Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1284/19 (I. Ž.)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Legitiman cilj
- Nadležnost suda
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Pravično suđenje - razuman rok
- Radni spor
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1284/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1284/19, rješavajući apelaciju Igora Živkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Igora Živkovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Rješenjem Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 096851 19 Rsž od 4. februara 2019.
godine.
Nalaže se Vladi Brčko distrikta Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Igoru Živkoviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantu Igoru Živkoviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Brčko distrikta Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Igora Živkovića podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 096851 19 Rsž od 4. februara 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Rs 096851 16 Rs od 11. oktobra 2018.
godine u odnosu na pravo na pristup sudu kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Igor Živković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 18. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Rs 096851 19 Rsž od 4. februara 2019. godine i Rješenja Osnovnog suda u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Rs 096851 16 Rs od 11. oktobra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i punomoćnika tužene Nove banke a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 29. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Apelacioni sud, Osnovni sud i punomoćnik tužene su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 8. do 18. jula 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 8. aprila 2016. godine tužbom kod Osnovnog suda pokrenuo radni spor protiv tužene radi zaštite svojih prava iz radnog odnosa zbog otkaza ugovora o radu uzrokovanog sistematizacijom radnih mjesta kod tužene.
6. Tužena je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporila tužbeni zahtjev, jer odluka o otkazu sadrži sve elemente propisane Zakonom o radu RS (u daljnjem tekstu: ZORRS), te je istakla prigovor mjesne nadležnosti suda s obzirom na sjedište tužene u Banjoj Luci.
7. Osnovni sud je nakon sprovedenog postupka donio Rješenje broj 96 0 Rs 096851 16 Rs od 11. oktobra 2018. godine kojim se taj sud proglasio stvarno nenadležnim za daljnje postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, odlučujući da nakon pravosnažnosti rješenja cijeli spis uputi na daljnje postupanje Osnovnom sudu u Banjoj Luci, kao mjesno i stvarno nadležnom sudu. Prilikom odlučenja Osnovni sud je imao u vidu da su ugovor o radu od 1. januara 2012. godine parnične stranke zaključile na osnovu odredaba ZOR-a RS i Opšteg kolektivnog ugovora za područje RS i Granskog kolektivnog ugovora finansijskih organizacija RS, tako da je i odluka o otkazu ugovora o radu, čije poništenje apelant traži, donesena na osnovu navedenih propisa. U vezi s tim, Osnovni sud se pozvao na Nalog supervizora za Brčko distrikt od 4. avgusta 2006. godine prema kojem prestaju da važe i da imaju pravno dejstvo u bilo kom dijelu Brčko distrikta BiH svi zakoni FBiH i RS, pa je, shodno tome, Osnovni sud, pazeći po službenoj dužnosti na svoju nadležnost, zaključio da, zbog navedenog teritorijalnog važenja relevantnih propisa i nemogućnosti da se oni primijene u konkretnom slučaju, nije stvarno nadležan za odlučivanje. Primjenom člana 22 i člana 16 stav 2 Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), te uz uvažavanje stava Apelacionog suda iz rješenja od 3. februara 2017. godine (gdje je u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji donesena ista odluka) Osnovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
8. Odlučujući o apelantovoj žalbi Apelacioni sud je donio Rješenje broj 96 0 Rs 096851 19 Rsž od 4. februara 2019. godine kojim je žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio.
9. Apelacioni sud je, imajući u vidu žalbene razloge, zaključio da su neosnovani, jer prvostepeni sud nije učinio ni propuste procesne prirode, ni materijalnopravne prirode kada je zaključio da nije stvarno nadležan da sudi u radnom sporu za čije razrješenje treba primijeniti propise RS. Nalogom supervizora od 4. avgusta 2006. godine ukinuti su entitetski zakoni na području Brčko distrikta kojim je naloženo da će bilo koji postupak bilo koje institucije Brčko distrikta preduzet nakon izdavanja Naloga biti ništav izuzev entitetskih zakona koji su preuzeti kao zakoni Brčko distrikta, među kojima se ne nalaze propisi RS koje je trebalo primijeniti u konkretnom slučaju za razrješenje spornog radnopravnog odnosa između parničnih stranaka. Dakle, relevantni propisi RS, odnosno propisi iz oblasti radnih odnosa RS su prestali da važe u Brčko distriktu, tako da ih sudovi u Brčko distriktu ne mogu primjenjivati. S obzirom na ovlašćenja koja mu je dala Konačna odluka Arbitražnog tribunala za Brčko distrikt, nalozi supervizora su obavezujući i oni su iznad domaćih zakona za sve institucije, pa tako i za sudove u Brčko distriktu. Zbog sve navedenog, Apelacioni sud je na osnovu člana 344 stav 1 tačka 2 ZPP žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelant dovodi u vezu sa pravom na pristup sudu i pravom na suđenje u razumnom roku. Iz navoda apelacije proizilazi da je Osnovni sud nakon sprovedenog postupka, dakle nakon sprovedenih svih dokaza i zaključenja javne rasprave, donio sporno rješenje kojim se proglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje u predmetu, te je predmet proslijeđen Osnovnom sudu u Banjoj Luci na nadležno postupanje. Apelant tvrdi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni ZPP, Zakona o sudovima Brčko distrikta i Naloga supervizora kojim su ukinuti entitetski zakoni na području Brčko distrikta. U navodima apelacije se ističe da je Osnovni sud prihvatio da raspravlja u predmetnoj pravnoj stvari, odbacujući prigovor tuženog o nenadležnosti u početku postupka, dakle, Osnovni sud je sproveo sve procesne radnje, izveo dokaze, saslušao svjedoke i vještaka, zaključio raspravu da bi se na kraju proglasio nenadležnim. Pitanje stvarne nadležnosti sudova u Brčko distriktu regulisano je članom 21 ZPP, a pitanje mjesne nadležnosti članom 32 ZPP, a prema apelantovoj ocjeni, navedene odredbe ZPP daju osnove sudovima u Brčko distriktu za preuzimanje stvarne i mjesne nadležnosti s obzirom na to da se radi o građanskom, odnosno radnom sporu, pri čemu je apelant obavljao rad na području Brčko distrikta. Isto tako, apelant smatra da je proizvoljno pozivanje prvostepenog suda na „teritorijalno važenje relevantnih propisa“ u kontekstu određivanja stvarne nadležnosti, jer ne postoji bilo kakva korelacija između stvarne nadležnosti i teritorijalnog važenja zakona, odnosno stvarna nadležnost se ne zasniva s obzirom na teritorijalno važenje pravnih propisa. Prema apelantovim tvrdnjama, Nalog supervizora ni na koji način ne ograničava, niti isključuje obavezu suda da u sudskom postupku primijeni entitetski propis kao „strano“ pravo kada utvrdi da postoji materijalni osnov za primjenu tog propisa, ili da odluči da se s obzirom na to da je rad obavljan na teritoriji Brčko distrikta na sporni odnos primijeni Zakon o radu Brčko distrikta. Ovakva obaveza imperativno proizilazi iz odredaba člana 21 ZPP, ali i člana 436 ZPP. Apelant se pita da li je logično da čovjek iz Brčko distrikta koji radi u Brčko distriktu zaštitu svojih prava iz radnog odnosa može da traži samo u sjedištu poslodavca samo zato što je sjedište poslodavca u entitetu. Takođe, apelant se pita nisu li svi koji radi na teritoriji Distrikta vezani za Zakon o radu BD. Na ova pitanja Apelacioni sud je dao najlošiji mogući odgovor za svoje građane i obrazloženje koje je potpuno neosnovano i bez uporišta u zakonu i osnovnim načelima prava koja se garantuju Ustavom i Evropskom konvencijom.
11. Pored navedenog, apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na pravično suđenje u vezi sa suđenjem u razumnom roku, jer je Osnovni sud, nakon dvije godine i šest mjeseci, zaključio da je stvarno nenadležan za odlučivanje, što je za apelanta neprihvatljivo dug period. Apelant zahtijeva i isplatu pravične naknade zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku.
b) Odgovor na apelaciju
12. Apelacioni sud je naveo da je u obrazloženju svoje odluke naveo razloge za odlučenje i da ni na koji način, s obzirom na Nalog supervizora, čiji su nalozi obavezujući i iznad domaćih propisa, taj sud nije povrijedio odredbe ZPP na koje se apelant neosnovano poziva. Pri tome Apelacioni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o sporu sa međunarodnim elementom, prije svega zato što je spor nastao i rješava ga stvarno i mjesno nadležan sud u Banjoj Luci, u entitetu RS, koji, prema Ustavu Bosne i Hercegovine, čini dio države Bosne i Hercegovine. Apelacioni sud smatra da se apelant neosnovano poziva na kršenje prava na pristup sudu, budući da je apelantu to pravo obezbijeđeno pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci, kao stvarno i mjesno nadležnom sudu u konkretnom slučaju. Konačno, Apelacioni sud se osvrnuo i na apelantov prigovor na kršenje prava na suđenje u razumnom roku smatrajući prigovor opravdanim, jer je Osnovni sud trebalo da se blagovremeno proglasi nenadležnim za odlučivanje, a ne nakon sprovođenja svih dokaza.
13. Osnovni sud je naveo da je prilikom odlučenja imao u vidu teritorijalno važenje relevantnih propisa i nemogućnost njihove primjene pred Osnovnim sudom s obzirom na Nalog supervizora od 4. avgusta 2006. godine.
14. Tužena je u iscrpnom odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenila neosnovanim i predložila da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
15. Nalog supervizora kojim se ukidaju entitetski zakoni na području Brčko Distrikta i proglašava prestanak pravnog značaja međuentitetske granice u Distriktu od 4. avgusta 2006. godine, dostupan na http://www.brckosupervizija.ba/web/? p=319&lang=bs , u relevantnom dijelu glasi:
(…) Imajući na umu da se stavovima 11 i 39 Konačne odluke (a) predviđa ukidanje pravnog značaja međuentitetske granice na području Brčko Distrikta; (b) nalaže Distriktu i supervizoru da preduzmu radnje ka ukidanju pravnog značaja međuentitetske granice, koje, da bi se to ostvarilo, zahtijevaju da se entitetski zakoni koji se primjenjuju u Distriktu zamijene zakonima Distrikta koji se primjenjuju na obje strane međuentitetske granice; i (c) supervizoru povjerava obaveza da proglasi završetak ovog posla i prestanak pravnog značaja međuentitetske granice.
(…) Pored toga imajući u vidu da u mnogim oblastima u kojima entitetski zakoni i dalje važe u Distriktu, ne postoji potreba, ili ne postoji prijeka potreba, za zakonima, i da ti entitetski zakoni, bar za sada, mogu biti ukinuti bez posljedica a da ne budu zamijenjeni odgovarajućim zakonima Distrikta;
Smatrajući da su, sve dok ne budu doneseni novi zakoni Distrikta kojima će biti zamijenjeni ukinuti entitetski zakoni, postojeći zakoni Distrikta, države i Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine koji se primjenjuju u Distriktu, dovoljni da na adekvatan način regulišu oblasti djelovanja obuhvaćene entitetskim zakonima koje ovaj nalog ukida;
Ovim nalažem sljedeće:
1. U zavisnosti od onoga što slijedi u narednim stavovima ovog naloga, svi zakoni Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Srpske (“entiteta”), i svih institucija koje su sastavni dio bilo kog entiteta, odmah prestaju da imaju pravno dejstvo u bilo kom dijelu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine. U mjeri u kojoj su isti na snazi u Brčko Distriktu, svi takvi zakoni se ukidaju danom izdavanja ovog naloga supervizora.
2. Entitetski zakoni navedeni u Aneksu ovog naloga supervizora biće odmah preuzeti kao zakoni Brčko Distrikta, sa istovjetnim tekstom osim što:
i. će se isti primjenjivati na cijelom području Brčko Distrikta, sa obje strane nekadašnje međuentitetske granice; i ii. će institucije Distrikta navedene u Aneksu ovog naloga supervizora biti zadužene za vršenje ovlaštenja i odgovornosti koje su ranije pripadale entitetskim institucijama prema odredbama tih zakona.
Ovi novi zakoni će biti zakoni Brčko Distrikta, a ne zakoni bilo kog od entiteta. Isti će ostati na snazi sve dok ne budu izmijenjeni ili ukinuti od strane Skupštine Brčko Distrikta.
3. Shodno stavu 39 Konačne odluke, međuentitetska granica prestaje da ima pravni značaj na području Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine.
i. U zavisnosti od stavova 6 i 7 ovog naloga i osim u slučajevima propisanim u važećem zakonu Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine koji je u skladu sa Ustavom, ni jedan postupak bilo kog od entiteta ili bilo koje institucije koja je sastavni dio istih, preduzet na dan ili nakon dana izdavanja ovog naloga, neće imati nikakvo pravno dejstvo u Distriktu ili bilo kom dijelu istog.
16. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:
II. NADLEŽNOST SUDA
1. Zajedničke odredbe Član 15.
(1) Osnovni sud po prijemu tužbe ocjenjuje da li je nadležan.
(2) Prilikom ocjenjivanja nadležnosti, sud će uzeti u obzir navode u tužbi i činjenice koje su sudu poznate.
(3) Ako se u toku postupka promijene okolnosti na kojima je zasnovana nadležnost suda, sud koji je bio nadležan u vrijeme podnošenja tužbe ostaje i dalje nadležan i ako bi zbog tih promjena bio nadležan drugi sud.
Član 16. stav (2) (2) Kad sud u toku postupka utvrdi da za rješavanje spora nije nadležan sud u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine (u nastavku teksta: Brčko distrikt), već drugi sud u Bosni i Hercegovini, rješenjem će se oglasiti nenadležnim i nakon pravosnažnosti rješenja kojim se oglasio nenadležnim, sud će bez odlaganja, a najkasnije u roku od 3 dana, ustupiti predmet nadležnom sudu.
2. Nadležnost sudova u sporovima s međunarodnim elementom […] Član 21.
(1) Osnovni sud nadležan je za suđenje kad je njegova nadležnost u sporu s međunarodnim elementom izričito određena zakonom Bosne i Hercegovine ili zakonom Brčko distrikta ili međunarodnim ugovorom.
(2) Ako u zakonu ili u međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe o nadležnosti Osnovnog suda za određenu vrstu sporova, Osnovni sud nadležan je za suđenje u toj vrsti sporova i kad njegova nadležnost proizilazi iz odredaba ovog zakona o mjesnoj nadležnosti.
3. Stvarna nadležnost Član 22.
(1) U parničnom postupku Osnovni sud ima opštu stvarnu nadležnost.
(2) Sud u toku cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi na svoju stvarnu nadležnost.
Nadležnost u sporovima iz radnih odnosa Član 32.
Ako je u sporu iz radnog odnosa tužilac zaposleni, za suđenje je nadležan, pored suda koji je opšte mjesno nadležan za tuženog, i sud na čijem se području rad obavlja ili se obavljao, odnosno sud na čijem bi se području rad mogao obavljati, kao i sud na čijem je području zasnovan radni odnos.
Član 398.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a posebno pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati posebnu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
Član 436.
Do stupanja na snagu posebnog zakona sudovi će u parničnom postupku primjenjivati odredbe članova od 46 do 68 i članova od 79 do 101 Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima (''Službeni list SFRJ'', brojevi 43/82 i 72/82).
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Apelacionog suda broj 96 0 Rs 096851 19 Rsž od 4. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 13. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 18. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant pobija rješenje Apelacionog suda tvrdeći da je tim rješenjem prekršeno njegovo pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i segment suđenja u razumnom roku.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
24. U konkretnom slučaju osporene odluke su se ticale (ne)nadležnosti suda za odlučivanje o apelantovoj tužbi, pa, shodno činjenici da je apelantu onemogućeno suđenje pred redovnim sudovima u Brčko distriktu gdje je obavljao rad, Ustavni sud smatra da se osporene odluke tiču apelantovih građanskih prava. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
A)U odnosu na osporenu odluku
25. Apelant kršenje prava na pristup sudu vidi u proizvoljnoj primjeni odredaba ZPP, tvrdeći da na odredbama čl. 21, 32 i 436 ZPP postoji osnov za stvarnu i mjesnu nadležnost Osnovnog suda. Osnov za stvarnu nadležnost suda, prema apelantovim tvrdnjama, temelji se na vrsti, odnosno karakteru spora pri čemu tvrdi da je pozivanje na teritorijalno važenje relevantnih propisa u kontekstu određivanja stvarne nadležnosti neosnovano, jer ne postoji veza između stvarne nadležnosti i teritorijalnog važenja zakona. Apelant, zbog svega navedenog, smatra da mu je uskraćeno pravo na pravično suđenje u segmentu pristupa sudu.
26. Imajući u vidu iznesene prigovore, Ustavni sud podsjeća da Evropska konvencija izričito i ne pominje pravo na pristup sudu, ali da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) pravo na pristup sudu prvi put objasnio u predmetu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva (vidi, Evropski sud, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 4451/70, 1975. god.) u kojem je, između ostalog, zaključeno da pravo na pravično suđenje uključuje i pravo na pristup sudu koje ne smije biti uslovljeno, odnosno otežano. Evropski sud je, takođe, u svojim brojnim odlukama (vidi, između ostalih, Evropski sud, Kreuz protiv Poljske, odluka iz 2001. god.) usvojio stav da pravo na sud nije apsolutno i da ono može biti podložno implicite dopuštenim ograničenjima, jer pravo na pristup sudu po svojoj naravi zahtijeva regulaciju države. Restrikcije se mogu ticati prava pristupa kao takvog ili njegovih određenih elemenata, npr. javnosti postupka, ili se postupak može ograničiti na utvrđivanje specifičnih pitanja zakona. Štaviše, izvjesne implicite restrikcije primjenjuju se u tom smislu da krivični postupak može biti i okončan bez intervencije suda pod uslovom da ne vodi do formalnog ili činjeničnog utvrđivanja stanja stvari. Vlasti, takođe, mogu odrediti specifična ograničenja pravila pristupa sudu, ali data ograničenja ne smiju ugrožavati pravo pristupa samoj njegovoj suštini i mora biti dovoljno jasno, ili njihove odredbe moraju sadržavati garancije da ne budu pogrešno shvaćene. Zapravo, ograničenja koja se primjenjuju moraju težiti legitimnom cilju, a mora postojati i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići (vidi, između ostalih, Evropski sud, Tinnelly & Sons Ltd. i drugi, te McElduff i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1998. god.).
27. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazivao na značaj Naloga supervizora za Brčko distrikt. „Supervizor za Brčko, koji je istovremeno i zamjenik visokog predstavnika za BiH, dobio je mandat da nadgleda sprovođenje Dejtonskog mirovnog sporazuma na području Brčkog i ovlašćenje da donosi obavezujuće propise i naloge koji imaju veću pravnu snagu u odnosu na bilo koji zakon koji je u suprotnosti s njima“ (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3387/15 od 6. decembra 2017. godine, tačka 50, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Shodno tome, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prilikom odlučenja imao u vidu upravo Nalog supervizora za Brčko distrikt od 4. avgusta 2016. godine kojim su na području Brčko distrikta prestali da važe entitetski zakoni, te je, shodno tome, primjenom odredaba člana 16 stav (2) i člana 22 ZPP, zaključio da taj sud nije stvarno nadležan za rješavanje predmetnog radnog spora koji je trebalo da se razriješi primjenom propisa RS. Osnovni sud se prilikom odlučenja pozvao i na tu sudsku praksu Apelacionog suda (vidi tačku 7 ovo odluke). Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud u cijelosti podržao stav Osnovnog suda pri čemu je apelantove prigovore, koji su gotovo identični ovim iz apelacije, ocijenio neosnovanim. Ustavni sud naglašava da je prilikom odlučenja imao u vidu i dodatno pojašnjenje Apelacionog suda koje je dato u odgovoru na apelaciju (vidi tačku 12 ove odluke), te posebno činjenicu da apelantu suštinski nije ni dovedeno u pitanje pravo na pristup sudu, jer mu je to pravo omogućeno pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci, osim što je apelant nezadovoljan činjenicom da mu to pravo nije omogućeno pred redovnim sudovima u Brčko distriktu. Prema ocjeni Ustavnog suda, konkretno ograničenje težilo je legitimnom cilju, a ono proizilazi iz Naloga supervizora kojim se, radi ukidanja pravnog značaja međuentitetske granice, zahtijeva da se entitetski zakoni koji se primjenjuju u Distriktu zamijene zakonima Distrikta. Shodno tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji i razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići.
28. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjem Apelacionog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u segmentu prava na pristup sudu.
B)Pravo na suđenje u „razumnom roku“
29. Ustavni sud zapaža da apelant predmetni postupak osporava i u odnosu na njegovu dužinu trajanja, pa će Ustavni sud navedeni postupak razmotriti i sa tog aspekta. a)Relevantni principi
30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
31. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
b) Period koji se uzima u obzir
32. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu podnio 8. aprila 2016. godine, a da je postupak o proglašavanju Osnovnog suda nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari pravosnažno okončan 4. februara 2019. godine rješenjem Apelacionog suda. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud ispitati jesu skoro tri godine (dvije godine i 10 mjeseci).
c) Analiza dužine trajanja postupka
33. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se radi o radnom sporu koji je po zakonu hitan (član 398 ZPP). Takođe, Ustavni sud zapaža da se Osnovni sud nakon dvije godine i šest mjeseci proglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje u predmetnoj pravnoj stvari, što je neprihvatljivo dug period za takvu odluku. Navedeno stoga što odredba člana 15 stav (1) ZPP obavezuje sud da po prijemu tužbe ocijeni svoju nadležnost, pri čemu je tuženi već u odgovoru na tužbu istakao prigovor nenadležnosti suda. I pored navedenog, Osnovni sud se tek nakon sprovođenja dokaznog postupka proglasio stvarno nenadležnim, što je sa aspekta suđenja u razumnom roku neprihvatljivo dug period, za šta Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije ponudio nikakvo opravdanje. Dio odgovornosti snosi i apelant, jer je tužbu podnio nenadležnom sudu iako je njemu, odnosno njegovim punomoćnicima, koji su ga kao stručna lica zastupala pred redovnim sudovima, trebalo da bude poznata činjenica da je za razrješenje konkretnog radnog spora bila neophodna primjena propisa RS, a da su Nalogom supervizora od 4. avgusta 2006. godine ukinuti entitetski zakoni. Apelacioni sud je o žalbi odlučio u kratkom roku, tako da teret odgovornosti za dužinu predmetnog postupka u pretežnom dijelu leži na Osnovnom sudu.
34. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
d) Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
35. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.
36. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba ) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Brčko distrikta Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku koje je obezbijeđeno članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak, koji je po zakonu hitan, trajao skoro tri godine (dvije godine i 10 mjeseci), od toga dvije godine i šest mjeseci pred Osnovnim sudom, koji se svojom odlukom proglasio stvarno nenadležnim za odlučivanje o apelantovoj tužbi, i to nakon sprovedenog postupka, što je za takvu procesnu odluku nedopustivo dug period posebno u svjetlu procesnog zakona koji sud obavezuje da po prijemu tužbe ocijeni svoju nadležnost.
38. U odnosu na osporeno rješenje Apelacionog suda, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pristup sudu koje štite član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije kada je osporenim rješenjem apelantu uskraćeno pravo na pristup sudu pred redovnim sudovima Brčko distrikta zbog Naloga supervizora za Brčko distrikt kojim su, radi proglašavanja prestanka pravnog značaja međuentitetske granice u Distriktu, ukinuti propisi entiteta, te kada je takvo ograničenje težilo legitimnom cilju, te kada je proporcionalno cilju kojem se težilo, pri čemu je apelantu pravo na pristup sudu obezbijeđeno kod drugog stvarno i mjesno nadležnog suda u Bosni i Hercegovini.
39. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević