Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-584/19 (NIGD "Dnevne nezavisne novine" d.o.o. Banja Luka i B. R.-P.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Javni interes
  • Miješanje
  • Ograničenja prava iz čl. 10.
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Legitiman cilj
  • Dokazni postupak
  • Sloboda izražavanja
  • Kleveta
  • Naknada štete
  • Proporcionalnost
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-584/19

Apelacija

Odluka o meritumu

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 584/19, rješavajući apelaciju NIGD „Dnevne nezavisne novine“ d.o.o. Banja Luka i Borjane Radmanović Petrović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija NIGD „Dnevne nezavisne novine“ d.o.o. Banja Luka i Borjane Radmanović Petrović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 178897 18 Gž 2 od 23. avgusta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 178897 16 P 2 od 28. septembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. NIGD „Dnevne nezavisne novine“ d.o.o. Banja Luka i Borjana Radmanović Petrović (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantkinja ili apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 7. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 178897 18 Rev od 4. decembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 178897 18 Gž 2 od 23. avgusta 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 178897 16 P 2 od 28. septembra 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 6472/18 od 19. decembra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanata podnesenu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 178897 18 Gž 2 od 23. avgusta 2018. godine zbog toga što je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom njihove revizije. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatovao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelanti imaju mogućnost ponovno podnijeti apelaciju u kojoj su dužni da na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8a) Ostale odluke navedu i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužioca Ismeta Begića (u daljnje tekstu: tužilac) zatraženo je 8. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Okružni sud, Osnovni sud i tužilac su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 18. juna do 25. juna 2020. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Tužilac je 23. oktobra 2013. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv apelanata radi naknade štete zbog klevete.

7. Osnovni sud je, odlučujući u ponovnom postupku, Presudom broj 71 0 P 1178897 16 P 2 od 28. septembra 2017. godine djelimično usvojio tužiočev tužbeni zahtjev tako što su apelanti obavezani da mu na ime naknade štete zbog iznesenih neistinitih tvrdnji u dnevnom listu „Nezavisne novine“ od 24. jula 2013. godine solidarno isplate iznos od 6.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja do isplate (stav I izreke). Istom presudom (stav II) odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev za naknadu štete iznošenjem klevete preko dosuđenog iznosa, kao i sa dijelom naknade zakonske zatezne kamate počev od podnošenja tužbe. Stavom III izreke presude odbijen je tužilac s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi: „Tuženi su dužni ovu presudu o svom trošku objaviti u prvom broju dnevnog lista 'Nezavisne novine' ili u nekom od dnevnih listova koji izlaze na teritoriji Republike Srpske u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja, a ukoliko to ne učine [tužilac] je ovlašćen da objavi presudu i naplati troškove objavljivanja u izvršnom postupku od tuženih.“ Apelanti su takođe obavezani da tužiocu solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu (stav IV izreke), dok je tužiočev zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan (stav V izreke).

8. Osnovni sud je naveo da je u dnevnom listu „Dnevne nezavisne novine“ od 24. jula 2013. godine objavljen članak pod nazivom „Begić obučavao vehabije za Siriju“ na strani 2 i 3, u kojem dalje stoji da je „pod pokroviteljstvom Izetbegovića, Begić organizovao kamp u okolini Zavidovića za obuku vehabija i mudžahedina koji se šalju u Siriju i na druga ratišta“. Navedeno je: „Naoružanje koje je otkriveno kod Tešnja u akciji SIPA-e je pod kontrolom Ismeta Begića vlasnika preduzeća 'Almy' “, zatim „Begić je sam vehabija i navodno prijeti vehabijama koje se ne slažu sa njim i ne podržavaju ono što rade.“ Takođe je navedeno da je „Begić, zajedno sa osobom, koja se preziva Aljuši, povezan sa balkanskim kraljem kokaina, sa Darkom Šarićem. Za Aljušija je navedeno da krade građevinske mašine i kamione po Njemačkoj koje onda po niskoj cijeni prodaje Begiću“. Takođe je dalje navedeno: „Ismet Begić, je jednom čovjeku preko svojih ljudi podmetnuo oružje u garažu kako bi skrenuo pažnju sa sebe“, te „Begić je pod zaštitom rođaka Redžiba Begića, sudije, za 6 godina je zaradio bogatstvo stotina miliona maraka i to preprodajom oružja, droge i neplaćanja poreza.“ Dakle, Osnovni sud je ocijenio da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari tužiočev tužbeni zahtjev kojim traži da se apelanti obavežu da tužiocu solidarno isplate novčani iznos na ime naknade štete zbog iznesenih neistinitih tvrdnji u dnevnom listu „Nezavisne novine“. U vezi s tim Osnovni sud je ukazao da kleveta predstavlja iznošenje ili pronošenje nečeg neistinitog, što može da škodi časti i ugledu nekog lica, tj. oklevetanog, a ugled je uvažavanje koje lice uživa u određenoj društvenoj sredini, dok čast predstavlja skup moralnih vrijednosti u najširem smislu koje čovjek ima kao član određene društvene zajednice. Cilj Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) jeste da tužilac dokaže skup činjenica koje predstavljaju neistinitu informaciju, koje su dovele do povrede njegovog ugleda, što bi omogućilo sudu da takvo ponašanje sankcioniše. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je ukazao na sadržaj relevantnih odredbi ZZK (čl. 5, 6 i 11) i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kojima se nastoji obezbijediti najširi princip sloboda izražavanja.

9. Osnovni sud je dalje naveo da u konkretnom slučaju tužilac nije objavio demanti, ali i da apelanti nisu dokazali da su objavljeno anonimno pismo i njegovi navodi tačni i istiniti. Naime, na te okolnosti apelanti su predlagali i izvodili dokaze tokom ovog ponovnog postupka, i to: da su 14. septembra 2015. godine uputili zahtjev Sipi za pristup informacijama, u kojem su potraživali informacije da li je Sipa primila krivičnu prijavu protiv tužioca i Šemsudina Mehmedovića i u kojoj je fazi istraga, a da iz odgovora Sipe apelantima od 21. septembra 2015. godine slijedi da je Sipa primila prijavu anonimnog pošiljaoca 15. jula 2013. godine, koju je 22. jula 2013. godine dostavila Tužilaštvu BiH na provjeru i dalje postupanje. Uvidom u zahtjev apelanata od 10. juna 2017. godine upućen Tužilaštvu BiH (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) proizlazi da su apelanti od Tužilaštva takođe zatražili dostavljanje podatka da li je protiv tužioca primljena krivična prijava, ako jeste – kada je primljena, da li je postupano po toj prijavi i da li se protiv tužioca vodi krivični postupak. Nadalje, da je rješenjem Sipe od 21. septembra 2015. godine apelantima odobren pristup traženim informacijama i da su tražene informacije dostavljene uz ovo rješenje. Međutim, apelanti nisu predlagali kao dokaze niti provodili kao dokaze te informacije. Osnovni sud je dalje istakao da su svjedoci Dejan Šainović i Uroš Vukić, koji su kao novinari zaposleni kod apelanta, u svojim iskazima koje su dali na glavnoj raspravi, između ostalog, istakli da su sadržaj objavljenog članka potvrdili njihovi „anonimni izvori“ Sipe, a apelanti u ponovnom postupku uz navedeno rješenje Sipe od 21. septembra 2015. godine, nisu sudu dostavili tražene informacije koje su im dostavljene uz rješenje Sipe. Iz navedenih razloga sud nije poklonio vjeru saslušanim svjedocima apelanata Urošu Vukiću i Dejanu Šainoviću jer apelanti ni u prethodnom ni u ponovnom postupku nisu dostavili anonimno pismo čitaoca kao materijalni dokaz da se provede u ovom postupku, odnosno da apelanti nisu dokazali da su navodi iz anonimnog pisma istiniti. S druge strane, imajući u vidu činjenicu da je tužilac izvedenim materijalnim dokazima dokazao da nije pravosnažno krivično osuđivan, a da apelanti u ponovnom postupku nisu dokazali da je protiv tužioca podignuta optužnica, niti da je vođen, odnosno pravosnažno okončan krivični postupak, pri tome imajući u vidu činjenicu da je u istoj pravnoj stvari vođen postupak i donesena presuda 30. oktobra 2015. godine, koja je ukinuta rješenjem Okružnog suda 12. maja 2016. godine, to Osnovni sud smatra da su apelanti imali dovoljno vremena da se obrate Tužilaštvu radi dobijanja podataka u vezi s predmetnom pravnom stvari, odnosno podataka da li je protiv tužioca podignuta krivična prijava, da li je postupljeno po toj prijavi i da li se protiv tužioca vodi krivični postupak. Naime, iz izvedenih dokaza proizlazi da su apelanti navedene podatke zatražili od Tužilaštva tek 10. juna 2017. godine kada je u ponovnom postupku već bilo zakazano pripremno ročište koje je održano 12. juna 2017. godine, a navedeni zahtjev punomoćnika apelanata je upućen Tužilaštvu 10. juna 2017. godine. Dakle, Tužilaštvo nije odgovorilo na zahtjev apelanata ili tuženi to nisu prikazali sudu. Stoga, Osnovni sud smatra da je teret dokazivanja bio na strani apelanata i da su oni tokom ovog postupka svojim dokazima trebali dokazati da je sve što je objavljeno u spornom članku tačno i istinito i da je tužilac zbog objavljenog članka od strane tuženih krivično odgovarao za sve što je navedeno i objavljeno u spornom članku, da je ozbiljan terorista, kriminalac, utajivač poreza, organizator kampa za obuku vehabija, kao i slanje istih na ratišta.

10. Osnovni sud je naveo da su apelanti sporni članak pod naslovom „Begić obučavao vehabije za Siriju“ objavili 24. jula 2013. godine u „Dnevnim nezavisnim novinama“ na osnovu anonimnog pisma, a da pri tome nisu ispoštovali novinarski kodeks o saslušanju druge strane, u kojem tekstu je tužilac okvalifikovan kao kriminalac, terorista, utajivač poreza i organizator kampa za obuku terorista i slanja istih na strana ratišta. U vezi s tim takođe je ukazao da apelanti u obavljanju svoje djelatnosti moraju postupati profesionalno i u skladu s pravilima novinarske etike i izdavačke djelatnosti, odnosno truditi se da objavljuju istinite i tačne informacije, a ne informacije koje su neistinite, pogrdne i uvredljive. Naime, mediji (elektronski i pisani) moćan su i uticajan društveni faktor koji bitno, a ponekad i presudno utiče na kreiranje mišljenja i stavova u društvu, pa u tom smislu leži njihova odgovornost kao javnih posmatrača i snabdjevača javnosti informacijama, te se kao takvi ne mogu ni amnestirati od odgovornosti za postupke svog rada i djelovanja. Dakle, njihovi napori moraju da budu usmjereni na informacije koje su prije svega provjerene, tačne, dokumentovane i istinite, a nikako senzacionalističke, uvredljive ili pogrdne. Objavljeni sporni tekst opisane sadržine je pun klevetničkog sadržaja, neistinit, zlonamjeran, pogrdan, uvredljiv, diskreditujući, paušalan i nadasve šokantan ne samo za tužioca na kojeg se odnosi već i za šire javno mnjenje s obzirom na to da se „Dnevne nezavisne novine“ distribuiraju na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine. Dakle, negativni odjek koji je tužilac imao povodom objavljenog spornog teksta, prema ocjeni Osnovnog suda, svakako je velik. Naime, tužilac je ugledni privrednik, direktor i većinski vlasnik Preduzeća za proizvodnju, trgovinu, transport i ugostiteljstvo „Almy“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: preduzeće Almy), a iznošenjem navedenih sadržaja u objavljenom spornom tekstu tužilac je identifikovan kao lice koje ima veze s teroristima ili koje je počinilo pobrojane kriminalne radnje, što svakako povlači za sobom krivičnu odgovornost i sankciju za tako društveno neprihvatljivo ponašanje i postupanje, o čemu moraju postojati relevantni, odnosno utemeljeni dokazi, što znači da bi takvo lice za navedene radnje trebalo biti osuđeno da bi mu se osnovano i argumentovano dala takva prednje navedena kvalifikacija. Osnovni sud je istakao da da bi se neko označio i time okvalifikovao kao lice koje je počinilo niz krivičnih djela, pa čak i djela koja se mogu okvalifikovati kao teška krivična djela (u spornom članku je, između ostalog, navedeno: „Naoružanje koje je nedavno otkriveno kod Tešnja u akciji SIPA je pod kontrolom Ismeta Begića, vlasnika zeničke firme 'Almy', stoji u prijavi koja je nedavno upućena SIPA. Prijava bi, ukoliko se navodi pokažu tačnim, s ovim oružjem mogla povezati i Bakira Izetbegovića, predsjedavajućeg Predsjedništva BiH“) moraju postojati relevantni, odnosno utemeljeni dokazi. Osnovni sud je dalje utvrdio da iz provedenih dokaza proizlazi da tužilac nije nikada osuđivan ni po jednom osnovu koji mu se stavlja na teret iz spornog teksta objavljenog u „Dnevnim nezavisnim novinama“ , niti za organizovani terorizam, niti za bilo koje krivično djelo iz privrednog kriminala, niti je ikada učestvovao niti bio organizator kampa za obuku terorista, niti je dao bilo kakav doprinos tome. Objavljivanjem teksta ovakve sadržine, prema ocjeni Osnovnog suda, prekršene su sve norme novinarske etike i profesionalizma, čime su kao prenosioci takvih vijesti – informacija odgovorni prema tužiocu u smislu pričinjene klevete i nanesene mu nematerijalne štete koja se ogleda u duševnoj boli i patnji koju je tužilac svakako doživio i osjećao izvjesni vremenski period, što je tužilac i potvrdio u svom iskazu datom na glavnoj raspravi. U konkretnom slučaju, prema ocjeni suda, nisu bili uloženi ni najmanji napori u potvrđivanju činjenica, niti su te činjenice istinite, odnosno blizu istine, tako da prilog ni u kom slučaju ne predstavlja nikakav vrijednosni sud, već je prilog nesumnjivo klevetničkog karaktera, a za šta se građansko-pravno odgovara. Objavljeni sporni tekst u „Dnevnim nezavisnim novinama“ svakako izaziva reakciju javnosti, i to svakako negativnu po tužioca, pa je ovakva uloga apelanata kao javnog medija i servisa građana (najšire javnosti) neprihvatljiva i neprimjerena, te neosnovana u odredbama ZZK. U najvećem dijelu objavljenog spornog sadržaja je evidentan primjer pronošenja i iznošenja informacija koje imaju klevetničku sadržinu, uvredljivu po lice na koje se odnose.

11. Osnovni sud je naveo da je poklonio punu vjeru nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke dr Bogdanu Stojakoviću kao stručnom i objektivnom, kojim je konstatovano da su tvrdnje objavljene u „Dnevnim nezavisnim novinama“ upućene tužiocu nanijele duševnu bol, da su narušile njegovo dostojanstvo, ugled i čast i da je zbog toga trpio osjećanja koja se ogledaju kroz negativna i neprijatna osjećanja neugode, nezadovoljstva, frustracije i ljutnje, čiji intenzitet je bio, kako je navedeno, najjači u prvih sedam dana, a nakon toga srednjeg i lakšeg intenziteta od „1 do današnjeg dana“. Naime, smatra da su apelanti dali saopštenje za javnost, a da nisu ni pokušali da provjere istinitost takve informacije, da provjere podatke koje iznose u sredstvima javnog informisanja i da takva sporna izražavanja ne sadrže vrijednosne sudove o tužiočevom djelovanju, već sadrže činjenične navode za koje apelanti nisu prethodno činili razumne napore da ih provjere i za koje u postupku pred sudom nisu mogili pružiti dokaze, iz čega proizlazi da apelanti nisu dokazali da su objavljeni navodi istiniti i tačni, nisu dokazali da je tužilac pravosnažnom krivičnom presudom okrivljen za krivična djela koja bi proizašla iz navoda koji su objavljeni u spornom članku. Stoga, u ovom slučaju postoji „hitna društvena potreba djelovanja” da se prema apelantima primijeni sankcija u vidu naknade štete jer se spornim objavljenim tekstom prvoapelant i drugoapelantkinja, i kao urednik i kao novinar koji je pripremio sporni tekst, zadire u i vrijeđa kako privatni tako i javni ugled i čast tužioca, te njegovo dostojanstvo i lični integritet, pri čemu mu se nanosi duševna bol i patnja, pa je sud i obavezao apelante da tužiocu solidarno nadoknade pričinjenu štetu.

12. U pogledu visine dosuđene nematerijalne štete Osnovni sud je naveo da se rukovodio nalazom i mišljenjem vještaka medicinske struke, težinom povrijeđenog dobra, statusom i pozicijom koje je tužilac imao i ima u životu i u društvu, ne samo u sredini iz koje potiče već i šire, kao istaknuti privrednik, pa je primjenom odredbe člana 200 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) za ovaj vid štete tužiocu dosuđen iznos kao u izreci presude jer je pravo na naknadu štete zbog povrede časti i ugleda regulisano odredbama ZZK, a posebno što je do povrede došlo iznošenjem klevetničkog sadržaja putem sredstava javnog informisanja. Osnovni sud je takođe ukazao da je visina dosuđene naknade „proporcionalna težini povrede ugleda [tužioca] i predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljenu štetu i u srazmjeri je s pretrpljenom štetom“, pa je djelimično usvojio tužiočev tužbeni zahtjev kao u stavu I izreke presude, te je odbio tužioca s dijelom tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa.

13. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 178897 18 Gž 2 od 23. avgusta 2018. godine žalbu apelanata i tužioca odbio i potvrdio presudu Osnovnog suda od 28. septembra 2017. godine.

14. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je u cijelosti prihvatio utvrđenje prvostepenog suda i nalazi da je odgovornost tuženih za predmetnu štetu zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava čl. 5 i 11 ZZK. Dakle, apelanti su objavljivanjem spornog članka narušili tužiočev ugled, a koje činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda u cijelosti prihvata i ovaj sud. Razmatrajući žalbu apelanata, Okružni sud je istakao da takođe smatra da su apelanti, iznošenjem podataka u spornom članku, prenijeli izražavanje neistinitih činjenica u pogledu tužioca. Takođe smatra neosnovanim navode apelanata da tužilac nije dokazao postojanje klevete i visinu štete jer iz nalaza i mišljenja vještaka bez sumnje proizlazi da je tužilac teško podnio iznošenje tih neistina, da je to štetilo njegovom ugledu i časti, i to prvenstveno kao porodičnog čovjeka, a onda i kao ličnosti u poslu kojim se bavi, društvu, okolini i kontaktima koje ostvaruje jer kvalifikacija da je na navedeni način zaradio bogatstvo od nekoliko stotina miliona maraka, i to od preprodaje oružja, droge i neplaćanja poreza, ne može nikoga ostaviti ravnodušnim. Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 11 stav 1 ZZK regulisano da se naknada štete vrši isključivo s namjerom satisfakcije zbog povrede časti i ugleda oštećenog i da ta naknada mora da bude proporcionalna prouzrokovanoj šteti.

15. Dalje je ukazano da pri „utvrđivanju naknade štete“ sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući i sve preduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjava ili izvinjenje ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedice velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika. Okružni sud je dalje istakao: „Prema ocjeni ovog suda, shodno odredbi člana 200 stav 1 [ZOO], koji se u konkretnom slučaju primjenjuje u smislu člana 13 [ZZK], ovaj sud smatra da je iznos od 6.000,00 KM pravilno odmjeren, pa se u ovom dijelu ukazuje neosnovanim i žalba [apelanata], a i žalba tužioca.“

16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 178897 18 Rev od 4. decembra 2018. godine revizije apelanata i tužioca su odbačene kao nedozvoljene. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je primjenom člana 247 st. 1 i 4 ZPP, a u vezi sa članom 237 st. 2, 3 i 4 citiranog zakona odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

18. U vezi s kršenjem prava iz člana 6 Evropske konvencije, apelanti ističu da se osporene presude zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni dokaza. U vezi s tim smatraju da su sudovi proizvoljno cijenili iskaze saslušanih svjedoka, „novinara Vukića i Šainovića“, što predstavlja povredu odredbe čl. 8 i 123 ZPP, koji su, kako navode, samo prenijeli sadržaj prijave Sipe protiv tužioca od 21. septembra 2015. godine, dakle nisu tvrdili da je tužilac počinio radnje za koje se tereti u prijavi. Naime, apelanti smatraju da su dokazali istinitost sadržaja objavljenog članka, što su i prvostepeni i drugostepeni sud zanemarili. Takođe ističu da su sudovi zanemarili i činjenicu da nije bila njihova obaveza da dokažu „da je prijava protiv tužioca postojala i da je tužilac u prijavi povezan s radnjama koje su bile predmet saopštenja“. Dakle, apelanti tvrde da su iskazima saslušanih svjedoka uspješno dokazali postojanje prijave i njenu sadržinu, što smatraju da su sudovi takođe zanemarili.

19. U vezi s kršenjem prava iz člana 10 Evropske konvencije apelanti navode da su spornim tekstom samo upoznali javnost sa sadržajem „anonimne predstavke“ dostavljene Sipi protiv tužioca. U vezi s tim pozivaju se na princip „iskrene namjere“. Smatraju da su sudovi morali voditi računa da svako ograničenje slobode izražavanja, mimo svrhe i cilja, ne znači samo ugrožavanje ustavnog prava novinara, već ugrožava i samu demokratiju kao oblik vladavine i elementarnu pretpostavku za ostvarivanje svih drugih proklamovanih ljudskih prava i sloboda. Dalje navode da kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto od značaja za javnost i kada su uloženi razumni napori u potvrđivanju činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim, čak i u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite. Takođe podsjećaju da, prema stanovištu Ustavnog suda BiH, „naši zakoni za zaštitu od klevete“ nude veći stepen zaštite nego „Konvencija“, predviđaju tri kumulativna uslova za ograničenje slobode izražavanja (miješanje države) i zaštitu od klevete, što smatraju da sudovi u konkretnom predmetu nisu jasno obrazložili. U vezi s tim ističu da nije ispunjen treći uslov – „test proporcionalnosti“ da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu, da je postojala potreba da se dokaže da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničavanje u ostvarivanju slobode izražavanja. Dalje navode da su sudovi bili dužni da pravilnom primjenom zakona i važeće sudske prakse tužiocu dosude mnogo manji iznos na ime naknade nematerijalne štete.

b) Odgovori na apelaciju

20. Okružni sud smatra da su apelacioni navodi apelanata neosnovani i da presudom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata na koja se pozivaju u apelaciji, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

21. Osnovni sud navode apelanata takođe smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.

22. Tužilac, između ostalog, navodi da se apelanti, objavljivanjem spornog članka, ne mogu pozvati na princip „iskrene namjere“ jer su bez bilo kakvih provjera, bez uspostavljanja legitimnog cilja i bez namjere da riješe neko važno pitanje, objavili tekst koji je čista izmišljotina, usmjeren na njegovu diskreditaciju, i to ne samo njega već se spominju imena javnih ličnosti iz političkog života i ime sudije Suda BiH kao njegovih saučesnika u vršenju krivičnih djela iz objavljenog članka. Stoga smatra da je obaveza novinara i u poštovanju prava drugih lica, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o zaštiti od klevete Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 37/01) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1. stav 1. tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a)pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

[...]

ODGOVORNOST ZA KLEVETU

Član 5.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

[...]

IZUZECI OD ODGOVORNOSTI

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v)ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

STANDARD DOKAZIVANJA

Član 7.

Pri utvrđivanju odgovornosti i dodeljivanju naknade u smislu ovog zakona potreba za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa članom 10. (2) Evropske konvencije o ljudskim pravima i sudskom praksom Evropskog suda za ljudska prava.

NAKNADA ŠTETE

Član 11.

1. Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.

2. Sud ne može doneti mere o zabrani ili ograničavanju iznošenja i pronošenja izražavanja pre prvog objavljivanja tog izražavanja.

3. Privremene sudske mere o zabrani pronošenja izražavanja ili zabrani daljnjeg pronošenja mogu biti određene samo kada oštećeni može učiniti sasvim verovatnim da je izražavanje izazvalo štetu oštećenom i da će oštećeni trpeti nepopravljivu štetu kao rezultat pronošenja ili daljnjeg pronošenja izražavanja. Stalna sudska mera o zabrani pronošenja izražavanja ili zabrani daljnjeg pronošenja može se primenjivati samo na posebno izražavanje/izražavanja, odnosno izražavanja za koja je utvrđeno da su nezakonita, kao i na posebno lice/lica za koje je utvrđeno da je odgovorno za iznošenje ili pronošenje izražavanja.

24. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:

Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

25. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

DOKAZI

1. Opšte odredbe Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. Prilikom ispitivanja dopustivosti apelacije, u smislu člana 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je Odlukom o dopustivosti broj AP 6472/18 od 19. decembra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju apelanata podnesenu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 178897 18 Gž 2 od 23. avgusta 2018. godine, imajući u vidu da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom izjavljene revizije. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 P 178897 18 Rev od 4. decembra 2018. godine odbačena kao nedopuštena (rješenje su apelanti primili 21. decembra 2018. godine), pa je konačna odluka u ovom predmetu presuda Okružnog suda od 23. avgusta 2018. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena.

29. S obzirom na to da je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 178897 18 Gž 2 od 23. avgusta 2018. godine dostavljena apelantima 13. septembra 2018. godine, a da su apelanti apelaciju protiv navedene presude Ustavnom sudu podnijeli 12. novembra 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uslov dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelanti smatraju da su osporenim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

32. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvenstveno ispitati navode apelanata u vezi s navodnom povredom prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

a) Pravo na slobodu izražavanja

33. Član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

h) Slobodu izražavanja.

34. Član 10 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

Opšti principi

35. Pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava pod uslovima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinsku osnovu (demokratskog) društva, jedan od osnovnih uslova njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uslovima iz stava 2 člana 10, ova sloboda je primjenljiva ne samo na „informacije“ ili „ideje koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. Ovo, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uslovi“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koje se nameću u ovoj oblasti moraju biti proporcionalni legitimnom cilju koji se želi ostvariti. Evropski sud je obezbijedio snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, ko god koristi slobodu izražavanja preuzima „dužnosti i obaveze“ u obimu koji zavisi od njegove situacije i tehničkih sredstava koja koristi (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Evropski sud je stoga utvrdio niz principa i faktora koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavljanja jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.

36. Naime, Evropski sud i Ustavni sud su u svojim odlukama konstantno ukazivali da je u domaćem pravnom sistemu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Evropski sud je obezbijedio snažnu zaštitu izražavanja koja se odnose na pitanja od javnog interesa i podrazumijevaju kritiku javnih ličnosti, a pri vršenju važne uloge „čuvara javnog interesa“ sloboda procjene je ograničena upravo interesom demokratskog društva.

37. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li „miješanje“ domaćih vlasti u ovu slobodu korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima ustanovljenim u članu 10 Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantovanih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i, s druge strane, pravo lica koje je napadnuto u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).

Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju

38. Dovodeći navedene opšte principe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene na osnovu ZZK, ZOO i ZPP, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv, a osim toga, ZZK, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je tužilac pokrenuo protiv apelanata zbog nanošenja štete pričinjene klevetom, kako privatnom tako i javnom (poslovnom) ugledu i časti tužioca, tj. usljed pronošenja neistinitih informacija u spornom tekstu apelanata, čime je došlo do nanošenja štete tužiocu.

39. Ustavni sud, dalje, mora da utvrdi da li su korišćena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10 Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 8 Evropske konvencije.

40. U vezi s tim Evropski sud je utvrdio određene kriterijume, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od opšteg interesa, način na koji su pribavljene informacije (da li je lice u pitanju kontaktirano radi informacija, da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja da li je novinar postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom, uloga i funkcija lica u pitanju, kao i perioda aktivnosti, prethodno ponašanje lica o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i najzad težina nametnute sankcije.

41. Evropski i Ustavni sud konzistentno ističu da se pri ocjeni opravdanosti spornih izjava mora praviti razlika između činjenica i vrijednosnih sudova, pri čemu ovi drugi nisu podložni dokazivanju. Klasifikacija neke izjave kao činjenice ili vrijednosnog suda je pitanje koje, prvenstveno, spada u prostor slobodne procjene državnih organa, a posebno domaćih sudova. Međutim, čak i kad izjava predstavlja vrijednosni sud, mora postojati dovoljan činjenični osnov koji će podržati takvu izjavu (vidi Evropski sud, Ärtztekammer fur Wien and Dorner protiv Austrije, presuda od 16. maja 2016. godine, predstavka broj 8895/10, tačka 67 s daljnjim referencama). U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz sadržaja spornog teksta, koji je prezentovan kroz obrazloženje osporenih presuda, proizlazi da je sporno izražavanje bilo objavljeno, pretežno, kao iznošenje činjenica kojima se tužiocu imputira da je organizator kampa za obuku vehabija i mudžahedina koji se šalju u Siriju i na druga ratišta, sve pod pokroviteljstvom Izetbegovića, da je i sam vehabija, da prijeti vehabijama koji se ne slažu s njim i ne podržavaju ono što on radi, da je povezan s „balkanskim“ kraljem kokaina Darkom Šarićem, da je zaradio bogatstvo stotina miliona maraka preprodajom oružja, droge i neplaćanjem poreza, sve pod zaštitom rođaka Redžiba Begića, sudije, da je oružje koje je otkriveno u akciji Sipe kod Tešnja pod kontrolom tužioca kao vlasnika preduzeća „Almy“. Dakle, Ustavni sud zapaža da je na navedeni način tužilac doveden u vezu s direktnim učešćem u kriminalnim radnjama, odnosno izvršenjem krivičnih djela (organizovanje terorističkih kampova, preprodaja oružja, droge, utaja poreza), odnosno da se sporni tekst, u suštini, bavio pitanjem eventualne tužiočeve umiješanosti u navedene kriminalne radnje, koje radi pod pokroviteljstvom javnih ličnosti, kako iz političke tako i iz sfere sudstva, i koje kriminalne radnje, odnosno krivična djela za sobom svakako povlače krivičnu odgovornost ili sankciju za takvo društveno neprihvatljivo ponašanje i postupanje, pa se za razliku od vrijednosnih sudova ovakvi navodi apelanata mogu i dokazati.

42. Ustavni sud, dalje, zapaža da su apelanti sporni tekst o tužiocu objavili 24. jula 2013. godine u dnevnom listu „Dnevne nezavisne novine“, koji je u vrijeme objavljivanja navedenog teksta obavljao poslove direktora ugledne firme „Almy“, čiji je osnivač i većinski vlasnik, dakle kao javne ličnosti u pogledu učešća u kriminalnim radnjama. U vezi s tim Ustavni sud prihvata da se sadržaj spornog teksta bavio tužiočevim učešćem u kriminalnim radnjama i da kao takav predstavlja doprinos „temi“, odnosno debati od opšteg interesa. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da ne samo da mediji imaju zadatak saopštavati informacije o svim pitanjima od javnog interesa već i da javnost ima pravo dobijati ih, dok su javne ličnosti neizbježno i svjesno izložene pomnom ispitivanju svake svoje riječi i djela kako od novinara, tako i od najšire javnosti, te stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije u odnosu na druga lica. S druge strane, Ustavni sud ukazuje da član 10 Evropske konvencije prihvata ograničenja slobode izražavanja da bi se održali dostojanstvo i autoritet suda (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 840/06 od 25. januara 2008. godine, tačka 28).

43. Ustavni sud smatra da iako obavještavanje javnosti o eventualnim kriminalnim radnjama javnih ličnosti jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u kontekstu navedenih principa, apelanti imaju obavezu ukazati na svoj doprinos opštem interesu u kontekstu objavljivanja spornog teksta, načina na koji su informacije pribavljene kako bi se utvrdilo da li su (apelanti) postupali bona fide, uloge i funkcije lica koje je u pitanju u kontekstu izvještavanja o činjenicama koje mogu doprinijeti debati u demokratskom društvu (razlike u obavljanju službene dužnosti u odnosu na privatni život s ciljem zadovoljenja radoznalosti javnosti), prethodnog ponašanja i posljedica objavljivanja. U konkretnom slučaju opšti interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih ličnosti ne može se braniti iznošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, a koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerisati s obzirom na poslove i funkciju koju vrše. Naime, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi ispitali sporna izražavanja apelanata objavljena u spomenutom tekstu o tužiocu i utvrdili da navedeni tekst sadrži neistinite tvrdnje jer apelanti tokom trajanja predmetnog postupka nisu dokazali istinitost spornih tvrdnji koje predstavljaju klevetu. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da su redovni sudovi jasno utvrdili da je osnov za objavljivanje spornog teksta apelantima bilo anonimno pismo čitaoca, ali da apelanti nisu dostavili anonimno pismo čitaoca kao materijalni dokaz da se provede u ovom postupku, odnosno da apelanti nisu dokazali da su navodi iz anonimnog pisma tačni (zvaničnom službenom dokumentacijom Sipe ni Tužilaštva BiH), tj. da su apelanti sporni tekst objavili, a da nisu pribavili službenu dokumentaciju iz koje proizlazi istinitost sadržaja spornog teksta. Pri tome su redovni sudovi takođe imali u vidu da apelanti nisu ispoštovali novinarski kodeks o saslušanju druge strane, u konkretnom slučaju tužioca kojeg su u spornom tekstu okvalifikovali kao kriminalca, teroristu, organizatora kampa za obuku terorista i druga krivična djela. Dakle, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da su apelanti nekritički prenijeli sporno izražavanje, odnosno da nisu uložili ni najmanji razuman napor da potvrde činjenice koje su iznijeli, iz čega slijedi da nisu postupali u dobroj vjeri. Dakle, Ustavni sud smatra da apelanti, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, nisu postupali bona fide u nastojanju da pruže javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom (vidi, mutatis mutandis, Bladet Tromsø and Stensaas protiv Norveške [GC] broj 21980/93, §

65, ECHR 1999-III).

44. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na sopstveni stav prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Stoga, nasuprot tvrdnjama apelanata prema kojima su sudovi bili dužni da pravilnom primjenom zakona i važeće sudske prakse dosude tužiocu mnogo manji iznos na ime naknade nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da su sudovi u okolnostima predmetnog slučaja cijenili da apelant u postupku pred redovnim sudovima nije dokazao da je postupio u skladu s profesionalnim standardima jer ničim nije dokazao da je ijednu od radnji i negativnosti koje je pripisao tužiocu argumentovano doveo u vezu s izvedenim dokazima postupanjem, niti je uložio razuman napor da potvrdi činjenice koje je iznio, niti da naknadno ublaži štetne posljedice, a naročito da prethodno provjeri kod ovlašćenih organa i institucija da li postoje podaci koje je imao namjeru da objavi u spornom tekstu. Takođe, osporenim odlukama sudova je cijenjen nalaz vještaka u vezi s težinom povrijeđenog dobra, statusom i pozicijom koje je tužilac imao i ima u životu i u društvu, ne samo u sredini iz koje potiče već i šire, kao istaknuti privrednik, pa mu je primjenom odredbe člana 200 stav 1 ZOO za ovaj vid štete dosuđen iznos kao u izreci presude, koji, prema ocjeni sudova, predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljenu štetu i u srazmjeri je s njom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud takođe podsjeća da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdili „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u pravcu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih boli“ (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1678/12 od 8. decembra 2015. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi osporenim odlukama, na osnovu provedenih dokaza, jasno obrazložili i argumentovali razloge zbog kojih je utvrđeno prekoračenje prava na slobodu izražavanja, što je dovelo do povrede tužiočevog privatnog i javnog (poslovnog) ugleda i nastupanja nematerijalne štete, pa su apelanti obavezani da tužiocu solidarno naknade štetu, te da je stoga obrazloženje sudova u skladu sa standardima Evropske konvencije. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da su osporene odluke donesene u skladu sa članom 10 Evropske konvencije.

46. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

b) Pravo na pravično suđenje

47. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

48. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

49. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog klevete, dakle, nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.

50. Apelanti smatraju da se osporene presude zasnivaju na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava. Naime, smatraju da su sudovi proizvoljno cijenili iskaze saslušanih svjedoka, „novinara Vukića i Šainovića koji su samo prenijeli sadržaj prijave Sipe protiv tužioca od 21. septembra 2015. godine“, da su iskazima imenovanih svjedoka dokazali postojanje prijave i njenu sadržinu, što smatraju da su sudovi zanemarili, kao i da nije bila njihova obaveza da dokažu „da je prijava protiv tužioca postojala i da je tužilac u prijavi povezan s radnjama koje su bile predmet saopštenja“.

51. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

52. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog premeta Ustavni sud smatra da su sudovi dali jasno i argumentovano obrazloženje kako u pogledu činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, te da u tom obrazloženju Ustavni sud ne može naći bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da su svjedoci Dejan Šainović i Uroš Vukić, koji su kao novinari zaposleni kod apelanta, u svojim iskazima koje su dali na glavnoj raspravi, između ostalog, istakli da su sadržaj objavljenog članka potvrdili njihovi „anonimni izvori“ Sipe, a apelanti u ponovnom postupku uz navedeno rješenje Sipe od 21. septembra 2015. godine nisu sudu dostavili tražene informacije koje su im dostavljene uz rješenje Sipe, zbog čega sud nije poklonio vjeru saslušanim svjedocima apelanata. Pri tome, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava kada su sudovi na utvrđeno činjenično stanje primijenili relevantne odredbe ZPP i kada su zaključili da apelanti nisu dokazali da sporni članak ne predstavlja iznošenje klevetničkog sadržaja o tužiocu, odnosno da se ne radi o neistinitom izražavanju. Ustavni sud, takođe, uočava da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je teret dokazivanja bio na strani apelanata i da su oni tokom ovog postupka svojim dokazima trebali dokazati da je sve što je objavljeno u spornom članku tačno i istinito i da je tužilac zbog objavljenog članka od strane tuženih krivično odgovarao za sve što je navedeno i objavljeno u spornom članku, da je ozbiljan terorista, kriminalac, utajivač poreza, organizator kampa za obuku vehabija, kao i slanje istih na ratišta, a što apelanti nisu dokazali. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelanata u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, ocjene izvedenih dokaza i primjene prava na štetu apelanata.

53. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je osporenim odlukama Okružnog i Osnovnog suda naloženo apelantima da tužiocu solidarno isplate naknadu nematerijalne štete nanesenu njegovom ugledu i časti iznošenjem neistinitih činjenica, pri čemu je „miješanje“ u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo u skladu sa zakonom, cilj mu je bio „zaštita prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, te je postignuta pravična ravnoteža između tužiočevog prava na ugled i prava apelanata na slobodu izražavanja.

55. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada iz datih obrazloženja redovnih sudova ne proizlazi proizvoljnost u pogledu primjene prava, niti utvrđenog činjeničnog stanja na štetu apelanata.

56. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-584/19 (NIGD "Dnevne nezavisne novine" d.o.o… | Sudska praksa | Aktio