Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3570/20 (N. Z.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3570/20

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3570/20, rješavajući zahtjev Nedima Zečevića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Nedima Zečevića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Nedim Zečević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Miralem Porobić advokat iz Tuzle, podnio je 6. oktobra 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud F BiH) broj 32 0 P 170505 19 Rev od 16. juna 2020. godine. Apelant je također, zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da ne provodi postupak izvršenja u predmetu broj 32 0 I 170505 13 I do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 17050514 P od 7. aprila 2016. godine obavezan je apelant da NLB Bank d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj), na ime mjeničnog duga po mjenici serije AF 2521891, isplati iznos od 285.703,66 KM sa zakonskom zateznom kamatom uz naknadu troškova postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je, između ostalog naveo da je predmetnom parničnom postupku prethodio izvršni postupak, koji je pokrenut prijedlogom tužitelja kao tražioca izvršenja protiv apelanta kao izvršenika, radi naplate mjeničnog duga u iznosu od 285.703,66 KM po osnovu mjenice serije AF 2521891, koju je izdao apelant 25. avgusta 2009. godine i koju je tužitelj kao njen imalac protestirao kod Općinskog suda protestnim aktom broj V-159018/13 od 17. juna 2013. godine, a zbog izjavljenog prigovora apelanta kao izvršenika protiv donesenog rješenja o izvršenju broj 32 0 I 170505 13 I od 4. juna 2014. godine, Općinski sud je donio zaključak od 11. jula 2014. godine, kojim je odredio da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom i da će se postupak nastaviti po odredbama parničnog postupka.

4. Općinski sud je nadalje naveo da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je tužitelj kao davalac kredita sa Farmacijom d.o.o. Tuzla kao korisnikom kredita, 25. avgusta 2009. godine zaključio ugovor o kratkoročnom revolving kreditu u iznosu od 300.000,00 KM, sa rokom otplate od 180 dana računajući od prvog dana korištenja kredita. Dalje je utvrđeno da je apelant kao sredstvo obezbjeđenja navedenog kredita, 25. avgusta 2009. godine izdao tužitelju vlastitu bjanko mjenicu serije AF 2521891, koju je apelant potpisao kao njen izdavalac i u kojoj je sebe označio kao trasata. Također je utvrđeno da je apelant kao garanciju otplate kredita potpisao bjanko vlastitu mjenicu „bez protesta“ sa mjeničnom izjavom „pravom banke da u slučaju neispunjenja obaveza preuzetih po ugovoru i svim njegovim dodacima, naknadnim izmjenama i dopunama, mjenicu broj AF 2521891 može popuniti do iznosa ukupnog duga uvećanog za pripadajuće kamate i troškove, kao i popuniti sve ostale sastavne dijelove mjenice u rokovima dospijeća utvrđenim ugovorom, odnosno i nakon isteka tih rokova sve do konačne otplate duga, da se mjenica može popuniti sa klauzulom bez protesta“. Također, utvrđeno je da se apelant saglasio da se na temelju izdate mjenice, tužitelj može naplatiti sa svih apelantovih štednih i drugih računa koje ima otvorene kod poslovnih banaka, kao i iz svih nekretnina i pokretnih stvari u njegovom vlasništvu. Općinski sud je nadalje, naveo da je 23. februara 2010. godine tužitelj sa doo Farmacija Tuzla, zaključio Aneks broj I ugovora o kratkoročnom revolving kreditu od 25. avgusta 2009. godine, kojim se član 3. tog ugovora mijenja, tako što se korisnik kredita obavezuje da će iskorišteni iznos po ugovoru otplatiti u roku od 360 dana od dana prvog korištenja kredita, odnosno do 21. avgusta 2010. godine, te da je u članu 3. ovog Aneksa navedeno da sve ostale odredbe osnovnog ugovora od 25. avgusta 2009. godine ostaju i dalje na snazi, kao i da je ovaj Aneks sačinjen na osnovu odluke kreditnog odbora banke od 23. februara 2010. godine.

5. Imajući u vidu da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da apelant nije u ugovoreno vrijeme vratio tužitelju pozajmljena novčana sredstva, Općinski sud je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev primjenom odredbi člana 234, 239. i 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u vezi sa članom 80. Zakona o mjenici.

6. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P170505 16 Gž od 13. marta 2019. godine, apelantova žalba i dopuna žalbe od 13 .maja 2016. godine se djelimično uvažavaju, te prvostepena presuda preinačava tako da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev, uz obavezivanje tužitelja da apelantu naknadi troškove. Dopune apelantove žalbe od 16. maja 2016. godine, 23. marta 2017. godine i 20. aprila 2017. godine, odbačene su kao neblagovremene. Istom presudom, tužitelj je obavezan da tuženom naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 982,80 KM.

7. Kantonalni sud je prihvatio činjenična utvrđenja, ali ne i pravne zaključke Osnovnog suda zaključivši da se u konkretnom slučaju radi o vlastitoj trasiranoj mjenici, da apelant kao izdavalac mjenice ne odgovara kao akceptant trasirane mjenice u smislu odredbe člana 109. stav 1. Zakona o mjenici, da je mjenica bila plativa istekom 22. februara 2010. godine, pa je tužitelj morao podići protest 23. februara ili 24. februara 2010. godine, te da je podizanjem protesta 4. marta 2013. godine tužitelj propustio navedeni prekluzivni rok i time izgubio pravo prema apelantu kao mjeničnom dužniku, kao i da je osnovan prigovor da je mjenično-pravni zahtjev tužitelja zastario protekom roka od jedne godine iz člana 80. stav 2. Zakona o mjenici.

8. Odlučujući o reviziji tužitelja, Vrhovni sud je donio presudu broj 32 0 P 170505 19 Rev16. juna 2020. godine kojom je reviziju usvojio, drugostepenu presudu preinačio tako da je žalbu i dopunu apelantove žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Istom presudom odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova revizije.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje, te je s tim u vezi zaključio da je drugostepena odluka donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je mjenica samostalan, apstraktan, strogo formalan i zaseban pravni posao, što bi u konkretnom slučaju značilo da mjenična obaveza, koja je predmet ovog spora, proizlazi iz izdate mjenice, a ne iz ugovora o zajmu. Imajući u vidu da je apelant bjanko vlastitu mjenicu ovjerenu kod notara predao tužitelju s ovlaštenjem da je on popuni, pa kako je tužitelj mjenicu ispunio na tačno određeni iznos novca u visini od 285.703,66 KM, prema mišljenju Vrhovnog suda, proizilazi da je tužitelj mogao tražiti isplatu mjeničnog duga. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o vlastitoj trasiranoj mjenici. Također, Vrhovni sud je naveo da iz same mjenice, koja je priložena u spisu proizilazi da je aplant i trasant i trasat, što znači da je samim tim trasirana mjenica vučena na apelanta koji je trasat. Izdavalac mjenice, u ovom slučaju apelant izdaje naredbu samom sebi da isplati mjeničnu svotu i kad tu naredbu prihvati, ta mjenica praktično postaje vlastita mjenica. Prema mišljenju Vrhovnog suda, iz odredbe člana 106. Zakona o mjenici može se zaključiti da vlastita mjenica predstavlja poseban oblik hartije od vrijednosti kojom se njen izdavalac obavezao da isplati mjeničnu obavezu o roku dospjelosti. Vrhovni sud je također naveo da se ova mjenica razlikuje od trasirane mjenice samo po tome što obavezu po njoj ima da plati njen izdavalac, a po trasiranoj mjenici mjeničnu obavezu ima da isplati trasat. Prema odredbi člana 109. stav 1. Zakona o mjenici izdavatelj vlastite mjenice odgovara onako kako odgovara akceptant trasirane mjenice. Imajući u vidu da apelant kao izdavalac mjenice odgovara kao akceptant, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba člana 80. stav 1. Zakona o mjenici. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da prema odredbi člana 80. stav 1. Zakona o mjenici svi mjenično pravni zahtjevi protiv akceptanta zastarijevaju za tri godine računajući od dospjelosti. Pod pojmom dospjelošću mjenice podrazumijeva se dan kada mjenicu treba isplatiti, a dospjelost može, saglasno odredbi člana 34. Zakona o mjenici, glasiti i na određeni dan.

10. Cijeneći da je u konkretnom slučaju bjanko mjenica popunjena 4. marta 2013. godine, Vrhovni sud je zaključio da se rok zastarijevanja mjeničnog potraživanja iz člana 80. stav 1. Zakona o mjenici računa od tog datuma. Pored navedenog, Vrhovni sud je ukazao da prema odredbi člana 39. Zakona o mjenici, mjenica koja je plativa na određeni dan, kao što je slučaj u konkretnom predmetu, nakon dana izdavanja mora se podnijeti na isplatu, bilo na sam dan plaćanja, bilo jednog od dva radna dana koja dolaze odmah za njim. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da iz dokumentacije spisa proizilazi da je tužitelj podigao protest na sam dan izdavanja mjenice 4. marta 2013. godine, pa kako je prijedlog za izvršenje (tužba) podnesen 25. juna 2013. godine proizilazi da nije protekao rok propisan članom 80. stav 1. Zakona o mjenici, a samim tim potraživanje tužitelja po osnovu predmetne mjenice nije zastarjelo.

11. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te je shodno odredbama člana 250. stav 1. ZPP, reviziju tužitelja uvažio i donio odluku kao u izreci presude.

12. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je osporena presuda Vrhovnog suda utemeljena na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primijeni materijalnog prava. S tim u vezi, navodi da predmetna obaveza u iznosu od 285.703,66 KM koja je prispjela 4. marta 2013. godine je obaveza Farmacija doo Tuzla i po Aneksu broj I ugovora o kratkoročnom revolving kreditu zaključenog 23. februara 2010. godine između NLB Banka dd Tuzla i Farmacija doo Tuzla. Takođe navodi da nije bio učesnik u zaključivanju Aneksa ugovora i da nije bio jemac za taj kredit, jer je na poziv banke odbio da bude jemac - platac. Ukazuje da je tokom postupka istakao prigovor zastare pozivajući se na član 80. Zakona o mjenici, a također navodi da ni protest mjenice kod nadležnog suda od 17. juna 2013. godine nije primio, pa kako ni protest nije podnesen u roku, apelant smatra da je predmetna mjenica postala prejudicirana i povodom takve mjenice se ne mogu vršiti regresna prava, pozivajući se na član 45. Zakona o mjenici. Naime, apelant smatra da je protestirana mjenica serije AF2521891 služila kao osiguranje već otplaćenog revolving kredita i prema mišljenju apelanta morala mu je biti vraćena od strane banke, što banka nije učinila.

13. Imajući u vidu navedeno, kao i zbog činjenice da bi tužitelj mogao u izvršnom postupku izvršiti naplatu mjeničnog potraživanja prodajom stana u kojem apelant stanuje, apelant je predložio da Ustavni sud „usvoji privremenu mjeru i Općinskom sudu naloži da ne provodi postupak izvršenja u predmetu broj 32 0 I 170505 13 I do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenoj apelaciji.

14. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

15. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

16. Dakle, Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavnih sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se u suštini traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

17. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva, prije svega, na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, te tvrdnji da postoji bojazan da bi tužitelj u izvršnom postupku naplatu mjeničnog potraživnja mogao izvršiti prodajom stana u kojem apelant stanuje. Ustavni sud smatra da navedeno u okolnostima konkretnog slučaja ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, pri čemu njegova bojazan, da bi tužitelj naplatu mjeničnog potraživnja izvršio prodajom stana u kojem apelant stanuje, nije adekvatan argument, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

18. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3570/20 (N. Z.) | Sudska praksa | Aktio