili tužbeni zahtjev istakli da je R. M. izdržavao svoju sestru, pokojnu V. S., po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, te da su nakon smrti R.M. (preminuo prije V.S.) to izdržavanje nastavili njegovi sinovi (trećeapelant i tuženi S.M), sve do smrti V.S., pa su na osnovu navedenog ugovora naslijedili očevo pravo na nepokretnostima koje su predmet spora. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao da je odredbama čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Zatim je ukazao da, osim iskaza trećeapelanta, nije izveden dokaz koji bi potvrdio postojanje takvog ugovora, a posebno da je takav ugovor izvršavao davalac izdržavanja R. M. i kasnije njegovi sljednici. Shodno navedenom, tužilac je, u skladu sa odredbama člana 28 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, ispunio sve propisane uslove za sticanje svojine na predmetnim nepokretnostima putem održaja. Navodi apelanata i ostalih tuženih, koji su osporili tužbeni zahtjev, da je tužbenim zahtjevom obuhvaćena veća površina zemljišta od udjela pokojne V. S. nisu, po ocjeni tog suda, od uticaja na drugačiju odluku u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da nije izvršena fizička dioba predmetnih nepokretnosti, pa su u zemljišnoj knjizi upisani suvlasnici sa idealnim dijelom. Dalje je naveo da nepokretnosti koje su obuhvaćene tužbenim zahtjevom predstavljaju samo dio nepokretnosti iz suvlasničkog dijela pokojne V. S. upisanih u zk. uložak, a tužbom su obuhvaćeni svi suvlasnici nepokretnosti upisanih u taj zk. uložak, tako da je tužbeni zahtjev jasan i potpun.

23. Osnovni sud je naveo da je odluka o troškovima postupka donesena u skladu sa odredbama čl. 386 i 387 ZPP, imajući u vidu vrijednost spora, pa su obavezani apelanti i ostali tuženi (koji su osporili tužbeni zahtjev) da tužiocu nadoknade troškove postupka u određenom novčanom iznosu. Dalje je naveo da se troškovi odnose na troškove zastupanja na održanim ročištima, pristupa na jedno neodržano ročište, sastavljanje revizije, troškove paušala 25%, nagradu za vrijeme odsustva iz kancelarije, troškove PDV 17%, troškove vještačenja i troškove takse na presudu. Takođe je naveo da je odbijen tužiočev zahtjev za naknadu troškova koji se odnose na troškove pristupa na ročišta koja nisu održana sa nagradom za vrijeme odsustva iz kancelarije, kao i za troškove koji se odnose na sastavljanje podnesaka, jer oni nisu bili nužni za uspjeh u sporu, pa je visina troškova utvrđena na osnovu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (tarifa broj 2, 9 i 12).

24. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 029422 18 Gž 4 od 14. februara 2019. godine odbijena je žalba apelanata i tuženih D.P., R.P., B.P., V.G., D.V. i S.S. i potvrđena prvostepena presuda. Drugostepenom presudom odbijeni su zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

25. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da su u predmetnoj pravnoj stvari, shodno relevantnim odredbama Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, ispunjene pretpostavke za sticanje prava svojine održajem. Zatim, istaknuto je da žalbeni prigovori u pogledu urednosti tužbe i nedostatka pasivne legitimacije apelanata i pojedinih tuženih nisu osnovani zbog toga što je tužilac kao tužene obuhvatio kako sve suvlasnike upisane na predmetnim nepokretnostima, tako i zakonske nasljednike iza pokojne V.S. s obzirom na to da su sva ta lica nužni jedinstveni suparničari. Nadalje, navedeno je da žalbeni prigovori u pogledu obima zaostavštine i zakonskih nasljednika iza pokojnog Đ. S. (supruga pokojne

V. S.) nisu osnovani, jer je u ovom slučaju pravni osnov tužbenog zahtjeva održaj i jer se

ne radi o nasljedničkoj tužbi da bi relevantne okolnosti bile utvrđivanje lica koja se spore o pravu nasljedstva, odnosno o obimu zaostavštine ostavioca. Takođe, nisu osnovani ni žalbeni prigovori da tužilac nema pravni interes da osporava ugovor o doživotnom izdržavanju, jer predmet ovog postupka nije ni bio zahtjev da je pokojna V. S. imala zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju sa R. M., već da su apelanti i određeni tuženi osporavali tužiočev tužbeni zahtjev navodeći upravo postojanje takvog ugovora kao dokaza da tužilac nije bio u posjedu predmetnih nepokretnosti, što tokom postupka nisu dokazali. Okružni sud je naveo da je odluka o troškovima parničnog postupka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava, u skladu sa odredbama čl. 386 i 387 ZPP i važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.

26. Iz stanja spisa proizilazi da je Vrhovni sud Rješenjem broj 71 0 P 029422 19 Rev 2 od 26. jula 2019. godine odbacio kao nedopuštenu reviziju apelanata i tuženih D. P., R. P., B. P., V. G., D. V. i S. S. izjavljenu protiv presude Okružnog suda od 14. februara 2019. godine.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

27. Apelanti smatraju da im je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i član 1 stav 1 Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije.

28. Apelanti su naveli da niko od tuženih nije pasivno legitimisan (da nisu uvažene izjave da nisu pasivno legitimisani), pa zbog toga osjećaju da su pravno ugroženi i da su diskriminisani. Dalje su naveli da je pokojna V. S. (tužiočeva strina) dio nepokretnosti na kojima tužilac traži ostvarenje vlasničkog prava po osnovu održaja otuđila za života ugovorom o doživotnom izdržavanju, pa ne postoji njena ostavinska masa u nepokretnostima, a da oni kao njeni nasljednici priznaju valjanost ugovora o doživotnom izdržavanju. Zatim su naveli da tužilac nema pravni interes da dokazuje nepostojanje tog ugovora, jer ne polaže pravo na nasljedni dio pokojne V. S., niti je mogao steći svojinsko pravo na njenom dijelu, jer je ona živjela na predmetnim nepokretnostima do svoje smrti. Takođe su naveli da sud nema zakonskog osnova da utvrđuje nepostojanje ugovora o doživotnom izdržavanju kada taj ugovor priznaju svi nasljednici pokojne V. S., kao primaoca izdržavanja, i kada su saglasni da su ugovor izvršili davalac izdržavanja i njegovi sinovi. Apelanti su naveli da je tokom postupka pogrešno primijenjeno materijalno pravo na njihovu štetu. Nadalje, smatraju da nije zakonski dozvoljeno da suvlasnik nepokretnosti može utvrđivati sticanje svojine održajem na suvlasničkom dijelu drugog suvlasnika koji drži u posjedu svoj dio i da drugi suvlasnik sa znatno manjim suvlasničkim dijelom može ostvarivati pravo svojine održajem. Apelanti su iskazali nezadovoljstvo zbog odluke o troškovima parničnog postupka. Apelanti smatraju da je predmetni parnični postupak dugo trajao, te su predložili da im Ustavni sud dosudi nematerijalnu štetu.

b) Odgovor na apelaciju

29. Vrhovni sud je naveo da apelacija nije izjavljena protiv odluke tog suda.

30. Okružni sud je naveo da nisu povrijeđena prava na koja su se pozvali apelanti, te da u cijelosti ostaje kod razloga datih u osporenoj odluci.

31. Osnovni sud je naveo da su apelacioni navodi u potpunosti neosnovani, pa je predložio da se apelacije odbije.

32. Tužilac je naveo da apelanti nisu ponudili argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje, te je ukazao da redovni sudovi nisu povrijedili, niti su zanemarili ustavna prava apelanata. V.Relevantni propisi

33. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03,

74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 386. stav 1.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Član 387.

Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

34. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i “Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03) Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljivan u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 28. st. 2. i 4.

Savestan i zakoniti držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina. Savestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina.

Član 72. st. 2. i 3.

Državina je savesna ako držalac ne zna ili ne može znati da stvar koju drži nije njegova.

Savesnost državine se pretpostavlja.

VI.Dopustivost

35. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

36. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

37. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da su apelanti izjavili reviziju Vrhovnom sudu protiv presude Okružnog suda od 14. februara 2019. godine. S obzirom na to da je revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena presuda Okružnog suda od 14. februara 2019. godine. Dakle, predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda od 14. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 7. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 19. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelanti tvrde da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i član 1 stav 1 Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije.

aPravo na pravično suđenje

40. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

41. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

42. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđivanje prava svojine na nepokretnostima po osnovu održaja, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

U odnosu na osporene odluke

43. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu povrede prava na pravično suđenje svodi na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

44. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

45. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava.

46. U kontekstu navedenog Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog spora zahtjev tužioca da se utvrdi da je stekao pravo svojine na određenim nepokretnostima po osnovu održaja, te da se slijedom toga uknjiži kao vlasnik sa 1/1 dijela. Ustavni sud zapaža da je, u konačnici, prvostepenom presudom Osnovnog suda, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, usvojen tužiočev tužbeni zahtjev, te da su obavezani apelanti i određeni tuženi da tužiocu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizilazi zaključak da je tužilac, u skladu sa relevantnim odredbama materijalnog prava, tj. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, ispunio uslove za sticanje prava svojine po osnovu održaja na nepokretnostima koje su bile predmet konkretnog spora. Naime, iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da su Osnovni sud i Okružni sud uporište za navedeni zaključak našli u iskazima parničnih stranaka i svjedoka, dok su, s druge strane, navode apelanata i tuženih kojima su osporavali tužiočev tužbeni zahtjev ocijenili kao neosnovane. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su apelanti i u apelaciji ukazali na prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji su oni i određeni tuženi isticali tokom parničnog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da navedeni prigovor nema osnova u konkretnom slučaju zbog toga što se radi o licima koja su zakonski nasljednici, odnosno licima koja su nakon smrti V. S. (tužiočeve strine) postali zakonski nasljednici na predmetnim nepokretnostima (iza pokojne V. S. nije sproveden ostavinski postupak). Takođe, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi izjasnili i u odnosu na navode da tužilac nema pravni interes da osporava ugovor o doživotnom izdržavanju, pa je Okružni sud jasno obrazložio da tužilac nije ni osporavao navedeni ugovor, već da su apelanti i određeni tuženi osporavali tužbeni zahtjev ukazujući na postojanje tog ugovora kao dokaza da tužilac nije bio u posjedu nepokretnosti koje su predmet spora, a što tokom postupka nisu dokazali. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da su se redovni sudovi izjasnili i u odnosu na ostale prigovore koje su apelanti i određeni tuženi istakli u toku postupka (urednost tužbe, obim zaostavštine, površina predmetnih nepokretnosti), te da su s tim u vezi dali jasne i precizne razloge zbog čega navedeni prigovori ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari. U odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka, Ustavni sud zapaža da je donesena u skladu sa odredbama čl. 386 i 387 ZPP, da je prvostepeni sud imao u vidu vrijednost spora, te da je precizno naveo u čemu se oni sastoje i na osnovu čega je utvrđena njihova visina. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su Okružni sud i Osnovni sud detaljno razmotrili sva sporna pitanja i da su, uz primjenu relevantnih odredaba materijalnog i procesnog prava, dali jasna i precizna obrazloženja u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužioca.

47. Prema tome, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka nemaju elemenata koji ukazuju na to da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, niti da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju jasno i precizno obrazloženo zbog čega je osnovan tužbeni zahtjev tužioca u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.

U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku a)Relevantni principi

49. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud podsjeća da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evopski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

50. U konkretnom slučaju Ustavni sud će razmatrati dužinu trajanja postupka od 17. septembra 2008. godine, kada je tužilac pokrenuo parnični postupak podnošenjem tužbe, pa do 14. februara 2019. godine, kada je Okružni sud donio konačnu odluku u konkretnom predmetu. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog parničnog postupka jeste 10 godina i pet mjeseci. Analiza dužine trajanja postupka

51. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku koji se odnosio na utvrđivanje prava svojine održajem, da je na strani tuženih bio veći broj fizičkih lica koji se u toku postupka mijenjao, te da su sprovedena dva vještačenja vještaka geodetske struke, da je saslušan određeni broj tuženih, svjedoci i tužilac, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenom postupku.

52. Ocjenjujući ponašanje apelanata, Ustavni sud zapaža da su na zahtjev trećeapelanta, odnosno njegovog punomoćnika odložena tri ročišta (otkaz punomoći za zastupanje, zatim, smrt majke punomoćnika trećeapelanta, te nemogućnost punomoćnika trećeapelanta da prisustvuje zakazanom ročištu), što je u određenom dijelu doprinijelo dužini trajanja postupka. Ocjenjujući ponašanje sudova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u toku postupka donijeli veći broj meritornih i procesnih odluka (pet presuda i tri rješenja). Ustavni sud zapaža da je prva faza postupka pred Osnovnim sudom trajala nepune dvije godine (presuda od 26. avgusta 2010. godine). Takođe, zapaža da je Okružni sud, odlučujući o žalbi, donio rješenje nakon nešto duže od sedam mjeseci, kojim je uvažena žalba, ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u ponovnom postupku donio prvostepenu presudu 11. jula 2013. godine, dakle, nakon dvije godine i tri mjeseca. Zatim, zapaža da je Okružni sud, odlučujući o žalbi, donio presudu nakon nešto duže od sedam mjeseci, a da je Vrhovni sud u postupku po reviziji tužioca donio rješenje nakon jedne godine i 11 mjeseci kojim je usvojena revizija, ukinuta drugostepena presuda i predmet vraćen Okružnom sudu na ponovni postupak. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud nakon dva mjeseca donio rješenje kojim su uvažene žalbe trećeapelanta i tuženog S. M., ukinuta presuda Osnovnog suda od 11. jula 2013. godine i predmet vraćen tom sudu na ponovni postupak. Najzad, Ustavni sud zapaža da je u daljnjem toku postupka Osnovni sud nakon dvije godine i pet mjeseci donio presudu, a da je Okružni sud nakon nepunih šest mjeseci okončao parnični postupak. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi donosili odluke u relativno razumnim vremenskim periodima. Međutim, Ustavni sud u konkretnom predmetu uočava da je postupak više puta vraćan na ponovno odlučivanje, što je, zapravo, odlučujuće uticalo na ukupnu dužinu trajanja postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, kao i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Pri tome Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi u odgovorima na apelaciju nisu uopšte osvrnuli na navode o dužini trajanja predmetnog postupka.

53. Dakle, imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka u cjelini ne zadovoljava kriterijum prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, budući da je postupak trajao 10 godina i pet mjeseci, u kojem je predmet više puta vraćan na ponovni postupak, pri čemu se redovni sudovi u odgovorima na apelaciju nisu izjasnili u odnosu na navode o dužini trajanja postupka.

54. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u „razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

55. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.

56. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantima treba isplatiti ukupan iznos od 1.000,00 KM. Navedeni iznos apelantima dužna je isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

c) Ostali navodi

57. Apelanti smatraju da im je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava, u suštini, vežu za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, a ti navodi su već razmotreni u okviru apelacionih prigovora u vezi sa povredom prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.

58. U pogledu navoda apelanata da su diskriminisani, Ustavni sud zapaža da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminisani, ali da iz navoda apelacije proizilazi da smatraju da su diskriminisani u vezi sa pravom na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava). Ustavni sud je ove navode apelanata već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na osporene presude, a budući da apelanti nisu ponudili druge argumente u prilog tvrdnji o njihovoj navodnoj diskriminaciji, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i člana 1 stav 1 Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak

59. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je predmetni parnični postupak trajao ukupno 10 godina i pet mjeseci u kom periodu je predmet više puta vraćan na ponovni postupak, a redovni sudovi se u odgovorima na apelaciju nisu izjasnili u odnosu na navode o dužini trajanja postupka.

60. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u obrazloženjima osporenih odluka nema ničega što bi ukazalo da su redovni sudovi u konkretnom predmetu proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise (Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima i ZPP).

61. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i člana 1 stav 1 Međunarodne konvencije o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije kada apelanti kršenje navedenih prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje (proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljna primjena prava) za koje je Ustavni sud zaključio da su neosnovani.

62. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1787/19 (D. M., D. K. i D. M.) | Sudska praksa | Aktio