Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3649/20 (Sobe za iznajmljivanje „Jerko“ Međugorje, vlasništvo Nade Čilić i Sobe u kućanstvu „Franjo“ Međugorje, vlasništvo Ljiljane Šego)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3649/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3649/20, rješavajući apelacije koje su podnijeli Sobe za iznajmljivanje „Jerko“ Međugorje, vlasništvo Nade Čilić i Sobe u kućanstvu „Franjo“ Međugorje, vlasništvo Ljiljane Šego, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Sobe za iznajmljivanje „Jerko“ Međugorje, vlasništvo Nade Čilić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 011271 16 Uvp od 9. jula 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 011271 15 U od 18. oktobra 2016. godine, Rješenja Žalbenog vijeća Općinskog vijeća Općine Čitluk broj 01-13-24-12/14 od 27.
avgusta 2014. godine i Rješenja Općinske službe za gospodarstvo Općine Čitluk broj 03-01-24-823/14 od 8. jula 2014. godine i Sobe u kućanstvu „Franjo“ Međugorje, vlasništvo Ljiljane Šego protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 011274 16 Uvp od 9. jula 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 011274 15 U od 18. oktobra 2016. godine, Rješenja Žalbenog vijeća Općinskog vijeća Općine Čitluk broj 01-13-24-14/14 od 28.
avgusta 2014. godine i Rješenja Općinske službe za gospodarstvo Općine Čitluk broj 03-01-24-950/14 od 24. jula 2014. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabrane diskriminacije iz člana II/
4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine;
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Sobe za iznajmljivanje „Jerko“ Međugorje, vlasništvo Nade Čilić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 011271 16 Uvp od 9. jula 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 011271 15 U od 18. oktobra 2016. godine, Rješenja Žalbenog vijeća Općinskog vijeća Općine Čitluk broj 01-13-24-12/14 od 27.
avgusta 2014. godine i Rješenja Općinske službe za gospodarstvo Općine Čitluk broj 03-01-24-823/14 od 8. jula 2014. godine i Sobe u kućanstvu „Franjo“ Međugorje, vlasništvo Ljiljane Šego protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 011274 16 Uvp od 9. jula 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 011274 15 U od 18. oktobra 2016. godine, Rješenja Žalbenog vijeća Općinskog vijeća Općine Čitluk broj 01-13-24-14/14 od 28.
avgusta 2014. godine i Rješenja Općinske službe za gospodarstvo Općine Čitluk broj 03-01-24-950/14 od 24. jula 2014. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3649/20
1. Sobe za iznajmljivanje „Jerko“ Međugorje, vlasništvo Nade Čilić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 15. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 011271 16 Uvp od 9. jula 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 011271 15 U od 18. oktobra 2016. godine, Rješenja Žalbenog vijeća Općinskog vijeća Općine Čitluk (u daljnjem tekstu: Žalbeno vijeće) broj 01-13-24-12/14 od 27. avgusta 2014. godine i Rješenja Općinske službe za gospodarstvo Općine Čitluk (u daljnjem tekstu: Općinska služba) broj 03-01-24-823/14 od 8. jula 2014. godine.
2. Presudom Kantonalnog broj 07 0 U 011271 15 U od 18. oktobra 2016. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženog (Žalbenog vijeća) od 27. avgusta 2014. godine. Tim rješenjem odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Općinske službe od 8. jula 2014. godine kojim je utvrđena obaveza uplate posebnog komunalnog doprinosa-ekološke takse za 2014. godinu, u ukupnom iznosu od 1.050,00 KM.
3. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 011271 15 U od 18. oktobra 2016. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 011271 16 Uvp od 9. jula 2020. godine predmetni zahtjev odbio kao neosnovan.
2. AP-3650/20
4. Sobe u kućanstvu „Franjo“ Međugorje, vlasništvo Ljiljane Šego (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 15. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 011274 16 Uvp od 9. jula 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 011274 15 U od 18. oktobra 2016. godine, Rješenja Žalbenog vijeća Općinskog vijeća Općine Čitluk (u daljnjem tekstu: Žalbeno vijeće) broj 01-13-24-14/14 od 28. avgusta 2014. godine i Rješenja Općinske službe za gospodarstvo Općine Čitluk (u daljnjem tekstu: Općinska služba) broj 03-01-24-950/14 od 24. jula 2014. godine.
5. Presudom Kantonalnog broj 07 0 U 011274 15 U od 18. oktobra 2016. godine odbijena je kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženog (Žalbenog vijeća) od 28. avgusta 2014. godine. Tim rješenjem odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Općinske službe od 24. jula 2014. godine kojim je utvrđena obaveza uplate posebnog komunalnog doprinosa-ekološke takse za 2014. godinu, u ukupnom iznosu od 600,00 KM.
6. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, Presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 011274 15 U od 18. oktobra 2016. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 011274 16 Uvp od 9. jula 2020. godine predmetni zahtjev odbio kao neosnovan.
7. U obrazloženju osporenih presuda Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja presuda Kantonalnog suda proizlazi da je taj sud poprimio utvrđenim da su organi uprave u konkretnim predmetima pravilno postupili kada su apelantima utvrdili obavezu plaćanja posebnog komunalnog doprinosa-ekološke takse za 2014. godinu u određenim novčanim iznosima iz razloga što iz stanja predmetnih spisa proizlazi da su u konkretnom slučaju na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili odredbe „Odluke o uvođenju (naplati) posebnog komunalnog doprinosa-ekološke takse“ (u daljnjem tekstu: Odluka), te da su predmetne odluke donesene na osnovu člana 13. Zakona o načelima lokalne samouprave i člana 15. Zakona o komunalnoj djelatnosti. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pri tome cijenio da apelanti nisu osporavali činjenično stanje utvrđeno zapisnikom, te da su na konkretan slučaj pravilno primijenjene relevantne odredbe navedene Odluke. Vrhovni sud je dalje naveo da donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon ili drugi federalni propis, niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega je, po ocjeni tog suda zahtjev za vanredno preispitivanje neosnovan. Vrhovni sud je dalje naveo da su neosnovani prigovori koji se odnose na povrede pravila postupka, pri čemu je još ukazao da su predmetni navodi zahtjeva istaknuti potpuno paušalno, kao mogućnost da su se neke stvari promijenile u odnosu na ranije datu izjavu, a bez bilo kakvih konkretnih tvrdnji ili dokaza. Vrhovni sud je također naveo da se neosnovano u predmetnim zahtjevima navodi da prvostepeni sud nije odlučio o zahtjevu koji se odnosi na pokretanje postupka ocjene ustavnosti Odluke, jer iz obrazloženja pobijanih presuda proizlazi da taj sud, a s obzirom na stanje upravnog spisa i konkretnog predmeta, nije cijenio da postoje razlozi za pokretanje takvog postupka, pa su neosnovani navodi apelanta da su povrijeđene odredbe člana 34. stav (1) Zakona o upravnim sporovima. Vrhovni sud je naveo da se, u odnosu na navode apelanta o povredi odredaba člana 39. Zakona o upravnom postupku, stanje predmetnog upravnog spora ne može ni na koji način dovesti u vezu sa predmetnom zakonskom odredbom (kojom je propisano da u upravnim stvarima u kojima rješava institucija koja ima javna ovlašćenja rješenje donosi rukovodilac institucije, te da rukovodilac može ovlastiti drugu službenu osobu institucije da poduzima radnje u postupku do donošenja rješenja ili da rješava u upravnim stvarima iz nadležnosti te institucije, o čemu se donosi posebno rješenje).
Spajanje predmeta
8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3649/20.
Apelacioni navodi
9. U navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te navode da je u predmetnim postupcima povrijeđena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode apelanata o povredi prava na pravično suđenje i povredi zabrane diskriminacije
11. U pogledu navoda apelanata kojima ukazuju na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. (Vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2864/19 od 19. septembra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
12. Imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
b)U odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnim apelacijama odnose na način na koji je u predmetnim postupcima utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovi sud u obrazloženju odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2934/20 od 14. oktobra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud također ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću pitanje prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević