Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-807/19 (R. Š. i NID "Novi pečat" d.o.o.Banja Luka)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kleveta
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Sloboda izražavanja
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pasivna legitimacija
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-807/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 807/19, rješavajući apelaciju Radmila Šipovca i NID „Novi pečat“ d.o.o. Banja Luka , na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Radmila Šipovca i NID „Novi pečat“ d.o.o. Banja Luka podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH broj 96 0 P 076800 18 Gž 2 od 11. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH broj 96 0 P 076800 17 P 2 od 12. aprila 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Radmilo Šipovac i NID „Novi pečat“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 21. februara 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 076800 18 Gž 2 od 11. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 076800 17 P 2 od 12. aprila 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i Mladena Bosića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 7. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilac je dostavio odgovor 15. jula 2020. godine, Osnovni sud 20. jula 2020. godine, a Apelacioni sud 27. jula 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 076800 14 P od 19. oktobra 2016. godine usvojen je tužiočev tužbeni zahtjev i obavezani apelanti da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog povrede ugleda i časti iznošenjem neistinitih činjenica u listu „Narodne novine“ broj 12 od 16. decembra 2013. godine i broj 15 od 13. januara 2014. godine solidarno isplate iznos od 8.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od dana donošenja presude pa do konačne isplate, te su apelanti dužni solidarno, o svom trošku, u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, objaviti izreku presude u listu „Narodne novine“ pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Presudom su obavezani apelanti da tužiocu solidarno naknade troškove postupka precizirane u presudi.
6. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Apelacionom sudu koji je Rješenjem broj 96 0 P 076800 17 Gž od 14. jula 2017. godine žalbu tuženih uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu da u ponovljenom postupku otkloni ukazane nedostatke suđenja, a koji su se odnosili na nedostatak obrazloženja navedene presude jer je izostao zaključak da li je miješanje bilo neophodno u demokratskom društvu, tj. da li je tužilac kao javna osoba koja se bavi političkim angažmanom bio dužan da trpi iznesene kritike u člancima navedenim u „Narodnim novinama“.
7. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu broj 96 0 P 076800 17 P 2 od 12. aprila 2018. godine kojom je usvojio tužiočev tužbeni zahtjev i obavezao apelante da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog povrede ugleda i časti iznošenjem neistinitih činjenica u listu „Narodne novine“ broj 12 od 16. decembra 2013. godine i broj 15 od 13. januara 2014. godine solidarno isplate iznos od 8.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od dana donošenja presude pa do konačne isplate, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav 1). Presudom su obavezani apelanti da solidarno, o svom trošku, u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude, objave izreku presude u listu „Narodne novine“, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav 2). Presudom su obavezani apelanti da solidarno tužiocu nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi (stav 3). U obrazloženju je navedeno da je u postupku utvrđeno kako slijedi. U izdanju „Narodnih novina“ broj 12 od 16. decembra 2013. godine objavljen je članak pod nazivom „VELEIZDAJA Bosić podržava bosansku crkvu U pomoć, braćo“, u kojem se tvrdi da je tužilac, lider SDS-a, obećao lideru SDA Sulejmanu Tihiću da će u zamjenu za podršku članstva SDA na opštim izborima za kandidata SDS-a za predsjednika Republike Srpske i kandidata opozicije za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske podržati ideju o formiranju bosanske pravoslavne crkve, a da je u nastavku teksta iznesena neistinita činjenica da je Sulejman Tihić, kao lider SDA, tužiocu, kao lideru SDS-a, rekao: „Za predsjednika RS koga predloži SDS podrška bošnjaka krenuće direktno iz džamije. Već sam o tome razgovarao sa visokim zvaničnicima Islamske vjerske zajednice i to neće biti upitno. Vrijeme je da počnemo zaokruživati državu. A to sa Dodikom ne možeš napraviti.“ Utvrđeno je da je iznesena neistinita činjenica da je tužilac obećao da će ta ideja krenuti iz Distrikta Brčko koji je, prema neistinitim navodima apelanata, od strane tužioca Sulejmanu Tihiću okarakterisan kao „BiH u malom“, a da će se prema upućenima na vrhu bosanske pravoslavne crkve naći penzionisani vladika Vasilije Kačavenda. Dalje je utvrđeno da je tužilac 21. decembra 2013. godine uputio zahtjev za ispravku spornog izražavanja, koji su apelanti objavili pod naslovom „Pismo čitalaca“ i u kojem stoji da je tužilac pisao „Narodnim novinama“ da nije obećao Sulejmanu Tihiću „da će ideja o bosanskoj crkvi krenuti iz Brčkog“, čime su apelanti tužioca predstavili kao čitaoca navedenih novina koji je njihovoj redakciji „pisao“. Utvrđeno je da apelanti, pri tome, nisu izvršili ispravku neistinitih činjenica koje su iznesene o tužiocu i čiju je ispravku tužilac zahtijevao.
8. Dalje je utvrđeno da je u izdanju „Narodnih novina“ broj 15 od 13. januara 2014. godine, na naslovnoj strani, objavljena tužiočeva slika, kao i naslov „RAZOTKRIVEN Bosić postao izdajnik, odrekao se krsne slave. Bosić u jednoj ambasadi dao obećanje da će, ukoliko SDS pobijedi na narednim izborima RS umjesto Svetog arhiđakona Stefana, obilježavati Dan ZAVNOBiH“. Utvrđeno je i da je u istom izdanju na stranici broj 4 ponovno prikazana tužiočeva slika i naslov „IZDAJICE BOSIĆ U BANJA LUCI KAO KRME U TEHERANU, Odrekao se krsne slave“, u kojem se tvrdi da tužilac kao predsjednik SDS-a nije prisustvovao obilježavanju Dana Republike Srpske u Brčkom jer mu je iz ambasade jedne zapadne zemlje naređeno da bojkotuje proslavu 22. rođendana Republike Srpske u Distriktu Brčko, te da je dan ranije dobio ozbiljan ukor zbog toga što se pojavio na centralnoj proslavi Dana Republike Srpske u Banjoj Luci. Navedeno je i da je utvrđeno da je u nastavku teksta iznesena neistinita činjenica da je tužilac djelimično pogazio datu riječ na nagovor Miće Mićića i Aleksandre Pandurević, gdje je prenesena navodna izjava koju je Mićo Mićić uputio tužiocu, a koja je sljedećeg sadržaja: „Bez dolaska na centralnu svečanost u Banja Luci SDS nema šta tražiti na narednim izborima. To što ćeš se ti osjećati kao krme u Teheranu, to je druga stvar. Ali bavljenje politikom ne podrazumijeva samo da jedeš kolače, moraš biti spreman i da te pljunu u lice. Samo se obrišeš i kreneš dalje.“ Osnovni sud je naveo i da je tužilac u svom iskazu opisao kakve je osjećaje i reakcije kod njega izazvalo objavljivanje spornih članaka s obzirom na njegov „politički status i rejting“, odnosno na negativan odnos kako „porodične i profesionalne sredine“ tako i „poznanika i saradnika“.
9. Dalje je utvrđeno da su poimenično navedeni svjedoci u svojim iskazima opisali kakve je negativne osjećaje i reakcije kod tužioca izazvalo objavljivanje spornih članaka, da je duže vrijeme bio nervozan, dekoncentrisan i zabrinut, usljed čega je morao piti tablete, da je imao prisutan osjećaj straha i nesigurnosti, što se negativno odrazilo na komunikaciju s drugim ljudima i prijateljima. Utvrđeno je i da je vještak psihijatar, poimenično naveden u presudi, nakon što je obavio neposredan intervju i pregledao tužioca, u svom nalazu i mišljenju zaključio da sadržaj objavljenih članaka za tužioca predstavlja atak na moralni, socijalni i profesionalni (misli se na bavljenje politikom) integritet i ima efekat stresora visokog ranga, ali u rasponu redovnog životnog iskustva, a značaj promjene ambijentalne realnosti, odnosno gubitka „pogođenog dobra“ u početku je jak, da bi se kasnije, mobilisanjem odbrambenih kapaciteta ličnosti, te liječenjem (tužilac uzima anksiolitik) smanjivao na način preciziran u presudi.
10. Osnovni sud je u vezi s tim obrazložio da apelanti u toku sprovedenog postupka nisu izveli nijedan dokaz da su navedene tvrdnje o tužiocu iznijeli na osnovu tačnih informacija dobijenih od relevantnih organa ili lica, niti su iznesene činjenice apelanti iznijeli u skladu sa svojom obavezom propisanom zakonom, što bi u smislu odredbi člana 7 Zakona o zaštiti od klevete Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete) moglo biti uzeto u obzir kao okolnost koja isključuje odgovornost apelanata za navedeno izražavanje o tužiocu. Osnovni sud je obrazložio i da tvrdnju apelanata da su objavljivanjem u „Narodnim novinama“ u rubrici „Pisma čitalaca“ od 20. januara 2014. godine objavili demanti iznesenih činjenica na štetu tužioca, čime su umanjili štetu tužiocu shodno odredbi člana 8 istog zakona, prvostepeni sud nije prihvatio jer tako nešto ne proizlazi iz objavljenog pisma. Osnovni sud je istakao i da miješanje u slobodu izražavanja ne bi bilo neophodno u demokratskom društvu da se radilo o istinitim i dokazanim činjenicama, a ne izmišljenim bez ikakvih konkretnih dokaza. Osnovni sud je zaključio da su u spornim tekstovima apelanti iznijeli činjenice, a ne vrijednosni sud, odnosno mišljenje o tužiocu, čime su tužiocu prouzrokovali štetu iznošenjem i prenošenjem trećim licima izražavanja neistinitog sadržaja kako propisuje i odredba člana 6 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete. Zbog navedenog, taj sud je, imajući u vidu i odredbu člana 10 Zakona o zaštiti od klevete i primjenom odredbe člana 200 preuzetog Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključio da je adekvatna novčana satisfakcija za pretrpljenu nematerijalnu štetu iznos od 8.000,00 KM i obavezao je apelante da tužiocu taj iznos solidarno isplate uz zakonsku zateznu kamatu od dana presuđenja.
11. Protiv navedene presude apelanti su podnijeli žalbu Apelacionom sudu koji je Presudom broj 96 0 P 076800 18 Gž 2 od 11. decembra 2018. godine žalbu apelanata djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je tužiocu na ime naknade nematerijalne štete dosuđen iznos od 5.000,00 KM umjesto iznosa od 8.000,00 KM i apelanti su obavezani da tužiocu umjesto iznosa od 2,300.00 KM na ime troškova postupka naknade iznos od 737,50 KM dok je u preostalom dijelu prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude Apelacioni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i pravni stav prvostepenog suda te istakao da, prije svega, valja ukazati da, što se tiče prigovora nedostatka pasivne legitimacije na kojem apelanti, kao i u ranijem postupku, i dalje insistiraju, apelanti neosnovano tvrde da na osnovu provedenih dokaza tužilac nije dokazao njihovu pasivnu legitimaciju. Ovo stoga jer je, kako je obrazložio Apelacioni sud, odredbom člana 6 Zakona o zaštiti od klevete propisano da svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem trećem licu izražavanja nečeg neistinitog i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu, odgovorno je za klevetu (stav 1), a za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja (stav 2). Apelacioni sud je istakao da, u vezi s tim, u konkretnom postupku apelanti jesu pasivno legitimisani jer je apelant Radmilo Šipovac glavni urednik ,,Narodnih novina“, dok je apelant NID „Novi pečat“ izdavač „Narodnih novina“ u kojim su objavljeni sporni naslovi i tekstovi.
12. Obrazloženo je i da nije osnovana ni tvrdnja apelanata da prvostepeni sud ne razlikuje vrijednosne sudove od činjeničnih tvrdnji, odnosno da u konkretnom slučaju, da bi tužiocu pripalo pravo na naknadu nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog povrede ugleda i časti, nije ostvaren treći uslov (test proporcionalnosti). Naime, kako je obrazložio Apelacioni sud, prema zakonskoj definiciji odredbe člana 4 Zakona o zaštiti od klevete, kleveta je radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica nanošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja nečeg neistinitog i identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu, a za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisanja i prouzrokovanu štetu odgovara odgovorni urednik, odnosno izdavač ako je namjerno ili iz nepažnje iznio ili pronio izražavanje nečeg neistinitog (član 6 stav 2 i stav 3 istog zakona). Apelacioni sud je istakao da se, s druge strane, građanskopravna odgovornost apelanata zasniva na odredbama člana 154 stav 1, člana 158 i člana 200 UOO i na odredbi člana 5 stav 3 Zakona o zaštiti od klevete, kojom je propisano da javni službenik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine može, privatno i isključivo u ličnom svojstvu, da podnese zahtjev za naknadu štete zbog klevete kao radnje nanošenja štete ugledu tog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja nečeg neistinitog i identifikovanjem tog lica trećem licu. Apelacioni sud je obrazložio da nije sporno da je sloboda izražavanja zaštićena odredbom člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i odredbom člana 10 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazloženo je i da navedene odredbe Zakona o zaštiti od klevete treba tumačiti na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri upravo obezbjeđuje princip slobode izražavanja (član 3 Zakona o zaštiti od klevete), pa stoga, prema mišljenju tog suda, naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. Zbog navedenog se, prema mišljenju tog suda, shodno odredbi člana 10 stav 2 Evropske konvencije, vlast može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uslova, i to: da je miješanje propisano zakonom, da je cilj miješanja zaštita jednog ili više predviđenih interesa ili vrijednosti i da je miješanje neophodno u demokratskom društvu.
13. U konkretnom slučaju, prema obrazloženju Apelacionog suda, prvostepena presuda je donesena na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i ZOO, dakle, miješanje je propisano zakonima, a ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv, prvostepena presuda je donesena u građanskoj parnici koju je tužilac pokrenuo protiv apelanata zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita ugleda tužioca, što je, svakako, legitiman cilj, a da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Apelacioni sud je istakao da bi se utvrdilo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, bilo je potrebno utvrditi da li je miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju i da li su razlozi koje je dao prvostepeni sud u osporenoj odluci kao opravdanje za miješanje relevantni i dovoljni u smislu ranije navedenih principa iz člana 10 Evropske konvencije. Apelacioni sud je obrazložio da, jednako kao i prvostepeni sud, smatra da su apelanti u spornim člancima objavljenim u listu „Narodne novine“ iznijeli činjenične navode, a ne vrijednosne sudove, kod toga da su navedenim izražavanjem tužioca identifikovali javnosti u negativnom kontekstu, optužujući ga pri tome, bez valjanih dokaza, da je počinio „veleizdaju“. Apelacioni sud je istakao da iako obavještavanje javnosti o eventualnoj „veleizdaji“ tužioca kao javnog službenika (lica koje se bavi političkim angažmanom) jeste legitiman cilj medija u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju, ipak, nije postojala iskrena namjera apelanata i nisu uloženi razumni napori ni u potvrđivanje činjenica koje su iznijeli, niti se eventualna „veleizdaja“ javnog službenika može braniti iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njegov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju je tužilac dužan da trpi (toleriše) s obzirom na funkciju koju vrši. Prema mišljenju tog suda, sporna izražavanja ne sadrže isključivo vrijednosne sudove o tužiočevom političkom i javnom djelovanju, već sadrže činjenične navode za koje apelanti nisu prethodno učinili razumne napore da ih provjere i za koje u postupku pred prvostepenim sudom nisu mogli pružiti dokaze, pa u konkretnom slučaju postoji „hitna društvena potreba“ da se uspostavi ravnoteža između slobode izražavanja apelanata, odnosno slobode medija i zaštite tužiočevog ugleda kao javne ličnosti.
14. Osnovni sud je obrazložio i da što se tiče članka objavljenog u listu „Narodne novine“ broj 15 od 13. januara 2014. godine pod naslovom „RAZOTKRIVEN Bosić postao izdajnik. Odrekao se krsne slave...“ navedeno je da, prema ocjeni tog suda, sporni naslov, odnosno tekst predstavlja paušalno i uvredljivo pisanje o tužiocu kao javnom službeniku (licu koje se bavi političkim angažmanom), koje kao takvo nije dozvoljeno, jer kada neko bilo koje lice identifikuje kao „izdajnika“, odnosno kada ga poredi s „krmetom“, time ga omalovažava i vrijeđa, pa kako se u spornim naslovima i tekstovima tužilac vrijeđa „preko razumne mjere“, onda se u cjelini vrijeđa njegova čast i dostojanstvo, zbog čega je prvostepeni sud pravilno zaključio da su tuženi tim radnjama uzrokovali štetu ugledu tužioca. Prema mišljenju tog suda, neosnovana je i žalbena tvrdnja apelanata da je svrha i cilj primjene odredbe člana 199 ZOO zamjena za naknadu štete i da se ova odredba ne može kumulirati s naknadom štete kod toga kada je tom odredbom propisano da u slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo, čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom. Stoga, prema mišljenju Apelacionog suda, to što je prvostepeni sud naložio apelantima da solidarno, o svom trošku, objave izreku presude u listu „Narodne novine“ ne predstavlja povredu odredbe člana 199 ZOO jer objavljivanje izreke presude shodno toj odredbi predstavlja oblik obeštećenja oštećenom uz naknadu nematerijalne štete zbog povrede ugleda, koja oštećenom daje punu satisfakciju u skladu s ciljem kojem naknada nematerijalne štete iz odredbe člana 200 istog zakona služi.
15. Apelacioni sud je obrazložio da, međutim, apelanti u žalbi osnovano tvrde da je dosudom obeštećenja i obavezivanjem objavljivanja izreke presude tužiocu dosuđena neuobičajeno visoka odšteta. Apelacioni sud je istakao da, polazeći od odredbe člana 200 ZOO i odredbe člana 10 Zakona o zaštiti od klevete, taj sud nalazi da s obzirom na značaj povrijeđenog dobra, cilj kome naknada služi, kao i tendenciju da se njom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom prirodom i društvenom svrhom, činjenica da su apelanti objavili demanti tužioca, bez obzira što su demanti objavili u rubrici „Pisma čitalaca“, ipak utiče na visinu naknade. Istaknuto je da se odbrana povrijeđenog ugleda najefikasnije postiže ovakvim objavljivanjem, pa uzimajući to u obzir i sve ono čemu je bio izložen, i zbog toga duševne boli koje je trpio, uz uvažavanje sadašnje sudske prakse, Apelacioni sud nalazi da je primjerena novčana naknada za štetu zbog povrede ugleda, časti i dostojanstva u iznosu od 5.000,00 KM tužiocu, koliko mu je ovom presudom i dosuđeno, zbog čega je u tom dijelu žalba apelanata osnovana.
16. Apelacioni sud je istakao i da je odredbom člana 130 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da će drugostepeni sud, ako preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, odlučiti o troškovima cijelog postupka, pa kako je prvostepena presuda djelimično preinačena, kod toga da su obje stranke blagovremeno opredijelile zahtjeve za naknadu troškova, taj sud je preinačio i odluku o troškovima cijelog postupka na način preciziran u presudi.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i sloboda izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navode da ničim nije dokazano da su pasivno legitimisani u konkretnom slučaju, te da kao dokaz nije proveden original navedenih tekstova već fotokopija. Smatraju da redovni sudovi nisu dali zadovoljavajuću analizu zašto bi se navedena izražavanja smatrala klevetom jer nisu napravili razliku između činjenica i vrijednosnog suda. Navode i da redovni sudovi nisu dali odgovor na pitanje zašto je postojala hitna društvena potreba za ograničavanjem slobode izražavanja u konkretnom slučaju, odnosno da nije napravljen test proporcionalnosti u skladu s Evropskom konvencijom. Navode i da su dokazali da se nesporno radi o subjektivnom doživljaju tužioca u vezi sa spornim izražavanjima, te da redovni sudovi nisu uzeli u obzir da je tužilac javna ličnost koja se bavi politikom, u vrijeme nastanaka spornih tekstova bio je predsjednik SDS-a, te da kao takav mora da trpi veću toleranciju od prosječnih građana. Apelanti navode i da je dosuđena naknada previsoka i da je očito donesena iz lukrativnih pobuda.
b) Odgovori na apelaciju
18. Apelacioni sud je naveo da nije bilo kršenja prava apelanata, da je taj sud u svojoj presudi dao jasna i argumentovana obrazloženja u odnosu na sva pitanja koja apelanti pokreću apelacijom te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
19. Osnovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri obrazloženju datom u presudi te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
20. Tužilac je naveo da je apelacija neosnovana te da bi, prema mišljenju apelanata, trebala postojati apsolutna sloboda izražavanja, a kakvu ne poznaje ni Evropska konvencija, te da, i pored toga što je podnio apelaciju, apelant Radmilo Šipovac redovno uplaćuje mjesečne iznose na ime naknade štete koju je obavezan isplatiti presudama koje osporava. V.Relevantni propisi
21. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Distrikta Brčko“ broj 14/03) relevantne odredbe glase:
Odgovornost za klevetu Član 6.
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem trećem licu izražavanja nečeg neistinitog i identifikovanjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu izenesenu u sredstvima javnog informisanja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz stavova 1 i 2 ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje nečeg neistinitog.
(4) Kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4 ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
(6) Kada se izražavanje nečeg neistinitog odnosi na umrlo lice, nasljednik prvog reda tog lica može podnijeti zahtjev, u smislu ovog zakona, pod uslovom da je takvo izražavanje nanijelo štetu ugledu nasljednika.
Izuzeci od odgovornosti Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga propisanih u tački c) stava 1.
ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:
- način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja,
- prirodu i stepen prouzrokovane štete,
- dobronamjernost i pridržavanje štetnika opšteprihvaćenih profesionalnih standarda,
- pristanak oštećenog,
- vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno,
- činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica,
- te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.
Obaveza ublažavanja štete Član 8.
Oštećeni je dužan da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem nečeg neistinitog, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.
Obeštećenje Član 10.
Obeštećenje treba da bude u srazmjeri s nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su:
- objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja nečeg neistinitog ili izvinjenje;
- činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i
- činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.
22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Objavljivanje presude ili ispravke Član 199.
U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 076800 18 Gž 2 od 11. decembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 9. januara 2019. godine, a apelacija je podnesena 21. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/2e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i člana 10 Evropske konvencije.
Sloboda izražavanja
28. Član II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
h) Slobodu izražavanja.
29. Član 10 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
30. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinski osnov demokratskog društva, jedan od osnovnih uslova njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46 i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Osim toga, Evropski sud je obezbijedio snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, ko god koristi slobodu izražavanja preuzima „dužnosti i obaveze“ u obimu koji zavisi od njegove situacije i tehničkih sredstava koja koristi (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, sloboda izražavanja, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga su ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Evropski sud je stoga utvrdio niz principa i faktora koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavljanje jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 31). Evropski sud je obezbijedio snažnu zaštitu izražavanja koja se odnose na pitanja od javnog interesa i podrazumijevaju kritiku javnih ličnosti, a pri vršenju važne uloge „čuvara javnog interesa“ sloboda procjene je ograničena upravo interesom demokratskog društva.
31. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je u brojnim odlukama ukazao da se kod odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, da li teži ostvarenju legitimnog cilja i na kraju da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi između ostalih Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, st. 66 i 67).
32. U vezi s pitanjem da li je došlo do miješanja u pravo apelanata na slobodu izražavanja, Ustavni sud smatra da je odgovor na ovo pitanje potvrdan budući da su osporenim presudama apelanti obavezani na naknadu štete tužiocu zbog tekstova koje su objavili, što predstavlja miješanje u slobodu izražavanja zajamčenu članom 10 stav 1 Evropske konvencije.
33. Ustavni sud, takođe, ističe da je navedeno miješanje „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete, ZOO i ZPP koji su objavljeni i javnosti dostupni i da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih, konkretno tužioca.
34. S obzirom na to da je, dakle, uplitanje u slobodu izražavanja apelanata bilo zakonito i slijedilo je legitiman cilj, Ustavni sud, u smislu naprijed navedenog treba ispitati da li je to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“, odnosno da li su redovni sudovi, u smislu stavova Evropskog suda (op. cit. presuda Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, stav 74), uspostavili pravičnu ravnotežu između prava apelanata na slobodu izražavanja i tužiočevog interesa za zaštitu njegovog ugleda.
35. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje zaštite prava apelanata na slobodu izražavanja u smislu člana 10 Evropske konvencije u vezi sa zaštitom tužiočevog prava na njegov ugled kao političara u smislu člana 8 Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su sudovi u postupku koji je okončan osporenom odlukom postigli pravičan balans između ta dva prava iste važnosti, odnosno prava apelanata na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije i tužiočevog prava na zaštitu njegovog ugleda u smislu člana 8 Evropske konvencije.
36. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud utvrdio određene kriterijume, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od opšteg interesa, način na koji su pribavljene informacije (da li se kontaktiralo s licem koje je u pitanju radi informacija, da li mu je data mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja i da li je novinar postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom), uloga i funkcija lica koje je u pitanju, kao i period aktivnosti, prethodno ponašanje lica o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, najzad, težina nametnute sankcije.
37. Primjenjujući konkretne kriterijume na predmetni slučaj, Ustavni sud zapaža da su sporni tekstovi o tužiocu objavljeni u listu „Narodne novine“, čiji su urednik i izdavač apelanti, a koji tekstovi su se, u suštini, bavili pitanjem tužiočeve političke djelatnosti. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz činjenica konkretnog predmeta proizlazi da je tužilac u vrijeme objavljivanja spornih tekstova bio predsjednik stranke SDS. Ustavni sud prihvata da je pitanje tužiočevog ponašanja u vezi s njegovom pozicijom predsjednika stranke i poslovima koje obavlja u sklopu svog poziva predstavljalo „temu“ od opšteg interesa, te da su sporni tekstovi koji su se bavili pitanjem navodne umiješanosti u radnje u vezi s izbornim i sličnim procesima, kao takvi, predstavljali doprinos „temi“, odnosno debati od opšteg interesa.
38. U pogledu navoda iznesenih u spornim tekstovima, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi ispitali sporna izražavanja apelanata u tim tekstovima i na osnovu provedenih dokaza utvrdili da navedeni tekstovi sadrže neistinite tvrdnje i da apelanti tokom trajanja predmetnog postupka nisu dokazali tačnost tih spornih tvrdnji koje predstavljaju klevetu. Ustavni sud podsjeća da iz spornih tekstova proizlazi da je u njima, između ostalog, navedeno: „Bosić u jednoj ambasadi dao obećanje da će, ukoliko SDS pobijedi na narednim izborima RS umjesto Svetog arhiđakona Stefana, obilježavati Dan ZAVNOBiH“, da mu je „iz ambasade jedne zapadne zemlje naređeno da bojkotuje proslavu 22. rođendana Republike Srpske u Brčko distriktu, te da je dan ranije dobio ozbiljan ukor zbog toga što se pojavio na centralnoj proslavi dana Republike Srpske u Banja Luci“, da je „tužilac lider SDS, obećao lideru SDA Sulejmanu Tihiću da će u zamjenu za podršku članstva SDA na općim izborima za kandidata SDS za predsjednika Republike Srpske i kandidata opozicije za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske, podržati ideju o formiranju bosanske pravoslavne crkve“, „da je tužilac djelimično pogazio datu riječ na nagovor Miće Mićića i Aleksandre Pandurević“ te da je „Sulejman Tihić, kao lider SDA, tužiocu, kao lideru SDS, rekao: 'Za predsjednika RS koga predloži SDS podrška bošnjaka krenuće direktno iz džamije. Već sam o tome razgovarao sa visokim zvaničnicima Islamske vjerske zajednice i to neće biti upitno. Vrijeme je da počnemo zaokruživati državu. A to sa Dodikom ne možeš napraviti'.“
39. Ustavni sud ukazuje da vrijednosni sud predstavlja mišljenje, odnosno lični stav lica o nekom pitanju, čija se istinitost ne može dokazivati za razliku od činjenica čije se postojanje može dokazivati. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi navedena izražavanja, odnosno tvrdnje, suprotno navodima apelanata, okarakterisali kao činjenice za koje apelanti nisu dokazali da su istinite, niti su ih provjerili na bilo koji način, zbog čega ona imaju karakter klevete. U vezi s tim Ustavni sud smatra da se ovakav zaključak redovnih sudova ne može smatrati proizvoljnim jer se, nesporno, istinitost određenih tvrdnji (razgovori u ambasadama, davanje riječi političkom lideru, dogovori u vezi s predizbornim i izbornim kalkulacijama s političkim liderom) mogla dokazivati i provjeriti za razliku od dijela izražavanja iznesenog u tekstu od 13. januara 2014. godine, kako je i obrazloženo u osporenim presudama, u kojem se tužilac poredi sa životinjom, koje izražavanje predstavlja mišljenje koje je dovelo do uvrede tužioca (vidi tač. 13 i 14 ove odluke), odnosno, i prema mišljenju Ustavnog suda, navedene tvrdnje za koje su redovni sudovi zaključili da predstavljaju klevetu, nemaju karakter iznošenja mišljenja, odnosno vrijednosnih sudova, već provjerljivih činjenica. Ustavni sud, u vezi s tim, ukazuje da se opšti interes koji dopušta pokretanje pitanja o, eventualnim, problematičnim ponašanjima javnih ličnosti ne može braniti iznošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, a koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerisati s obzirom na poslove i funkciju koju vrše.
40. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi imali u vidu funkciju koju je tužilac obavljao u vrijeme objavljivanja spornih tekstova, kao i funkciju koju ima štampa u demokratskom društvu, ali isto tako i činjenicu da član 10 Evropske konvencije prihvata ograničenja slobode izražavanja. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da apelanti nisu postupali u dobroj vjeri jer je utvrđeno da apelanti nisu kontaktirali nadležne organe ili relevantna lica radi provjere istinitosti svojih činjeničnih navoda. Ustavni sud, pri tome, smatra da činjenica da, kako je već rečeno, u tekstovima ima i navoda koji se odnose isključivo na uvredu tužioca, kao osobne nelagode iznesenog poređenja sa životinjom, te isto tako i činjenica da su apelanti objavili tužiočevo „pismo“ bez isticanja ispravki iznesenih tvrdnji, kako to obrazlaže i pravi distinkciju u odnosu na ostale tvrdnje i Apelacioni sud, ni u čemu ne umanjuje ostale naprijed prezentovane navode koje su redovni sudovi označili kao nesporno klevetničke. Sve navedeno ukazuje da apelanti, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, nisu postupili bona fide u nastojanju da pruže javnosti tačne i pouzdane informacije.
41. Ustavni sud, takođe, zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza, utvrdili da je objavljivanjem spornih tekstova tužilac pretrpio nematerijalnu štetu u vidu duševnih boli zbog povrede ugleda i časti, te da postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se na apelante primijeni sankcija u vidu novčane naknade nematerijalne štete i objavljivanja presude u dnevnom listu „Narodne novine“ kako je to u presudama naloženo. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, a pogotovo Apelacioni sud, izvršili jasnu analizu tekstova i provedenih dokaza, i to sve u skladu sa standardima slobode izražavanja utvrđenim Evropskom konvencijom, te da su, u vezi s tim, i došli do naprijed navedenih zaključaka iz kojih jasno proizlazi da se radilo o iznošenju činjenica, a ne vrijednosnih sudova.
42. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na sopstveni stav (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, već citirana, stav 47) prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta, koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Pri tome, Ustavni sud naglašava da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih boli“. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju ipak izveden i dokaz vještačenjem po vještaku neuropsihijatru u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih boli“.
43. Dakle, prilikom odmjeravanja visine štete redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih principa. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Ustavni sud ukazuje da je posebno Apelacioni sud, koji je preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o visini naknade štete, dao dovoljne i relevantne razloge koji ubjedljivo pokazuju da je „sankcija“ u konkretnom slučaju proporcionalna zakonitom cilju koji se želi postići. Pri tome nije postupano pukim automatizmom, niti proizvoljno, već u skladu s praksom i diskrecionim ovlašćenjem u okviru slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10 Evropske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih principa. Stoga, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite ugleda i časti tužioca donesena u skladu sa članom 10 Evropske konvencije.
44. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, kao i da su razlozi i opravdanja koje su dali redovni u osporenim presudama za takvo miješanje relevantni i dovoljni, zbog čega nije prekršeno pravo apelanata na slobodu izražavanja.
45. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava apelanata na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
46. U vezi s prigovorima kojima apelanti pokreću pitanje kršenja prava na pravično suđenje Ustavni sud, imajući u vidu data obrazloženja redovnih sudova u kontekstu iznesenih prigovora, smatra da iz tih obrazloženja ne proizlazi proizvoljnost u pogledu primjene prava, niti ocjene dokaza, na šta apelanti neosnovano ukazuju. Pri tome, Ustavni sud zapaža da činjenica da je kao dokaz provedena fotokopija, a ne original spornih članaka, ne vodi sama po sebi ka proizvoljnosti u ocjeni dokaza, posebno ako se uzme u obzir da apelanti nisu dokazali da navedena fotokopija nije identična originalu. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili zašto su apelanti obavezani na naknadu štete, pri čemu su primijenjene relevantne odredbe Zakona o zaštiti od klevete, ZOO i ZPP, a čija se primjena u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnom i na štetu apelanata. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani. VIII.Zaključak
47. Nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije kada je osporenim presudama naloženo apelantima da tužiocu solidarno isplate naknadu nematerijalne štete nanesenu njegovom ugledu i časti iznošenjem neistinitih činjenica, pri čemu je „miješanje“ u pravo apelanata na slobodu izražavanja bilo u skladu sa zakonom, cilj mu je bio „zaštita prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, te je postignuta pravična ravnoteža između prava tužioca na ugled i prava apelanata na slobodu izražavanja.
48. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada iz obrazloženja redovnih sudova ne proizlazi proizvoljnost u pogledu primjene prava u osporenim odlukama kojima su apelanti obavezani da tužiocu solidarno isplate precizirani novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete.
49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević