Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3348/20 (V.M.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3348/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3348/20, rješavajući apelaciju V. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 Rs 054127 18 Rev od 17. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. V. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Z.O.U. "Raguž" - advokati Marko Raguž i Danijel Raguž iz Stoca, podnio je 9. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 56 0 Rs 054127 18 Rev od 17. marta 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi: da je ništava odluka uprave tuženog (JP Elektroprivreda HZ HB d.d. Mostar) od 18. juna 2009. godine o usvajanju Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o plaćama od 18. juna 2009. godine, da je ništavo rješenje tuženog o otkazu ugovora o radu apelanta sa ponudom sklapanja novog ugovora od 1. jula 2009. godine, da je ništav ugovor o radu sklopljen između apelanta i tuženog od 6. jula 2009. godine, da je ništava odluka o otkazu ugovora o radu sa ponudom izmijenjenog ugovora o radu od 1. oktobra 2009. godine, da je ništav ugovor o radu sklopljen između apelanta i tuženog od 18. oktobra 2009. godine, da je na snazi ugovor o radu od 6. juna 2008. godine sklopljen između apelanta i tuženog po važećem Pravilniku o izmjenama i dopunama Pravilnika o plaćama od 23. aprila 2008. godine, kao i da se obaveže tuženi na ime razlike plaće za period od 18. juna 2009. zaključno sa 11. januarom 2013. godine i za period od 1. aprila 2013. zaključno sa 20. majem 2016. godine isplati apelantu iznos od 265.486,80 KM, te da na ime razlike naknade regresa za godišnji odmor za 2014. i 2015. godinu isplati apelantu iznos od 5.188,97 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je uprava tuženog 18. juna 2009. godine donijela Pravilnik o izmjenama i dopunama Pravilnika o plaćama (u daljnjem tekstu: sporni Pravilnik) kojim su izmijenjene odredbe Pravilnika o plaćama iz 2008. godine, a koje izmjene se u najvećoj mjeri tiču pitanja plaća i drugih primanja iz radnog odnosa, te da je tuženi u utuženom periodu apelantu, kao svom zaposleniku plaću i ostala utužena potraživanja vršio u skladu sa važećim ugovorom o radu i spornim Pravilnikom. Vrhovni sud je naveo da je rješenjem tuženog od 1. jula 2009. godine apelantu otkazan raniji ugovor o radu sa ponudom za sklapanje novog ugovora o radu, da su apelant i tuženi sklopili novi ugovor o radu 6. jula 2009. godine, da je 1. oktobra 2009. godine tuženi donio odluku o otkazu ugovora o radu apelantu sa ponudom za zaključenje izmijenjenog ugovora o radu, te da su apelant i tuženi sklopili izmijenjeni ugovor o radu 18. oktobra 2009. godine. Vrhovni sud je naveo da sporni Pravilnik nije osporavan od strane, zakonom o radu, za to ovlaštenih lica, te da apelantu ne pripada pravo da traži od suda oglašavanje nevažećom odluke o usvajanju spornog Pravilnika koji je donijela uprava tuženog, jer nije dokazao da je sindikalni povjerenik (član 107. Zakona o radu). Vrhovni sud je naveo da je sporni Pravilnik i dalje na snazi, da je pravno valjan i da obavezuje poslodavca i zaposlenike, te da zaposlenici tuženog svoja prava iz radnog odnosa ne mogu ostvarivati na osnovu Pravilnika o plaćama iz 2008. godine (a što traži apelant), jer više nije na snazi. Vrhovni sud je naveo i da je protekao prekluzivni rok iz člana 103. stav 3. Zakona o radu, jer apelant zahtjev za zaštitu prava svojih iz radnog odnosa nije podnio u zakonom propisanom roku od jedne godine od donošenja odluka kojima je odlučivano o njegovom radno pravnom statusu odnosno od saznanja za iste. Vrhovni sud je naveo da su odluke tuženog (rješenja i ugovori) kojima je odlučivano o radno pravnom statusu apelanta donesene u periodu od 1. jula do 18. oktobra 2009. godine (apelant ne spori da je bio upoznat sa tim odlukama), dok je apelant tužbu kojom osporava zakonitost istih podnio 27. juna 2012. godine. Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud odbio apelantove tužbene zahtjeve, pa je odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a Ustavni sud u ovakvom obrazloženju ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3348/20 (V.M.) | Sudska praksa | Aktio