Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2989/19 (O. O.)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Povreda
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Djelotvoran pravni lijek
- Vanredni pravni lijekovi
- Pristup sudu
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Revizija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-2989/19
Apelacija
Odluka o meritumu
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2989/18, rješavajući apelaciju Osmana Okanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Osmana Okanovića.
Utvrđuje se povreda prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 010075 17 Uvp od 13. juna 2019. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Osman Okanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše podnio je 15. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 010075 17 Uvp od 13. juna 2019. godine. Apelant je 2. avgusta 2019. godine i 5. novembra 2020. godine dopunio apelaciju (dostavio apelaciju na propisanom obrascu i popunjenu prema uputama, te traženu dokumentaciju).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda zatraženo je 9. oktobra 2020. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 15. oktobra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem općinskog načelnika Općine Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: tužena) broj 07- 05-454/14 od 21. maja 2014. godine odobren je apelantu pristup traženoj informaciji.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da se tom organu obratio apelant zahtjevom za pristup informacijama, te da je u svom zahtjevu apelant tražio situaciju parcele koja je u njegovom posjedu od 1983. godine, a koja je u periodu od 1976. godine do tada bila u posjedu M.B. Također, ukazano je da je Službi za opću upravu i društvene djelatnosti tužene, na osnovu pisanog traženja od Službe za imovinskopravne, geodetske i katastarske poslove tužene, 21. maja 2014. godine dostavljena tražena informacija, koja čini sastavni dio tog rješenja koje je dostavljeno stranci. Najzad, istaknuto je da je, uzimajući u obzir sve činjenice i okolnosti od značaja za rješavanje predmetnog zahtjeva, a primjenjujući odredbe člana 14. Zakona o slobodi pristupa informacijama u FBiH, riješeno kao u dispozitivu rješenja.
7. Rješenjem općinskog načelnika tužene broj 07-05-454/14 od 7. maja 2015. godine odbijen je apelantov prigovor od 29. maja 2014. godine izjavljen protiv prvostepenog rješenja od 21. maja 2014. godine.
8. U obrazloženju rješenja je istaknuto da apelant u prigovoru od 29. maja 2014. godine ističe da nije dobio kopiju urbanističkog plana za k.č. broj 1142/4, neplodno, gradilište, površine 340 m2, te da je dobio kopiju katastarskog plana za parcelu k.č. broj 1553, površine 340 m2, K.O. Velika Kladuša, ali da je ta parcela manje važna za apelanta od parcele k.č. broj 1142/14, gradilište, površine 340 m2, upisano u zk. ul. broj 606, K.O. Velika Kladuša. Nadalje, ukazano je da prigovor nije osnovan, te da je prilikom razmatranja prigovora koji je izjavio apelant utvrđeno da je 7. februara 2014. godine apelant podnio zahtjev da se dostavi „situacija parcele kuće puta površine parcele 340 m2“, čiji je vlasnik od 1983. godine, da mu je odobren pristup informaciji i u prilogu prvostepenog rješenja dostavljena tražena informacija. Također, utvrđeno je da parcela označena kao k.č. broj 1553, površine 340 m2, K.O. Velika Kladuša, predstavlja novi premjer, dok parcela označena kao k.č. broj 1142/4, gradilište, površine 340 m2, upisana u zk. ul. broj 606 K.O. Velika Kladuša, predstavlja stari premjer i da ova parcela po starom premjeru odgovara parceli k.č. broj 1553 po novom premjeru, odnosno da se radi o istoj parceli.
9. Budući da je apelantu odobren pristup informaciji u cijelosti i da je dostavljena tražena informacija, tj. kopija katastarskog plana za parcelu k.č. broj 1553 K.O. Velika Kladuša, po starom premjeru označena kao k.č. broj 1142/4, gradilište, površine 340 m2, upisana u zk. ul. broj 606 K.O. Velika Kladuša, dakle da se radi o jednoj parceli, s tim što je broj 1553 oznaka parcele po novom premjeru, o čemu podatke vodi katastar tužene, a broj 1142/4 je oznaka parcele po starom premjeru, o čemu podatke vodi Zemljišnoknjižni ured Općinskog suda u Velikoj Kladuši, istaknuto je da je apelantov prigovor neosnovan.
