Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-915/19 (HING DOO SARAJEVO)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dosjelost
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 5
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-915/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 915/19, rješavajući apelaciju „Hing“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Hing“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 116870 10 Pz od 31. januara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Hing“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Tarik Potogija, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 116870 18 Rev od 22. januara 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1706/18 od 23. aprila 2018. godine kojom je odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 116870 10 Pz od 31. januara 2018. godine jer postupak u predmetu broj 65 0 Ps 116870 18 Rev po reviziji protiv te presude nije bio okončan pred Vrhovnim sudom.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog stambenog fonda Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 13. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud je dostavio odgovor 20. jula 2020. godine, a tuženi 27. jula 2020. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) Presudom broj 65 0 Ps 116870 09 Ps od 1. oktobra 2010. godine utvrdio je da je apelant dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretninama preciziranim u presudi, što je tuženi dužan trpjeti, kao i da je tuženi dužan trpjeti i da se apelant upiše kao vlasnik u zemljišnim knjigama Općinskog suda s idealnim dijelom od 1/1 u knjigu položenih ugovora. Presudom je obavezan tuženi da apelantu naknadi troškove postupka precizirane u presudi. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je 16. februara 1998. godine apelant kao kupac kupio od tuženog kao prodavca poslovni prostor preciziran u presudi i da su ugovorne strane zaključile ugovor o kupoprodaji koji je potpisan i ovjeren pečatom ugovornih strana. Utvrđeno je da je članom 7. navedenog ugovora ugovorena saglasnost prodavca – tuženog da se apelant – kupac na osnovu ugovora i zapisnika o primopredaji, bez posebne saglasnosti tuženog – prodavca, u zemljišnim i drugim javnim knjigama upiše kao vlasnik poslovnog prostora. Nadalje je utvrđeno i da su apelant i tuženi zaključili i aneks ugovora koji je notarski obrađen, a kojim su izvršili izmjenu uvodnog dijela ugovora, i to člana 1. tako što su konstatirali nove oznake poslovnog prostora na osnovu etažiranja, kao i ostale relevantne podatke za mogućnost uknjižbe. Članom 3. aneksa ugovorena je saglasnost stranaka da se apelant na osnovu ugovora i aneksa u zemljišnim knjigama Općinskog suda uknjiži kao vlasnik nekretnina s dijelom 1/1, te da je jedan od preduvjeta za uknjižbu provođenje postupka kod nadležne porezne uprave. Utvrđeno je i da je apelant isplatio ugovorenu cijenu i da je ušao u nesmetan posjed nekretnina od momenta potpisivanja ugovora, odnosno od 16. februara 1998. godine.
7. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je obrazložio da su relevantni propisi koji se imaju primijeniti na predmetni slučaj čl. 10, 23. i 38. Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon). Općinski sud je obrazložio da su, prema mišljenju tog suda, predmetne nekretnine vanknjižno vlasništvo, te kako apelant nije upisan u javne knjige kao vlasnik, to apelant još nije postao vlasnik predmetne nekretnine, a s obzirom na to da je apelantov zahtjev za uknjižbu Zemljišnoknjižni ured odbio, što se vidi iz DN 14420/09 navedenog od notara u aneksu ugovora. Prema mišljenju Općinskog suda, zbog navedenog nije osnovan prigovor tuženog da je apelantova tužba bespredmetna. Općinski sud je istakao da među strankama nije sporno da je tuženi predao apelantu u posjed predmetni poslovni prostor, niti je sporno da je predmetni poslovni prostor u apelantovom posjedu od 1998. godine. U vezi s tim, a s obzirom na to da apelant nije stekao pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini na osnovu pravnog posla jer se nije upisao u javne knjige o nekretninama, te da je tuženi znao za apelantov posjed na predmetnim nekretninama, to je Općinski sud utvrdio da je predmetna nekretnina više od 10 godina u savjesnom i zakonitom apelantovom posjedu kao posjednika, te da je apelant stekao pravo vlasništva dosjelošću na predmetnim nekretninama u skladu sa članom 32. Zakona.
8. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 Ps 116870 10 Pz od 31. januara 2018. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbijen naprijed precizirani apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav Općinskog suda, te istaknuto da je nakon razmatranja stanja spisa, pobijane presude i navoda žalbe, taj sud zaključio da se osnovano dovodi u pitanje odluka Općinskog suda o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva. Kantonalni sud je obrazložio da se osnovano žalbom navodi da je apelant na osnovu ugovora od 16. februara 1998. godine već bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora, te da je imao pravo po odredbi člana 7. navedenog ugovora da se upiše u zemljišnim knjigama bez smetnji prodavca – tuženog, a da je to pravo stekao i po odredbi člana 3. aneksa ugovora jer mu je tuženi predao predmetni poslovni prostor i izvršio svoje obaveze prema njemu. Prema obrazloženju tog suda, kako se radi o poslovnom prostoru koji je vanknjižno vlasništvo, to tuženi osnovano ističe da apelant traži da mu sud utvrdi prava koja je on već stekao na osnovu vjerodostojnih dokumenta – javnih isprava koje su podobne za upis vlasništva u zemljišne knjige. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, pravilno se žalbom ukazuje da se apelant ne može pozivati na institut dosjelosti zbog toga što je apelant navedenu nekretninu već ranije stekao na osnovu valjanog ugovora i aneksa ugovora, tako da on nije stekao i ušao u posjed poslovnog prostora koji je u vlasništvu drugog lica uz uvjet da nije znao da je to poslovni prostor u vlasništvu drugog lica, a što je preduvjet za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Kantonalni sud je istakao da zbog navedenog smatra da prvostepeni sud pogrešno zaključuje da je apelantov tužbeni zahtjev osnovan.
9. Kantonalni sud je obrazložio i da se žalbom osnovano ukazuje da Općinski sud paušalno zaključuje da je podnosiočev – apelantov zahtjev za knjiženje odbijen pozivajući se na akt Zemljišnoknjižnog ureda broj Dn. 14420/09 koji se spominje pri pravljenju aneksa ugovora kod notara. Ovo stoga jer navedeni akt, kako je obrazložio Kantonalni sud, nije ispostavljen od Zemljišnoknjižnog ureda na osnovu ugovora i aneksa ugovora ovjerenog od notara jer u to vrijeme nije ni bio zaključen aneks ugovora pa je, prema mišljenju tog suda, pozivanje Općinskog suda na taj dokaz neosnovano. Kantonalni sud je obrazložio da apelant u smislu člana 123. a u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) – teret dokazivanja nije pružio dokaz da li je prethodno tražio knjiženje nekretnine na svoje ime uz prezentiranje svih potrebnih dokaza za ispunjenje uvjeta za knjiženje, niti je dokazao zašto je Zemljišnoknjižni ured, navodno, odbio njegov zahtjev za knjiženje predmetnog poslovnog prostora. U vezi s tim, Kantonalni sud je obrazložio da je članom 23. Zakona propisano da se pravo vlasništva stječe po samom zakonu, na osnovu pravnog posla i odlukom nadležnog organa, a da je članom 24. istog zakona propisano da se po samom zakonu vlasništvo stječe stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, dosjelošću, stjecanjem od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom. Prema ocjeni Kantonalnog suda, a slijedom citiranih zakonskih odredbi, zaključeni ugovor i aneks predstavljaju valjan pravni osnov za stjecanje vlasništva, a činjenica da predmetni poslovni prostor nije upisan u zemljišnim knjigama ukazuje na primjenu Uredbe o obrazovanju i vođenju knjiga položenih ugovora (u daljnjem tekstu: Uredba) kojom se uređuje organiziranje i vođenje knjiga položenih ugovora ako nekretnine nisu upisane u zemljišne knjige. Navedenom uredbom, kako je obrazložio Kantonalni sud, i to članom 1. izričito je navedeno da se polaganje ugovora i upis u knjigu položenih ugovora vrši kada nekretnina koja je predmet kupoprodaje nije upisana u zemljišne knjige. Takva odredba je, kako je obrazloženo, ostala i u prečišćenom tekstu Uredbe koja je objavljena u „Službenim novinama Kantona Sarajevo“ broj 11/08. Prema obrazloženju tog suda, navedena Uredba je izričita u tome da se polaganje ugovora i upisi mogu vršiti samo ukoliko je predmet ugovora kupoprodaja, a upisi se mogu vršiti i na osnovu sudske presude ukoliko presuda u cijelosti nadomješta ugovor o kupoprodaji nekretnine kako je to propisano čl. 8. i 11. navedene uredbe. S obzirom na to da se predmetom tužbenog zahtjeva traži utvrđenje prava vlasništva na poslovnom prostoru na osnovu dosjelosti, a prethodno su ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva po osnovu kupoprodaje, to (tj. dosjelost), prema mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju presuda ne može biti osnov za upis prava vlasništva u knjizi položenih ugovora.
10. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 65 0 Ps 116870 18 Rev od 22. januara 2019. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu, te odbio tužiočev zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka uz obrazloženje da nije ispunjen uvjet u vezi s visinom vrijednosti spora iz člana 237. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koja omogućava izjavljivanje revizije, kao ni uvjeti iz člana 237. stav 3. ZPP-a jer ne postoje razlozi za dopuštenost revizije vezano za značaj predmetnog slučaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da su mu osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi i da mu je postupanjem Kantonalnog suda onemogućen pristup sudu i ostvarivanje njegovog prava da stekne vlasništvo jer mu je taj sud pogrešnom primjenom materijalnog prava onemogućio uknjižbu prava vlasništva, a time i zaštitu njegovog vlasničkog prava. Apelant navodi da u vlasničkoj tužbi tužilac nije dužan da dokazuje da li je isprava na kojoj zasniva svoj zahtjev za upis prava vlasništva podobna za upis jer se u konkretnom slučaju zahtjev zasniva na stjecanju prava dosjelošću, pri čemu ugovor koji je apelant zaključio s tuženim služi kao dokaz njegove savjesnosti i zakonitosti posjeda, te je dokaz o proteku vremena a ne dokaz o postojanju prava. Navodi da se u našem pravnom sistemu vlasništvo stječe tek uknjižbom u zemljišne knjige, te kako apelant nije uknjižio svoje vlasništvo na predmetnim nekretninama, to ga, suprotno stavu Kantonalnog suda, apelanti nije ni stekao. Smatra da mu je zbog svega navedenog prekršeno i pravo na mirno uživanje imovine.
b)Odgovor na apelaciju
12. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant u apelaciji poziva te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
13. Tuženi je naveo da nije bilo kršenja apelantovih prava, te da niko nije ni tražio da se apelantu sporni prostor oduzme, kao i da nije jasno zbog čega je apelant i podnio apelaciju jer je jasno da je apelant samo trebao u skladu sa zakonom podnijeti zahtjev za stjecanje prava vlasništva, odnosno uknjižbu.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
3. Predmet prava vlasništva Član 10. st. 1. i 3.
1) Predmet prava vlasništva su pokretne i nepokretne stvari.
3) Pod nepokretnom stvari (nekretnine), u smislu ovog zakona, smatraju se: zemljište, građevinski objekti namijenjeni trajnoj upotrebi, koji se ne mogu premještati bez oštećenja njihove suštine i posebni dijelovi zgrada (stanovi i poslovne prostorije), te pripaci ovih stvari dok, po zakonu ili po volji vlasnika, služe iskorištavanju glavne stvari (nekretnine po namjeni).
II STJECANJE PRAVA VLASNIŠTVA
1. Osnovi stjecanja prava vlasništva Član 23.
Pravo vlasništva stječe se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
Član 24.
Po samom zakonu pravo vlasništva se stječe stvaranjem nove stvari, spajanjem, miješanjem, građenjem na tuđem zemljištu, odvajanjem plodova, dosjelošću, stjecanjem od nevlasnika, okupacijom i u drugim slučajevima određenim zakonom.
6. Stjecanje prava vlasništva dosjelošću Član 32.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda. Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.
Član 33.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na pokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom tri godine savjesnog i zakonitog posjeda. Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na pokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom šest godina savjesnog posjeda.
9. Stjecanje prava vlasništva pravnim poslom Član 38.
Pravo vlasništva na nekretnine, na osnovu pravnog posla stječe se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nositelj savjestan. Savjesnost stjecatelja se pretpostavlja. U slučaju više savjesnih stjecatelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati stjecatelj kome je nekretnina predata u posjed, a dok je nekretnina u posjedu prenositelja, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati stjecatelj koji je prvi stekao pravni osnov za prenos prava vlasništva.
15. Uredba o obrazovanju i vođenju knjiga položenih ugovora – prečišćeni tekst („Službene novine Kantona Sarajevo“ br. 11/08, 40/08 – ispravka i 7/10). U konkretnom slučaju primjenjuje se Uredba o obrazovanju i vođenju knjiga položenih ugovora – prečišćeni tekst („Službene novine Kantona Sarajevo“ broj 11/08) koja je važila u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koja u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovom Uredbom uređuje se obrazovanje i vođenje knjiga položenih ugovora, postupak polaganja ugovora u zemljišnoknjižnoj službi suda i utvrđivanje izgleda obrazaca za postupak upisa u knjigu položenih ugovora i izdavanje izvatka iz knjige položenih ugovora, ako nekretnina koja je predmet kupoprodaje nije upisana u zemljišne knjige. Pod pojmom nekretnine iz prethodnog stava podrazumijeva se:
- stan otkupljen u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine Federacije BiH“, br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00);-stan u etažnom vlasništvu otkupljen ili kupljen prije stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (“Službene novine Federacije BiH“, br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00);
- poslovni prostor koji nije predmet privatizacije po propisima o privatizaciji preduzeća i privatizaciji banaka i garaže koje nisu predmet prodaje po Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo;
- stan u etažnom vlasništvu, i to: potkrovni stan, stan izgrađen nadziđivanjem ili pretvaranjem zajedničkih dijelova stambene i stambeno-poslovne zgrade u stan;
-druge nekretnine za koje se upis u knjigu položenih ugovora utvrdi posebnim propisom. Član 8.
U Zbirku isprava pohranjuje se ovjereni i od pravobranioca potvrđeni ugovor o kupoprodaji stana, sa pripadajućom dokumentacijom na osnovu koje se vrši upis u KPU, odnosno sudska presuda koja u cijelosti nadomješta ugovor o kupoprodaji stana. Član 11.
Polaganje ugovora i upis u KPU Sud provodi na prijedlog jedne od ugovornih strana. Uz prijedlog za upis u KPU predlagač je dužan zemljišnoknjižnoj službi Suda priložiti ispravu o kupoprodaji stana (ugovor o kupoprodaji ili presudu koja u cijelosti nadomješta ugovor), sa svim elementima bitnim za upis podataka u KPU iz čl. 5, 6. i 7. ove Uredbe.
16. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
19. U konkretnom slučaju apelant je podnio apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 116870 18 Rev od 22. januara 2019. godine kojim je revizija odbačena, iz čega slijedi zaključak da revizija u konkretnom slučaju nije bila djelotvoran pravni lijek i da je konačna odluka u ovom predmetu zapravo Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 116870 10 Pz od 31. januara 2018. godine protiv koje je apelant podnio apelaciju pod brojem AP 1706/18 koja je odbačena kao preuranjena jer postupak po reviziji nije bio okončan u vrijeme podnošenja te apelacije. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelant je primio 12. februara 2018. godine, a apelacija broj AP 1706/18 je podnesena 19. marta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
24. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku vezanom za stjecanje prava vlasništva na nekretninama. Prema tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.
25. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presudu Kantonalnog suda tvrdeći da je njome proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
27. Dovodeći u kontekst naprijed citirane zakonske propise sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno apelantovim navodima, jasno i argumentirano obrazložio zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev pozivajući se pri tome na odredbe Zakona i Uredbe, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, suprotno apelantovom rezoniranju, apelant nije podnio vlasničku tužbu jer vlasnička tužba predstavlja zahtjev vlasnika za povrat njegove stvari koja se nalazi kod nevlasnika ili zahtjev vlasnika za prestanak ometanja uživanja vlasništva na stvari od nevlasnika, što u konkretnom predmetu nije slučaj. Osim toga, također suprotno apelantovim navodima, i vlasnička tužba podrazumijeva dokazivanje prava vlasništva kako bi se dokazalo postojanje pravnog osnova za njeno podnošenje. Također, i kod podnošenja zahtjeva da se utvrdi da je pravo vlasništva stečeno dosjelošću mora se dokazati savjesnost posjeda na tuđoj stvari kroz protek vremena određenog zakonom.
28. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant s tuženim zaključio kupoprodajni ugovor shodno odredbama relevantnih zakona, ali da se nije uknjižio kao vlasnik predmetnih nekretnina – poslovnog prostora koji nije bio upisan u javne knjige. Proizlazi i da je, nakon što je izvršeno etažiranje predmetnih nekretnina i zaključen aneks ugovora između apelanta i tuženog kojim su precizirane oznake predmetnog prostora, apelantu pripadalo pravo da podnese zahtjev za upis prava vlasništva u knjigu položenih ugovora shodno Uredbi. Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi i da apelant nije tako postupio i da je samo paušalno tvrdio da je njegov zahtjev za upis prava vlasništva odbijen od nadležnog Zemljišnoknjižnog ureda, pri čemu apelant nije u toku postupka, shodno odredbama čl. 7. i 123. ZPP-a, predočio dokaz, odnosno rješenje o odbijanju upisa ili bilo kakav drugi akt koji bi navedene tvrdnje učinili vjerovatnim i iz kojeg bi bio vidljiv razlog navodnog odbijanja zahtjeva za upis prava vlasništva.
29. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelant, kako je to i obrazložio Kantonalni sud, umjesto da postupi na navedeni način, odnosno da podnese zahtjev za uknjižbu prava vlasništva, podnio tužbu za utvrđenje da je stekao pravo vlasništva dosjelošću, a za što, u suštini, apelant i nije imao, niti ima pravni interes. Ovo stoga jer je nesporno, kao što je već rečeno, da apelant posjeduje valjanu ispravu – kupoprodajni ugovor kao pravni osnov za upis prava vlasništva shodno odredbama Uredbe. Naime, članom 1. navedene uredbe jasno je propisano da se tom uredbom uređuje obrazovanje i vođenje knjiga položenih ugovora, postupak polaganja ugovora u zemljišnoknjižnoj službi suda i utvrđivanje izgleda obrazaca za postupak upisa u knjigu položenih ugovora i izdavanje izvatka iz knjige položenih ugovora, ako nekretnina koja je predmet kupoprodaje nije upisana u zemljišne knjige, a da se pod nekretninom u smislu ove uredbe smatraju, između ostalih, i poslovni prostori koji nisu predmet privatizacije po propisima o privatizaciji preduzeća. Kako je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je apelant po osnovu valjanog kupoprodajnog ugovora kupio od tuženog predmetni poslovni prostor koji nije upisan u zemljišne knjige i (očigledno) nije bio predmet privatizacije, to je nesporno da je, kako je i zaključio Kantonalni sud, apelant imao valjan pravni osnov da zahtijeva upis prava vlasništva po osnovu Uredbe. Tek u slučaju da je apelant dokazao da sa tako valjanim pravnim osnovnom nije uspio da se uknjiži kao vlasnik u javne knjige jer je postojao nedostatak koji je uknjižbu onemogućavao, otvarala se mogućnost utvrđivanja da je apelant dosjelošću stekao pravo vlasništva, pri čemu bi mu kupoprodajni ugovor i akt kojim je odbijen zahtjev za uknjižbu prava vlasništva poslužili kao dokaz savjesnosti kao uvjeta za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Zbog navedenog, uzimajući u obzir činjenice predmeta, kao i sadržaj relevantnih, u prethodnim tačkama ove odluke citiranih odredbi Zakona i Uredbe, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pravo.
30. Osim toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da je Kantonalni sud takvim postupanjem, odnosno odbijanjem tužbenog zahtjeva apelantu onemogućio adekvatan pristup sudu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da činjenica da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen ne predstavlja onemogućavanje adekvatnog pristupa sudu apelantu jer pristup sudu ne podrazumijeva niti garantira i uspjeh tužioca, konkretno apelanta, u postupku. Osim toga, činjenica da je apelant sam sebi onemogućio uknjižbu prava vlasništva na predmetnim nekretninama jer nije podnio zahtjev za uknjižbu, niti je dokazao da je takvo nešto bilo nemoguće, ne može se staviti na teret redovnom sudu jer se isključivo radi o apelantovom pravu koje je mogao, ali nije koristio. Ustavni sud podsjeća i da iz stanja spisa proizlazi da je apelant imao mogućnosti i koristio ih, da u istom kapacitetu kao i tuženi učestvuje u postupku, da predlaže i provodi dokaze i da se izjasni o dokazima tuženog, a što ukazuje da je apelantu, suprotno njegovom shvatanju, omogućen adekvatan pristup sudu. Zbog svega navedenog, te kako apelant svojim navodima nije doveo u pitanje zaključak Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi neosnovani.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava.
Pravo na imovinu
32. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje navedenog prava veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke, pri čemu nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
33. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ničega što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio nižestepenu presudu i odbio apelantov tužbeni zahtjev jer je utvrđeno da apelant nije zatražio upis prava vlasništva po osnovu valjanog kupoprodajnog ugovora, niti je dokazao da je takav zahtjev odbijen, već je podnio zahtjev za utvrđenje da je dosjelošću stekao pravo vlasništva, za šta, u suštini, apelant i nema pravni interes jer posjeduje jači, valjan osnov za upis vlasništva u knjigu položenih ugovora.
34. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije proizvoljno primijenjeno.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević