Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3782/20 (D.Š.)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
  • Izručenje
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Član 2. EK – pravo na život
  • Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3782/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3782/20, rješavajući apelaciju koju je podnio D. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. Š. u odnosu na navode o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku njegovog izručenja iz Bosne i Hercegovine u Crnu Goru, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. Š. u odnosu na navode o kršenju prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u postupku njegovog izručenja iz Bosne i Hercegovine u Crnu Goru, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. D. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočne Ilidže, kojeg zastupa Anel Kurtović advokat iz Sarajeva, podnio je 22. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv „Obavijesti Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 K 032813 19 Eks 2 od 14. oktobra 2020. godine“. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „Obavijest broj S1 3 K 032813 19 Eks 2 od 14. oktobra 2020. godine stavio van snage do odluke Ustavnog suda o predmetnoj apelaciji“. Apelant je dopunio apelaciju 26. oktobra 2020. godine tako što je dostavio Rješenje Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 8-14-7-6121/19 od 18. decembra 2019. godine.

2. Rješenjem o izručenju Ministarstva broj 08-14-7-6121/19 od 6. septembra 2019. godine dopušteno je izručenje apelanta iz Bosne i Hercegovine u Crnu Goru u svrhu vođenja krivičnog postupka protiv apelanta pred Višim sudom u Podgorici, zbog krivičnog djela „teško ubistvo“ iz člana 144. stav (1) Krivičnog zakonika Crne Gore (u daljnjem tekstu: KZ CG) i krivičnog djela „nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija” iz člana 403. stav (1) KZ CG. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da Sud BiH aktom od 5. septembra 2019.godine dostavio tom Ministarstvu Rješenje Suda BiH broj SI 3 K 0 032813 19 Kv 2 od 6. avgusta 2019. godine kojim je utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje apelanta pravosudnim tijelima Crne Gore. Ministarstvo je takođe navelo da je, nakon što je izvršilo uvid u cjelokupan spis i u navedeno rješenje Suda BiH, a imajući u vidu da je Sud BiH utvrdio da su ispunjeni uslovi uz Ugovora o izručenju između Bosne i Hercegovine i Crne Gore, odlučilo kao u izreci predmetnog rješenja.

3. Apelant je 21. novembra 2019. godine Ministarstvu podnio „prijedlog za ponavljanje postupka izručenja, a na osnovu člana 55. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima“.

4. Rješenjem o dopuni (Rješenja Ministarstva broj 07-14-7-6121/19 od 5. decembra 2019. godine kojim je stavljeno van snage rješenje Ministarstva od 30. septembra 2019. godine, te odlučeno da ostaje na snazi rješenje Ministarstva od 6. septembra 2019. godine) Ministarstva broj 08-14-7-6121/19 od 18. decembra 2019. godine odloženo je izvršenje ekstradicije apelanta do izvršenja kazne zatvora izrečene u trajanju od tri mjeseca po presudi Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 K 065436 19 Kps od 15. oktobra 2019. godine, te je određeno da će apelant nakon što izdrži predmetnu kaznu, izravno iz kazneno-popravne ustanove u kojoj izdržava kaznu, bez puštanja na slobodu, biti izručen pravosudnim organima Crne Gore.

5. Rješenjem o izmjeni i dopuni (Rješenja Ministarstva od 18. decembra 2019. godine) Ministarstva broj 08-14-7-6121/19 od 12. februara 2020. godine odloženo je izvršenje ekstradicije apelanta do izvršenja kazne zatvora izrečene u trajanju od tri mjeseca po Presudi Osnovnog suda broj 89 0 K 067479 19 K od 26. decembra 2019. godine i do izvršenja jedinstvene kazne zatvora izrečene u trajanju od pet mjeseci po Presudi Osnovnog suda 89 0 K069032 20 Kps od 10. februara 2020. godine, nakon čega će apelant izravno iz kazneno-popravne ustanove u kojoj izdržava kaznu, bez puštanja na slobodu, biti izručen pravosudnim organima Crne Gore.

6. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je zaprimilo akt Osnovnog suda od 16. decembra 2019. godine kojim se osuđeni upućuje na izdržavanje zatvora u trajanju od tri mjeseca, izrečene po Presudi Osnovnog suda broj 89 0 K 065436 19 Kps od 15. oktobra 2019. godine. Ministarstvo je navelo da je, cijeneći da apelant neće biti pušten na slobodu po isteku ekstradicijskog pritvora i da se, bez opasnosti bjekstva, može osigurati njegovo izručenje Crnoj Gori, donijelo rješenje od 18. decembra 2019. godine. Ministarstvo je navelo da je nakon toga Osnovni sud aktima od 7. februara 2020. godine i 12. februara 2020. godine obavijestio Ministarstvo da je apelantu Presudom Osnovnog suda broj 89 0 K 067479 19 K od 26. decembra 2019. godine izrečena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, a Presudom Osnovnog suda broj 89 0 K 069032 20 Kps od 10. februara 2020. godine jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, te da je navedeni sud izdao nalog Kazneno-popravnom zavodu Istočno Sarajevo da apelant nastavi sa daljnjim izdržavanjem zatvorske kazne nakon što izdrži kaznu zatvora izrečenu po Presudi Osnovnog suda broj 89 0 K 065436 19 Kps od 15. oktobra 2019. godine.

7. Obaviješću Suda BiH broj S1 3 K 032813 19 Eks 2 od 14. oktobra 2020. godine zastupnik apelanta je obaviješten da je zakazano izručenje apelanta za 24. oktobar 2020. godine u 11.00 časova na Međunarodnom graničnom prelazu Ilino brdo/Klobuk.

Apelacioni navodi

8. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Apelant navodi da je podnio Ministarstvu prijedlog za ponavljanje postupka izručenja, ali da Ministarstvo nikad nije odlučilo o predmetnom prijedlogu, te da je na taj način povrijedilo odredbe člana 55. Zakona o Međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima. Takođe navodi da je „upitno da li iz prikupljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo“ (zbog kojeg je dopušteno njegovo izručenje u Crnu Goru, a u svrhu vođenja krivičnog postupka protiv apelanta). Dalje smatra da, s obzirom na činjenicu da su mu upućene prijetnje da će biti ubijen, postoji velika vjerovatnoća da „neće doživjeti pred sudom u Crnoj Gori ni izjašnjenje o krivnji“ čime „pravo na pravično suđenje zagarantovano Evropskom konvecijom neće moći biti realizovano“. U odnosu na zahtjev za donošenje privremene mjere, apelant navodi da „s obzirom da mu prijeti opasnost po život smatra da su ispunjeni zakonski uslovi da Ustavni sud donese privremenu mjeru da zaustavi izručenje apelanta do donošenja odluke o ponavljanju postupka ekstradicije ili do preuzimanja krivičnog gonjenja u BiH jer se radi o domaćem državljaninu“. Apelant navodi da smo „svakodnevno svjedoci ubistava između škaljarskog i kavačkog klana o čemu nas obavještavaju razni domaći i strani mediji. Imajući u vidu da se radi o opasnoj kriminalnoj organizaciji, koja postupa po talionskom principu “oko za oko, zub za zub”, što dokazuje svakodnevnim ubistvima, sasvim se opravdano može očekivati da bi izručenjem apelanta u Crnu Gori njegov život bio ugrožen. Sam apelant je izjavio da se ne osjeća sigurnim u Crnoj Gori, što nadležni organi ne uzimaju u obzir, iako imaju saznanja o ubistvima između škaljarskog i kavačkog klana“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelanta u postupku pred Ustavnim sudom zastupa advokat kao stručno lice, te da se, dakle, apelant u postupku pred Ustavnom sudom ne pojavljuje kao neuka stranka. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je predmetna apelacija podnesena protiv „Obavijesti Suda BiH broj S1 3 K 032813 19 Eks 2 od 14. oktobra 2020. godine“, kojom je, dakle, zastupnik apelanta samo obaviješten o zakazanom izručenju apelanta u Crnu Goru.

11. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je u odjeljku 7. predmetne apelacije (pravi lijekovi) navedena odluka Suda BiH broj S1 3 K 032813 19 Kž od 27. avgusta 2019. godine kojom je odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv Rješenja Suda BiH broj S1 3 K 032813 19 Kv 2 od 6. avgusta 2019. godine (kojim rješenjem je utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje apelanta pravosudnim organima Crne Gore). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ranije podnosio apelaciju protiv odluka Suda BiH (kojima je utvrđeno da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje apelanta pravosudnim organima Crne Gore), niti predmetnom apelacijom osporava te odluke, a osim toga, u ovoj fazi bi apelacija bila neblagovremena zbog proteka roka propisanog članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

12. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je u međuvremenu doneseno rješenje Ministarstva od 12. februara 2020. godine, kojim je odloženo izvršenje ekstradicije apelanta do izvršenja kazni zatvora izrečenih presudama Osnovnog suda, nakon čega je trebalo da apelant izravno iz kazneno-popravne ustanove u kojoj izdržava kaznu, bez puštanja na slobodu, bude izručen pravosudnim organima Crne Gore. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da protiv navedenog rješenja nije dopuštena žalba, niti se protiv istog može pokrenuti upravni spor. Međutim, apelant je naveo da je podnio Ministarstvu prijedlog za ponavljanje postupka izručenja na osnovu član 55. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, o kojem nije odlučeno. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su navedenim odredbama propisani uslovi pod kojima ministar pravde može od Suda BiH zahtijevati ponavljanje postupka izručenja. S obzirom na to, te kako je u konkretnom slučaju apelant podnio Ministarstvu prijedlog za ponavljanje postupka izručenja, Ustavni sud ukazuje da predmetni prijedlog za ponavljanje postupka izručenja ne predstavlja efektivan pravni lijek u konkretnom predmetu.

13. Imajući u vidu navedeno, kao i specifične okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud će ispitati da li, u momentu izručenja apelanta pravosudnim organima Crne Gore, postoji opasnost od kršenja ustavnih prava na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji.

U odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Apelant je naveo da mu je u postupku odlučivanja o njegovom izručenju, koji postupak se vodio pred nadležnim Ministarstvom, povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Ističe da postoji velika vjerovatnoća da „neće doživjeti pred sudom u Crnoj Gori ni izjašnjenje o krivnji“. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj se obaveze države u zaštiti prava na život mogu se svrstati u tri grupe. To su negativna obaveza države da se suzdrži od nezakonitog oduzimanja života, pozitivna obaveza države da donese djelotvorne normativne i provedbene mjere za sprječavanje gubitaka života kad se oni mogu izbjeći, te proceduralna obaveza države da istražuje sumnjive smrtne slučajeve. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se član 2. Evropske konvencije primjenjuje eksteritorijalno i štiti one koji podliježu protjerivanju od ozbiljne opasnosti po život koja im prijeti kako od državnih tako i nedržavnih subjekata. Dakle, država bi mogla da bude odgovorna za povredu člana 2. ukoliko deportuje ili izruči pojedinca kome može biti ozbiljno ugrožen život u državi u koju se udaljuje, bez obzira na izvor opasnosti (vidi, Evropski sud, Bader i drugi protiv Švedske, presuda od 8. novembra 2005. godine, aplikacija broj 13284/04). Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na relevantnu praksu Evropskog suda iz presude u predmetu Saadi protiv Italije gdje je jasno ukazano da u ekstradicijskim postupcima sudovi moraju ispitati sve predvidive posljedice vraćanja [apelanta] natrag u zemlju koja ga prima imajući na umu opštu situaciju i njegove lične okolnosti (stav 130, pozivajući se na predmet Vilvarajah protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. oktobra 1991. godine, Evropski sud za ljudska prava, serija A, broj 215, stav 108). Uz korištenje svih pouzdanih dokaza, ovo obuhvata ocjenjivanje situacije u zemlji koja ga prima i razmatranje apelantovog položaja koji se može predvidjeti u tim okolnostima (stav 131. presude Saadi).

16. Dovodeći u vezu navedeno sa konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da apelantovi navodi da bi mu izručenjem u Crnu Goru život bio ugrožen, sami po sebi, bez dodatnih argumenata i dokaza koji bi ukazali na vjerovatnoću da postoji realna opasnost da će, ukoliko apelant bude izručen Crnoj Gori, biti povrijeđeno njegovo pravo na život, ne dovode u pitanje poštovanje standarda iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odlučivanja o apelantovom izručenju vodio pred nadležnim Ministarstvom, a nakon što je Sud BiH utvrdio da su ispunjene zakonske pretpostavke za apelantovo izručenje pravosudnim organima Crne Gore. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da se apelant u konkretnom slučaju izručuje pravosudnim organima Crne Gore u svrhu vođenja krivičnog postupka protiv njega, te da će, dakle, biti pod nadzorom i zaštitom nadležnih organa Crne Gore. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnih navoda o kršenju navedenog prava, nije Ustavnom sudu predočio razloge, niti dostavio dokaze kojima bi opravdao svoje tvrdnje i iz kojih bi bilo moguće zaključiti da bi zbog odluka organa Bosne i Hercegovine o izručenju moglo doći do kršenja ustavnog prava na život apelanta. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje apelantovog prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, zbog čega je apelacija u odnosu na navedeno pravo očigledno (prima facie) neosnovana.

U odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije

17. Apelant smatra da mu je u postupku odlučivanja o njegovom izručenju pravosudnim organima Crne Gore povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije, prema kojoj se član 6. Evropske konvencije ne primjenjuje na postupak ekstradicije. Bivša Komisija za ljudska prava je, razmatrajući ovo pitanje, zaključila da domaći sudovi, kada odlučuju o pitanju ekstradicije, ne donose odluku o „krivičnoj optužbi“ protiv traženog lica u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Takođe, Komisija je ukazala da se pojam „odlučivanje o krivičnoj optužbi“ odnosi samo na postupak u kojem se odlučuje da li je neko lice krivo ili ne za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a ne na postupak u kojem se odlučuje o tome da li lice treba biti izručeno drugoj državi (vidi bivša Komisija za ljudska prava, Farmakopoulos protiv Belgije, aplikacija broj 11683/85, 64 D.R. [1990]).

18. Navedena praksa organa Evropske konvencije, koju podržava i Ustavni sud, primjenjiva je i u konkretnom slučaju, jer se predmetni slučaj odnosi na postupak pred Ministarstvom u kojem se odlučivalo o izručenju apelanta pravosudnim organima Crne Gore, a nakon što je Sud BiH donio rješenje kojim je utvrdio da su ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo izručenje, a što se ne odnosi na odlučivanje o krivičnoj optužbi protiv apelanta, što je zaštićeno članom 6. Evropske konvencije. Iz navedenog proizlazi da član 6. stav 1. Evropske konvencije nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su apelantovi navodi u vezi sa povredom prava na pravično suđenje inkompatibilni ratione materiae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. Apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se u postupku pred Ministarstvom, u kojem se odlučivalo o izručenju apelanta pravosudnim organima Crne Gore, nije odlučivalo o apelantovom pravu na slobodu i sigurnost. S obzirom na navedeno, slijedi da se apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3782/20 (D.Š.) | Sudska praksa | Aktio