Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-229/19 (A. S.)
Odluka donesena 10. 12. 2020.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Miješanje u privatni život
- Član 9. EK – sloboda misli, savjesti i vjeroispovijesti
- Građanski postupak
- Legitiman cilj
- Miješanje
- Kleveta
- Proporcionalnost
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku · čl. 15
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-229/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 12. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 229/19, rješavajući apelaciju Azre Suljkanović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. decembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Azre Suljkanović podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 159282 18 Gž od 8. novembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Azra Suljkanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnijela je 16. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 159282 18 Gž od 8. novembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i učesnice u postupku V. C. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) 2. jula 2020. godine zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 10. jula 2020. godine, a tužiteljica 22. jula 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 159282 17 P 2 od 11. januara 2018. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se obaveže apelantica da tužiteljici na ime odgovornosti za klevetu kao naknadu štete, zbog povreda ugleda i časti, isplati iznos od 600,00 KM sa zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe, 8. marta 2013. godine, do isplate, te da joj naknadi troškove parničnog postupka, kao i da pisani otpravak presude dostavi članovima Upravnog odbora JU Narodna i univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ (u daljnjem tekstu: Biblioteka), te direktoru Biblioteke, sve u roku od 30 dana računajući od prvog narednog dana od donošenja presude. Tužiteljica je obavezana da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 1.544,00 KM u roku od 30 dana računajući od prvog narednog dana od donošenja presude.
6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je tužbeni zahtjev tužiteljica zasnovala na navodima da je apelantica 12. decembra 2012. godine uputila prigovor Upravnom odboru Biblioteke protiv odluke o odbijanju zahtjeva za povrat novca, a 13. decembra 2012. godine i dopunu prigovora, te da je apelantica u navedenom prigovoru Upravnom odboru Biblioteke tužiteljicu predstavila u negativnom svjetlu i u uvredljivom tonu, navodeći „da je navedena 'pravnica' (misleći na tužiteljicu) oštetila na različite načine, finansijski i sl., mnoge od svojih kolega“, da „5 kolegica sa višom stručnom spremom zbog navedene 'pravnice' godinama su imale manje koeficijente za obračunavanje plaće (3,6 umjesto 3,8) zbog neadekvatne sistematizacije, sve dok nije uslijedila zastara. Također, zbog neusklađenosti pravilnika o plaćama i naknadama plaća, kolegici R. K. je umanjena jubilarna nagrada. Zatim, kolegice R. F. i Š. Al. S. imaju umanjen prosjek penzije, te kolegica H. S., koja je zbog V. (apelanticine) krivice dobila manju otpremninu“, dok „sljedeće kolegice su bile nešto bolje sreće i imale su zahvaljujući V. priliku da, recimo, rade i nakon odlaska u penziju, a među njima su kolegice G. V., M. M.-M. i M. M.“, da su „dva diplomirana bibliotekara koji su se prijavili na konkurs za prijem u radni odnos (u različitim periodima) bila odbijena, i njima je navedena 'pravnica' lično odgovarala da ne ispunjavaju uslove za raspisana radna mjesta, iako je jedan od njih bio na postdiplomskom studiju iz oblasti bibliotekarstva“, da je „kolegica C. i kolegici M. S. odgovorila da ne ispunjava uslove za raspisano radno mjesto na Dječijem odjeljenju iako je M. S. u tom periodu (2008. godine) imala 20 godina radnog staža, COBISS licencu itd. i ukratko rečeno ispunjavala sve za konkretno radno mjesto. Kolegica S. je, takođe, imala rješenje za radno mjesto sa visokom stručnom spremom, a primala je platu srednje stručne spreme, čitavih devet mjeseci, sve dok se nije obratila ombudsmenima“. U tužbi je, također, navela da je apelantica u svojim dokumentima boldirala imena osoba koje su, zahvaljujući tužiteljici, ostvarivale prava nakon odlaska u penziju, i to G. V., M. M. - M. i M. M., što upućuje na privilegirani položaj navedenih zaposlenica zbog nacionalne pripadnosti tužiteljice. Smatrajući da je navedeno apelanticino iznošenje bilo namjerno i tendenciozno i da je tužiteljici na taj način prouzrokovala štetu ugledu i časti iznošenjem neistinitih navoda o njoj, prezentirajući je novoizabranom direktoru i novoimenovanom Upravnom odboru Biblioteke na način zbog kojeg je tužiteljica morala da se pravda i piše izjašnjenje, pokušavajući na taj način da ispravi pogrešnu sliku o sebi, tužiteljica je potraživala naknadu štete od apelantice.
7. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da među strankama nije bila sporna činjenica da su tužiteljica i apelantica zaposlenice Biblioteke, i to tužiteljica kao diplomirani pravnik na poslovima rukovodioca Službe za opće i pravne poslove, na mjestu sekretara, a apelantica sa visokom stručnom spremom na poslovima katalogizatora u Službi za nabavku i obradu bibliotečke građe, te da je apelantica u prigovoru od 12. decembra 2012. godine koji je uputila Upravnom odboru Biblioteke iznijela navode o tužiteljici prethodno navedene s tim da je među strankama bila sporna činjenica da li tekst navedenog sadržaja predstavlja klevetu, kako je definira Zakon o zaštiti od klevete FBiH (u daljem tekstu: ZZK) u odredbi člana 4. stav 1. tačka d), ili vrijednosni sud.
8. Općinski sud je ukazao na odredbe čl. 1, 4. i 6. ZZK, te je ocjenom dokaza koje su izvele tužiteljica i apelantica utvrdio da izneseni navodi o tužiteljici i njenom radu imaju klevetnički sadržaj, jer predstavljaju činjenice koje su dokazive, dok apelantica, na kojoj je bio teret dokazivanja, nije tokom postupka dokazala da je navedeno iznošenje bilo suštinski istinito i razumno. Općinski sud je istakao da je apelantica bila obavezna da dokaže tačnost svojih navoda posebno onih koji se odnose na nezakonit i nesavjestan rad tužiteljice dovođenjem u drugačiji privilegiran položaj zaposlenike – nanošenjem štete zaposlenicima, koje decidirano navodi i po kom osnovu. Naime, apelantica je svoje navode samo dokazivala svojim iskazom, a iz njenog iskaza sud apsolutno nije mogao utvrditi tačnost niti jednog njenog navoda u smislu aktivnosti tužiteljice i njenog utjecaja „na štetu“ pojedinih zaposlenika, niti da su pojedini zaposlenici isključivo utjecajem tužiteljice bili privilegirani. Po načinu iznošenja, „tonu“ u podnescima, sud nije mogao utvrditi da predstavljaju vrijednosni sud, jer su dokazivi, a što apelantica nije učinila, u smislu člana 7. stav 1. tač. a) i c) ZZK. Međutim, polazeći od toga da sa sadržajem prigovora i njegovom dopunom nije bio upoznat veći broj osoba na način da je prigovor objavljen u sredstvima informiranja, ili da je na bilo koji drugi način bio dostupan neograničenom broju ljudi (bio je poznat članovima Upravnog odbora Biblioteke, direktoru Biblioteke i zaposlenicima Biblioteke, koja je mali kolektiv), Općinski sud je utvrdio da izražavanje putem prigovora i dopune prigovora nema elemente klevete.
9. Općinski sud je istakao da ne postoji apelanticina odgovornost za naknadu štete zbog klevete, a time ni pravo tužiteljice na naknadu štete. Naime, izražavanje koje je izneseno nije bilo dostupno većem broju ljudi i nije izneseno na način da bude dostupno neodređenom broju ljudi, te tužiteljica nije dokazala u čemu se sastojala šteta zbog izražavanja tužene, tako da sud emocionalno stanje tužiteljice nakon izražavanja mišljenja tužene ne može prihvatiti kao dovoljno valjan razlog za utvrđivanje postojanja klevete, nastale štete ugledu fizičkog lica. Općinski sud je istakao da tužiteljica nije dokazala da je trpjela duševne bolove zbog osjećanja povrijeđenosti ličnosti i narušenog duševnog mira, jer zbog klevetničkog izražavanja nije bila na bolovanju, nije koristila sredstva za umirenje, niti je preduzimala bilo kakve druge aktivnosti, a niti je trpjela materijalnu štetu.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 159282 18 Gž od 8. novembra 2018. godine žalba tužiteljice je uvažena i Presuda Općinskog suda broj 32 0 P 159282 17 P 2 od 11. januara 2018. godine je preinačena tako da je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice osim u dijelu zahtjeva za naknadu troškova postupka u kojem je odbijena tužiteljica preko dosuđenog do traženog iznosa, a odluka o troškovima postupka preinačena je tako da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.
11. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza pravilno utvrdio da navodi o tužiteljici i njenom radu koje je apelantica navela u prigovoru na odluku o odbijanju zahtjeva za povrat novca od 30. novembra 2012. godine, u čijem donošenju tužiteljica nije učestvovala, nego direktor Biblioteke, koji je i potpisao navedenu odluku, imaju klevetnički sadržaj, jer predstavljaju činjenice koje su dokazive, dok apelantica, na kojoj je bio teret dokazivanja, tokom postupka nije dokazala da je navedeno iznošenje bilo suštinski istinito i razumno (član 7. stav 1. tač. a) i c) ZZK).
12. Međutim, Kantonalni sud je istakao da se ne može prihvatiti kao pravilan i u skladu sa ZZK pravni zaključak suda da ne postoji odgovornost apelantice za naknadu štete zbog klevete, a time ni pravo tužiteljice na naknadu štete zbog toga što, kako je to, po ocjeni Kantonalnog suda, pogrešno zaključio prvostepeni sud, tužiteljica nije dokazala da je trpjela duševne bolove zbog osjećanja povrijeđenosti ličnosti i narušenog duševnog mira s obzirom na to da, zbog klevetničkog izražavanja, nije bila na bolovanju, nije koristila sredstva za umirenje, niti je preduzimala bilo kakve druge aktivnosti, niti je trpjela materijalnu štetu, kao i da izražavanje nije bilo dostupno većem broju ljudi, jer nije bilo objavljeno u sredstvima javnog informiranja, ili na neki drugi način kako bi bilo dostupno neograničenom broju ljudi.
13. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da iz pojmovnog određenja klevete, na način kako je to definirano ZZK (član 4. tačka d), proizlazi da je kleveta nanošenje štete ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te fizičke ili pravne osobe trećoj osobi, dok je odredbom člana 6. st. 1. i 3. istog zakona propisano da svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu odgovorno je za klevetu i pričinjenu štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo neistinito izražavanje.
14. Kantonalni sud je dalje ukazao da je u konkretnom slučaju predmet spora naknada nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda tužiteljice, koji predstavljaju vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Čast se definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i sa aspekta njihove građanskopravne zaštite.
15. Prema mišljenju Kantonalnog suda, sadržaj predmetnog prigovora itekako zadire i vrijeđa poslovni ugled i čast tužiteljice, jer sadržaj iznesenih informacija o tužiteljici je bio takav da je tužiteljicu predstavio kao osobu koja je u svom radu „svjesno i voljno favorizovala skupinu jednog naroda, dok je, nasuprot tome, materijalno oštetila skupinu drugog naroda (Bošnjake)“, što je itekako predstavljalo napad na ličnost tužiteljice i utjecalo na povjerenje radne sredine kako u njene lične osobine, tako i u njene radne postupke. Istaknuto je da navedeno proizlazi i iz iskaza svjedoka E.J., koji je, zbog konkretnog slučaja, prema tužiteljici bio sumnjičav, jer je u to vrijeme nije poznavao s obzirom na to da je bio novoizabrani direktor Biblioteke i da je sa tužiteljicom kratko sarađivao zbog čega se tužiteljica u društvenoj i radnoj zajednici morala stalno pravdati.
16. Kantonalni sud je dalje istakao da u parnicama za naknadu štete zbog klevete, nasuprot pogrešnom rezoniranju prvostepenog suda, nije nužno utvrđivati pretrpljenu duševnu bol i njen intenzitet i trajanje, tj. subjektivno osjećanje povrijeđenosti, jer za ocjenu da li postoji osnov za obeštećenje bitno je utvrditi da li je apelanticinom radnjom nanesena šteta ugledu tužiteljice. Dakle, u konkretnom slučaju postojanje štete se ocjenjuje prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, pri čemu se i ne moraju izvoditi dokazi da je tužiteljica bila na bolovanju, koristila medikamente, vještačenje vještaka neuropsihijatra i tome slično. Bitno je da je iznošenje neistinitih činjenica dovelo do nastupanja štete ugledu i časti oštećene. U konkretnom slučaju, kako je dalje naveo Kantonalni sud, sasvim je izvjesno da je, zbog iznesenih činjeničnih navoda, došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti tužiteljice, čime joj je nanesena nematerijalna šteta u vidu duševne boli zbog čega postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se na apelanticu primijeni sankcija u vidu naknade štete. To što sa iznesenim klevetničkim izražavanjem nije upoznat veći broj ljudi „na način da je isti objavljen u sredstvima javnog informiranja“, kako je to smatrao prvostepeni sud, po mišljenju Kantonalnog suda, nije bilo od utjecaja na postojanje odgovornosti za naknadu štete, jer se ZZK ne odnosi samo na izražavanje u medijima, kako to osnovano žalba ukazuje. ZZK zahtijeva da iznošenje ili prenošenje izražavanja neistinitih činjenica treba da bude učinjeno trećem licu i da je taj uvjet sasvim zadovoljen time što je sa sadržinom prigovora tužene upoznat kolektiv Biblioteke.
17. Stoga, kako su ispunjeni svi uvjeti za postojanje klevete, tj. objavljivanje neistinitog sadržaja (iznošenje ili prenošenje), šteta po ugled tužiteljice, namjera tužene i dostupnost trećem licu, Kantonalni sud je zaključio da je osnovan zahtjev tužiteljice kojim je potraživala od apelantice naknadu štete, i to kako isplatom novčanog iznosa, tako i upoznavanjem članova Upravnog odbora i direktora Biblioteke sa presudom. Naime, novčana naknada nematerijalne štete je jedan vid satisfakcije koja se oštećenom daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara, čija se visina odmjerava u skladu sa odredbom člana 10. ZZK, kojom se propisuje da obeštećenje treba da bude razmjerno nanesenoj šteti ugledu oštećenog, kao i na osnovu odredbe člana 15. istog zakona, primjenom odgovarajućih odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), člana 199. koji propisuje nenovčanu naknadu i člana 200. koji propisuje novčanu naknadu štete. Imajući u vidu težinu iznesenog klevetničkog izražavanja, značaj povrijeđenog nematerijalnog dobra, poslove i radne zadatke koje tužiteljica obavlja u Biblioteci, tužiteljica osnovano potražuje od tužene isplatu novčanog iznosa od 600,00 KM i dostavljanje pismenog otpravka presude članovima Upravnog odbora i direktoru Biblioteke radi upoznavanja sa odlukom suda na koji način bi se postigao cilj naknade nematerijalne štete.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
19. Navodi da je Kantonalni sud donio osporenu presudu zanemarivši relevantne odredbe ZZK i ZOO. Smatra da, prema članu 7. ZZK, ne postoji odgovornost za klevetu ni u ovim slučajevima koje drugostepeni sud navodi, jer je apelantica u svom prigovoru od 12. decembra 2012. godine koji je upućen Upravnom odboru Biblioteke izrazila svoje mišljenje u pogledu stručnosti i znanja tužiteljice. Stoga se u konkretnom slučaju ne mogu smatrati klevetom tvrdnje iz navedenog prigovora koje apelantica iznosi i koje predstavljaju isključivo njeno mišljenje.
20. Dalje, navodi da je drugostepeni sud proizvoljno utvrdio da je tužiteljici pričinjena nematerijalna šteta, navodeći niz fraza bez konkretnog obrazloženja šta one, ustvari, predstavljaju i kako se odnose na konkretan slučaj, koje su to „usvojene društvene norme i mjerila”, ili šta je to „hitna društvena potreba”, te da su apsurdni navodi drugostepenog suda da se „ne moraju izvoditi dokazi”. Naime, svojim tužbenim zahtjevom tužiteljica je potraživala iznos od 600,00 KM na ime štete zbog povrede ugleda i časti. Dakle, tužiteljica je ta koja je morala dokazati da je došlo do povrede njenog ugleda i časti, a zatim i da je njoj po tom osnovu načinjena šteta. Niko ne može potraživati bilo koji iznos po osnovu štete ako ne dokaže da je njemu stvarno i načinjena šteta bilo materijalna ili nematerijalna.
21. Također je navela da nikada nije imala namjeru uvrijediti tužiteljicu, da je iskoristila svoje pravo na prigovor protiv odluke o odbijanju zahtjeva za povrat novca, da apelantica nije pravnik po struci i da je jezik koji koristi u prigovoru emocionalno obojen budući da je sam prigovor pisan u afektu, te da je sutradan uložila i dopunu prigovora u kojoj se izvinila zbog navoda iznesenih u ranijem prigovoru, a drugostepeni sud se u svom obrazloženju prilikom ocjene dokaza uopće nije osvrnuo na ove činjenice.
b)Odgovor na apelaciju
22. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi, koje je ponovio i u odgovoru, ocijenivši da su apelacioni navodi neosnovani.
23. Tužiteljica je, također, istakla da su navodi apelacije neosnovani.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o zaštiti od klevete FBiH („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te pravne ili fizičke osobe trećoj osobi.
Član 4.
Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:
(...)
d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Član 6. st. 1. i 3.
Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.
Član 7.
(1)Ne postoji odgovornost za klevetu:
a)ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b)ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
(c)ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2)Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:
onačin, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, oprirodu i stepen prouzrokovane štete, odobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda, opristanak oštećenog, ovjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, očinjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, ote da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.
Član 10. stav 1.
Obeštećenje treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su:
• objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili izvinjenje;
• činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i
• činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.
Član 15.
U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.
25. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 200.
Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presude Kantonalnog suda broj 32 0 P 159282 18 Gž od 8. novembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 12. decembra 2018. godine a apelacija je podnesena 16. januara 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantica pobija navedenu presudu tvrdeći da su joj tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije i člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
31. Imajući u vidu suštinu apelacionih navoda, Ustavni sud će u okolnostima konkretnog predmeta prvenstveno ispitati apelanticine navode u vezi sa navodnom povredom prava iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja;
33. Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
a) Opći principi
34. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava pod uvjetima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinski osnov [demokratskog] društva, jedan od osnovnih uvjeta njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uvjetima iz stava 2. člana
10. Evropske konvencije ova sloboda je primjenjiva ne samo na „informacije“ ili „ideje“ koje nailaze na pozitivan prijem ili koje se smatraju neuvredljivim, ili prema njima postoji ravnodušnost već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i širokoumnosti bez kojih nema „demokratskog društva“. Ovo, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uvjeti“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koji se nameću u ovoj oblasti moraju biti proporcionalni legitimnom cilju koji se želi ostvariti. Evropski sud je osigurao snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle, javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, ko god koristi slobodu izražavanja preuzima „dužnosti i obaveze“ u obimu koji zavisi od njegove situacije i tehničkih sredstava koja koristi [...] (vidi, Evropski sud, Selisto protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i ona može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle, granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva u svakom pojedinačnom slučaju da jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neko načelo potvrđuju kao pravilo, ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Evropski sud je, stoga, utvrdio niz načela i faktora koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavljanje jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.
35. Naime, Evropski sud i Ustavni sud su u svojim odlukama konstantno ukazivali da je u domaćem pravnom sistemu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi, Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). S tog aspekta Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome Evropski sud je ukazao da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti, jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi, Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).
36. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči o tome da li „miješanje“ domaćih vlasti u ovu slobodu korespondira sa „hitnom društvenom potrebom“, da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s načelima ustanovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, pravo osobe koja je napadnuta u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70). Ishod ispitivanja zahtjeva, u načelu, ne bi trebalo da se razlikuje zavisno od toga da li je zahtjev podnesen sudu na osnovu člana 8. Evropske konvencije od osobe koja je bila predmet uvredljive izjave, ili na osnovu člana 10. od autora predmetne izjave. U skladu s tim, sloboda procjene trebalo bi, u teoriji, da bude ista u oba slučaja (vidi, Evropski sud, Axel Springer AG protiv Njemačke [VV], presuda od 7. februara 2012. godine, aplikacija broj 39954/08, stav 87, i Bédat protiv Švajcarske [VV], presuda od 29. marta 2016. godine, aplikacija broj 56925/08, stav 52. s daljnjim referencama). Pojam „privatnog života“ je širok pojam koji se ne može iscrpno definirati, a koji, također, obuhvaća psihičku dobrobit i dostojanstvo osobe. Međutim, kako bi došlo do primjene člana 8, napad na ugled osobe mora doseći određeni nivo ozbiljnosti i to na način kojim se dovodi u pitanje lično uživanje prava na poštivanje privatnog života (vidi, Evropski sud, Axel Springer AG protiv Njemačke [VV], presuda od 7. februara 2012. godine, aplikacija broj 39954/08, stav 83, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, [VV], presuda od 27. juna 2017. godine, aplikacija broj 17224/11, presuda od 27. juna 2017, stav 76, i Beizaras i Levickas protiv Litve, presuda od 14. januara 2020. godine, aplikacija broj 41288/15, stav 117).
b) Primjena navedenih načela u konkretnom slučaju
37. Dovodeći navedene opće principe u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene na osnovu ZZK i ZOO, te da je, stoga, miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv, a osim toga, ZZK, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
38. Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je pokrenula tužiteljica protiv apelantice zbog nanošenja štete njenom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ iz člana 8. Evropske konvencije, odnosno ugleda tužiteljice, što je, svakako, legitiman cilj. Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o tužiteljicinom postupanju na poslovima rukovodioca Službe za opće i pravne poslove, na mjestu sekretara, na način da je tužiteljica svjesno i namjerno nezakonito oštetila pojedine zaposlenike, a da je drugim zaposlenicima pogodovala izneseni u spornom prigovoru postigli potreban nivo ozbiljnosti koja je mogla naštetiti pravima tužiteljice iz člana 8. Evropske konvencije.
39. Ustavni sud još mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, „cilj“ na koji se osporena presuda poziva jeste zaštita „ugleda ili prava drugih“, a „sredstvo“ je nalog suda apelantici da tužiteljici nadoknadi štetu koju je nanijela njenom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju pravične ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo na slobodu izražavanja, zaštićeno članom 10. Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 8. Evropske konvencije.
40. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za što se mogu pružiti dokazi. Iz sadržaja spornog izražavanja proizlazi da ono nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova koji se ne mogu dokazivati, nego da je bilo iznošenje činjenica u apelanticinom prigovoru Upravnom odboru Biblioteke u kojem je tužiteljicu predstavila u negativnom svjetlu i u uvredljivom tonu u kontekstu postupaka i rada tužiteljice kao osobe koja je, kao diplomirani pravnik na poslovima rukovodioca Službe za opće i pravne poslove, na mjestu sekretara, nezakonitim i nesavjesnim radom oštetila na različite načine, finansijski i sl., mnoge od svojih kolega, dok je pojedine kolegice favorizirala i omogućila im da rade i nakon odlaska u penziju.
41. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da izneseni navodi o tužiteljici i njenom radu imaju klevetnički sadržaj, jer predstavljaju činjenice koje su dokazive. Apelantica, na kojoj je bio teret dokazivanja, tokom postupka nije dokazala da je navedeno iznošenje bilo suštinski istinito i razumno, odnosno tačnost svojih navoda posebno onih koji se odnose na nezakonit i nesavjestan rad tužiteljice dovođenjem u drugačiji privilegiran položaj zaposlenika – nanošenjem štete zaposlenicima, jer je apelantica svoje navode dokazivala samo svojim iskazom, a iz njenog iskaza sud apsolutno nije mogao utvrditi tačnost niti jednog njenog navoda u smislu aktivnosti tužiteljice i njenog utjecaja „na štetu“ pojedinih zaposlenika, niti da su pojedini zaposlenici isključivo utjecajem tužiteljice bili privilegirani. Redovni sudovi su zaključili da navedeno apelanticino izražavanje ne predstavlja vrijednosni sud, jer su izneseni navodi dokazivi, a što apelantica nije učinila, u smislu člana 7. stav 1. tač. a) i c) ZZK.
42. Ustavni sud dalje zapaža da su se navodi u spornom prigovoru odnosili na tužiteljicu koja je zaposlenica Biblioteke, koja je javna ustanova. Ustavni sud podsjeća da su za državne službenike koji postupaju u službenom kapacitetu granice prihvatljive kritike šire nego za obične ljude (vidi, Morice protiv Francuske [GC], br. 29369/10, tačka 131, ESLJP 2015). Međutim, ne može se reći da su te granice jednako široke kao u slučaju političara (vidi, Pedersen i Baadsgaard protiv Danske, broj 9017/99, tačka 80, ECHR 2004-XI, Thoma protiv Luksemburga, broj 38432/97, tačka 47, ESLJP 2001-III, i Janowski protiv Poljske,[GC], br. 25716/94, tačka 33, ESLJP 1999-I).
43. Ustavni sud smatra da obavještavanje rukovodilaca o eventualnim zloupotrebama državnih službenika jeste legitiman cilj u demokratskom društvu. Međutim, u konkretnom slučaju ne može se zaključiti da je apelantica, koja je i sama zaposlenica Biblioteke, u prigovoru protiv odluke Biblioteke o odbijanju njenog zahtjeva za povrat sredstava u kojem je iznijela uvredljive i neistinite primjedbe o tužiteljici, smatrajući da je ona utjecala na odbijanje njenog zahtjeva, postupala bona fide s ciljem pokretanja pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih ličnosti i ne može se braniti iznošenjem informacija za koje nije utvrđena istinitost, koje predstavljaju napad na tužiteljicin ugled i koje se zbog toga ne mogu smatrati kritikom koju je ona dužna tolerirati s obzirom na poslove i funkciju koju vrši.
44. Ustavni sud dalje smatra da je Kantonalni sud jasno obrazložio da sadržaj predmetnog prigovora itekako zadire i vrijeđa poslovni ugled i čast tužiteljice, jer sadržaj iznesenih informacija o tužiteljici je bio takav da je tužiteljicu predstavio kao osobu koja je u svom radu svjesno i voljno favorizirala jednu skupinu zaposlenika, dok je, nasuprot tome, materijalno oštetila drugu skupinu zaposlenika, što je itekako predstavljalo napad na ličnost tužiteljice i utjecalo na povjerenje radne sredine kako u njene lične osobine, tako i u njene radne postupke. To je u svom iskazu potvrdio i E.J., koji je zbog konkretnog slučaja prema tužiteljici bio sumnjičav, jer je u to vrijeme nije poznavao s obzirom na to da je bio novoizabrani direktor Biblioteke i da je sa tužiteljicom kratko sarađivao, zbog čega se tužiteljica u društvenoj i radnoj zajednici morala stalno pravdati. Stoga je u konkretnom slučaju, na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza, Kantonalni sud zaključio da je spornim prigovorom došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti tužiteljice (oštećene), čime joj je nanesena nematerijalna šteta u vidu duševne boli, te da postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se prema apelantici primijeni sankcija u vidu naknade štete.
45. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na vlastiti stav (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 47) prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je kao posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Pri tome Ustavni sud naglašava da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdili „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“.
46. Dakle, prilikom odmjeravanja sankcije redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih načela. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle „sankcije“ koja predstavlja miješanje u apelanticino pravo na slobodu izražavanja, Kantonalni sud, koji je, za razliku od Općinskog suda, smatrao da apelantici pripada naknada štete i u tom smislu preinačio prvostepenu presudu, nije postupao pukim automatizmom, niti proizvoljno, na šta apelantica apelacijom neosnovano ukazuje, već je postupio u skladu s praksom i diskrecionim ovlaštenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10. Evropske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih načela. Pri tome je Kantonalni sud dao dovoljne i relevantne razloge koji ubjedljivo pokazuju da je „sankcija“ u konkretnom slučaju proporcionalna zakonitom cilju koji se želi postići. Naime, Kantonalni sud je istakao da je sasvim izvjesno da je, zbog iznesenih činjeničnih navoda, došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti tužiteljice, čime joj je nanesena nematerijalna šteta u vidu duševne boli zbog čega postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se na apelanticu primijeni sankcija u vidu naknade štete. Činjenica da sa klevetničkim izražavanjem nije upoznat veći broj ljudi „na način da je isti objavljen u sredstvima javnog informiranja“, nije utjecala na postojanje odgovornosti za naknadu štete, jer se ZZK ne odnosi samo na izražavanje u medijima već zahtijeva da iznošenje ili prenošenje izražavanja neistinitih činjenica treba da bude učinjeno trećem licu, a taj uvjet je sasvim zadovoljen time što je sa sadržinom prigovora tužene upoznat kolektiv Biblioteke. Stoga, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite ugleda i časti tužiteljice, odnosno dosuđivanje naknade štete tužiteljici u iznosu od 600,00 KM proporcionalna težini povrede njenog ugleda, kao i težini miješanja Kantonalnog suda u slobodu izražavanja koje je učinjeno tom mjerom, te smatra da je osporena odluka donesena u skladu sa članom 10. Evropske konvencije.
47. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticino pravo na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira sa „hitnom društvenom potrebom“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, kao i da su razlozi i opravdanja dati u osporenoj presudi za takvo miješanje relevantni i dovoljni zbog čega osporenom presudom nije prekršeno apelanticino pravo na slobodu izražavanja.
48. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja apelanticinog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu misli, savjesti i vjere
49. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno i pravo na slobodu misli, savjesti i vjere iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da apelantica navode o povredi ovog prava nije posebno obrazložila, nego da ih temelji na navodima koje je istakla u vezi sa slobodom izražavanja, a koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je već utvrdio da su neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je osporenom odlukom apelantici naloženo da tužiteljici isplati naknadu nematerijalne štete nanesene ugledu i časti tužiteljice iznošenjem neistinitih činjenica, jer je „miješanje“ bilo u skladu sa zakonom, imalo je cilj da „zaštiti prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, te da je postignuta pravična ravnoteža između prava tužiteljice na ugled i apelanticinog prava na slobodu izražavanja.
51. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 9. Evropske konvencije kada apelantica kršenje tog prava vezuje za navode o povredi prava na slobodu izražavanja, a Ustavni sud je zaključio da su ti navodi neosnovani.
52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević