Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1867/20 (S. B.)

Odluka donesena 27. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pristup sudu
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1867/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-1867/20, rješavajući apelaciju Sade Botonjić, na osnovi članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Sada Botonjić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 035832 19 Gž od 20. rujna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 035832 18 P od 14. lipnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sada Botonjić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Edžerija Trejić odvjetnik iz Bihaća, podnijela je 29. svibnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 I 035832 19 Rev od 11. ožujka 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 035832 19 Gž od 20. rujna 2019. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 035832 18 P od 14. lipnja 2019. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4087/19 (u odnosu na predmet AP-4209/19) od 27. studenog 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv Presude Kantonalnog suda od 20. rujna 2019. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obvezane su prvo, drugo i trećetužena (S.K., E.K. i E.S.), kao univerzalni sukcesori i zakonske nasljednice iza umrlog glavnog dužnika (S.K.), da isplate do visine nasljednog dijela tužitelju („UniCredit Bank“ d.d. Mostar) određeni novčani iznos po osnovu duga nevraćenog kredita prema Ugovoru o kreditu i mjenici sa zakonskom zateznom kamatom. Dalje su obvezani apelantica (kao četvrtotužena) i petotuženi (S.H.), kao jamci glavnog dužnika (S.K.), da solidarno isplate tužitelju određeni novčani iznos po osnovu duga nevraćenog kredita prema Ugovoru o kreditu, mjenici i Ugovoru o jamstvu sa zakonskom zateznom kamatom.

4. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da su u dokaznom postupku kao dokazi između ostalog izvedeni otkazno pismo za glavnog dužnika, otkazno pismo za mjenicu apelantici i otkazno pismo za mjenicu petotuženom. Dalje je naveo da iz sadržaja same mjenice proizlazi da su ispunjeni svi zakonski uvjeti shodno odredbama Zakona o mjenici, te se potpisana mjenica smatra važećom. Nadalje, naveo je da je neosnovan apelantičini prigovor je tužitelj prvo trebao tražiti ispunjenje obaveza od glavnog dužnika, jer je tužitelj to i tražio od glavnog dužnika otkaznim pismom. Tužitelj je otkaznim pismom upućenom glavnom dužniku, apelantici i petotuženom, jasno dao do znanja da zbog neizvršavanja obaveza po kreditu, otkazuje se ugovor po kreditu i traži se od ugovarača ispunjenje cjelokupnog dugovanja.

5. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je tužitelj zaključio ugovor o kreditu s glavnim dužnikom, koji je pravni prednik prvo, drugo i trećetužene. Dalje je, naveo je da je tužitelj kao sredstvo osiguranja vraćanja kredita osigurao 2 bjanko mjenice potpisane od strane glavnog dužnika, apelantice i petotuženog kao jamaca, kao i bjanko mjenicu potpisanu od gospodarskog društva („Kasupović“ d.o.o. Bihać). Osim toga, naveo je da je između tužitelja, te apelantice i petotuženog zaključen Ugovor u jamstvu kojim su se jamci obvezali da će ispuniti sve obavezu koje je glavni dužnik preuzeo po osnovu Ugovora o kreditu. Nadalje, naveo je da je tužitelj pismom otkazao ugovor o kreditu zbog kršenja ugovornih obaveza te pozvao glavnog dužnika i jamce, da roku od 15 dana podmire dugovanje na račun tužitelja. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo iz članka 414. (Sadržina solidarnosti dužnika) i 997. (pojam jamstva) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dakle, istakao je da su apelantica i petotuženi obvezani na isplatu duga po osnovi Ugovora o kreditu i Ugovora o jemstvu (tačka 1.2.) za obaveze iz osnovnog ugovora koja obaveza je samostalna i nije vezana za obavezu glavnog dužnika u smislu da je tužitelj morao prvo pokušati naplatu od glavnog dužnika a onda od jamaca. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da je člankom 1004. st.3. ZOO propisano da ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovora povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo). S tim u vezi, naveo je da su se Ugovorom o jamstvu točka 2.1. apelantica i petotužni obavezali kao jamci platci, a točkom 2.2. da će platiti sve obaveze glavnog dužnika koje nisu plaćene (glavni dug, kamatu, naknade i sve troškove). Nadalje, naveo je da je člankom 1002. stavak 2. ZOO propisano da jemac odgovara za ispunjenje cijele obaveze za koju je jemčio ako njegova odgovornost nije ograničena na neko njen dio ili na drugi način podvrgnuta lakšim uslovima, te je ukazao da je člankom 1008. ZOO propisano da jemac odgovora za cio iznos obaveze za koji je jemčio i u slučaju kad bi se od dužnikovog nasljednika mogla zahtijevati isplata samo onog njenog dijela koji odgovara vrijednosti naslijeđene imovine. Imajući u vidu naprijed navedene odredbe ZOO, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno obvezao jamce da solidarno isplate tužitelju određeni novčani iznos.

Apelacioni navodi

6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica ističe da joj nikad nije dostavljeno otkazno pismo u kome bi bilo navedeno da je „danom dostave ovog otkaza dospjelo potraživanje“. Stoga, kako tužitelj nije dokazao da je apelantici i glavnom dužniku dostavljeno otkazno pismo, apelantica smatra da je proizvoljno primijenjena odredba čl. 1004. st. 1. ZOO, odnosno smatra da se potraživanje ne može smatrati dospjelim. U pogledu toga apelantica se pozvala na stajalište Ustavnog suda zauzeto u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-501/13.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Nadalje, u pogledu apelantičinog pozivanja na odluku u predmetu AP-501/13, Ustavni sud ukazuje da je u tom predmetu ukazao, između ostalog, da "obavijest o raskidu ugovora i opomena pred prinudnu naplatu" kao dokaz nisu predloženi, niti izvedeni na glavnoj raspravi pred prvostupanjskim sudom, te zaključio da je prvostepeni sud, pozivajući se na dopis tužitelja naslovljen kao "raskid ugovora o kreditu i opomena pred prinudnu naplatu", proizvoljno postupio prilikom primjene odredaba članka 1004. stavak 1. ZOO. U tom slučaju ne radi se o identičnoj situaciji kao u konkretnom postupku gdje je prvostupanjski sud konstatirao da je među izvedenim dokazima i otkazno pismo za glavnog dužnika i otkazno pismo za mjenicu apelantici. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, prava na pristup sudu i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, prava na pristup sudu i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1867/20 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio