Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3275/20 (A. R.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3275/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3275/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Ana Radonjić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ana Radonjić protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 022482 20 Rev 2 od 3. jula 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Ana Radonjić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Gradiške, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović iz Gradiške, podnijela je 3. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 022482 20 Rev 2 od 3. jula 2020. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 022482 15 P 2 od 29. septembra 2016. godine (vrijednost spora 20.000,00 KM) odbijen je zahtjev P.R. (kao prvotužioca) i apelantkinje (kao drugotužiteljke) da se utvrdi da je pravno valjan i da proizvodi pravno dejstvo ugovor o doživotnom izdržavanju od 25. avgusta 1980. godine i aneks tog ugovora od 12. marta 1983. godine, zaključen između J.R. (prednice tužene S.T.) kao primaoca izdržavanja i D.R. (prednika apelantkinje) kao davaoca izdržavanja, te da nekretnine obuhvaćene predmetnim ugovorom i njegovim aneksom, a pobliže označene izrekom prvostepene presude, nisu mogle ući u ostavinsku masu iza primaoca izdržavanja, već da čine ostavinsku masu davaoca izdržavanja, pa da se na tim nekretninama apelantkinji, kao testamentarnom nasljedniku iza davaoca izdržavanja utvrdi pravo svojine sa 1/1 dijela, što bi tužena bila dužna priznati i dozvoliti da se apelantkinja upiše u katastru nekretnina sa 1/1 dijela, a u protivnom da će upis biti izvršen na osnovu presude. Obavezani su prvotužilac i apelantkinja da tuženoj solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 5.018,00 KM.

3. Odlučujući o žalbi prvotužioca i apelantkinje izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 29. septembra 2016. godine, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 72 0 P 022482 17 Gž 2 od 23. maja 2017. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

4. Odlučujući o reviziji prvotužioca i apelantkinje izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 23. maja 2017. godine, Vrhovni sud je Rješenjem 72 0 P 022482 20 Rev 2 od 3. jula 2020. godine odbacio predmetnu reviziju kao nedozvoljenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 237. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM. Vrhovni sud je dalje naveo da je, u slučajevima kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos (kao u predmetnom postupku), vrijednost predmeta spora mjerodavna za ocjenu prava na reviziju ona koju je tužilac označio u tužbi, odnosno ona koju je sud brzo i na pogodan način utvrdio najkasnije na pripremnom ročištu. Vrhovni sud je ukazao da su u predmetnoj tužbi prvotužilac i apelantkinja vrijednost predmeta spora označili iznosom od 20.000,00 KM, te da vrijednost predmeta spora nije mijenjana ni onda kada je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZPP (kojim je propisano da se pravosnažna presuda može pobijati revizijom samo ako njena vrijednost prelazi iznos od 30.000,00 KM, umjesto dotadašnjih 10.000,00 KM). Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju iznos označen kao vrijednost predmeta spora ne prelazi vrijednost od 30.000,00 KM iz čega slijedi da ni vrijednost presude koja se pobija revizijom ne prelazi tu vrijednost, što reviziju čini nedopuštenom u smislu naprijed citirane zakonske odredbe. Vrhovni sud je također naveo da to znaju i prvotužilac i apelantkinja, pa pozivajući se na odredbe člana 237. stav (3) tačka 2) ZPP, ističu da o reviziji ipak treba odlučiti. Vrhovi sud je u vezi s tim ukazao da, međutim, prvotužilac i apelantkinja ne postavljaju određeno materijalnopravno ili procesnopravno pitanje o kojem bi trebalo odlučiti, pa posljedično tome i ne objašnjavaju zašto bi odlučivanje o njihovoj reviziji bilo važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Apelacioni navodi

5. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te od Ustavnog suda traži da ukine odluku Vrhovnog suda i predmet vrati tom sudu na ponovno suđenje.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. Ustavni sud zapaža da apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.

8. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena kao nedozvoljena apelantkinjina revizija izjavljena protiv drugostepene presude, te da kao takvo ne predstavlja efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostepena presuda, koju apelantkinja nije osporila predmetnom apelacijom. Dakle, apelantkinja u konkretnom slučaju osporava odluku Vrhovnog suda kojom se odlučivalo samo o procesnim pitanjima tj. ispunjenosti formalnih zakonskih uslova za izjavljivanje revizije. Iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom (za razliku od drugostepene presude kao konačne odluke) nije odlučivalo o „građanskim pravima ili obavezama“ apelantkinje u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Budući da se, dakle, osporenim rješenjem odlučivalo samo o procesnim pitanjima, Ustavni sud ukazuje da se tim rješenjem nije odlučivalo ni o apelantkinjinim imovinskim pravima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi apelantkinje o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3275/20 (A. R.) | Sudska praksa | Aktio