Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3522/20 (Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3522/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3522/20, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Mal 073023 19 Gž od 10. oktobra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Mal 073023 13 Mal od 1. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zajednički advokatski ured "Josip Krešić, Bojan Krešić i Franjo Barbarić" iz Čapljine, podnio je 28. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Mal 073023 20 Rev od 5. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Mal 073023 19 Gž od 10. oktobra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Mal 073023 13 Mal od 1. februara 2019. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-153/20 od 26. marta 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 10. oktobra 2019. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 5. maja 2020. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (M.H.) da apelantu na ime regresnog duga isplati iznos od 1.178,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 240,00 KM.

4. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da se 12. oktobra 2007. godine dogodila saobraćajna nesreća u kojoj su učestvovali M.Č., upravljajući vozilom, koje u trenutku saobraćajne nesreće nije bilo osigurano od automobilske odgovornosti (u daljnjem tekstu: predmetno vozilo) i oštećeni I.A., upravljajući vozilom, na kojem je uslijed nesreće nastala materijalna šteta, a koju štetu je apelant isplatio oštećenom, te da tuženi nije bio učesnik predmetne saobraćajne nesreće. Naime, tuženi je još 18. januara 2006. godine prodao predmetno vozilo, te predao i saobraćajnu dozvolu, a nadležni organ uprave je 11. januara 2007. godine oduzeo saobraćajnu dozvolu i registarske tablice koje se odnose na predmetno vozilo, zbog isteka istih. Pri tome je ukazao da odredbe člana 8. stav 1. i člana 16. stav 4. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostalim obaveznim osiguranjima od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju), kao i odredbe čl. 154. do 209. Zakona o obligacionim odnosima jasno upućuje da se povrat plaćenog iznosa može tražiti samo od štetnika, tj. od osobe koja je odgovorna za nastanak štete. S obzirom da tuženi nije bio učesnik u saobraćajnoj nesreći i da predmetno vozilo nije bilo u vlasništvu niti u posjedu tuženog u momentu saobraćajne nesreće, prvostepeni sud je naveo da tuženi nije pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari, pa je u skladu sa navedenim odredbama Zakon o osiguranju te odredbama člana 2. stav 1., člana 4. , člana 7. stav 1., člana 123. stav 1. i člana 126. stav 1. Zakona o parničnom postupku odbio apelantov tužbeni zahtjev.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da, shodno članu 433. Zakona o parničnom postupku, nije razmatrao žalbeni navod apelanta koji se odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, jer se radi u sporu male vrijednosti. S obzirom da tuženi nije bio učesnik predmetne saobraćajne nezgode, niti je bio vlasnik predmetnog vozila u vrijeme saobraćajne nezgode, Kantonalni sud je naveo da tuženi nije dužan nadoknaditi regresni dug apelantu, zbog čega je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je proizvoljan zaključak nižestepenih sudova da tuženi nije bio vlasnik predmetnog vozila u vrijeme nastanka predmetne nezgode, budući da se tuženi nesporno kod nadležnih institucija vodio kao vlasnik vozila, te ističe da se nižestepeni sudovi nisu pozvali ni na jednu zakonsku odredbu osnovom koje su isključili odgovornost tuženog.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je apelant po svojo strukturi u poziciji kao nosioci javne vlasti. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3522/20 (Zaštitni fond Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio