Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3368/20 (M. B. i M. B.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Dosjelost
  • Nasljedstvo
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dioba
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3368/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3368/20, rješavajući apelaciju Milorada Bošnjaka i Mladena Bošnjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Bošnjaka i Mladena Bošnjaka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 028526 19 Rev od 5. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 028526 18 Gžod 4. januara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 028526 16 P 2 od 2. februara 2018.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Bošnjak i Mladen Bošnjak (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Ljubuškog, koje zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 12. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 028526 19 Rev od 5. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 028526 18 Gž od 4. januara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 028526 16 P 2 od 2. februara2018.godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da u zajednicu nekretnina parničnih stranaka ulazi i nekretnina, bliže označena u izreci prvostepene presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), te se nalaže fizička dioba te nekretnine sa ostalim nekretninama iz zajednice nekretnina parničnih stranaka, a koja će se raspodijeliti na nasljednike u skladu sa Zakonom o nasljeđivanju i to na način da apelantima pripadne ukupno od po ¼ nekretnina, te tuženima (V.B. i N.B.) ukupno od po ¼; da se utvrdi da su apelanti posjednici osnovom nasljeđivanja, faktičke diobe i građenja sa dijelom od po ½ šest nekretnina, bliže označenih u izreci prvostepene presude, i te nekretnine ne ulaze u zajednicu nekretnina parničnih stanaka, da se slijedom prednjeg utvrđenja u katastarskom operatu imaju upisati sa djelom od po ½, te da su tuženi dužni trpiti upis posjeda apelanata uz istodobno brisanje tuženih iz posjedovnih listova; da se utvrdi da su apelanti posjednici osnovom nasljeđivanja, faktičke diobe i građenja sa dijelom od po ½ dijela nekretnine, bliže označene u izreci prvostepene presude, pa se slijedom prednjeg utvrđenja nakon izvršenog cijepanja nekretnine prema skici vještaka geodete apelanti u katastarskom operatu imaju upisati sa dijelom od po 1/2, te su tuženi dužni trpiti navedeni upis posjeda apelanata uz istovremeno brisanje tuženih iz posjedovnih listova. Također, odbijen je alternativni tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su apelanti osnovom usmenog ugovora o diobi postignutog između M.B. i A.B. od prije više od 30 godina, te pismenog ugovora o diobi između oca tuženih i apelanata od 31. oktobra 2013. godine koji je u pretežnom djelu izvršen razvrgli zajednicu nekretnina na način da su apelanti stekli pravo posjeda i vlasništva na nekretninama, nekretnine i udjeli posjeda i vlasništva apelanata na njima bliže navedeni u izreci prvostepene presude, i te nekretnine ne ulaze u zajednicu nekretnina parničnih stranaka, da se slijedom prednjeg utvrđenja u katastarskom operatu imaju upisati sa svojim udjelima, te da su tuženi dužni trpiti upis posjeda apelanata uz istovremeno brisanje tuženih iz posjedovnih listova. Osim toga, usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženih kojim su tražili da se utvrdi da su tuženi vlasnici predmetne nekretnine, i time predmetna nekretnina ne ulazi u predmet diobe između apelanata i tuženih, da su apelanti dužni trpiti da se tuženi upišu kao vlasnici predmetne nekretnine u dijelu l/1, te su obavezani apelanti da tuženim naknade troškove postupka u iznosu od 4.940,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je troškove parničnog postupka dosudio tuženim u skladu sa članom 386. stav 1. članom 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i Advokatskom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa), uzimajući pri tome u obzir zbir vrijednosti i tužbenog i protivtužbenog zahtjeva (54.000,00 KM), te je tuženima priznao na ime: sastava odgovora na tužbu 852,00 KM, sastava protivtužbe 240,00 KM (uvećano za 20% po osnovi zastupanja drugog klijenta, član 27. Tarife), zastupanja na pripremnom ročištu 852,00 KM, zastupanja na uviđaju 852,00 KM, zastupanja na glavnoj raspravi 852,00 KM i na dva nastavka glavne rasprave po 426,00 KM, takse na protivtužbu i takse na presudu po 200,00 KM, ukupno 4.940,80 KM, te da je na troškove postupka dosudio zakonske zatezne kamate shodno članu 277. Zakona o obligacionim odnosima.

4. U obrazloženju drugostepene odluke drugostepeni sud je, između ostalog, naveo da je pravilno prvostepeni sud usvoji protivtužbeni zahtjev tuženih, jer iz provedenih dokaza u spisu proizlazi da je otac tuženih predmetnu nekretninu kupio 1963. godine pa su tako tuženi dosjelošću preko pravnog prednika stekli suvlasništvo na predmetnoj nekretnini, zbog čega predmetna nekretnina i ne može biti predmet diobe sa apelantima. Drugostepeni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud shodno uspjehu stranaka u sporu i Tarifi utvrdio i dosudio tuženim troškove postupka.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su apelanti protiv tuženih podnijeli prvostepenom sudu 12. novembra 2014. godine prijedlog za fizičku diobu nekretnina, bliže navedenih u izreci prvostepene odluke (član 38. stav 1. Zakona o stvarnim pravima), te da je vanparnični sud rješenjem od 30. juna 2015. godine prekinuo postupak diobe, jer je među strankama sporno da li predmetna nekretnina ulazi u diobnu masu zbog čega je apelante uputio na parnicu. Vrhovni sud je naveo da je predmetnu nekretninu kupio otac tuženih šezdeset i neke godine i da je ona od tada imovina tuženih, te da nije bilo diobe nekretnina između prednika parničnih stranaka. Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi odbili primarni i sekundarni tužbeni zahtjev apelanata, jer nisu dokazali tvrdnju da je među strankama izvršena fizička dioba nekretnina na osnovu koje diobe bi apelantima pripale određene nekretnine ili dijelovi pojedinih nekretnina (fizička dioba) u isključivo vlasništvo i posjed (član 37. stav 3. Zakona o stvarnim pravima).Vrhovni sud je naveo da samovoljno zidanje suhozida i postavljanje željezne mreže kroz određene nekretnine od strane oca apelanata (ili samih apelanata) nije dokaz o postojanju diobe, niti da se za tako ograđeni dio parcele može uzeti da je počela teći dosjelost za stjecanje prava vlasništva (član 58. Zakona o stvarnim pravima), jer je za stjecanje prava vlasništva potreban savjestan i zakonit posjed. Vrhovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da ne postoji uvjet savjesnosti, jer su apelanti i njihov prednik znali da ne postoji isključivo vlasništvo nad nekretninama koje bi im davalo pravo cijepanja ili izdvajanja bez saglasnosti drugih suvlasnika, niti je takav posjed zakonit jer ne postoji pravni osnov za takvo što (nema sporazuma o diobi). Vrhovni sud je naveo da nema osnova ni za sticanje prava vlasništva građenjem (član 59. Zakona o stvarima pravima), jer na parcelama koje su predmet diobe nije ništa građeno. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili člana 386. Zakona o parničnom postupku kada su obavezali apelante na naknadu troškova postupka tuženim, jer su apelanti u cijelosti izgubili spor, a visina troškova je odmjerene u skladu sa Tarifom i vrijednosti predmeta spora (član 12. Tarife). Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti navode da je „sud pogrešno zaključuje da između stranaka i njihovih prethodnika nije bilo pismenog sporazuma“, te ističu da „apelantima nije sporno da su tuženi i njihovi prednici radili predmetnu nekretninu, ali sud donosi odluku da su tuženi dosjelošću od svoga oca stekli pravo vlasništva nad istoj shodno članu 58. Zakona o stvarnim pravima, ali apelante odbija sa istim tvrdnjama na drugim nekretninama“. Apelanti navode da „sud ne može dosuditi shodno Tarifi maksimalnu radnju već eventualno radnju po čl. 12. i 13. Tarife iznos od 720,00 KM, da uvećanje troškova od 20 % nikako ne može biti određeno zbog činjenice da je Vrhovni sud FBiH u predmetu broj 63 0 P 004422 11 Rev od 19. marta 2013. godine zauzeo stav kada je neizbježno da se sa druge strane nalazi više osoba koji predstavljaju nužne suparničare, te da sud nije mogao shodno članu 13. stav 4. tačka a Tarife da odredi uviđaj u punoj radnji budući da istom pripada 75% pravne radnje.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje redovnih sudova u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3368/20 (M. B. i M. B.) | Sudska praksa | Aktio