Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1241/19 (Udruženje građana „Centar za informativnu dekontaminaciju mladih“)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Povreda
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Kleveta
- Miješanje
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Ponavljanje postupka
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Sloboda izražavanja
- Internet
- Proporcionalnost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1241/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1241/19, rješavajući apelaciju Udruženja građana „Centar za informativnu dekontaminaciju mladih“, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (1) i stav (3) tačka h), člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Udruženja građana „Centar za informativnu dekontaminaciju mladih“.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 233211 17 Gž od 24. decembra 2018. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Banjoj Luci koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 10 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Banjoj Luci da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Udruženja građana „Centar za informativnu dekontaminaciju mladih“ podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci br. 71 0 Mal 233211 19 Gvlž od 12. decembra 2019. godine i 71 0 Mal 233211 19 Gvl od 6. juna 2019. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Udruženje građana „Centar za informativnu dekontaminaciju mladih“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koje zastupa Biljana Radulović, advokat iz Banje Luke, podnijelo je 15. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 233211 17 Gž od 24. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 233211 16 Mal 2 od 17. marta 2017. godine.
2. Dopunom apelacije od 31. decembra 2019. godine apelant je osporio rješenja Okružnog suda br. 71 0 Mal 233211 19 Gvlž od 12. decembra 2019. godine i 71 0 Mal 233211 19 Gvl od 6. juna 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i od Nikole Špirića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 24. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 4. i 10. avgusta 2020. godine. Tužilac u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Mal 233211 16 Mal 2 od 17. marta 2017. godine usvojen je tužiočev tužbeni zahtjev, pa je apelant obavezan da tužiocu na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova nastalih usljed povrede ugleda i časti koje je pretrpio zbog klevete prenijete na internet portalu „Buka“ u izdanju od 15. februara 2016. godine u tekstu pod naslovom „Hoće li Nikola Špirić da odgovara?“, u izdanju od 22. februara 2016. godine i u tekstu pod naslovom „Po naredbi Tužilaštva BiH SIPA provjerava Nikolu Špirića“, u izdanju od 23. februara 2016. godine pod naslovom „Promijenio pet stranaka i postao bogataš“ (u daljnjem tekstu: sporni tekstovi), isplati iznos od 5.000,00 KM s kamatama i troškovima postupka kako je precizirano u izreci presude.
7. U obrazloženju je navedeno da je tužilac u tužbi naveo da je apelant kao izdavač na internet portalu „Buka“ u izdanju od 15. februara 2016. godine objavio tekst pod naslovom „Hoće li Nikola Špirić da odgovara?“, pozivajući se na izvor „Faktor“, da je u izdanju od 22. februara 2016. godine objavio tekst pod naslovom „Po naredbi Tužilaštva BiH SIPA provjerava Nikolu Špirića“, pozivajući se na izvor „Klix.ba“, dok je u izdanju od 23. februara 2016. godine objavio tekst pod naslovom „Promijenio pet stranaka i postao bogataš“, pozivajući se na izvor „Dnevni list“. Dalje je navedeno da je u tekstu prenijeto niz neistina na njegov račun, pa se navodi da postoji vjerovatnoća da bi tužilac kao visoki funkcioner SNSD-a mogao odgovarati jer su istražioci SIPA-e završili provjeru povezanih transakcija s računa banke u BiH na račun jednog fizičkog lica u Austriju [...] uz konstataciju da se protiv tužioca vodi nekoliko istraga [...]. Dalje je u spornim tekstovima navedeno da je tužilac prijavio kupovinu stana u Beču, u imovinskom kartonu u iznosu od 400.000,00 KM, a stan je plaćen 397.100,00 evra sa notarskim uslugama. Nadalje, navedeno je da je na portalu objavljena i fotografija „Špirića sa suprugom i kćerkom“, a ti navodi su netačni jer se u konkretnom slučaju radi o članu delegacije. Zatim je istaknuto da se u spornim tekstovima navodi kako se tužilac nalazi u centru krupnih kriminalnih afera „Audi“, „Šećerana“ i slično, kao i da je tužilac promijenio pet stranaka i tako postao bogataš. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je tužilac u tužbi istaknuo da nije sporno da je kćerci kupio stan u Beču, ali su netačni navodi da je novac uplaćen s raznih računa jer je tužilac novac za kupovinu stana uplatio sa svog računa i od nadležnih institucija za to dobio dozvolu za iznošenje novca u inostranstvo. Takođe, tužilac je istaknuo da se protiv njega ne vodi nijedna istraga u Tužilaštvu BiH, niti je ona bila pokrenuta do dana objavljivanja spornog teksta, pa se u konkretnom slučaju očito radi o prenošenju neistinitih navoda na njegov račun i štetu. Osnovni sud je istakao da je tužilac u tužbi naveo da nije dokazana njegova umiješanost u neke krupne kriminalne afere, niti one postoje, pa su i ti navodi proizvoljni. Osim toga, Osnovni sud je istakao da je tužilac u tužbi naveo da nikad nije bio član SDS-a niti PDP-a, osim što je sa svojom matičnom strankom bio u izbornoj koaliciji, pa su i ti navodi bili usmjereni na diskreditaciju tužioca kao istaknute političke ličnosti, prikazujući tako čestu promjenu stranaka isključivo u namjeri sticanja bogatstva. Takođe je navedeno da je zbog predmetnih neistina i uvreda trpio, a i danas trpi duševne bolove, narušena je čast i ugled njega i njegove porodice. Konstatovano je da je apelant u odgovoru na tužbu, između ostalog, osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, istaknuvši da je tužba nerazumljiva jer u činjeničnom opisu tužilac navodi apelantove izvore, a tužbeni zahtjev ne sadrži izvore na kojima počiva navedena kleveta, ali da tužilac jasno navodi da se radi o prenijetim tekstovima, s tim da nije naveo izvore tekstova. Nadalje je naveo da je u potpunosti poklonio vjeru tim izvorima jer se ne radi o nepoznatim novinskim kućama, nego ozbiljnim kućama s dugogodišnjim iskustvom koje prethodno istraže sve činjenice prije nego pristupe objavi tekstova, te da su u konkretnom slučaju svoje tekstove zasnovali na podacima CIN-a, dakle na biografijama, imovinskim kartonima političara koji su dostupni javnosti na internet stranici CIN-a. U vezi s tim, apelant je u odgovoru na tužbu naveo da je tužilac, ukoliko je smatrao da je to izražavanje klevetničko, trebao podnijeti tužbu protiv izvora tekstova, a ne brojnih štampanih, elektronskih medija, kao i internet portala koji su prenijeli tekstove s tim naslovima. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je apelant u odgovoru na tužbu istakao da novinarsko pisanje nije bilo proizvoljno, namjerno ili u nepažnji, a samim time ni pronošenje, te su u potpunosti ispoštovani izvori, izjave tužilaštva i ministra bezbjednosti BiH. Do objavljivanja posljednje informacije javnost je bila upoznata s tim predmetima, a novinari su prenosili izjave, pa se u konkretnom slučaju ispostavilo da je bilo istrage jer glasnogovornik Tužilaštva BiH u izjavi od 24. juna 2016. godine ne negira postojanje istrage, nego da ne zna da li je okončana.
8. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je apelant kao izdavač na internet portalu „Buka“ u izdanju od 15. februara 2016. godine objavio tekst pod naslovom „Hoće li Nikola Špirić da odgovara?“ pozivajući se na izvor magazin „Faktor“ u kojem je naveo da postoji vjerovatnoća da bi apelant kao visoki funkcioner SNSD-a mogao odgovarati za pranje novca, da je on, dok je bio predsjedavajući Savjeta ministara, zamolio nekoliko lica da u više navrata prebace novac istom licu kako bi transakcije bila manje sumnjive, da je stan u Beču koji je u svojini njegove kćerke plaćen 398.000,00 evra, da je u tom tekstu kao naslovna fotografija objavljena fotografija tužioca sa članovima delegacije BiH, dok u tekstu stoji da je na službeni put išao sa suprugom koja je na fotografiji. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da je apelant u izdanju od 22. februara 2016. godine na internet portalu „Buka“ objavio tekst pod naslovom ,,Po naredbi Tužilaštva BiH SIPA provjerava Nikolu Špirića“, pozivajući se na izvor „Klix.ba“ u kojem se navodi da je tužilac umješan u aferu „Audi“ kojom je oštećen državni budžet za 86.667,00 KM, te da je dobio 2,5 miliona KM od brata vlasnika tvornice „Studen Agrar“ jer je, navodno, tu šećeranu oslobodio od carine prilikom uvoza šećera u BiH. Osnovni sud je utvrdio da je apelant na internet portalu „Buka“ u izdanju od 23. februara 2016. godine objavio tekst pod naslovom „Promijenio pet stranaka i postao bogataš“, pozivajući se na izvor „Dnevni list“. Osnovni sud je naveo da je tužilac u svom iskazu osporio sve navode iz spornih tekstova, te, između ostalog, izjavio da ništa od toga nije tačno, da su ti navodi rezultirali time da Tužilaštvo BiH pokrene određene provjere, ali da nije otvorena nijedna istraga protiv njega. Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da se prema dopisu Tužilaštva BiH protiv tužioca ne vodi nijedna istraga u Tužilaštvu BiH, te je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke utvrdio da je tužilac trpio duševni bol u određenom intenzitetu pobliže opisanom u obrazloženju presude.
9. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je ocijenio da je apelant prenoseći tekstove koji sadrže teške optužbe na tužiočev račun, bez provjere navoda i izvora, ne sprovodeći „novinarsku istragu“, grubo povrijedio pravila kodeksa za štampu, odnosno pravila novinske etike, a time i odredbe Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) čime je identifikovao tužioca kao lice koje je u vezi s kriminalnim radnjama i koje povlače krivičnu odgovornost i sankciju za tako društveno neprihvatljivo ponašanje i postupanje. Osnovni sud je naveo da bi se neko označio i time okvalifikovao kao lice iz kriminalnog miljea o tome moraju postojati relevantni, osnovani dokazi, a prije svega zakonom određeno i sankcionisano ponašanje, i to u vidu odgovarajuće sudske odluke. Osnovni sud je istaknuo da se u konkretnom slučaju radi o iznošenju neistinitih navoda koji su dospjeli u javnost u smislu medijskog iznošenja i da su oni prekoračili dozvoljenu granicu i potrebnu toleranciju, kao i razumnost, zbog čega je takvo apelantovo postupanje nanijelo štetu tužiočevom ugledu. Pri tome, Osnovni sud je istaknuo da je teret dokazivanja činjenica da postoje uslovi za oslobađanje od odgovornosti bio na apelantu, a o čemu on nije izveo dokaze, niti se iz provedenih dokaza može utvrditi bilo koja od činjenica shodno odredbama člana 6 ZZK, koja bi apelanta izuzela od odgovornosti za učinjenu klevetu. Kako apelant nije dokazao navedene činjenice, Osnovni sud je zaključio da nema ni uslova za njegovo oslobađanje od odgovornosti iz člana 6 stav 1 ZZK. Prema ocjeni Osnovnog suda, apelant je u konkretnom slučaju, mimo profesionalne etike, bez provjere tačnih izvora informacija, iznio neistinite informacije.
10. Osnovni sud je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da su sporni tekstovi u sadržajnom smislu neistiniti i netačni, da protiv tužioca nije vođena nikakva istraga pred nadležnim organima, a bezbjednosne provjere ne pripadaju istrazi, nego su rađene u formi obavještenja i informacija. Na osnovu tih obavještenja u krivičnopravnom smislu nije moguće graditi koncept osnova, a ni osnovane sumnje da se protiv nekog vodi krivični postupak, pa se time ne može prihvatiti apelantova tvrdnja da su navodi u tekstovima dobijeni od drugih izvora istiniti. U vezi s tim, Osnovni sud je ocijenio da objavljeni novinski tekstovi ne pripadaju slobodi novinarskog izražavanja, niti iznošenja vrijednosnog suda o nekoj pojavi ili ličnosti, nego su dati da bi se oblatila tužiočeva ličnost, tj. diskreditovao njegov ugled u društvu. U tom pravcu Osnovni sud je pojasnio da odgovornost lica koje iznosi ili prenosi neistinite informacije u slučaju da se to izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, ako je oštećeni bio javni službenik, obavljao javnu funkciju ili je kandidat za funkciju u javnom organu, i ako prema opštem shvatanju javnosti vrši značajan uticaj na pitanja od političkog i javnog interesa, kao što je to ovdje slučaj, propisano je odredbom člana 5 stav 3 ZZK, i u tom smislu za odgovornost lica koje iznosi ili prenosi informacije je potrebno da je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili da je nepažnjom zanemarilo neistinitost tog izražavanja. U vezi s tim, apelant je imao pravo da iznosi i prenosi određene informacije, ali je sloboda takvog izražavanja, kao osnov demokratskog društva, ograničena u smislu odredbe člana 10 stav 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), što znači da, ukoliko se utvrdi da određeno izražavanje ima elemente klevete (iznošenja ili prenošenja neistina), onda se iznosilac ili prenosilac poziva na odgovornost i snosi posljedice takvog ponašanja. To što tužilac od apelanta nije zatražio demanti nije od uticaja na apelantovu odgovornost za učinjenu klevetu u konkretnom slučaju, pa su apelantovi navodi da iz tog razloga tužilac nema pravo na sudsku zaštitu neosnovani. Naime, tužilac sam bira da li će naknadu štete za klevetu tražiti u vidu novčane ili nenovčane satisfakcije, a u ovom slučaju tužilac je tražio naknadu u novčanoj satisfakciji.
11. O naknadi štete i njenoj visini Osnovni sud je odlučio primjenom odredbe člana 200 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pri tome cijeneći nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, dok je o zakonskoj zateznoj kamati na dosuđeni iznos duga odlučio primjenom odredbe člana 277 u vezi sa članom 324 stav 2 ZOO-a, dosudivši je od dana donošenja prvostepene presude. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom čl. 386, 387 i 396 ZPP-a, pojasnivši, između ostalog, da troškovi vještačenja iznose 300,00 KM.
12. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 Mal 233211 17 Gž od 24. decembra 2018. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu, u dijelu odluke o naknadi nematerijalne štete (stav 1 izreke) i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima parničnog postupka (dio stava 2 izreke), preinačio i presudio tako što je obavezao apelanta da tužiocu po osnovu nematerijalne štete na ime duševnih bolova nastalih usljed povrede ugleda i časti koje je pretrpio zbog klevete isplati iznos od 2.000,00 KM, te na ime troškova parničnog postupka iznos od 752,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostepene presude, dok je u preostalom dijelu preko dosuđenog iznosa tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbijen. Istom presudom tužilac je obavezan da apelantu naknadi troškove sastavljanja žalbe, dok je odbijen tužiočev zahtjev kojim je tražio da se apelant obaveže da mu naknadni troškove sastavljanja odgovora na žalbu.
13. Okružni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdio da su prigovori neosnovani te je u cijelosti prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, pri čemu nije utvrdio da je bilo nepravilnosti u primjeni materijalnog prava. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da prenesene informacije putem internet portala „Buka“ sadržane u spornim tekstovima imaju elemente klevete iz člana 5 ZZK, iz koje odredbe proizlazi osnov apelantove odgovornosti. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da prenošenjem spornih tekstova sa sadržajem i kvalifikacijom nezakonite transakcije novca i vjerovatnosti izvršenja krivičnog djela pranja novca, primanja mita i tužiočeve umiješanosti (u presudi je očiglednom greškom navedeno tuženog) u aferu „Audi“, te umiješanosti u druge afere, prije svega one finansijske naravi, apelant je prekoračio granice zaštićene principom iz člana 10 stav 1 Evropske konvencije. Okružni sud je takođe naveo da apelant u toku postupka nije izvodio dokaze da su navodi iz spornih tekstova istiniti i da tužilac zbog toga nije trpio štetu.
14. Nadalje, Okružni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je tužilac javna ličnost, odnosno da se dobrovoljno stavio u javnu sferu, pa je prema tome dužan i trpjeti kritike javnosti putem medija jer sama činjenica da je tužilac javna ličnost i da je njegov rad izložen sudu javnosti nije bez ograničenja i mogućnosti iznošenja neistinitih sadržaja u sredstvima javnog informisanja jer apelant u toku postupka nije dokazao da su iznijeti i objavljeni sadržaji istiniti. U vezi s tim, Okružni sud je istaknuo da ni član 2 ZZK ne daje apsolutnu slobodu izražavanja, već, naprotiv, uslove da se u najvećoj mjeri obezbijedi princip slobode izražavanja.
15. U vezi s visinom dosuđene naknade, imajući u vidu značaj povrijeđenog dobra i cilj naknade, načelo pravičnosti, te da tužilac nije preduzeo mjere u smislu člana 8 ZZK (obaveza ublažavanja), koje utiču na visinu naknade štete, Okružni sud je zaključio da, shodno odredbi člana 200 stav 2 ZOO-a, pravičnu novčanu satisfakciju predstavlja novčani iznos od 2.000,00 KM umjesto iznosa od 5.000,00 KM koliko je pogrešnom primjenom materijalnog prava dosuđeno prvostepenom presudom. Nadalje, Okružni sud je ocijenio da, nasuprot žalbenim navodima, tužiočev tužbeni zahtjev nije nerazumljiv, pa nije bilo potrebe da se vraća na uređenje i ispravku. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je tužilac u petitu tužbenog zahtjeva označio naslove pod kojima su objavljeni sporni tekstovi sa sadržajem koji ima klevetničko izražavanje. Okružni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi da je vještačenje izvršeno bez uvida u zdravstveni karton. U vezi s tim, Okružni sud je ukazao da odredba člana 11 stav 1 ZZK propisuje pravo na naknadu štete nanesene ugledu oštećenog bez obzira na postojanje ili nepostojanje duševnih bolova. Iz navedenog proizlazi da ZZK pravo na naknadu štete oštećenom (odnosno obavezu štetnika na naknadu) propisuje po objektivnom kriterijumu, što u krajnjem znači da nije nužno da je oštećeni pretrpio i duševne bolove zbog narušavanja ugleda. U tom smislu Okružni sud je pojasnio da je dovoljno da je učinjena kleveta (iznošenje ili prenošenje neistinitog izražavanja) kojom se nanosi šteta ugledu oštećenog da bi se stvorila obaveza naknade štete, koja svakako mora biti proporcionalna nanesenoj šteti.
16. Okružni sud je primjenom člana 397 stav 1 ZPP-a odlučio o troškovima postupka, pojasnivši, između ostalog, da je tužilac djelimično uspio u parnici, shodno odredbi člana 386 stav 2 ZPP-a zbog čega mu pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka srazmjerno uspjehu u parnici. Ukupni tužiočevi troškovi, prema činjeničnom utvrđenju prvostepenog suda, iznose 1.880,00 KM. Kako je tužilac, nakon preinačenja prvostepene presude, uspio u parnici 40%, Okružni sud je zaključio da mu pripada pravo na naknadu troškova postupka srazmjerno uspjehu u parnici u iznosu od 752,00 KM.
17. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 Mal 233211 19 Gvl od 6. juna 2019. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 Mal 233211 19 Gvlž od 12. decembra 2019. godine, odbijen je apelantov prijedlog za ponavljanje postupka pravosnažno okončanog presudom Okružnog suda od 24. decembra 2018. godine. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je ukazao da se prema članu 255 stav 1 tačka 9 ZPP-a postupak koji je odlukom suda pravosnažno završen može po prijedlogu stranke ponoviti: ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za stranku mogla biti donijeta povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u ranijem postupku. Okružni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi o novim dokazima koje ima u vidu citirana odredba jer je apelant u toku postupka bio dužan da predloži i izvede dokaze saglasno odredbi čl. 8 i 123 ZPP-a. Osim toga, Okružni sud je naveo da apelant nije dokazao da bi na osnovu novih činjenica ili novih dokaza za njega bila donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u ranijem postupku, odnosno da su od uticaja na samu osnovanost tužbenog zahtjeva.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
19. Apelant navodi da je predmetni postupak pokrenut po tužbi tužioca, tada poslanika SNSD-a u Parlamentarnoj skupštini BiH i spoljnog saradnika Ekonomskog fakulteta u Banjoj Luci, zbog objave spornih tekstova koje je preuzeo iz drugih izvora (magazin „Faktor“, „Klix.ba“ i „Dnevni list“). U konkretnom slučaju, apelantovo postupanje nije iznošenje jer apelant nije autor tih tekstova, nego prenošenje tekstova koji su zanimljivi javnosti jer se tiču visoko pozicioniranog političara i načina sticanja njegove imovine.
20. Nadalje, apelant je naveo da je u prvom tekstu od 15. februara 2016. godine, u podnaslovu, navedeno da „postoji vjerovatnoća da bi visoki funkcioner SNSD-a Nikola Špirić mogao odgovarati za pranje novca...“. U daljnjem tekstu tekst se bazira na podacima dobijenim od izvora „kaže za Faktor izvor dobro upućen u istragu“, te „on napominje“, „tvrdi izvor Faktora“ i dio teksta koji nije od izvora, nego saznanje „Faktora“: „Bivši predsjednik Savjeta ministara, kasnije i ministar finansija, Nikola Špirić, prijavio je kupovinu stana u Beču, a u imovinskom kartonu naveo je da je on vrijedan 400.000 KM. Po saznanjima Faktora on je plaćen 397.100 evra i notaru je isplaćen 15. oktobra 2008. godine. Samo dan ranije Špirić je u više navrata na svoje ime u Austriji prebacio ukupno 398.000 evra“.
21. Apelant je naveo da je u drugom tekstu od 22. februara 2016. godine u podnaslovu navedeno „Tužilaštvo BiH počelo je vršiti provjere o navodnim kriminalnim aktivnostima zastupnika SNSD-a u Parlamentu BiH Nikole Špirića, potvrđeno nam je u Tužilaštvu BiH“, a u daljnjem tekstu se navodi da je „na temelju medijskih članaka formiran predmet i naređeno Državnoj agenciji za istrage i zaštitu da se izvrše provjere“, što je za „Klix.ba“ rekao glasnogovornik Tužilaštva BiH. Navodi se „podsjećamo, zastupnik SNSD-a je 2009. godine umiješan u aferu 'Audi' kojom je budžet državnih institucija oštećen za 86.667 KM. Špirić je posljednjih godina povezivan i sa krupnim aferama na osnovu iskaza Kemala Čauševića, bivšeg direktora Uprave za indirektno oporezivanje BiH, koji za Špirića tvrdi da je upleten u nekoliko krupnih afera kojim je budžet BiH oštećen za više miliona...“.
22. Dakle, u spornim tekstovima prvi medij, od kojeg je apelant preuzeo i pronio novinski članak, članak bazira na izvoru. U vezi s tim, apelant je naveo da novinar ima pravo da ne otkriva izvor u smislu člana 10 ZZK. U drugom članku medij navodi da je podatak o kupovini stana u Beču izostavljen u tužiočevom imovinskom kartonu iz 2014. godine, da mu je vrijednost 400.000 KM. U konkretnom, članak je baziran na prethodnim pisanjima, iskazima i slično, a sadrži samo dvije novinarske rečenice: „podsjećamo, zastupnik SNSD-a je 2009. godine umiješan u aferu 'Audi' kojom je budžet državnih institucija oštećen za 86.667 KM.“ i „U kartonu iz 2014. godine uoči izbora u BiH, Špirić je ovaj podatak izostavio.“ U oba novinska teksta postoji više od minimuma činjeničnog osnova.
23. U trećem tekstu od 23. februara 2016. godine u podnaslovu je navedeno „Tužilaštvo BiH nije pokrenulo istragu, ali provjerava aktuelnog izaslanika... i njegove poslove, a povod je ono što mediji saopćavaju o njemu, njegovoj imovini i umiješanosti u afere, prije svega one finansijske naravi“. U daljnjem tekstu se navodi „po mnogim mišljenjima zahvaljujući politici postao je jedan od najbogatijih političara u BiH“, „naši izvori kažu“, iznijeta je tužiočeva biografija, podnaslov „Stranački dresovi“, u kojim političkim partijama je bio, šta sve posjeduje, bazirani na tužiočevoj ličnoj prijavi „prijavio“, „naveo“, „potpisao“ i novinarska rečenica „Stanove u Beogradu i Beču uopće nije spomenuo“. Imovinski podaci su navedeni iz tužiočevog imovinskog kartona, što je potpuno nesporno.
24. Apelant navodi da je sadržaj spornih članaka prenijet u originalu, što sud može lako utvrditi njihovim čitanjem. Članci su u suprotnosti s tužbom, kao i daljnjim tokom postupka i odlukama sudova. U vezi s tim, ističe da je tužilac u tužbi naveo da je u tekstu prenijeto niz neistina na njegov račun, da postoji vjerovatnoća da bi visoki funkcioner SNSD-a Nikola Špirić mogao odgovarati jer su istražioci SIPA-e završili provjeru povezanih transakcija s računa banke u BiH na račun jednog fizičkog lica u Austriji itd., a da se pri tome nijednog jedinog momenta ne sagledava da je tekst baziran na izvoru. Nadalje, u tužbi se navodi da je na portalu objavljena fotografija „Špirić sa suprugom i kćerkom“, a ti navodi nisu tačni jer se ne radi o supruzi, nego o članu delegacije. Omaška autora ne može biti kleveta i tužilac je mogao da traži ispravku ne od apelanta nego od autora teksta. Tužbom se navodi da su dva zadnja teksta navela da se tužilac nalazi u centru krupnih kriminalnih afera ,,Audi“, „Šećerana“ i slično, te da je tužilac promijenio pet stranaka i tako postao bogataš. Zadnja rečenica navoda tužbe je naslov posljednjeg teksta. Iz iznijetih članaka lako je bilo zaključiti da je tužilac javna ličnost, koja je u jednom trenutku obavljala funkciju ministra finansija.
25. Apelant dalje navodi da je novinske tekstove preuzeo od agencija na koje je pretplaćen uz obavezu navođenja izvora, što je i uradio i nije bio u obavezi da kontroliše tekstove, niti je to bilo moguće jer su oni bazirani na izvoru, tvrdnjama, medijskim pisanjima, iskazima, tužiočevom imovinskom kartonu i slično, što je lako utvrditi čitanjem tekstova, čak i bez dužne pažnje. Apelant je naveo da se sudovi nisu uopšte upustili u čitanje novinskih tekstova, nego su paušalno sagledavali kompletan tekst bez razgraničavanja dobijenih informacija i vrijednosnog suda novinara i što je još neshvatljivije, slobodno tumačili tekstove, odstupajući čak i od onog što je tužbom navedeno.
26. Apelant dalje navodi da je drugostepeni sud proizvoljno odredio klevetu sublimirajući sve tekstove ispod naslova, a da pri tome to nije navedeno u činjeničnom opisu tužbe. Posebno je pitanje kako apelant može da dokazuje istinitost naslova kada je tužbom određeno zbog klevete u izdanju, u tekstu pod naslovom, itd., a tekst ima svoj sadržaj, a da pri tome nije naveden ni dio teksta, odnosno njegovog sadržaja ili je tuženi trebalo da dokazuje sadržaj svakog teksta ispod naslova ili da kao drugostepeni sud sam proizvoljno ocjenjuje šta je kleveta. Navodi da je u toku postupka priložio tužiočev imovinski karton, njegovu biografiju sa sajta CIN-a, ali da sud nije poklonio pažnju tim dokazima. Osim toga, apelant je ukazao i na odluke Ustavnog suda br. AP 4180/16 i AP 4141/16 u kojim je bila slična pravna situacija kao u konkretnom slučaju. Nadalje, apelant je ukazao i na više odluka Evropskog suda, gdje je taj sud zauzeo stav da je suština novinarstva da objavljuje informacije i ideje od javnog interesa, zbog čega su novinari promotori istine koji su pod posebnom lupom rasprava o slobodi izražavanja. Sloboda izražavanja je okvir, ali i ograničenje novinarske istine. Ne smije im se dozvoliti kreiranje javnog mijenja u interesu samo jedne društvene grupacije, određene političke stranke ili, što je čest slučaj u Bosni i Hercegovini, samo u interesu jednog naroda. Ako novinar koristi materijale čiji je autor drugi novinar, ne može biti osuđen za klevetu jer nije obavio samostalno istraživanje iste stvari.
27. Konačno, u konkretnom predmetu, apelant je, kao neko ko je preuzeo tuđe tekstove, a tekstovi bazirani na izvorima, tvrdnjama, iskazima, medijskim pisanjima, interesovanjima, saznanjima, sa dvije-tri rečenice novinara, stavljen u ulogu optuženog koji treba da dokazuje istinitost tekstova ili čak možda da otkrije izvor. Pitanje otkrivanja izvora se nije ni postavilo jer do kraja postupka sudovi nisu sagledali sadržaj objavljenih tekstova. Pri tome, apelant se dovodi u težak materijalni položaj jer je riječ o maloj redakciji sa pet ljudi u redakciji, kojoj prijeti nestanak zbog ovakvih odluka suda jer ih nije u mogućnosti izmiriti.
28. Ističe da je nakon donošenja drugostepene presude došao u posjed materijalnih dokaza koji potvrđuju da su objavljeni tekstovi sadržavali više od minimuma činjeničnog osnova jer su tužiocu od 10. septembra 2018. godine uvedene sankcije državnog sekretara SAD-a, odnosno Ministarstva vanjskih poslova SAD-a zbog umiješanosti u korupciju.
29. Apelant je u dopuni apelacije ukazao na povredu prava na pravično suđenje u postupku pred Okružnim sudom povodom njegovog zahtjeva za ponavljanje postupka. Osim toga, apelant je u prilogu dopune apelacije dostavio i Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 233200 18 Gž od 28. januara 2019. godine kojom je odbijena tužba koju je tužilac Nikola Špirić podnio protiv „Dnevnog lista“ radi pretrpljenih duševnih bolova zbog klevete iznesene u članku pod naslovom „Promijenio pet stranaka i postao bogataš“ uz obrazloženje „da se iz sadržaja spornog teksta ne može zaključiti da je autor teksta osporio zakonitost tužiočeve stečene imovine […] a da se pri tome ne vrijeđa tužiočev ugled, te da je […] izražavanje u pogledu stečene imovine u suštini istinito jer tužilac nije osporio niti jedan navod spornog teksta po pitanju činjenica vezanih za prijavljenu imovinu, tj., nije doveo u sumnju istinitost spornog teksta“.
b) Odgovor na apelaciju
30. Okružni sud je naveo da je na utvrđeno činjenično stanje, saglasno izvedenim dokazima, materijalno pravo pravilno primijenjeno, da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, a o čemu su dati razlozi u obrazloženju osporene presude, pa da nije bilo povrede prava na pravično suđenje. S obzirom na to da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, Okružni sud je istaknuo da u konkretnom slučaju nije došlo ni do povrede prava na slobodu izražavanja.
31. Osnovni sud je naveo da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja je ukazao u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
32. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Član 5. st. 1, 2. i 3.
1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.
3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 11. stav 1.
1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
33. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03, 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost u odnosu na odluke donesene po prijedlogu za ponavljanje postupka
36. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na rješenja koja su donesena u postupku u kojem je Okružni sud odlučivao o njegovom prijedlogu za ponavljanje postupka okončanog Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 233211 17 Gž od 24. decembra 2018. godine.
37. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 stav (1) i stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18 stav (1) i stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
38. Budući da član 6 Evropske konvencije, na koji se apelant poziva, garantuje pravičan postupak prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza protiv nekog lica, Ustavni sud treba utvrditi da li je član 6 Evropske konvencije uopšte primjenjiv na apelantov slučaj. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, Odluka Ustavnog suda broj AP 1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju apelantovih „građanskih prava i obaveza“, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi za podnošenje prijedloga za ponavljanje postupka, odnosno da se dozvoli ponavljanje postupka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u obim prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
40. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o apelantovom pravu na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije, takođe, ratione materiae, inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u odnosu na Presudu Okružnog suda broj 71 0 Mal 233211 17 Gž od 24. decembra 2018. godine
41. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Mal 233211 17 Gž od 24. decembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 16. januara 2019. godine, a apelacija je podnesena 15. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
42. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da u ovom dijelu predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
43. Apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Pravo na slobodu izražavanja Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
h) Slobodu izražavanja.
Član 10 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
44. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
45. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da se kod odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i na kraju da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, st. 66 i 67).
46. U vezi s pitanjem da li je došlo do miješanja u apelantovo pravo na slobodu izražavanja, Ustavni sud smatra da je odgovor na ovo pitanje potvrdan, budući da je osporenim presudama obavezan da tužiocu naknadi štetu zbog tekstova koje je objavio, što predstavlja miješanje zajemčeno članom 10 stav 1 Evropske konvencije.
47. Ustavni sud, takođe, nema dilemu da je navedeno miješanje „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama ZZK i ZOO-a i da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih, konkretno tužioca.
48. S obzirom na to da je, dakle, uplitanje u apelantovu slobodu izražavanja bilo zakonito i slijedilo je legitiman cilj, Ustavni sud, u smislu naprijed navedenog, treba ispitati da li je to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“, odnosno da li je Okružni sud u osporenoj presudi, u smislu stavova Evropskog suda (op. cit. presuda Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, stav 74), uspostavio pravičnu ravnotežu između apelantovog prava na slobodu izražavanja i tužiočevog interesa za zaštitu njegovog ugleda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterijume koji se uzimaju u obzir prilikom ocjene postizanja ravnoteže između suprotstavljenih prava – prava na privatnost (ugled) i prava na slobodu izražavanja (vidi Evropski sud, Axel Springer AG protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, st. 89–95). Prvi kriterijum se odnosi na doprinos informacije (saopštenja, članka) debati od opšteg interesa, što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od opšteg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Drugi kriterijum se tiče uloge i funkcije lica o kojem je riječ, kao i prirode aktivnosti o kojoj je riječ. S tog aspekta se mora napraviti razlika između privatnih lica i lica koja nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. U skladu s tim, dok privatno lice, nepoznato javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javna lica. Osnovna razlika se odnosi na izvještavanje o pitanjima koja mogu doprinijeti debati u javnom interesu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije, od izvještavanja o pojedinostima iz privatnog života lica koje ne obavlja takve funkcije. Sljedeći bitan kriterijum koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije. To podrazumijeva da se jasno utvrdi da li je novinar (ili onaj koji je objavio određenu informaciju) sproveo sopstveno nezavisno istraživanje pridržavajući se određenih profesionalnih standarda ili nije, da li je to istraživanje zasnovano na određenom činjeničnom osnovu u relevantnom periodu, da li se izvor putem kojeg je pribavljena informacija može smatrati pouzdanim u odnosu na sporne navode u relevantno vrijeme (ne u vrijeme naknadnih saznanja), te da li je licu koje je u pitanju omogućeno da odgovori na iznesene navode. Ostali faktori koji se takođe uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojem se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.
49. Primjenjujući konkretne kriterijume na predmetni slučaj, Ustavni sud zapaža da se navodi iz spornih tekstova ne mogu dovesti u vezu s tužiocem kao privatnim licem i njegovim privatnim životom, već se isključivo odnosi na njega kao javnu ličnost koja je u vrijeme objavljivanja spornih članaka bila u Parlamentarnoj skupštini BiH i spoljni saradnik na Ekonomskom fakultetu u Banjoj Luci. Dakle, tužilac je javna ličnost i on je u vezi s tim dužan da podnese veći stepen tolerancije u odnosu na kritičke komentare. Prema mišljenju Ustavnog suda, apelant je u spornim tekstovima, prenesenim sa portala „Faktor“, „Klix.ba“ i „Dnevni list“, prenio informacije u namjeri da na kritički način doprinese javnoj debati o ponašanju tužioca u svojstvu izabranog predstavnika (političara). Stoga su sporni tekstovi imali cilj da doprinesu raspravi od opšteg interesa tako da javnost izvijesti o finansijskoj situaciji tužioca kao javne ličnosti i političara na visokoj funkciji.
50. U pogledu sadržaja navoda iznesenih u spornim tekstovima, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Osnovnog suda, koja je potvrđena osporenom presudom Okružnog suda, proizlazi da je apelant kao izdavač na internet portalu „Buka“ u izdanju od 15. februara 2016. godine objavio tekst pod naslovom „Hoće li Nikola Špirić da odgovara?“, pozivajući se na izvor „Faktor“, da je u izdanju od 22. februara 2016. godine objavio tekst pod naslovom „Po naredbi Tužilaštva BiH SIPA provjerava Nikolu Špirića“, pozivajući se na izvor „Klix.ba“, dok je u izdanju od 23. februara 2016. godine objavio tekst pod naslovom „Promijenio pet stranaka i postao bogataš“, pozivajući se na izvor „Dnevni list“. U vezi s navedenim, Osnovni sud je zaključio, što je potvrdio i Okružni sud osporenom presudom, da je apelant mimo profesionalne etike, bez provjere tačnih izvora informacija, iznio neistine informacije o tužiocu, pri čemu je ocijenio da prenesene informacije imaju elemente klevete iz člana 5 ZZK iz koje proizlazi osnov odgovornosti tuženog.
51. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da mediji imaju ključnu ulogu u demokratskom društvu, ali je, isto tako, bitno istaći da mediji prilikom informisanja javnosti o temama od javnog interesa ne smiju prekoračiti određene granice, posebno kada su u pitanju ugled i prava drugih. Zaštita koju novinarima pruža član 10 Evropske konvencije podliježe uslovu da djeluju u dobroj vjeri kako bi pružili tačne i pouzdane informacije u skladu s načelima odgovornog novinarstva (vidi Evropski sud, Bédat protiv Švajcarske, [GC], broj 56925/08, stav 72, 29. mart 2016. godine). Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda koja, u suštini, omogućava odbranu medija ukoliko mogu pokazati da su postupali razumno ili u skladu s profesionalnim standardima, dakle „u dobroj namjeri“ kada su objavljivali kritičke izjave. Ovakvu doktrinu primjenjuje Evropski sud koji je, kada je riječ o činjenicama, razvio fleksibilnija pravila od onih koja zahtijevaju dokazivanje istinitosti, ostavljajući medijima na taj način prostor za grešku (vidi Evropski sud, Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, presuda od 25. juna 1992. godine, tačka 65). Dakle, čak i kad su u pitanju neistinite informacije moguća je odbrana medija ako su postupali razumno i u skladu s profesionalnim standardima, dakle bona fide. Ustavni sud podsjeća da novinarska sloboda obuhvata i moguće pribjegavanje određenom stepenu pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije (broj 2) od 1. jula 1997. godine).
52. U ovom slučaju, redovni sudovi su sporne tekstove okarakterisali kao iznošenje činjenica koje apelant nije dokazao kao istinite, niti ih je provjerio na bilo koji način, zbog čega njihovo pronošenje ima karakter klevete, pri čemu su istakli da bi se neko označio, a time i kvalifikovao kao lice iz kriminalnog miljea, o tome moraju postojati relevantni, osnovani dokazi, a prije svega zakonom određeno i sankciono ponašanje, i to uz odgovarajuću sudsku odluku. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja koje su dali redovni sudovi proizlazi da je apelant bio dužan da prije objavljivanja spornih tekstova, koji su zasnovani na prenesenim tekstovima sa portala „Faktor“, „Klix.ba“ i „Dnevni list“, provjeri njihovu tačnost, što u konkretnom slučaju nije učinio, niti je to dokazao u postupku pred redovnim sudovima, pa treba snositi odgovornost za tačnost navoda iz tih tekstova. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je odredbom člana 5 stav 1 ZZK propisano da postoji odgovornost za klevetu i kada se radi o pronošenju izražavanja nečeg neistinitog, te da su mediji, u suštini, dužni da provjere informacije do kojih su došli. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u presudi Axel Springer protiv Njemačke (vidi Evropski sud, Axel Springer protiv Njemačke (broj 2), 48311/10, presuda od 10. jula 2014. godine, st. 68 i 69) naglasio kako je uloga medija u saopštavanju informacija i ideja koje su od interesa za javnost, i to u skladu sa njihovim obavezama i odgovornosti koju imaju. Sloboda izražavanja je na političkoj sceni naročito važna, a upravo mediji imaju ključnu ulogu u obavještavanju javnosti o političkim zbivanjima. Kažnjavanje novinara koji je objavio izjavu određenog lica može ozbiljno ugroziti doprinos koji mediji imaju u raspravama od javnog interesa. Evropski sud je mišljenja kako novinari ne mogu svaki put provjeravati osnovanost izjave koju je jedan političar dao o drugom političaru, ako je takva izjava dio javne rasprave političke prirode.
53. Osim toga, Ustavni sud smatra potrebnim naglasiti da mediji imaju zadatak da prenose informacije i ideje koje su od javnog interesa, a javnost ima pravo da dobije te informacije. Da nije tako, mediji ne bi mogli izvršavati svoju vitalnu ulogu „čuvara javnog interesa”. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud istaknuo da bi kažnjavanje novinara zbog prenošenja izjava drugih lica ozbiljno ugrozilo doprinos medija debati od javnog interesa i ne bi bilo opravdano, osim ako za to postoje naročito važni razlozi (vidi Evropski sud, Jersild protiv Danske, presuda od 23. septembra 1984. godine, aplikacija broj 15890/89, tačka 35). Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u toj presudi zauzeo stav da izvještavanje zasnovano na intervjuima, kasnije uređivanim ili ne, predstavlja jedno od najvažnijih sredstava pomoću kojih je štampa u mogućnosti da igra svoju vitalnu ulogu „javnog kontrolora vlasti“ (public watchdog), te da bi sankcionisanje novinara zbog asistiranja prilikom širenja izjava koje je dalo neko lice značajno u negativnom smislu uticalo na doprinos medija diskusijama o pitanjima koja su od javnog interesa i ona ne bi trebala da bude predviđena, osim ako za to ne postoje naročito jaki razlozi. Takav stav je potvrđen i u kasnijoj praksi, a naglašeno je i to da opšti zahtjev za novinare da se sistematski i formalno distanciraju od sadržaja citata koji može uvrijediti ili izazvati druge ili nanijeti štetu njihovom ugledu nije pomirljiv s ulogom medija da daju informacije o tekućim događajima, mišljenjima i idejama (vidi Evropski sud, Milisavljević protiv Srbije, presuda od 4. aprila 2017. godine, aplikacija broj 50123/06, tačka 37 sa daljnjim referencama).
54. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je u predmetima koji pokreću pitanje prava na slobodu izražavanja potrebno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjenični osnov koji ga može potkrijepiti jer u suprotnom može biti pretjerano (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76). Ustavni sud zapaža da apelant upravo u tom segmentu uočava propust redovnih sudova.
55. U vezi s navodima iz spornih tekstova od 15. i 22. februara 2016. godine da „postoji vjerovatnoća da bi visoki funkcioner SNSD-a Nikola Špirić mogao odgovarati za pranje novca [...]“, odnosno da ,,po naredbi Tužilaštva BiH SIPA provjerava Nikolu Špirića“, Ustavni sud zapaža da je apelant prenio izražavanje drugih medija koji su se, pri tome, pozvali na svoje izvore („Faktor“ i „Klix.ba“). U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da se apelantu nije moglo staviti na teret zbog čega nije provjeravao određene sporne navode drugih medija koji su se u svojim tekstovima pozvali na svoje izvore. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno da apelant nije autor spornih tekstova, već da je samo prenio ono što su drugi mediji pisali na portalima „Faktor“ i „Klix.ba“ i te svoje tekstove zasnovali na svojim izvorima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5204/15 od 13. marta 2018. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 21/18, tačka 43), zbog čega se ne mogu prihvatiti zaključci redovnih sudova da je apelant bio dužan da dokaže istinitost navoda iz spornih tekstova. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da bi obavezivanjem novinara da određene tvrdnje o nezakonitim radnjama dokazuju samo pravosnažnim sudskim presudama pretjerano ograničilo njihovo pravo na slobodu izražavanja koje, kako je već navedeno, ima ključnu ulogu u demokratskom društvu.
56. U odnosu na sporni tekst od 23. februara 2016. godine koji je objavljen pod naslovom „Promijenio pet stranaka i postao bogataš“, pri čemu se apelant pozvao na „Dnevni list“ kao izvor, Ustavni sud zapaža da se redovni sudovi nisu ni bavili analizom spornog članka. Osim toga, Ustavni sud smatra da je navedena tvrdnja imala sve elemente pronošenja mišljenja koje je apelant iznio u spornom tekstu o načinu na koji se tužilac obogatio. Takođe, Ustavni sud smatra da je apelant imao odgovarajući činjenični osnov u kojem kontekstu je navedeno mišljenje bilo izrečeno. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja presude prvostepenog suda proizlazi da je Tužilaštvo BiH pokrenulo određene provjere tužioca, da tužilac od apelanta nije zatražio demanti, te da je nesporno da je tužilac kćerci kupio stan u Beču, što je i sam prikazao u imovinskom kartonu. U prilog navedenom ide i nesporna činjenica da je u drugom postupku koji je tužilac pokrenuo protiv „Dnevnog lista“ zbog objave članka pod naslovom „Promijenio pet stranaka i postao bogataš“, a koji tekst je predmet i konkretnog postupka, Okružni sud donio Presudu broj 71 0 P 233200 18 Gž od 28. januara 2019. godine kojom je odbijena tužiočeva tužba.
57. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja u kontekstu svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja obavezivanjem apelanta na naknadu nematerijalne štete nisu postigli pravičan balans između dva konkurentska prava, odnosno tužiočevog prava na ugled i apelantovog prava na slobodu izražavanja. Stoga, prema ocjeni Ustavnog suda, sve navedeno ukazuje da osporena presuda nije proporcionalna zakonitom cilju kojem se teži i da obvezivanje apelanta na isplatu naknade nematerijalne štete u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu, u smislu člana 10 stav 2 Evropske konvencije.
58. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
Ostali prigovori
59. S obzirom na zaključak u vezi s kršenjem prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava i člana 10 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno obrazlagati i prigovore o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
60. Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja obavezivanjem apelanta na isplatu nematerijalne štete nisu postigli pravičan balans između apelantovog prava na slobodu izražavanja i prava tužioca na zaštitu svog ugleda, odnosno kada reakcija redovnih sudova u okolnostima konkretnog slučaja nije bila proporcionalna zakonitom cilju kojem se teži, odnosno nije bila neophodna u demokratskom društvu.
61. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka h), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević