Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1960/19 (M. Z.)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pretpostavka nevinosti
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1960/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1960/19, rješavajući apelaciju Mladena Zelenike, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Mladena Zelenike podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 059461 18 Kž od 20. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 K 059461 15 K od 21. juna 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mladen Zelenika (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Ivan Tomić, advokat iz Mostara, podnio je 30. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 059461 18 Kž od 20. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 K 059461 15 K od 21. juna 2016. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 30. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 9. do 15. oktobra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 K 059461 15 K od 21. juna 2016. godine apelant je proglašen krivim što kao odgovorna osoba, na način pobliže opisan u izreci presude, nije postupio po propisima i tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama, pa je time prouzrokovana smrt jedne osobe, čime je počinio krivično djelo teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 4, u vezi s krivičnim djelom izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav 4, u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), a sve u vezi sa članom 31. KZFBiH. Apelantu je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine, računajući od dana pravosnažnosti presude, ne počini novo krivično djelo. Porodica S. L. (u daljnjem tekstu: oštećeni) radi ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva upućena je na parnicu. Osim toga, apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka, kao i troškove sudskog paušala u određenom novčanom iznosu.
6. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je, prije svega, istakao da je Kantonalno tužilaštvo optužnicom od 18. januara 2010. godine optužilo apelanta i S. S. (u daljnjem tekstu: drugooptuženi) da su počinili krivično djelo teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 4, u vezi s krivičnim djelom izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav 4, u vezi sa stavom 2. KZFBiH, a sve u vezi sa članom 31. KZFBiH. Nadalje, navedeno je da je drugooptuženi zaključio nagodbu o priznanju krivnje s Kantonalnim tužilaštvom, te da je Općinski sud rješenjem od 20. novembra 2015. godine razdvojio krivični postupak u odnosu na drugooptuženog.
7. Općinski sud je dalje ukazao na navode optužnice da su 7. septembra 2009. godine u mjestu Raštani, općina Mostar, u jutarnjim satima, apelant kao zaposlenik „Elektroprijenosa BiH“ a.d. Banja Luka – Operativno područje Mostar, odnosno dežurni električar i poslovođa trafostanice Mostar 6 Rudnik i drugooptuženi kao poslovođa u Službi razvodnih postrojenja i rukovoditelj radova radne grupe, postupili suprotno odredbama čl. 8. i 49. Zakona o zaštiti na radu i člana 2.4.1. Pravila i mjera sigurnosti pri radu na distribucijskim elektroenergetskim objektima Pravilnika o zaštiti na radu (usvojenog od Upravnog odbora Društva na sjednici od 24. januara 2007. godine, u daljnjem tekstu: Pravilnik), tako što nisu poduzeli sve neophodne radnje i mjere sigurnosti kako bi se moglo sigurno pristupiti izvođenju radova funkcionalnog ispitivanja prekidača na dalekovodu 110 kV Mostar 6 u mjestu Raštani, prema radnom nalogu koji je izdao F. Š. (rukovoditelj Službe za razvodna postrojenja u Terenskoj jedinici Mostar) i iz kojeg je bilo jasno vidljivo koje manipulacije i mjere sigurnosti je potrebno provesti da bi se moglo pristupiti izvođenju radova. Nadalje, navedeni nalog drugooptuženi je ostavio na stolu u prostoriji dežurnog električara (apelanta), a koji nalog je apelant potpisao i izdao dozvolu za rad drugooptuženom, navodeći da su obavljena sva potrebna isključenja i da je u potpunosti provedeno osiguranje mjesta rada, iako nije isključio sabirničke rastavljače jednog od dva sabirnička sistema, tako da nisu bili uzemljeni i blokirani u isključenom stanju i da mjesto rada nije bilo uzemljeno pomoćnim uzemljenjem, a kako je to naloženo radnim nalogom. Također, potpisanu dozvolu apelant je ostavio na stolu, gdje ju je našao i potpisao drugooptuženi, koji se s radnom grupom u kojoj se nalazio i oštećeni uputio na mjesto rada, a da prethodno zajedno s apelantom nije provjerio jesu li izvršene sve operacije i mjere kako bi mjesto rada bilo u beznaponskom stanju, što su bili dužni učiniti, kao i obilježiti navedeno mjesto odgovarajućom trakom za obilježavanje mjesta rada i beznaponskog stanja. Općinski sud je dalje ukazao na navod optužnice da je uslijed takvih apelantovih propusta prekidač na kojem je trebalo izvršiti ispitivanje bio pod naponom od 110 kV u trenutku kada se do navedenog prekidača popeo oštećeni kako bi provjerio da li se manipulacija može izvršiti bez upotrebe autokorpe, te je u dodiru s naponom i uslijed djelovanja električnog luka i otvorenog plamena zadobio od zapaljene odjeće teške, po život opasne, ozljede.
8. U vezi s tim, Općinski sud je istakao da su navedene tvrdnje potvrđene iskazom, prije svega, svjedoka F. Š. iz kojeg proizlazi da su mjere manipulacije bile isključivo u ovlaštenju dežurnog električara, da je dežurni električar kritičnog dana bio apelant, te da je apelant trebao isključiti prekidač, sabirnički rastavljač sistema 1 i 2, kao i izlazni rastavljač, uzemljiti mjesto rada pomoćnim uzemljenjem s izolacionim motkama, sabirničke rastavljače sistema 1 i 2 blokirati električki i mehanički u isključenom položaju, a što dovodi do oaze beznaponskog stanja u kojem ljudi borave i rade. Općinski sud je naveo da je iskaz navedenog svjedoka u cijelosti prihvatio kao vjerodostojan, uvjerljiv, neposredno dojmljiv na glavnoj raspravi i potvrđen iskazima svjedoka A. M., I. L., J. L., T. I., Š. A., D. S. i E. O. K., vještaka medicinske struke dr. D. K., vještaka elektrostruke dipl. ing. elektrotehnike M. O., kao i materijalnim dokazima u spisu (kako je to pobliže navedeno na stranicama 8–10). Općinski sud je dalje ukazao na to šta proizlazi iz iskaza svjedoka T. I., A. M., Š. A., D. S. i E. O. K. (kako je to pobliže navedeno na stranicama 10–14), te je istakao da je iskaze navedenih svjedoka u cijelosti prihvatio kao vjerodostojne. Općinski sud je naveo da iz iskaza vještaka elektrostruke proizlazi zaključak da isključenje postrojenja vrši dežurni električar, da su u konkretnom slučaju imali dva rasklopna postrojenja gdje je trebalo vršiti isključenje, te da je dežurni električar na licu mjesta u trenutku nesretnog događaja bio apelant, koji je pokrivao oba radna mjesta. Nadalje, istakao je da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka elektrostruke.
9. Općinski sud je naveo da je navod optužnice da je oštećeni u dodiru sa naponom i uslijed djelovanja električnog luka i otvorenog plamena od zapaljene odjeće zadobio teške po život opasne ozljede, od čijih posljedica je 21. septembra 2009. godine nastupila njegova smrt, potvrđen, prije svega, iskazom svjedoka I. L. (brat oštećenog), a koji je uvjerljiv i neposredno dojmljiv na glavnoj raspravi, te potvrđen iskazima svjedoka J. L. (brat oštećenog) i vještaka medicinske struke, kao i materijalnim dokazima u spisu. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao i na iskaz svjedoka J. L., koji je u cijelosti prihvatio kao vjerodostojan, kao i na iskaz vještaka medicinske struke iz kojeg proizlazi, između ostalog, da je oštećeni kritične prilike zadobio teške i po život opasne opekline (pobliže opisane u obrazloženju presude), te da postoji direktna uzročna veza između nastalih ozljeda i smrti oštećenog. Općinski sud je istakao da je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke kao stručan, utemeljen na pravilima struke i vještine.
10. U odnosu na navod optužnice da je apelant kritičnog dana postupio suprotno odredbama čl. 8. i 49. Zakona o zaštiti na radu i člana 2.4.1. Pravilnika, Općinski sud je naveo da je on potvrđen materijalnim dokazom, tj. Pravilnikom, pri čemu je ukazao na sadržaj odredbe člana 2.4.1 Pravilnika.
11. Općinski sud je dalje naveo da je cijenio i analizirao apelantov iskaz, te da ga je prihvatio nespornim u određenom dijelu (kako je to pobliže navedeno na stranicama 19 i 20), dok apelantov iskaz nije prihvatio u dijelu u kojem je izjavio da se nakon povratka iz Raštana u Rudnik čuo sa šefom A. H., kako bi ga obavijestio da je u Raštanima obavio sve manipulacije, da je od D. S. primio depeše, nakon čega je po urađenoj operaciji vratio depešu za isključenje D. S., od kojeg je ponovo dobio depešu za uzemljenje dalekovoda, a nakon čega je, kada je i to uradio, vratio i tu depešu. Općinski sud je naveo da apelantov iskaz nije prihvatio u navedenom dijelu jer je u suprotnosti s iskazom svjedoka F. Š., koji je izjavio da su mjere manipulacije isključenja isključivo u ovlaštenju dežurnog električara (tada apelanta), te da je po nalogu trebao isključiti dalekovodno polje na dane 7. i 8. septembar 2009. godine u periodu od 08.00 do 14.00 sati, odnosno isključiti sabirnički rastavljač sistem 1 i 2, izlazni rastavljač, te uzemljiti mjesto rada pomoćnim uzemljenjem s izolacionim motkama. Nadalje, istaknuto je da se u konkretnom slučaju navedena mjera sigurnosti nije uradila, te da je dolaskom na lice mjesta svjedok F. Š. zatekao sabirnički rastavljač sistem 1 uključen, a koji je direktno proslijedio napon sa sabirnica na prekidač, što je i bio razlog zbog kojeg se desila nezgoda. Osim toga, Općinski sud je istakao da je svjedok F. Š. izjavio da mjesto rada nije bilo uzemljeno pomoćnim uzemljenjima, te da sabirnički rastavljač sistemi 1 i 2 nisu bili blokirani, ni mehanički, ni električno. Također, Općinski sud je istakao da je u navedenom dijelu apelantov iskaz u suprotnosti i sa iskazom svjedoka E. O. K. iz kojeg proizlazi da je po nalogu neposrednog rukovoditelja A. H. apelant bio dužan ustanoviti je li isključen napon ili ne, te da je apelantova dužnost bila da osigura i spriječi slučajno uključivanje jer je obaveza da onaj koji isključi struju postupak vodi do kraja. Osim toga, navedeno je da je apelantov iskaz u navedenom dijelu u suprotnosti i s iskazom vještaka elektrostruke. Općinski sud je također istakao da nije prihvatio apelantov iskaz u dijelu u kojem je izjavio da mjesto rada, odnosno samo uzemljenje nije bilo zaštićeno, tako da je mogao svako doći i uključiti napon, uz obrazloženje da se radi o energetskim postrojenjima visokog napona gdje je nezaposlenim osobama ulaz strogo zabranjen, tako da nezaposlene osobe nisu ulazile u taj prostor, a i da su ulazile nisu mogli uključiti sabirnički sistem jer nemaju stručnih znanja za tako nešto.
12. Općinski sud je potom ukazao na iskaz svjedoka odbrane A. H., te je istakao da iz navedenog iskaza proizlazi, između ostalog, da je apelant spornog dana trebao raditi na mjestu Mostar 6 Rudnik, ali da je zbog organizacije firme postojao manjak radne snage, te da je apelant zbog toga poslan u Raštane. Nadalje, za takav način rada znali su i nadređeni, ali je zbog manjka radnika za Raštane bila takva praksa. Također, Općinski sud je ukazao na to šta proizlazi iz materijalne dokumentacije u spisu (kako je to pobliže navedeno na stranicama 22–24).
13. U konačnici, Općinski sud je istakao da je analizirajući sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti, te dovodeći ih u vezu s apelantovim iskazom došao do uvjerenja da su se apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu se optužnicom stavljalo na teret, tako što kao odgovorna osoba nije postupio po propisima i tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama, čime je prouzrokovana smrt jedne osobe. Nadalje, apelant je u konkretnom slučaju u odnosu na prouzročenu težu posljedicu postupao iz svjesnog nehata, odnosno olako je držao da ona neće nastupiti ili da će je moći spriječiti. Također, Općinski sud je istakao da je navedeno vidljivo iz činjenice da apelant kao dežurni električar i poslovođa trafostanice Mostar 6 Rudnik nije poduzeo sve neophodne radnje i mjere sigurnosti kako bi se moglo sigurnosno pristupiti izvođenju radova funkcionalnog ispitivanja prekidača na predmetnom dalekovodu.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 K 059461 18 Kž od 20. februara 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena.
15. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da je ispitao da li postoji povreda KZFBiH propisana odredbom člana 313. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), te da je našao da su u apelantovim radnjama sadržana bitna obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Nadalje, istakao je da ne postoje okolnosti koje isključuju apelantovu krivičnu odgovornost, da nije nastupila zastarjelost krivičnog djela, niti je u pogledu krivičnih djela koje su predmet optužbe primijenjen zakon koji se nije mogao primijeniti, te da je iz navedenih razloga prigovor povrede KZFBiH odbijen kao neosnovan.
16. Kantonalni sud je dalje naveo da žalbeni navodi apelantovog branioca nisu doveli u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a imajući u vidu sadržaj dokaza na kojima je prvostepeni sud zasnovao svoju presudu, razloge iz prvostepene presude na osnovu kojih je našao utvrđenim pojedine odlučne činjenice, ocjenu vjerodostojnosti svih, pa i proturječnih dokaza izvršenu od prvostepenog suda. U vezi s tim, Kantonalni sud je ukazao na analizu iskaza svjedoka F. Š. datu u prvostepenoj presudi, te je naveo da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je navedeni iskaz potvrđen materijalnim dokazom – dopuštenjem za rad Službe eksploatacije Elektroprijenosa BiH – Operativno područje Mostar od 7. septembra 2009. godine iz kojeg proizlazi da se dopušta izvođenje radova rukovoditelju radova (drugooptuženom) na dalekovodu, kao i da su obavljena sva potrebna isključenja i da je u potpunosti provedeno osiguranje mjesta rada uz napomenu da je sporni dalekovod isključen i obostrano uzemljen. Nadalje je istaknuto da je navedeno dopuštenje za rad izdao apelant kao dežurni električar.
17. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud obrazložio da je iskaz svjedoka F. Š. potvrđen i iskazom svjedoka D. S. (dispečer u Elektroprijenosu BiH) iz kojeg, između ostalog, proizlazi da mu je apelant javio da je napon isključen i da je apelant kao električar bio dužan javiti šta je uradio, te da je nakon toga trebalo izvršiti uzemljenje. Nadalje, nakon isključenja daje se depeša da se dalekovod uzemlji, što je i urađeno, a prema povratnoj depeši vidljivo je da je uzemljenje uradio apelant. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud obrazložio i da je ocjenom iskaza svjedoka E. O. K. (inspektorice zaštite na radu), između ostalog, zaključio da je kao službena osoba izašla na lice mjesta nakon što je obaviještena da se dogodila teška ozljeda na radu, a o čemu je sačinila i zapisnik o uviđaju. Nadalje, tom prilikom je utvrdila da je do nezgode došlo zato što mjere zaštite na radu nisu provedene do kraja, da je oštećeni preminuo jer nije bilo osigurano beznaponsko stanje (struja nije bila isključena, te rukovoditelj radova nije izvršio fizičku provjeru je li zaista struja isključena), kao i da je po nalogu neposrednog rukovoditelja A. H. apelant bio dužan ustanoviti je li isključen napon ili ne i da je apelantova dužnost bila da osigura i spriječi slučajno uključivanje. Kantonalni sud je naveo da je iz iskaza vještaka elektrostruke prvostepeni sud zaključio, između ostalog, da na jednom od sabirničkih sistema nije izvršeno isključenje, tj. uzemljenje, niti je izvršena provjera, te da je mjesto rada ostalo pod naponom.
18. Kantonalni sud je zaključio da je oštećeni u dodiru s naponom i uslijed djelovanja električnog luka i otvorenog plamena od zapaljene odjeće zadobio teške po život opasne ozljede, od kojih posljedica je nastupila njegova smrt, a što je potvrđeno iskazom vještaka medicinske struke. Nadalje, istakao je da su propusti na koje je ukazao svjedok A. H. organizacione naravi, te da, prema ocjeni prvostepenog suda, koje je prihvatio i Kantonalni sud, te ne isključuju prethodna utvrđenja i apelantovu krivnju. U konačnici, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, u skladu sa članom 296. stav 2. ZKPFBiH, cijenio svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno, te da je nakon ocjene svih izvedenih dokaza, dovodeći ih u međusobnu vezu i u vezu s apelantovom odbranom, zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, kao i da je prvostepeni sud za svoje zaključke dao sasvim određene i uvjerljive razloge.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da redovni sudovi nisu utvrdili odlučnu činjenicu, odnosno koja apelantova radnja ili propust predstavlja direktni, neposredni uzrok koji po redovnom toku stvari izaziva posljedicu za koju se tereti apelant. Pri tome, apelant ističe da ako nema utvrđene kauzalne veze, nema ni krivičnog djela. Apelant tvrdi da u momentu nesreće nije bio na licu mjesta. Osim toga, apelant navodi da se zaključak vještaka ne temelji na kompletnoj analizi svih činjenica i iskaza svih saslušanih svjedoka. Nadalje, nalog koji je potpisao ne dovodi do neželjene posljedice, odnosno da je potreban cijeli niz drugih pretpostavki i ponašanja drugih osoba, pa i samog oštećenog, da bi došlo do nezgode. Apelant smatra da iz dokaza na koje se poziva sud slijedi da apelant nije kriv, te tvrdi da do nesreće ne bi došlo da je drugooptuženi postupio s većom pažnjom (obišao objekat, zvao nekoga od šefova da pošalje dežurnog električara ili da je zaustavio posao do dolaska dežurnog električara). Također, apelant navodi da načelo slobodne ocjene dokaza iz člana 16. ZKPFBiH ne znači potpunu slobodu jer to prelazi u arbitrarnost i proizvoljnost kao u konkretnom slučaju. Osim toga, ističe da se nejasnoće trebaju rješavati u apelantovu korist (član 3. ZKPFBiH, in dubio pro reo). U konačnici, apelant ističe da Kantonalni sud „nije ni pročitao žalbu“, te da nije shvatio da ako nema kauzalne veze, nema ni krivičnog djela za koje je apelant osuđen, odnosno da je time učinjena povreda KZFBiH. b)Odgovor na apelaciju
20. Kantonalni sud je naveo da drugostepena presuda sadrži sve odgovore na navode apelacije, te je istakao da apelacija sadrži slične ili čak identične tvrdnje kao i žalba koju je taj sud riješio svojom presudom. Kantonalni sud je dalje naveo da su navodi apelacije paušalni i da ne pokazuju da je taj sud postupao proizvoljno i diskriminatorski. Nadalje, u toku postupka nije bilo prekršeno niti jedno apelantovo ustavno pravo, niti je primjena zakona bila diskriminaciona ili proizvoljna. Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Općinski sud je ukratko naveo hronologiju predmetnog postupka, te je istakao da apelant nije bio u pravu kada je naveo da taj sud nije utvrdio odlučnu činjenicu koja apelantova radnja ili propust kao optuženog predstavlja direktni, neposredni uzrok koji po redovnom toku stvari izaziva posljedicu za koju se apelant tereti. Pri tome, Općinski sud je ukazao na činjenice koje su utvrđene u toku postupka nakon svih provedenih dokaza subjektivne i objektivne prirode. Općinski sud je istakao da pred tim sudom nije došlo do kršenja apelantovih prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
22. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je osporenim presudama utvrđeno da je apelant (na način pobliže opisan u presudama), postupivši protivno blanketnim propisima, proglašen krivim da je počinio krivično djelo teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 4, a u vezi s krivičnim djelom izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav 4. u vezi sa stavom 2. KZFBiH, a sve u vezi sa članom 31. KZFBiH. Pri tome, Kantonalno tužilaštvo je ukazalo na utvrđenje Općinskog suda, te je istaklo da Kantonalni sud ni u jednom trenutku nije doveo u pitanje činjenična utvrđenja, dokaze ili pravnu kvalifikaciju prvostepenog suda. U konačnici, Kantonalno tužilaštvo je istaklo da apelantu ni na koji način nisu prekršena prava i osnovne slobode koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine, Evropska konvencija i drugi međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te je predložilo da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. V.Relevantni propisi
23. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17).
24. U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04 i 18/05), koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 328. stav (4) Teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine (4) Ako je krivičnim djelom iz člana 323. stav 4.; člana 324. st. 3. i 4.; člana 325. stav 3. i člana 326. stav 2. ovog zakona prouzrokovana smrt jedne ili više osoba, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.
Član 323. st. (2) i (4) Izazivanje opće opasnosti (2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se službena ili odgovorna osoba koja ne postavi propisane naprave za zaštitu od požara, eksplozije, poplave, otrovnih plinova ili ionizirajućeg zračenja, ili te naprave ne održava u ispravnom stanju ili ih u slučaju potrebe ne stavi u rad ili uopće ne postupa po propisima ili tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama, pa time izazove opasnost za život ljudi ili za imovinu većeg opsega.
(4) Ko krivično djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini iz nehata, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.
Član 31.
Saučinitelj Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.
Član 38. st. (1) i (2) Nehat (1) Krivično djelo može se učiniti iz svjesnog ili nesvjesnog nehata.
(2) Učinitelj postupa iz svjesnog nehata kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olahko držao da ona neće nastupiti ili da će je moći spriječiti.
25. Zakon o zaštiti na radu („Službeni list SRBiH“ broj 22/90) u relevantnom dijelu glasi:
a) Opšte mjere zaštite radnika na radu Član 8.
Opšte mjere zaštite radnika na radu obuhvataju naročito: uslove koje treba da ispunjavaju radne i pomoćne prostorije, obezbjeđenje odgovarajućih saobraćajnica, upotrebu bezbijednih sredstava rada, pružanje prve pomoći, obezbjeđenje potrebne temperature, ventilacije i osvjetljenja, ograničenje buke i vibracije, otklanjanje štetnih uticaja kod rada na otvorenom prostoru i djelovanje opasnih materija i opasnih zračenja, obezbjeđenje od udara električne struje i sprečavanje nastanka požara i eksplozije.
Ako se opasnosti i štetnosti kojima su izloženi radnici na radu ne mogu na drugi način otkloniti, organizacija, odnosno poslodavac dužni su obezbijediti sredstva i opremu za ličnu zaštitu na radu (u daljem tekstu: sredstva lične zaštite).
Član 49.
Poslovodni organ organizacije odnosno radnik koji organizuje ili rukovodi procesom rada, u skladu sa opštim aktom odnosno kolektivnim ugovorom, svaki u svom djelokrugu, odgovoran je za sprovođenje zaštite na radu.
26. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 K 059461 18 Kž od 20. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 4. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 30. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
34. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
35. Apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da su izvedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni. Također, apelant smatra da je povrijeđeno načelo in dubio pro reo.
36. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
37. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
38. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
39. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, te proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to prije svega na iskazima svjedoka F. Š., A. M., I. L., J. L., T. I., Š. A., D. S. i E. O. K., a koje je ocijenio kao vjerodostojne, zatim iskazima vještaka medicinske struke dr. D. K. i vještaka elektrostruke dipl. ing. elektrotehnike M. O., kao i materijalnim dokazima u spisu. Nadalje, iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da Općinski sud nije prihvatio apelantov iskaz u određenom dijelu, smatrajući da je suprotan iskazima svjedoka F. Š. i E. O. K., kao i iskazu vještaka elektrostruke. Osim toga, Ustavni sud zapaža, a kako to proizlazi iz obrazloženja drugostepene presude, da su u odnosu na propuste organizacione naravi na koje je ukazao svjedok A. H. redovni sudovi smatrali da navedeni propusti ne isključuju apelantovu krivnju. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da apelant kao odgovorna osoba nije postupio po propisima i tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama, čime je prouzrokovana smrt jedne osobe, te da je apelant u odnosu na prouzročenu težu posljedicu postupao iz svjesnog nehata, odnosno da je olako držao da ona neće nastupiti ili da će je moći spriječiti. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je zaključio da je prvostepeni sud cijenio svaki dokaz pojedinačno i sve dokaze zajedno, te da je nakon ocjene svih izvedenih dokaza, dovodeći ih u međusobnu vezu i u vezu s apelantovom odbranom, pravilno zaključio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, odnosno da su u apelantovim radnjama sadržana bitna obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, te da nije osnovan prigovor povrede KZFBiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao ni elemenata koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.
40. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih proizlazi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na Tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije budući da su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, kao i primjene materijalnog prava, te da nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević