Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-498/19 (S. B.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-498/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 498/19, rješavajući apelaciju Sadina Bahune, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Sadina Bahune podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 026813 18 Kž 13 od 23. oktobra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026813 16 K od 28. maja 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sadin Bahuna (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Lejla Čović, advokat iz Sarajeva, podnio je 2. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 026813 18 Kž 13 od 23. oktobra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 026813 16 K od 28. maja 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužilaštva FBiH (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 11. juna 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 16. do 23. juna 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 026813 16 K od 28. maja 2018. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda, apelant je proglašen krivim što je u vrijeme i na način opisan u tački 1. izreke presude lišio života dva lica, čime je počinio dva krivična djela ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH), a u tački 2. što je držao vatreno oružje čija nabavka građanima uopće nije dozvoljena, čime je počinio krivično djelo nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih tvari iz člana 371. stav 1. KZFBiH (tačka 2. izreke presude). Apelantu je primjenom odredbi člana 54. KZFBiH u vezi s odredbama čl. 41, 42, 43. i 49. KZFBiH za svako od krivičnih djela utvrđena pojedinačna, a zatim jedinstvena kazna zatvora. Za krivično djelo iz tačke 1. izreke presude utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od po devet godina, a za krivično djelo iz tačke 2. u trajanju od jedne godine, nakon čega je apelant primjenom odredbe iz člana 54. KZFBiH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osamnaest godina.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužilaštvo Optužnicom broj T09 0 KT 0104011 od 29. septembra 2016. godine, koja je potvrđena 3. oktobra 2016. godine, optužilo apelanta da je u vrijeme i na način opisan u tačkama 1. i 2. optužnice počinio krivična djela ubistva i nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih tvari. Nakon provedenog dokaznog postupka (dokazi pobrojani na str. od 4. do 6. obrazloženja presude), njihove analize i ocjene, čiji je sadržaj naveden na str. od 7. do 47. obrazloženja presude, Kantonalni sud je zaključio da je Tužilaštvo na siguran i pouzdan način, van razumne sumnje, dokazalo da je apelant u vrijeme, u mjestu i na način opisan u optužnici počinio dva krivična djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 54. istog zakona i krivično djelo nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih tvari iz člana 371. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 54. istog zakona. Pri tome je Kantonalni sud, imajući u vidu sve izvedene dokaze, zaključio da je apelantova odluka o lišenju života oštećenih bila čvrsto donesena i da nijedan element radnje izvršenja i vinosti u vidu direktnog umišljaja nije doveden u pitanje jer je apelant bio svjestan svog djela i htio je njegovo izvršenje.

7. Vrhovni sud je Presudom broj 09 0 K 026813 18 Kž 13 od 23. oktobra 2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantove odbrane i potvrdio presudu Kantonalnog suda. U obrazloženju presude su istaknuti žalbeni navodi odbrane kojima je, između ostalog, ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, povredu krivičnog zakona, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i odluku o krivičnopravnoj sankciji, uz prijedlog da se žalba uvaži i apelant oslobodi optužbe ili da se pobijana presuda preinači i apelantu izrekne blaža krivičnopravna sankcija.

8. Nakon što je Vrhovni sud pobijanu presudu ispitao u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu člana 321. ZKPFBiH, zaključeno je da žalba nije osnovana, te je prvostepena presuda potvrđena, uz razloge koji su opširno navedeni u obrazloženju presude. Naime, u pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji da je počinjena bitna povreda postupka jer je prvostepeni sud u pobijanoj presudi izvršio određene modifikacije u optužnici Tužilaštva, i to u pogledu pravne kvalifikacije krivičnih djela koja su apelantu stavljena na teret prekoračivši optužbu, Vrhovni sud je istakao da prvostepeni sud nije prekoračio optužbu, da izreka presude nije nerazumljiva, da je činjenični opis krivičnih djela identičan onom u optužnici i da iz činjeničnog opisa proizlazi da je apelant radnjama opisanim u činjeničnom dijelu izreke presude, odnosno optužnice dva lica lišio života. U tom kontekstu je Vrhovni sud podsjetio da je u optužnici navedeno da je apelant radnjama opisanim pod tačkom 1. optužnice počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 54. istog zakona, a u presudi je navedeno da je radnjama opisanim pod tačkom 1. izreke pobijane presude počinio dva krivična djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 54. istog zakona. Takvim kvalificiranjem apelantovih radnji, kako je istakao Vrhovni sud, nije prekoračena optužba kako se u žalbi ukazuje, niti je izreka presude učinjena nerazumljivom jer je činjenični opis navedenih krivičnih djela u pobijanoj presudi identičan onom u optužnici i iz njega proizlazi da je apelant radnjama opisanim u činjeničnom dijelu izreke presude, odnosno optužnice dva lica lišio života, što je precizirano i u pravnom osnovu navedenih krivičnih djela i u optužnici i u izreci prvostepene presude. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) iz kojeg proizlazi da je sud vezan činjeničnim opisom krivičnog djela iz optužnice, ali ne i pravnom kvalifikacijom, pa da stoga kada u konkretnom slučaju nije bilo nikakvih odstupanja u činjeničnom dijelu izreke pobijane presude u odnosu na optužnicu, nije ni bilo potrebe da prvostepeni sud u obrazloženju presude u vezi s prednjim daje bilo kakva obrazloženja. Stoga je zaključeno da pobijanom presudom nisu učinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačke j) i k) ZKPFBiH na koje se žalbom ukazuje.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

9. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazlažući povredu navedenog prava, u apelaciji se ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava kršenjem odredbi KZFBiH i ZKPFBiH. U tom pravcu se u ključnom ukazuje da je apelant presudom Kantonalnog suda proglašen krivim da je počinio „dva krivična djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 54. istog zakona, a da se potvrđenom optužnicom teretio za počinjenje krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH u stjecaju shodno odredbi člana 54. istog zakona“. Smatra da se izreka prvostepene presude u pravnoj kvalifikaciji razlikuje od pravne kvalifikacije navedene u optužnici i da je stoga u konkretnom slučaju došlo do prekoračenja optužbe jer do okončanja pretresa optužnica nije mijenjana niti precizirana, a u obrazloženju presude je u vezi s tim izostalo bilo kakvo obrazloženje. Također, ukazuje da je Vrhovni sud odlučujući o žalbi protiv prvostepene presude potvrdio da postoji razlika u pravnoj kvalifikaciji između izreke prvostepene presude i one koja je navedena u optužnici, ali da u konkretnom slučaju nije prekoračena optužba jer je činjenični opis krivičnih djela u prvostepenoj presudi identičan činjeničnom opisu krivičnih djela iz optužnice. Apelant smatra da je takvo pravno tumačenje pogrešno i da je u pogledu pravne kvalifikacije izostalo adekvatno obrazloženje. b)Odgovor na apelaciju

10. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana, da su identični navodi iz apelacije već isticani u žalbi protiv prvostepene presude, koji su razmotreni i ocijenjeni neosnovanim, o čemu je u presudi navedeno jasno obrazloženje. Dalje je navedeno da prvostepeni sud nije izvršio nikakve izmjene optužnog akta, niti u činjeničnom opisu krivičnih djela ubistva stavljenih apelantu na teret za koji je sud vezan, iz kojeg jasno proizlazi da je apelant lišio života dva lica, a niti u pogledu pravne kvalifikacije navedenih krivičnih djela kada je apelanta proglasio krivim zbog izvršenja dva krivična djela iz člana 166. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 54. istog zakona.

11. Kantonalni sud smatra da je apelacija neosnovana jer presudom tog suda nisu izvršene izmjene optužnog akta, niti u činjeničnom opisu, a ni u pogledu pravne kvalifikacije krivičnih djela za čije izvršenje je apelant proglašen krivim i osuđen. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Federalno tužilaštvo ističe da je apelacija neosnovana jer prvostepeni sud nije izvršio izmjenu činjeničnog opisa djela ni u subjektivnom ni u objektivnom smislu u odnosu na činjenični opis optužnog akta u kojem, u pravnom opisu djela u odnosu na tačku 1, stoji da je apelant „lišio života dva lica“. Osim toga, Vrhovni sud se u žalbenom postupku precizno i jasno odredio naspram žalbenih prigovora u tom pravcu, zbog čega je u konačnici zaključio da nije bilo ni potrebe da prvostepeni sud u obrazloženju presude u vezi s tim navodima daje bilo kakvo obrazloženje.

13. Tužilaštvo je u odgovoru navelo da je apelacija neosnovana jer Kantonalni sud nije prekoračio optužbu, niti je izreka presude nerazumljiva iz razloga što je opis krivičnih djela u presudi identičan činjeničnom opisu djela u optužnici.

V.Relevantni propisi

14. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 54.

Stjecaj krivičnih djela (1) Ako je počinitelj jednom radnjom ili s više radnji počinio više krivičnih djela za koja mu se istovremeno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih krivičnih djela, pa će za sva krivična djela izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, jedinstvenu kaznu zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.

(…) Član 166.

Ubistvo (1) Ko drugoga usmrti, kaznit će se kaznom zatvora najmanje pet godina.

(…) Član 371.

Nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija (1) Ko neovlašćeno izradi, prepravi, proda, nabavi ili razmijeni vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije, ili ko neovlašćeno drži vatreno oružje, municiju ili eksplozivne materije čija nabavka građanima uopće nije dozvoljena, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine, (…)

15. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 295.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge tužitelja u pogledu pravne ocjene djela.

Član 312. stav (1) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

(...)

j) ako je optužba prekoračena;

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 K 026813 18 Kž 13 od 23. oktobra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 2. februara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant pobija presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda ukazujući da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

[...]

21. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

22. Apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se odnose na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava kršenjem odredbi KZFBiH i ZKPFBiH jer se izreka prvostepene presude u pravnoj kvalifikaciji razlikuje od pravne kvalifikacije navedene u optužnici, o čemu je u obrazloženju presude u vezi s tim izostalo bilo kakvo obrazloženje. Također se ukazuje na nedostatak obrazloženja Vrhovnog suda povodom ovog suštinskog prigovora.

23. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je rješavajući brojne ovakve apelacije konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05) i da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

24. Dakle, Ustavni sud se prema navedenom stavu može izuzetno, kada okolnosti konkretnog slučaja ukazuju na mogućnost da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).

25. U vezi s navodima apelacije kojima je ukazano na nepodudarnost pravne kvalifikacije krivičnog djela u optužnici i presudi za koje je apelant osuđen, Ustavni sud ukazuje da je članom

295. ZKPFBiH propisano da se presuda može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici. Ustavni sud zapaža da je identičan prigovor bio predmet odlučivanja Vrhovnog suda u žalbenom postupku, te da je u tom pravcu Vrhovni sud zaključio da prvostepeni sud nije izvršio nikakve izmjene optužnog akta, niti u činjeničnom opisu krivičnih djela ubistva koje je apelantu stavljeno na teret i za koji je sud vezan, a iz kojih proizlazi da je apelant lišio života dva lica, niti je izvršio izmjene u pogledu pravne kvalifikacije navedenih krivičnih djela kada je apelanta proglasio krivim zbog izvršenja dva krivična djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 54. istog zakona. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već razmatrao slična pravna pitanja (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4868/15 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, stav 35), i istakao da prema krivičnopravnoj teoriji i praksi, objektivni identitet optužbe i presude neće biti doveden u pitanje ako se u presudi izmijene okolnosti koje se odnose na bliže svojstvo krivičnog djela, ili na okolnosti koje bliže određuju krivično djelo, ili ako se u presudi izmijene okolnosti koje nisu bitne za opis djela, te ako se u presudi potpunije i preciznije odredi uopćeni činjenični opis djela iz optužnog akta. U svakom slučaju, objektivni identitet optužbe i presude nije povrijeđen ako se radi o takvim izmjenama koje ne ulaze u suštinu krivičnog djela sadržanog u optužnici, pod uvjetom da optuženi ne bude osuđen za teže krivično djelo od onog djela koje je sadržano u optužnom aktu. U konkretnom slučaju, kako proizlazi iz osporenih presuda i dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, od potvrđivanja optužnice protiv apelanta nije mijenjana pravna kvalifikacija krivičnog djela. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju prava na pravično suđenje, niti iz osporenih presuda proizlazi bilo šta što bi ukazivalo da je postojala sumnja u pogledu bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH ili da u tom pravcu nedostaje adekvatno obrazloženje.

26. U pogledu prigovora o nedostatku obrazloženja, Ustavni sud podsjeća da obrazložena odluka mora biti zasnovana na objektivnim kriterijima i da štiti pravo na odbranu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi Evropski sud, Van de Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A, broj 288, stranica 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi Boldea protiv Rumunije, stav 30).

27. U svjetlu navedenih principa, Ustavni sud primjećuje da je osporena odluka Vrhovnog suda posebnu pažnju posvetila navodima apelantove odbrane od suštinskog značaja kojima su osporavani stavovi iz prvostepene presude i koje navode je apelant ponovio u postupku pred Ustavnim sudom. U drugostepenoj presudi je u okviru neosnovanosti navoda o bitnoj povredi postupka dato obrazloženje pozivom na relevantne odredbe KZFBiH i ZKPFBiH, pri čemu je Vrhovni sud zaključio da je apelant na način kako je opisano u izreci presude dva lica lišio života te da u tom kontekstu nije bilo nikakvih odstupanja u odnosu na optužnicu, niti je bilo obaveze da prvostepeni sud u svojoj presudi u vezi s tim navodi posebno obrazloženje. Ustavni sud nalazi da u okviru Vrhovnog suda u tom smislu nije ugroženo poštovanje garancija prava na obrazloženu sudsku odluku na apelantovu štetu.

28. Imajući u vidu da su apelantovi navodi koje je iznio u žalbi i koje je ponovio u apelaciji razmotreni pred Vrhovnim sudom i u osporenoj odluci o svim ključnim pitanjima, između ostalih i u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela iz optužnice i presude, dato je obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupanjem redovnih sudova nije narušen objektivni identitet optužnice i presude, kao i kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu primjene procesnog i materijalnog prava, kao i u pogledu pravne kvalifikacije krivičnog djela iz optužnice i presude.

30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-498/19 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio