Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5011/19 (N. G.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5011/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-5011/19, rješavajući apelaciju Nudžeima Gvozdena, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nudžeim Gvozden zbog nemogućnosti realizacije potraživanja utvrđenog pravosnažnom i izvršnom Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 061285 18 P3 od 22. januara 2019. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Nudžeim Gvozden (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 30. decembra 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nemogućnosti realizacije potraživanja utvrđenog pravosnažnom i izvršnom Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 061285 18 P3 od 22. januara 2019. godine. Činjenično stanje

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 061285 18 P3 od 22. januara 2019. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 061285 19 Gž 3 od 27. septembra 2019. godine utvrđeno je da postoji apelantovo novčano potraživanje prema tuženom (UPI Šumaprodukt d.d. Sarajevo, u stečaju) koje se sastoji od neisplaćenih plata, u iznosima detaljno navedenim u izreci presude.

3. Iz stanja spisa proizilazi da je nad tuženim prije donošenja navedenih presuda otvoren stečajni postupak, koji je u toku pred Općinskim sudom i vodi se pod brojem 65 0 St 035914 08 St. Nadalje proizilazi da apelant u stečajnom postupku nije realizovao potraživanja prema tuženom koja su utvrđena navedenim sudskim odlukama.

Apelacioni navodi

4. Apelant smatra da mu je zbog nemogućnosti realizacije potraživanja koja su utvrđena navedenim pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj je uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant ukazuje da se nad imovinom tuženog dugo vremena vodi stečajni postupak, te da je neizvjesno da li će i kada namiriti svoje potraživanje. Apelant ističe da je tuženi sada u nadležnosti Ministarstva privrede Kantona Sarajevo, pa slijedi da je za namirenje njegovog potraživanja odgovorna Vlada Kantona Sarajevo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.

6. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

7. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u konkretnom slučaju odnosi na nemogućnost reazlizacije pravosnažne i izvršne sudske odluke na teret UPI Šumaprodukt d.d. Sarajevo, u stečaju, za koga apelant ističe da je sada u nadležnosti Ministarstva privrede Kantona Sarajevo. Dakle, u konkretnom slučaju apelant smatra da bi njegovo potraživanje trebala da izmiri Vlada Kantona Sarajevo, u čijoj je nadležnosti Ministarstvo privrede Kantona Sarajevo.

8. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Bahrija Muminović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, koji se inter alia odnosio i na nemogućnost realizacije potraživanja iz radnog odnosa utvrđenih presudom čije se neizvršenje osporava predmetnom apelacijom, zauzeo stanovište: „U predmetnom slučaju Sud zapaža da su aplikanti istaknuli da bi se vlasnici poduzeća o kojima je riječ (odnosno, Federacija Bosne i Hercegovine u slučaju Krivaje, Tuzlanski kantonu slučaju TTU, i Grad Mostar u slučaju Sigurnosti) trebali smatrati odgovornima za dugove poduzeća, uključujući i dugove po presudama u njihovu korist. Oni su tako ustvari pozvali Sud da skine korporativni veo u pogledu ovih poduzeća. U tom smislu, aplikanti između ostalog navode da su vlasti o kojima je riječ zloupotrijebile korporativnu formu i imovinu poduzeća. Sud dalje primjećuje da se prema domaćem zakonu (vidi tačku 61. gore u tekstu) može pokrenuti parnični postupak za podizanje korporativnog vela u takvim okolnostima. Kako je gore već navedeno, postojanje puke sumnje u izglede na uspjeh pravnog lijeka koji nije očito uzaludan nije valjan razlog za propust da se on iskoristi.... Konačno, u pogledu argumenta da bi prigovor vlade trebalo odbiti jer je Ustavni sud proglasio apelacije gđe Muminović, g. Bradarića i g. Iveljića dopuštenima i razmatrao njihove predmete u meritumu, Sud zapaža da su razmatrane i proglašene dopuštenima samo njihove pritužbe o dužini postupka (vidi tačke 19., 27. i 37. gore u tekstu). Ustavni sud se nije bavio pitanjem da li bi dugove po presudama u korist aplikanata trebalo pripisati državi, što znači i naplatiti od države, što je suština ovog slučaja pred Sudom. Tako se ovaj dio predmeta mora odbaciti u skladu sa članom 35. stavovi 1. i 4. Konvencije zbog neiscrpljivanja domaćih pravnih lijekova…“ (vidi Evropski sud, Bahrija Muminović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 27. novembra 2018. godine, aplikacija broj 14738/16). Imajući u vidu navedenu praksu Evropskog suda, koju Ustavni sud dosljedno podržava, kao i činjenicu da apelant nije pokrenuo postupak „podizanja korporativnog vela“, odnosno nije, na osnovu odredaba člana 54. Zakona o parničnom postupku, podnio deklaratornu tužbu u parničnom postupku s ciljem utvrđivanja da su u konkretnom slučaju bili ispunjeni uslovi propisani odredbama člana 5. Zakona o privrednim društvima kako bi Ministarstvo privrede Kantona Sarajevo u čijoj je nadležnosti sada tuženi tj. Vlada Kantona Sarajevo bila odgovorna za izmirenje predmetnih potraživanja, Ustavni sud zaključuje da apelant u konkretnom slučaju nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1467/17 od 11. juna 2019. godine, AP-7448/18 od 25. juna 2019. godine, te AP-4372/18 od 15. jula 2020. godine dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), gdje je dosljedno podržao navedenu praksu Evropskog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da apelant u konkretnom slučaju nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu, te je iz tog razloga predmetna apelacija nedopustiva.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5011/19 (N. G.) | Sudska praksa | Aktio