10. Apelant je pred Kantonalnim sudom u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) tužbom pokrenuo upravni spor protiv drugostepenog rješenja, pa je Kantonalni sud Presudom broj 01 0 U 010075 15 U od 3. marta 2017. godine apelantovu tužbu odbio.
11. Apelant je, zatim, podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljnjem tekstu: zahtjev za vanredno preispitivanje) Vrhovnom sudu zbog razloga koje je detaljno naveo i obrazložio sa prijedlogom da se taj zahtjev uvaži, pobijana presuda preinači i riješi tako da se odluke nadležnih organa ponište i da se u potpunosti postupi po njegovom zahtjevu i dostavi tražena informacija.
12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 01 0 U 010075 17 Uvp od 13. juna 2019. godine apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje je odbačen.
13. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da Zakon o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke mogu preduzimati radnje u upravnim sporovima (konkretno za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke). Stoga se, kako je zaključio Vrhovni sud, u smislu člana 55. ZUS-a, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 301b. stav 1. ZPP propisano da stranka može podnijeti reviziju posredstvom opunomoćenika koji je advokat, a da, izuzetno od stava 1. tog člana, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno da za stranku reviziju može podnijeti opunomoćenik koji je, prema odredbama ZPP ili drugog zakona, ovlašten da zastupa stranku i koji ima položen pravosudni ispit (stav 2. člana 301b. ZPP). Zbog toga je Vrhovni sud pozvao apelanta da u ostavljenom roku dostavi dokaz o položenom pravosudnom ispitu uz napomenu da će, u suprotnom, zahtjev odbaciti kao izjavljen od neovlaštenog lica, prema odredbi člana 44. stav 1. ZUS-a. S obzirom na činjenicu da apelant nije dostavio dokaz o položenom pravosudnom ispitu, Vrhovni sud je odbacio kao nedozvoljen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant, u suštini, smatra da mu je osporenim rješenjem prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući pravo na pristup sudu. Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđena i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i zabrana zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant je naveo da je osporeno rješenje doneseno u suprotnosti sa onim što zakon nalaže. Naime, apelant, u suštini, problematizira primjenu navedenih odredaba ZPP i ZUS-a i ukazuje da mu je primjenom tih odredaba onemogućeno da iskoristi pravo koje mu Ustav dozvoljava, a vezano je za pristup informaciji, što mu tužena ne dozvoljava, o njegovom posjedu na nekretnini koju potražuje više od 20 godina. U vezi s tim, apelant ukazuje da mu je rješenjem odobren pristup informaciji, ali da mu nije dostavljeno ono što je on tražio. Najzad, apelant je predložio da Ustavni sud ukine osporeno rješenje i da mu se dostavi ono što je tražio od tužene.
b)Odgovor na apelaciju
15. Vrhovni sud je naveo da je osporeno rješenje doneseno u skladu sa zauzetim stavom Upravnog odjeljenja tog suda, koji je važio do donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine, u skladu s kojom je taj stav promijenjen.
V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:
Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Član 41.
Protiv pravomoćne odluke kantonalnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke […] Vrhovnom sudu Federacije ili kantonalnom sudu.
Vrhovnom sudu Federacije stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog federalnog propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari putem kantonalnog suda.
Kantonalnom sudu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje zbog povrede kantonalnog zakona ili drugih kantonalnih propisa ili zbog povrede pravila federalnog zakona o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.
Zahtjev za vanredno preispitivanje ne može se podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.
Član 42. st. 1. i 2.
Zahtjev za vanredno preispitivanje predaje se na način određen u članu 19. ovog Zakona kantonalnom sudu protiv čije odluke se podnosi zahtjev.
Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana dostavljanja stranci sudske odluke protiv koje se podnosi zahtjev.
Član 44. stav 1.
Nedozvoljen ili neblagovremen zahtjev iz člana 41. ovog Zakona ili zahtjev koji je podnijelo neovlašteno lice, nadležni sud odbacit će rješenjem.
Član 46.
Nadležni sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz člana 41. ovog Zakona.
Presudom kojom zahtjev iz stava 1. ovog člana uvažava, nadležni sud može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnesen zahtjev.
Ako Vrhovni sud Federacije ukine sudsku odluku, predmet vraća kantonalnom sudu čija je odluka ukinuta, a ako kantonalni sud ukine sudsku odluku predmet vraća vijeću iz stava 3. člana 42. ovog Zakona, odnosno sudiji pojedincu čija je odluka ukinuta. Taj sud, odnosno vijeće ili sudija pojedinac dužni su da izvedu sve procesne radnje, da rasprave pitanja na koja im je ukazao nadležni sud i da donesu odgovarajuću odluku.
Ostale odredbe postupka Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 237. stav 1.
(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku 30 dana od dana dostave prijepisa presude.
Član 247. st. (1) i (2) (1) Nedozvoljenu reviziju odbacit će revizijski sud rješenjem, kao i nepravovremenu ili nepotpunu reviziju, ako to, u granicama svojih ovlaštenja, nije učinio prvostepeni sud.
(2) Revizija je nedozvoljena ako nije izjavljena putem punomoćnika iz člana 301b. ovog zakona, ako ju je izjavila osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije, ili osoba koja je odustala od revizije, ili ako osoba koja je izjavila reviziju nema pravni interes za podnošenje revizije, ili ako je revizija izjavljena protiv presude protiv koje se po zakonu ne može podnijeti.
Član 301b.
(1)Stranka može podnijeti reviziju putem punomoćnika koji je advokat.
(2)Izuzetno od stava 1. ovog člana, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao punomoćnik osoba koja je prema odredbama ovog ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati je u tom svojstvu iako nije advokat, ako ima položen pravosudni ispit.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju apelacijom se osporava Rješenje Vrhovnog suda broj 01 0 U 010075 17 Uvp od 13. juna 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 10. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 15. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
22. Apelant osporava rješenje Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tim rješenjem, u suštini, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu. Osim toga, apelant navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i zabrane zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije.
23. Ustavni sud, u pogledu primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije, zapaža da predmetni upravni i sudski postupak u kojem se odlučivalo o apelantovim zakonskim pravima na pristup informacijama pokreće pitanja prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije. U okviru toga se pojavilo pitanje efektivnosti pravnog lijeka propisanog zakonom – zahtjeva za vanredno preispitivanje u upravnom sporu.
24. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud u svojoj praksi zaključio da je taj sud najpozvaniji dati pravnu kvalifikaciju činjenica iznesenih u aplikaciji i da nije ograničen, niti vezan za aplikantovu ili vladinu pravnu kvalifikaciju. Na osnovu principa iura novit curia, Evropski sud je, na vlastitu inicijativu, razmatrao aplikacije u odnosu na članove i stavove Evropske konvencije na koje se aplikanti nisu bili pozvali, pa čak i u odnosu na odredbe koje je bio proglasio nedopustivim uz istovremeni zaključak da je aplikacija dopustiva prema drugoj odredbi. Ovo zato što Evropski sud smatra da su za pravnu kvalifikaciju navoda iznesenih u aplikaciji odlučne činjenice koje su u njoj navedene, a ne samo pravni osnov na koji se aplikant pozvao (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Şerife Yiğit protiv Turske, presuda od 2. novembra 2010. godine, tač. 51-52. sa daljnjim referencama). Sličnu praksu ima i Ustavni sud u situacijama kada se apelant pozove na jedno pravo, a činjenice i argumenti koje iznese ukazuju na moguće kršenje nekog drugog ustavnog prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 10/16 i na www.ustavnisud.ba).
25. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, Ustavni sud će najprije ispitati navode o povredi prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. uz Evropsku konvenciju.
Pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.[…]
28. Član 13. Evropske konvencije glasi:
Svako kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na djelotvoran pravni lijek pred domaćim vlastima, bez obzira na to da li su povredu učinile osobe koje su postupale u službenom svojstvu.
29. Ustavni sud uočava da je predmetni postupak okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda kojim je odbačen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje (koji je apelant lično podnio protiv presude Kantonalnog suda) kao podnesen od neovlaštenog lica. S tim u vezi, Ustavni sud uočava da je Vrhovni sud kao razloge za odbacivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje naveo da ZUS ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke same mogu preduzimati radnje u upravnim sporovima, te da se u ovoj pravnoj stvari, u smislu člana 55. ZUS-a, shodno primjenjuju odgovarajuće odredbe ZPP, odnosno da stranka može podnijeti reviziju samo posredstvom opunomoćenika koji je advokat, ili izuzetno sama ukoliko posjeduje položen pravosudni ispit, te da je, a priori, odbacio apelantov zahtjev. Dakle, u okviru predmetnog postupka se pojavilo pitanje efektivnosti pravnog lijeka propisanog zakonom - zahtjeva za vanredno preispitivanje u upravnom sporu.
30. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je o istom pravnom pitanju raspravljao u Odluci broj AP 5055/18 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je identične apelantove navode razmotrio sa aspekta povrede prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Ustavni sud je u navedenoj odluci naveo sljedeće: „U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je u ZUS-u propisan zahtjev za vanredno preispitivanje kao jedan od pravnih lijekova koji se može koristiti u upravnom sporu. U članu 41. ZUS-a eksplicitno je propisano da ovaj zahtjev može podnijeti 'stranka' protiv pravosnažne odluke donesene u upravnom sporu. Također, ZUS propisuje način na koji se zahtjev za vanredno preispitivanje podnosi (član 42), te postupak po zahtjevu za preispitivanje (čl. 43-46). Odredbe o postupku uključuju i mogućnost odbacivanja zahtjeva ako ga je podnijelo neovlašteno lice (član 44. stav 1), ali i mogućnost meritornog odlučivanja u slučaju da je zahtjev dozvoljen. Meritorno odlučivanje uključuje mogućnost suda da odbije ili da usvoji zahtjev. Ako usvoji zahtjev, onda sud može preinačiti osporenu odluku, ili je ukinuti i vratiti na ponovno odlučivanje (član 46).“ Zatim, Ustavni sud je ukazao: „Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da ZUS 'ne sadrži odredbe kojima se propisuju uvjeti pod kojima stranke' mogu izjaviti ovaj pravni lijek, pa se, na osnovu člana 55. ZUS-a, pozvao na odredbe ZPP koje reguliraju pitanje ko je lice ovlašteno za podnošenje revizije. Međutim, Vrhovni sud u obrazloženju osporenog rješenja nije posebno obrazložio ovakav stav. Najprije, nije obrazloženo zašto je, uprkos odredbama čl. 41-46. ZUS-a, sud zaključio da taj zakon ne sadrži odredbe o uvjetima za podnošenje zahtjeva za vanredno preispitivanje, pa se može zaključiti da je taj stav proizvoljan. Osim toga, u odnosu na shodnu primjenu odredaba ZPP o zastupanju, u osporenom rješenju je, također, izostalo obrazloženje zbog čega sud smatra da je takva shodna primjena opravdana ako se imaju u vidu navedene odredbe ZUS-a. […] Naime, ZUS u članu 55. jasno propisuje shodnu primjenu 'odgovarajuće odredbe' ZPP samo ako ZUS 'ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima'. Međutim, kako je Ustavni sud već naveo, članom 41. je propisano da zahtjev za vanredno preispitivanje može izjaviti 'stranka', dakle, svaka stranka bez ograničenja. Takvo je i rješenje u ZPP u odnosu na podnošenje revizije (član 237. stav 1), ali kasnijim izmjenama i dopunama ZPP precizirani su uvjeti koje 'stranke' koje izjavljuju reviziju moraju ispuniti da bi se smatrale licem ovlaštenim za podnošenje revizije (čl. 247. stav 2. i 301.b ZPP). Dakle, ograničenja parnične sposobnosti stranke za izjavljivanje revizije u parničnom postupku eksplicitno su propisana zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 382/17 ispitivao ograničenje prava na pristup sudu u vezi s tim ko može izjaviti reviziju, te da je zaključio da su uvjeti za izjavljivanje revizije propisani zakonom značajno izmijenjeni, što zahtijeva 'podizanje stepena stručnosti zastupanja pred najvišom sudskom instancom u entitetima, odnosno efikasniji i stručniji rad prilikom korištenja revizije kao vanrednog pravnog lijeka, što je bilo i nužno s obzirom na dodatne zakonske izmjene u vezi sa dopuštenosti revizije'“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 382/17 od 10. maja 2017. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 39/17, tač. 32-33).
32. U tom smislu Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio sljedeće: „Međutim, za razliku od ZPP, ZUS nije pretrpio bilo kakve izmjene u vezi sa općim uvjetima za izjavljivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje (član 41) i, naročito, u njemu nisu propisana bilo kakva ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje ovog pravnog lijeka. Stoga, nije jasno zbog čega je Vrhovni sud smatrao da se u takvom slučaju može primijeniti analogija sa odredbama koje se tiču ograničenja parnične sposobnosti stranaka za izjavljivanje revizije za koju su opći uvjeti drugačiji, odnosno strožiji. Stoga, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbu člana 55. ZUS-a, budući da je pitanje parnične sposobnosti za izjavljivanje zahtjeva za vanredno preispitivanje eksplicitno propisano u članu 41. stav 1. ZUS-a, pa nema mjesta za shodnu primjenu ZPP. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je odbacivanjem apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje zbog toga što ne ispunjava uvjete koji moraju biti ispunjeni prema ZPP za izjavljivanje revizije, i to u situaciji kada ZUS eksplicitno daje pravo 'stranci' da izjavi taj pravni lijek, Vrhovni sud inače djelotvoran pravni lijek učinio nedjelotvornim tako što je apelantu proizvoljno onemogućio pristup tom lijeku. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.“
33. Dovodeći navedene stavove iz citirane Odluke broj AP 5055/18 od 15. januara 2020. godine u vezu sa okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su oni u cijelosti primjenjivi i u konkretnom slučaju. Slijedom navedenog, imajući u vidu stavove izražene u Odluci broj AP 5055/18 u pogledu navedenog pitanja, te sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud je ustanovio da je odbacivanjem apelantovog zahtjeva za vanredno preispitivanje analognom primjenom ZPP kojim se ograničava parnična sposobnost stranke da izjavi reviziju, budući da takvo ograničenje nije propisano u ZUS-u koji sadrži odredbe o tome ko i kako može izjaviti zahtjev za vanredno preispitivanje, Vrhovni sud inače djelotvoran pravni lijek učinio nedjelotvornim tako što je apelantu proizvoljno onemogućio pristup tom pravnom lijeku. Stoga je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. S obzirom na to da je utvrđeno kršenje prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno ispitivati navode o kršenju ostalih prava na koja se apelant pozvao. VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada sud odbaci zahtjev za vanredno preispitivanje analognom primjenom ZPP kojim se ograničava parnična sposobnost stranke da izjavi reviziju, budući da takvo ograničenje nije propisano u ZUS-u koji sadrži odredbe o tome ko i kako može izjaviti zahtjev za vanredno preispitivanje, pa je primjena člana 55. ZUS-a proizvoljna.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević