Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1464/19 (A.J. i drugi)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Ništavost
  • Zamjena nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1464/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1464/19, rješavajući apelaciju A.J. i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija A.J., M.N., S.P., Ma.M., Č.M., Mi.M., K.M., N.M., R.M., Sv.M., Sa.M., Mc.M. i D.M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 014750 18 Rev od 16. januara 2019. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 87 0 P 014750 17 Gž od 11.

januara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 014750 17 P 2 od 30. juna 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. A.J., M.N., S.P., Ma.M., Č.M., Mi.M., K.M., N.M., R.M., Sv.M., Sa.M., Mc.M. i D.M. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Teslića, koje zastupa Miroslav Janjić, advokat iz Teslića, podnijeli su 1. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 P 014750 18 Rev od 16. januara 2019. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 014750 17 Gž od 11. januara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 014750 17 P 2 od 30. juna 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, „Promtes“ a.d. Teslić (u daljnjem tekstu: prvotuženi ili tuženi), Mjesne zajednice Banja Vrućica (u daljnjem tekstu: drugotužena ili tuženi), Z.M. (u daljnjem tekstu: trećetuženi ili tuženi), A.M. (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi ili tuženi) i Pravobranilaštva Republike Srpske, kao zastupnika Opštine Teslić (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo RS), zatraženo je 27. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i Pravobranilaštvo RS su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 3. do 14. avgusta 2020. godine, dok tuženi u ostavljenom roku nisu postupili po nalogu Ustavnog suda.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 014750 17 P 2 od 30. juna 2017. godine odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je ništav Ugovor o zamjeni nekretnina zaključen 10. maja 1957. godine između pravnog prednika apelanata i Zemljoradničke zadruge „Vrućica“ (u daljnjem tekstu: Ugovor o zamjeni nekretnina), da se utvrdi da su apelanti držaoci dijelova parcela, pobliže označenih u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne parcele), što su tuženi dužni priznati, te trpjeti da se apelanti u zemljišnoknjižnim evidencijama uknjiže kao držaoci tih parcela, i to za svakog od apelanata u određenom dijelu. Odbijen je i tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se obavežu prvotuženi i drugotužena da im predaju predmetne parcele u državinu, te da se naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove Područne jedinice Teslić da izvrši sprovođenje presuda i elaborata katastarskog sprovođenja, te da im tuženi naknade troškove postupka. Istom presudom obavezani su apelanti da naknade troškove parničnog postupka Opštini Teslić, koju zastupa Pravobranilaštvo RS, kao umješaču na strani drugotužene (sve preciznije navedeno u izreci prvostepene presude).

6. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da su apelanti podnijeli tužbu sudu protiv prvotuženog i drugotužene radi utvrđenja da je ništav Ugovor o zamjeni nekretnina, da svoj tužbeni zahtjev temelje na tvrdnjama da je pravni prednik tuženih predmetni ugovor zaključio sa prevarnim namjerama, jer je znao da nije vlasnik, ni držalac predmetnih parcela. Nadalje, Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da su apelanti tokom postupka precizirali tužbeni zahtjev, tako da su tužbom obuhvatili i trećetuženog i četvrtotuženog. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je procesnim rješenjem u toku postupka drugotuženoj priznao svojstvo parnične stranke u predmetnom postupku, te prihvatio učešće umješača Opštine Teslić, koju po zakonu zastupa Pravobranilaštvo RS, na stani drugotužene.

7. Prvostepeni sud je naveo da nije posebno obrazlagao sve izvedene materijalne dokaze, niti je ocijenio nalaz vještaka geodetske struke s obzirom na to da oni nisu od uticaja na odlučenje o spornim pravnim pitanjima među strankama u konkretnom sporu. Nadalje, Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu sprovedenih dokaza, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je pravni prednik apelanata sa Zemljoradničkom zadrugom „Vrućica“ zaključio Ugovor o zamjeni nekretnina kojim je dao svoje zemljište zvano „Kruškovac“, površine od sedam dunuma, za zemljište zvano „Krčevina“, površine od 30 dunuma. Nadalje je utvrđeno da je ugovorom zaključenim 6. aprila 1987. godine UPIOOK „Jedinstvo“ Teslić dio predmetnih nekretnina ustupio bez naknade drugotuženoj radi rješavanja socijalnih problema u toj mjesnoj zajednici. Osnovni sud je, takođe, utvrdio da je rješenjem o nasljeđivanju tog suda od 31. jula 1971. godine okončan ostavinski postupak iza umrlog M.B. i njegova zaostavština raspoređena apelantima kao njegovim zakonskim nasljednicima. Utvrđeno je da su držaoci predmetnih parcela prvotuženi i drugotužena, te trećetuženi i četvrtotuženi (kojima je to zemljište dodijelila drugotužena za izgradnju kuće). Osnovni sud je dalje utvrdio da po osnovu navedenog Ugovora o zamjeni nekretnina nije izvršena promjena u zemljišnoj knjizi, a apelanti tvrde da njihov pravni prednik nikada nije stupio u posjed zemljišta koje je dobio u zamjenu i koje je evidentirano kao državna svojina.

8. Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li je ništav Ugovor o zamjeni nekretnina, a samim tim i sve promjene na predmetnim parcelama od dana zaključivanja (1957. godine) do dana podnošenja tužbe (2013. godine). Zatim, naveo je da apelanti osnov za ništavost obrazlažu tvrdnjama da ugovor nije ovjeren, da je zaključen na prevaran način i pod pritiskom, što predstavlja razloge za ništavost ugovora kao rušljivog (član 111 Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO) koji se mogu isticati u roku od tri godine, pa je samim tim protekom više od 60 godina protekao dozvoljeni i predviđeni zakonski rok. Nadalje, Osnovni sud je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, primjenom odredaba čl. od 103 do 109 ZOO, zaključio da Ugovor o zamjeni nekretnina nije ništav u smislu navedenih odredaba, i to zbog toga što je, u skladu sa tada važećim zakonima (Zakon o prometu zemljišta i zgrada iz 1954. godine), izvršena zamjena predmetnih nekretnina, odnosno ustupanje tih nekretnina između ugovarača, pa taj ugovor nije protivan prinudnim propisima koji su bili na snazi u vrijeme zaključivanja spornog ugovora. Daljnjom izmjenom zakonskih propisa, a konačno stupanjem na snagu Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO), prvotuženi i drugotužena su protekom vremena držanja u posjedu predmetnih nekretnina (održajem) stekli sva svojinskopravna ovlašćenja na predmetnim parcelama na kojima su izgrađene i zgrade. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom člana 386 ZPP, koji se sastoje od troškova Opštine Teslić, koju zastupa Pravobranilaštvo RS, kao umješača na stani drugotužene.

9. Odlučujući o žalbi apelanata Okružni sud je donio Presudu broj 87 0 P 014750 17 Gž od 11. januara 2018. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

10. Okružni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdio da žalbenim navodima apelanata nisu dovedene u pitanje pravičnost i zakonitost prvostepene presude, jer su u obrazloženju te presude dati dovoljno jasni činjenični i pravni razlozi. Okružni sud je, između ostalog, obrazložio da se prvostepeni sud u obrazloženju presude, krećući se u okviru konačno postavljenog tužbenog zahtjeva apelanata za utvrđivanje ništavosti zaključenog ugovora, pogrešno pozvao na odredbe čl. od 103 do 109 ZOO iako se odredbe ZOO kao materijalnog prava na sporni ugovor o zamjeni, zaključen 1957. godine, nisu mogle primijeniti, jer je ZOO stupio na snagu 1. oktobra 1978. godine, dok je odredbom člana 1106 ZOO propisano da se odredbe ovog zakona neće primjenjivati na obligacione odnose koji su nastali prije stupanja na snagu ovog zakona. Međutim, navedeno, prema ocjeni Okružnog suda, nije uticalo na konačnu odluku prvostepenog suda po tužbenom zahtjevu apelanata i pravilno je primijenjen Zakon o prometu zemljišta i zgrada iz 1954. godine, koji je važio u vrijeme zaključenja ugovora. U tom smislu Okružni sud je imao u vidu odredbe čl. 9, 12, 17 i 26 Zakona o prometu zemljišta i zgrada, koje je citirao, naglasivši da apelanti osnov za ništavost ugovora zasnivaju na tvrdnji da ugovor nije ovjeren, da je zaključen na prevaran način i pod pritiskom. Pri tome Osnovni sud je istakao da je Ugovor o zamjeni nekretnina zaključen u pisanoj formi, što je u skladu sa odredbom člana 9 Zakona o prometu zemljišta i zgrada kojim je propisano da „ugovor na osnovu koga se prenosi zemljište ili zgrada mora biti pismen i ugovor koji nije u pismenom obliku ne proizvodi pravno dejstvo“. Kako je Ugovor o zamjeni nekretnina zaključen u pisanoj formi i kako su ga potpisale ugovorne strane, Okružni sud je zaključio da je taj ugovor i valjan. Pored toga, Okružni sud je naveo da nisu osnovani niti žalbeni navodi apelanata da je Ugovor o zamjeni nekretnina ništav zbog toga što je zaključen na prevaran način i pod pritiskom, jer ugovor je zaključen saglasnim voljama ugovornih strana i na te okolnosti nisu predloženi ni sprovođeni dokazi apelanata i stoga nije protivan pravilima imovinskog prava koja su primjenjivana u vrijeme zaključenja ugovora.

11. Odlučujući o reviziji apelanata Vrhovni sud je Presudom broj 87 0 P 014750 18 Rev od 16. januara 2019. godine reviziju odbio.

12. Vrhovni sud je podsjetio da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da su predmetne parcele u nesmetanom posjedu prvotuženog i drugotužene (računajući i posjed pravnih prednika) duže od 20 godina, koji su te parcele koristili, dok se apelanti (ni njihov pravni prednik za života) tome nisu protivili, niti su pokretali sudske postupke da bi spriječili tužene da koriste te parcele, odnosno da ih vrate u posjed. Dakle, apelanti su se (uključujući i njihovog pravnog prednika, koji je i zaključio sporni ugovor) apsolutno pasivno držali u pogledu ostvarenja eventualnog prava svojine na predmetnim parcelama, pa se iz takvog ponašanja u periodu od 50 i više godina (od 1957. do 30. avgusta 2013. godine, kada su podnijeli tužbu) može zaključiti da ih realizacija toga prava nije interesovala. Prvotuženi i drugotužena, s druge strane, uživaju i koriste to zemljište u uvjerenju da im ono pripada na osnovu zaključenog Ugovora o zamjeni nekretnina, što njihov posjed (ranije kao korisnika društvene imovine, a kasnije kao vlasnika) čini savjesnim. Eventualna početna nezakonitost prelaska spornih nekretnina u društvenu svojinu, zbog eventualne manjkavosti Ugovora o zamjeni nekretnina (koja nije dokazana, kako pravilno obrazlažu nižestepeni sudovi), izgubila je svoj značaj zbog proteka vremena i dobila novi kvalitet u vidu uvjerenja da su predmetne parcele isključivo njihovo, odnosno tada društvena svojina.

13. Kako iz svega proizilazi da su prvotuženi i drugotužena (apelanti od trećetuženog i četvrtotuženog nisu zahtijevali predaju u posjed zemljišta na kojem su oni izgradili kuću, pa se njima nije bavio ni Vrhovni sud), uključujući i njihove pravne prednike, savjesni posjednici predmetnih parcela i kako ih nisu pribavili silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja, te da ih nesmetano koriste u periodu dužem od 20 godina, Vrhovni sud je ocijenio da su ispunjeni uslovi iz člana 2 ZOSPO koji je ranije bio na snazi, kao i iz člana 58 u vezi sa članom 344 Zakona o stvarnim pravima, koji je sada u primjeni, za sticanje prava svojine održajem.

14. Pored toga, u konkretnom slučaju predmetno zemljište (kao poljoprivredno zemljište) je prešlo u tada društvenu svojinu i na osnovu odredbe člana 47 Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorišćavanju poljoprivrednog zemljišta, prema kojoj zemljište na kojem postoji pravo svojine, ako ga vlasnik nije obrađivao, niti za to zemljište plaćao obaveze prema društvenoj zajednici 10 ili više godina do dana stupanja na snagu tog zakona, nego je za to vrijeme zemljište koristila, bez ugovora sa vlasnikom, radna organizacija ili društveno-politička zajednica, prelazi u društvenu svojinu ako vlasnik tog zemljišta za to vrijeme nije podnio tužbu za priznanje svog prava svojine na to zemljište ili tužbu za naknadu za korišćenje tog zemljišta. Ovo i kod činjenice da nije izvršen zemljišnoknjižni upis prava svojine u korist društvene svojine. Iz sadržine ove odredbe proizilazi da ona ima retroaktivno dejstvo u odnosu na prestanak korišćenja zemljišta i neispunjavanja obaveza prema društvenoj zajednici od vlasnika u trajanju od 10 godina usljed čega se rok od 10 godina računa prema vremenu kada su apelanti podnijeli tužbu. Tim prije nekorišćenje zemljišta i neispunjavanje obaveza prema društvenoj zajednici, poslije stupanja na snagu navedenog zakona, ima isto dejstvo na gubitak prava svojine, pa rokovi započeti ranije kontinuirano teku i poslije stupanja na snagu predmetnog zakona, a prekidaju se podnošenjem tužbe sudu.

15. Imajući u vidu da prvotuženi i drugotužena predmetne parcele koriste još od 1957. godine, da apelanti (ni njihov pravni prednik) od te godine za njih nisu snosili društvene obaveze i da ih nisu obrađivali, nego da su ih koristili prvotuženi i drugotužena, te da su apelanti tužbu kojom je pokrenut predmetni spor podnijeli tek 2013. godine, dakle, po proteku više od 50 godina od dana kada su prestali koristiti predmetne parcele u svojstvu vlasnika, Vrhovni sud je, imajući u vidu navedene zakonske propise, zaključio da apelanti ne mogu ostvariti pravo na predaju u suposjed predmetnih parcela i upis tog prava u katastarske evidencije (na šta se, u suštini, i svodi njihov zahtjev) čak i pod uslovom da je utvrđeno (a nije) da sporni Ugovor o zamjeni nekretnina zbog nekog razloga nije pravno valjan.

16. Nadalje, okolnost na kojoj apelanti, između ostalog, temelje zahtjev za utvrđenje ništavosti spornog Ugovora o zamjeni nekretnina - da pravni prednik tuženih nije bio „držalac, niti vlasnik, niti je kao takav evidentiran u zemljišnoknjižnoj evidenciji“ zemljišta koje je dao u zamjenu, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije mogla ishoditi drugačiju odluku u pogledu ocjene valjanosti spornog ugovora, jer je to zemljište u zemljišnim knjigama upisano kao državna svojina, ali to nikako ne znači da kao takvo nije bilo na korišćenju i raspolaganju pravnom predniku tuženih koji je izvršio zamjenu „da bi se riješilo pitanje domskog kruga i kompletiranja zadružnog zemljišta“.

17. Prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovani su revizioni navodi apelanata da je sporni Ugovor o zamjeni nekretnina ništav, jer je, prema odredbi člana 17 Zakona o prometu zemljišta i zgrada, pravnom predniku tuženih za zaključenje ugovora o zamjeni bila potrebna prethodna saglasnost Savjeta za privredu Narodnog odbora sreza, odnosno da je postojanje takve saglasnosti trebalo biti evidentirano u samom ugovoru. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da odredbama navedenog zakona nije propisano da navedena saglasnost mora biti sastavni dio ugovora, nego samo da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo korišćenja ili pravo svojine na zemljište ili zgradu mora biti pisan (član 9), a apelanti nisu dokazali da te saglasnosti nije bilo. Osim toga, ako je za zaključenje ugovora bila potrebna prethodna saglasnost nadležnog sreskog organa, ugovor i bez tog odobrenja proizvodi pravni učinak među strankama, ali je nadležni organ mogao tužbom tražiti poništenje ugovora u roku predviđenom tim zakonom.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.

19. U suštini, apelanti povredu navedenih prava vide u proizvoljnoj primjeni relevantnih procesnih i materijalnih zakonskih propisa, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj ocjeni izvedenih dokaze. Smatraju da Ugovor o zamjeni nekretnina nije bio, niti je mogao biti osnov prenosa prava na predmetnim parcelama. Pored toga, apelanti ističu da Ugovor o zamjeni nekretnina obiluje nedostacima, između ostalog u konkretnom slučaju nije ispoštovana ni procedura člana 17 Zakona o prometu zemljišta i zgrada, koji je pred Zemljoradničku zadrugu „Vrućica“ stavio zadatak da prije zaključenja ugovora pribavi saglasnost Savjeta za privredu Narodnog odbora sreza, pa samo zbog toga navedeni ugovor nije mogao proizvesti nikakve pravne posljedice. Apelanti navode da je Vrhovni sud zauzeo stav da su protekom roka od 20 godina od zaključenja navedenog ugovora tuženi, odnosno njihov pravni prednik, stekli pravo svojine pri tome u potpunosti zanemarujući činjenice koje ukazuju na način sticanja te imovine i dokaze koji potkrepljuju te činjenice. Apelanti navode da im je kroz nepravilnu ocjenu dokaza, odnosno time što je sud dozvolio vještaku geodetske struke iznošenje podataka koji su u direktnoj nadležnosti suda, onemogućena jednakost strana u postupku.

b) Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da u cjelini ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka navedenih u obrazloženju pobijane presude u kojem su sadržani i odgovori na pitanja kojima se ponovo bavi apelacija. Vrhovni sud je naveo da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava apelanata garantovana Ustavom, kao ni prava utvrđena Evropskom konvencijom. Pri odlučivanju o reviziji apelanata primijenjene su relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim, zlonamjernim ili arbitrarnim. Apelanti nisu ponudili valjane argumente koji bi ukazivali da je donošenjem sporne presude na bilo koji način došlo do povrede njihovih ustavnih prava, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka, što, samo za sebe, ne može predstavljati povredu prava na pravično suđenje, odnosno pošteno suđenje, niti povredu prava na imovinu.

21. Okružni sud je naveo da nisu povrijeđena prava apelanata na koja su ukazali predmetnom apelacijom, istaknuvši da je sud ocijenio žalbene navode apelanata koji su od odlučnog značaja za rješavanje konkretne pravne stvari za šta je dao jasne činjenične i pravne razloge u obrazloženju drugostepene presude, pa ne stoje suprotni navodi iz apelacije.

22. Osnovni sud je naveo da tokom vođenja predmetnog parničnog postupka nije bilo povrede Zakona, niti drugih garantovanih prava i da je sud sproveo postupak poštujući norme procesnog prava, te da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne norme materijalnog prava.

23. Pravobranilaštvo RS je navelo da u cijelosti ostaje kod svih navoda datih u toku postupka, te je predložilo da Ustavni sud apelaciju u cijelosti odbije kao neosnovanu. V.Relevantni propisi

24. Zakon o prometu zemljišta i zgrada („Službeni list SFRJ“ br. 43/65 - prečišćeni tekst, 57/65, 17/67 i 11/74) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9.

Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo korišćenja ili pravo svojine na zemljište ili zgradu mora biti pismen.

Ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.

Član 12.

Odredbe ovog zakona o kupovini ili prodaji zemljišta i zgrada primenjuju se i na druge pravne poslove sa naknadom koji se zaključuju u svrhu sticanja ovih nepokretnosti.

Član 17.

Kad nosilac prava svojine po drugom osnovu a ne po osnovu nasleđa stekne nepokretnost preko maksimuma određenog zakonom, ili nepokretnost na koju po zakonu ne može imati pravo svojine, opštinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne odnose doneće rešenje da ta nepokretnost postaje društvena svojina.

U slučajevima iz stava 1. ovog člana ranijem sopstveniku nepokretnosti ne pripada naknada za nepokretnost.

Odredbama st. 1. i 2. ovog člana ne dira se u međusobna prava i obaveze ugovornih strana.

Član 26.

Do donošenja zakona kojim će se regulisati pravo korišćenja poljoprivrednih zemljišta u društvenoj svojini, radna organizacija može preneti na drugu radnu organizaciju pravo korišćenja poljoprivrednog zemljišta.

Prenos prava korišćenja može se izvršiti bez naknade ili uz naknadu, koja se može sastojati u novcu ili pravu korišćenja drugog poljoprivrednog zemljišta.

Novčani iznos dobiven na ime naknade po stavu 2. ovog člana radna organizacija može upotrebiti samo za kupovinu drugog poljoprivrednog zemljišta ili za davanje naknade za pravo korišćenja poljoprivrednog zemljišta koje se na nju prenosi. Razliku između primljene novčane naknade, odnosno kupovne cene, i date naknade radna organizacija dužna je uneti u poslovni fond.

25. Zakon o osnovnim svojinskopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljivan u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 28. st. 2. i 4.

Savestan i zakoniti držalac nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom deset godina.

Savestan držalac nepokretne stvari na koju drugi ima pravo svojine, stiče pravo svojine na tu stvar održajem protekom 20 godina.

Član 29.

Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.

26. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 - OUS i 107/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 - ispravka, 58/09, 95/11 i 60/15) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 58.

(1) Samostalni držalac stiče održajem pravo svojine na nepokretnosti, ako mu je državina zakonita i savjesna, a nije pribavljena silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, istekom deset godina neprekidnog držanja.

(2) Samostalni držalac nepokretnosti, čija je državina savjesna, stiče održajem svojinu na nepokretnosti istekom dvadeset godina neprekidnog držanja.

(3) Vrijeme potrebno za održaj počinje teći onoga dana kad je držalac stupio u samostalnu državinu stvari, a završava se istekom posljednjega dana potrebnog za održaj.

(4) U vrijeme održaja uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici sadašnjeg držaoca neprekidno držali stvar kao zakoniti i savjesni samostalni držaoci, odnosno kao savjesni samostalni držaoci.

(5) Uračunavanje vremena moguće je i ukoliko su držaoci različitog kvaliteta, pri čemu se vrijeme za koje su držali prethodnici sadašnjeg držaoca preračunava u vrijeme potrebno za održaj.

[…] Član 344.

(1) Na sticanje, promjenu, pravno djejstvo i prestanak stvarnih prava stupanjem na snagu ovog zakona primjenjuju se odredbe ovog zakona, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

(2) Na sticanje, promjenu, pravno djejstvo i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona primjenjuju se propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih djejstava.

(3) Na rokove za sticanje i prestanak stvarnih prava koji su počeli teći prije stupanja na snagu ovog zakona, primjenjuju se odredbe do tada važećih propisa.

(4) U rok za sticanje održaja nepokretnosti, koje su na dan stupanja na snagu ovog zakona bile u društvenoj, odnosno državnoj svojini, kao i za sticanje stvarnih prava na tim nepokretnostima održajem, ne računa se vrijeme držanja dok su na snazi bili propisi, koji su izričito isključivali održaj.

27. Zakon o izmenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta („Službeni list SFRJ“ broj 12/67) u relevantnom dijelu glasi:

Član 47.

Zemljište na koje postoji pravo svojine a koje sopstvenik nije obrađivao niti za to zemljište plaćao obaveze prema društvenoj zajednici - deset ili više godina do dana stupanja na snagu ovog zakona nego je za to vreme zemljište koristila bez ugovora sa sopstvenikom radna organizacija ili društveno-politička zajednica, prelazi u društvenu svojinu ako sopstvenik zemljišta za to vreme nije podneo tužbu za priznavanje svog prava svojine na to zemljište ili tužbu za naknadu za korišćenje tog zemljišta.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 87 0 P 014750 18 Rev od 16. januara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 12. februara 2019. godine a apelacija je podnesena 1. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelanti pobijaju osporene odluke, tvrdeći da su njima povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član 13 Evropske konvencije, član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i član 14 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

33. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđivanje ništavosti Ugovora o zamjeni nekretnina i predaji u suposjed predmetnih parcela, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizilazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

34. Ustavni sud podsjeća da povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljno primijenjenom materijalnom i procesnom pravu. Apelanti, između ostalog, navode da Ugovor o zamjeni nekretnina nije bio, niti je mogao biti osnov prenosa prava na predmetnim parcelama, da u konkretnom slučaju nije ispoštovana ni procedura člana 17 Zakona o prometu zemljišta i zgrada. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku u pogledu ocjene dokaza.

35. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan, ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

37. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

38. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Vrhovnog suda, kao konačnom odlukom u predmetnom postupku, odbijen tužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi da je ništav Ugovor o zamjeni nekretnina, da su apelanti držaoci predmetnih parcela, da se takvo utvrđenje evidentira u odgovarajućim javnim evidencijama, te da se prvotuženi i drugotužena obavežu da im predaju predmetne parcele u državinu, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o prometu zemljišta i zgrada, ZOSPO, Zakona o stvarnim pravima i Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju presude kojom je predmetni postupak okončan dao jasne i precizne razloge o tome zašto je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, te da je dao iscrpne razloge zašto navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelanata, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog od nižestepenih sudova jasno i argumentovano obrazložio da nije dokazana manjkavost Ugovora o zamjeni nekretnina zbog čega su prvotuženi i drugotužena savjesni posjednici predmetnih parcela, koje nisu pribavili silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja, te da ih nesmetano koriste u periodu dužem od 20 godina, zbog čega su ispunjeni uslovi za sticanje prava svojine održajem, u smislu člana 28 ZOSPO koji je ranije bio na snazi, kao i iz odredbe člana 58 u vezi sa članom 344 Zakona o stvarnim pravima koji je sada u primjeni. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizilazi da su predmetne parcele prešle u društvenu svojinu i na osnovu odredbe člana 47 Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta, budući da ga apelanti nisu obrađivali, niti su plaćali obaveze prema društvenoj zajednici, a niti su podnijeli tužbu za priznanje svog prava svojine na tom zemljištu ili tužbu za naknadu za korišćenje tog zemljišta. U vezi sa apelacionim navodima kojima apelanti ukazuju da u konkretnom slučaju nije ispoštovana ni procedura člana 17 Zakona o prometu zemljišta i zgrada, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud bavio tim pitanjem, te da iz obrazloženja osporene presude proizilazi da odredbama navedenog zakona nije propisano da navedena saglasnost mora biti sastavni dio ugovora, nego samo da ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo korišćenja ili pravo svojine na zemljište ili zgradu mora biti pisan (član 9), a apelanti nisu dokazali da te saglasnosti nije bilo. Osim toga, ako je za zaključenje ugovora bila potrebna prethodna saglasnost nadležnog sreskog organa, ugovor i bez toga odobrenja proizvodi pravni učinak među strankama, ali je nadležni organ mogao tužbom tražiti poništenje ugovora u roku predviđenom tim zakonom. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporene odluke kojom je odbijen tužbeni zahtjev apelanata, suprotno apelacionim navodima koje su apelanti isticali tokom cijelog postupka i o čemu su dobili detaljne odgovore redovnih sudova, ne može naći elemente koji bi ukazivali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava na štetu apelanata. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno činjenicu da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud navode apelanata o proizvoljnoj primjeni prava smatra neosnovanim.

39. U odnosu na navode apelanata da im je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, koje argumentuju navodima da je sud dozvolio vještaku geodetske struke da iznese podatke koji su u direktnoj nadležnosti suda na koji način su apelanti ostavljeni u neravnopravnom položaju, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, Serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02, U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24, AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, iz obrazloženja prvostepene presude Ustavni sud uočava da, nasuprot navodima apelanata, Osnovni sud nije ocijenio nalaz vještaka geodetske struke s obzirom na to da taj dokaz nije od uticaja na odlučenje o spornim pravnim pitanjima među strankama u konkretnom sporu. Dakle, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne uočava da je apelantima na bilo koji način bilo uskraćeno pravo da u postupku učestvuju ravnopravno s tuženima, što uključuje predlaganje dokaza, niti da je na bilo koji način ravnopravnost strana u postupku bila narušena, pa se stoga i ovi navodi apelanata pokazuju neosnovanim.

40. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenim odlukama nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

41. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, odnose na pogrešnu primjenu prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su, shodno tome, i apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

42. Apelanti tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13 Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali mogućnost da koriste i da su koristili zakonom propisane pravne lijekove u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata u predmetnom parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani i apelacioni navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravom iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Zabrana diskriminacije Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbijeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjeroispovijest, političko i drugo mišljenje, nacionalno i socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14 Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

43. Iako apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminisani, iz navoda apelacije proizilazi da smatraju da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korišćenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckh protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantima postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju, ili ako nema razumnog odnosa.

44. S obzirom na zaključke Ustavnog suda u vezi s pravom na pravično suđenje, a imajući u vidu da apelanti nisu ponudili relevantne dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su osporenim odlukama diskriminisani po nekom zabranjenom osnovu, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelacije o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o prometu zemljišta i zgrada, ZOSPO, Zakona o stvarnim pravima i Zakona o izmjenama i dopunama Osnovnog zakona o iskorištavanju poljoprivrednog zemljišta kada je osporenim odlukama odbijen tužbeni zahtjev apelanata, jer apelanti nisu dokazali manjkavost Ugovora o zamjeni nekretnina, a, s druge strane, utvrđeno je da su prvotuženi i drugotužena predmetne parcele stekli održajem, zbog čega apelanti ne mogu ostvariti ni pravo na predaju predmetnih parcela u suposjed i upis tog prava u katastarske evidencije, a dato obrazloženje ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u pogledu primjene relevantnih propisa materijalnog i procesnog prava.

46. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti kršenje tog prava vežu za pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

47. Zatim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su apelanti imali mogućnost da koriste i kada su koristili zakonom propisane pravne lijekove u parničnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali uspjehom apelanata ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova.

48. Takođe, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.

49. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1464/19 (A.J. i drugi) | Sudska praksa | Aktio