Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1690/19 (Skuter d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Porez
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1690/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-1690/19, rješavajući apelaciju Skuter d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Skuter d.o.o. Sarajevo protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 025011 18 Uvp od 11. februara 2019. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Skuter d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Almir Gagula, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. aprila 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 025011 18 Uvp od 11. februara 2019. godine.

2. Naredbom Tužilaštva BiH broj: T20 0 KT 0000390 06 od 21. januara 2015. godine i dopune naredbe od 8. jula 2015. godine , Uprava za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: tužena) obavezana je da izvrši informativnu kontrolu poslovanja više pravnih lica među kojima je i apelant, radi provjere da li su ta pravna lica u periodu od 1. januara 2007. godine do 31. maja 2009. godine, obračun i uplatu PDV-a izvršila u skladu sa Zakonom o porezu na dodatu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV-u) i Pravilnikom o primjeni Zakona o porezu na dodatu vrijednost.

3. Postupajući po navedenim naredbama Tužilaštva BiH, Uprava za indirektno oporezivanje BiH, Sektor za poreze, Odsjek za kontrolu velikih poreznih obveznika, Grupa za kontrolu velikih poreznih obveznika Sarajevo (u daljnjem tekstu: Grupa za kontrolu), je sačinila zapisnik o kontroli broj 04/4-1/II-17-1-UP-456/15 od 27. aprila 2016. godine. U navedenom zapisniku je konstatovano da je izvršena kontrola poslovanja apelanta sa određenim pravnim licima, te da utvrđeno činjenično stanje potvrđuje da se radi o fiktivnom prometu između apelanta i navedenih pravnih lica. Dalje je naveden pregled utvrđenih obaveza u preciziranom iznosu prema poreznim periodima. Konstatovano je da u postupku kontrole nije vršena korekcija prijava PDV jer je nastupila zastara prava tužene na razrez PDV apelantu, shodno odredbama čl. 39. i 40. Zakona o postupku indirektnog oporezivanja.

4. Prigovor apelanta izjavljen na zapisnik o kontroli od 27. aprila 2016. godine, odbijen je kao neosnovan rješenjem Grupe za kontrolu broj: 04/4-1/11-17-1 -UP-456-3/15 od 20. maja 2016. godine. Apelantova žalba protiv navedenog rješenja od 20. maja 2016. godine odbijena je rješenjem Odsjeka za kontrolu velikih poreskih obveznika tužene broj: 04/4-1/11-17-1-UP-456-4/15 od 30. juna 2016. godine.

5. Rješenjem tužene broj 01/4-2-UP/II-278/16 od 6. januara 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Odsjeka za kontrolu velikih poreskih obveznika od 30. juna 2016. godine. Apelant je protiv navedenog rješenja tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH. Presudom Vijeća za upravne sporove Suda BiH, broj S1 3 U 025011 17 U od 6. novembra 2018. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv rješenja tužene od 6. januara 2017. godine.

6. Apelant je protiv navedene presude od 6. januara 2017. godine podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Apelaciono vijeće Suda BiH je presudom broj S1 3 U 025011 18 Uvp od 11. februara 2019. godine odbilo zahtjev apelanta za preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju presude Apelaciono vijeće je između ostalog navelo da je tužena pravilno postupila kada je u konkretnom slučaju sačinila zapisnik o kontroli od 27. aprila 2016. godine, u postupku informativne kontrole koja ja provedena radi prikupljanja informacija potrebnih za izvođenje drugih kontrola, a kojim je konstatovala utvrđene nepravilnosti u postupku kontrole i kojim apelantu nije utvrđen nikakav dodatni razrez PDV-a, obzirom da je nastupila zastara za kontrolisani period. Stoga, kako je zaključilo Apelaciono vijeće, i nema osnova apelantov navod da nisu cijenjeni svi navodi tužbe kako je to propisano odredbom člana 39. stav 1. Zakona o upravnim sporovima. Nadalje, po shvatanju Apelacionog vijeća, osporeno rješenje je pravilno i zakonito, jer su organi tužene pravilno u konkretnoj stvari primijenili propis iz člana 116. Zakona o upravnom postupku, obzirom da je apelant, pored zahtjeva kojim je inicirao pokretanje predmetnog upravnog postupka, podnosio prvostepenom organu tužene više istovjetnih zahtjeva za kopiranje istih isprava iz spisa predmeta koji se odnosi na postupak kontrole PDV, te da postupak koji se vodio po prvobitno podnesenom zahtjevu apelanta nije okončan do podnošenja predmetnog zahtjeva apelanta.

7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naveo je da zapisnikom o kontroli od 27. aprila 2016. godine nisu utvrđene dodatne porezne obaveze jer se radilo o informativnoj kontroli koja je obuhvatila period za koji se kontrola ne može vršiti to jeste period stariji od pet godina. Dalje je istakao da je na zapisnik izjavio prigovor u kojem je između ostalog zatražio dostavu dokumentacije i predložio provođenje dokaza kojim bi se dokazivala neosnovanost navoda zapisnika. Apelant ističe da zaključak tužene o fiktivnom prometu nema osnova u bilo kakvim materijalnim dokazima. Smatra da mu je u predmetom postupku povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na imovinu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ističe da apelant smatra da mu je osporenom odlukom Suda BiH povrijeđeno pravo na imovinu zagarantirano članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Prilikom razmatranja da li je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do povrede člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li se u konkretnom slučaju radi o apelantovoj imovini. Ustavni sud ističe da je Apelaciono vijeće u konačnici utvrdilo da je tužena u konkretnom slučaju sačinila zapisnik o kontroli od 27. aprila 2016. godine, u postupku informativne kontrole koja je provedena radi prikupljanja informacija potrebnih za izvođenje drugih kontrola, kojim je konstatovala utvrđene nepravilnosti u postupku kontrole i kojim apelantu nije utvrđen nikakav dodatni razrez PDV-a, obzirom da je nastupila zastara za kontrolisani period. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zapaža da u predmetnom postupku apelantu nisu utvrđene obaveze na ime plaćanja PDV, odnosno nisu mu nametnute nikakve obaveze koje se tiču njegove imovine. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zaključuje da se osporenom odlukom ni na koji način ne pokreće pitanje prava na imovinu apelanta, odnosno osporenom odlukom nije došlo do bilo kakvog miješanja u pravo na imovinu apelanta.

13. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u pogledu prava na imovinu Ustavni sud zaključuje da osporena odluka također ne pokreće pitanja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na imovinu koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu i prava na djelotvoran pravni lijek u vezi sa pravom na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1690/19 (Skuter d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio