Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3527/19 (M. K.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3527/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3527/19, rješavajući apelaciju Mire Kukrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mira Kukrić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Mal 201248 18 Rev od 5. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mira Kukrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Miroslava Drinić advokat iz Gradiške, podnijela je 5. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Mal 201248 18 Rev od 5. aprila 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 201248 14 Mal od 18. decembra 2015. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi („Autoputevi Republike Srpske“ d.o.o. Banjaluka) obaveže da joj isplati iznos od 1.865,32 KM na ime naknade materijalne štete, te je obavezana apelantica da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da se 9. juna 2014. godine na autoputu Banjaluka-Gradiška u mjestu Mahovljani desila saobraćajna nezgoda na način da je putničko motorno vozilo u apelantičinom vlasništvu, kojim je upravljala D. K, udarilo u psa, kojom prilikom je na vozilu nastala materijalna šteta. Naveo je da je protiv tuženog i odgovornog lica tuženog vođen prekršajni postupak, koji postupak je obustavljen jer nije dokazano da su počinili prekršaj iz člana 21. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 173. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da šteta nastala od opasne stvari, odnosno opasne djelatnosti smatra se da potiče od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, te je istakao da pas koji se nekontrolisano kreće u neposrednoj blizini autoputa sa mogućnošću da mu pristupi predstavlja opasnu stvara u smislu citirane zakonske odredbe. Takođe je ukazao da je odredbom člana 40. tačka

đ) Zakona o javnim putevima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 3/04, 51/04 i 73/08) propisano da se zaštitom javnih puteva između ostalog smatra i zaštita od nekontrolisanog izlaska na put većeg broja ljudi, djece, stoke i divljači, te da je shodno odredbama navedenog zakona za upravljanje, građenje, održavanje i zaštitu autoputeva nadležan tuženi. Osnovni sud je naveo da iz apelantičinog i iskaza D. K. proizlazi da je pas kritične prilike došao sa lijeve strane, te je istakao da iz zapisnika o uviđaju proizlazi da je sa lijeve strane postavljena metalna zaštitna ograda. S tim u vezi je istakao da apelantica u toku postupka nije izvodila dokaze, eventualnim saobraćajnim vještačenjem ili uviđajem, da tuženi nije preduzeo mjere u cilju onemogućavanja pristupa životinjama na trasu autoputa, te da je dokazano da je na spornom dijelu autoputa postojala metalna zaštitna ograda, kao i da je tuženi dobio upotrebnu dozvolu za tu dionicu puta. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da apelantica nije dokazala da tuženi, odnosno privredno društvo koje održava predmetni put, nisu redovno održavali zaštitnu ogradu, odnosno da nije dokazala da tuženi nije preduzeo mjere radi sprečavanja izlaska životinja na autoput, te je pri tome istakao da kod nadvožnjaka u Mahovljanima postoje prilazni putevi. Stoga je zaključio da apelantica nije dokazala uzročnu vezu između radnji, odnosno propusta tuženog i nastale štete, slijedom čega je odbio apelantičin tužbeni zahtjev primjenom odredaba čl. 173. ZOO u vezi sa čl.7 i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 201248 16 Gž od 25. oktobra 2017. godine uvažena je apelantičina žalba i prvostepena presuda je preinačena na način da je tuženi obavezan da apelantici na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 1.865,32 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je odbijen zahtjev tuženog za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonom propisani uslovi za odgovornost tuženog, s obzirom da je nesporno utvrdio da je apelantici, koja se vozilom kretala autoputem na propisan način, štetu na vozilu prouzrokovao pas, kao opasna stvar. Ukazao je na sadržaj odredbe člana 173. ZOO, te je istakao da se radi o objektivnoj odgovornosti i da apelantica nije bila dužna da dokaže da tuženi nije preduzeo sve radnje da onemogući pristup životinjama na autoput, već je teret osporavanja odgovornosti bio na tuženom, koji je, kao upravljač autoputevima Republike Srpske, bio dužan da onemogući izlazak opasne stvari (psa) na autoput. Okružni sud je nadalje zauzeo stanovište da se činjenica da se u blizini mjesta nezgode nalazi izlaz sa autoputa ne može uzeti kao olakšavajuća okolnost za tuženog, kako to pogrešno zaključuje prvostepeni sud, već kao činjenica za koju je tuženi bio dužan da dokaže da je preduzeo sve mjere obezbjeđenja kako i sa tog dijela pas ne bi došao na autoput. S tim u vezi je istakao iz izjave tuženog date u završnom izlaganju proizlazi da je ulaz na predmetni autoput u Mahovljanima bez kontrole i slobodan i da je moguć ulazak životinja na autoput preko pristupnih saobraćajnica, te da se autoputevi grade tako da su u pravilu ulazi kontrolisani i da je obaveza onog ko gazduje putevima da onemogući ulazak domaćih i divljih životinja, pješaka, sporih vozila, vozila u kvaru i svih onih učesnika u saobraćaju čije je kretanje tu zabranjeno. Ukazao je da je odredbama Zakona o javnim putevima („Službeni glasnik Republike Srpske" broj 16/10) propisano da upravljanje, građenje, održavanje i zaštitu autoputeva i brzih puteva vrši tuženi (član 13. stav 2.), da su poslovi održavanja javnih puteva i objekata na njima, između ostalog, oni koji omogućavaju neometan i bezbjedan saobraćaj na javnim putevima (član 33. tačka 8), da javno preduzeće za upravljanje javnim putevima odgovara za štetu koja nastane korisnicima puteva koji poštuju saobraćajne propise, saobraćajnu signalizaciju, vremenske uslove, stanje puta i okoline, ako je šteta nastala zbog propuštanja blagovremenog izvršenja pojedinih potrebnih radova i preduzimanja odgovarajućih mjera na održavanju javnih puteva (član 31. stav 2.), koji podrazumijevaju planiranje, održavanje i mjere zaštite javnih puteva, objekta i saobraćaja na njima i ostalih poslova koji omogućavaju neometan i bezbjedan saobraćaj na javnim putevima (član 33. stav 1. tačka 1.). S obzirom da je obaveza tuženog da na autoputu obezbijedi nesmetano odvijanje saobraćaja, zbog dozvoljene brzine kretanja vozila (130 km/h), i u tom cilju onemogući pristup životinja, te kako je do štetnog događaja došlo nakon što je na autoput izašao pas i ostvario kontakt sa apelantičinim vozilom, Okružni sud je obavezao tuženog da apelantici nadoknadi štetu koja je tom prilikom prouzrokovana primjenom odredbe člana 154. ZOO.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 Mal 201248 18 Rev od 5. aprila 2019. godine usvojena je revizija tuženog i preinačena je drugostepena presuda na način da je odbijena apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda, te je apelantica obavezana da tuženom nadoknadi troškove revizionog postupka.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je istakao da drugostepena presuda nije zakonita. Ukazao je da se u konkretnom slučaju primjenjuje Zakon o javnim putevima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 89/13) kojim je propisano da je pravno lice u čijoj je nadležnosti upravljanje putem (upravljač puta) dužno ukloniti sve prepreke koje bi mogle oštetiti javni put, ometati nesmetano odvijanje saobraćaja ili ugroziti bezbjednost saobraćaja na javnom putu (član 48.), da održavanje javnih puteva između ostalog obuhvata obezbjeđenje uklanjanja stvari sa javnog puta (član 31.), te da se pod zaštitom javnih puteva podrazumijeva i kontrola gradnje ograda i vršenje drugih radova u zaštitnom pojasu puta (član 40.). Vrhovni sud je ukazao da iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da je obaveza tuženog bila da sa autoputa uklanja postavljene prepreke, rasuti teret i drugi materijal, odnosno da obezbijedi stalnu prohodnost i bezbjedan saobraćaj na autoputu, te da tuženi nije bio u obavezi da uklanja domaće životinje koje „izlete“ na autoput, s izuzetkom obaveze kontrolisanja izlaska većeg broja stoke i divljači na put. Slijedom navedenog je zaključio da tuženi odgovara samo za štetu nastalu zbog neizvršavanja navedenih obaveza, odnosno u slučaju da je propustio da ukloni prepreke sa kolovoza i da autoput održava u stanju koje omogućava nesmetan i bezbjedan saobraćaj. S tim u vezi je istakao da je utvrđeno da na dionici autoputa na kojoj se desila predmetna saobraćajna nezgoda postoji metalna zaštitna ograda, iz koje činjenice je izveo zaključak da je tuženi preduzeo mjere u cilju sprečavanja štete koja može nastati izlaskom životinja na autoput. Nadalje je naveo da autoput ima svojstvo opasne stvari, međutim, istakao je da u konkretnom slučaju šteta nije nastala zbog svojstava autoputa (krivine, nagib, neočekivane i iznenadne prepreke na putu i dr.), odnosno zbog propusta u njegovom održavanju, već psa, kao opasne stvari, te da za takvu štetu odgovara imalac opasne stvari, shodno odredbi člana 174. stav 1. ZOO, a to nije tuženi. Pri tome je istakao da tuženi odgovora za štetu nastalu zbog neodržavanja puta po principu pretpostavljene krivice, te da se može djelimično ili potpuno osloboditi odgovornosti za štetu ukoliko se element puta djelimično ili u potpunosti isključi kao uzrok nastanka štete. S tim u vezi Vrhovni sud je zauzeo stanovište da šteta nastala nalijetanjem psa na vozilo predstavlja slučaj, za koji tuženi nije odgovoran, s obzirom da tuženi odgovara samo za štetu nastalu zbog neizvršavanja obaveze održavanja autoputa, odnosno u slučaju propuštanja da blagovremeno izvrši popravke puta, opreme ili u slučaju nepreduzimanja zaštitnih mjera. Stoga je Vrhovni sud zaključio da su osnovani revizioni navodi tuženog da je preduzeo sve obaveze u skladu sa Zakonom o javnim putevima i da nije odgovoran za predmetnu štetu.

Apelacioni navodi

8. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo i da je u konkretnom slučaju odstupio od ustaljene sudske prakse po kojoj tuženi u slučajevima kao što je predmetni odgovara po principu objektivne odgovornosti, zbog čega smatra da je na njenu štetu povrijeđen princip pravne sigurnosti. Navodi da je uz apelaciju dostavila pravosnažnu prvostepenu presudu kojom je u istoj činjeničnoj situaciji tuženi obavezan na naknadu štete. Nadalje navodi da predmetna šteta nije nastupila zbog svojstava psa kao opasne stvari (npr. zbog ugriza psa), već zbog činjenice da se pas našao na autoputu na kojem se nije smio naći, s obzirom da autoput predstavlja opasnu stvar jer se na njemu saobraćaj odvija velikom brzinom. Apelantica navodi da su autoputevi dati na održavanje i upravljanje tuženom radi obezbjeđivanja sigurnog odvijanja saobraćaja, te da je tuženi bio dužan da preduzme sve mjere na redovnom održavanju autoputa kako bi sprečio situaciju u kojoj bi došlo do štete nalijetanjem pasa lutalica na vozila. U konačnici navodi da je teret dokazivanja da je preduzeo sve potrebne mjere u cilju sprečavanja da do štete dođe leži na tuženom, a ne na apelantici.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za zaključak da tuženi nije dužan da apelantici nadoknadi štetu koja je nastala nalijetanjem psa na njeno motorno vozilo koje se kretalo autoputem kojim upravlja tuženi, koje razloge Ustavni sud ne nalazi prizvoljnim. Naime, Vrhovni sud je ukazao da predmetna šteta nije nastala zbog svojstava puta kao opasne stvari, već zbog činjenice da se na putu našao pas, kao opasna stvar, te da za nastalu štetu, shodno odredbi člana 174. stav 1. ZOO, odgovara imalac opasne stvari (psa). Pri tome je istakao da tuženi odgovora za štetu nastalu zbog neodržavanja puta i to po principu pretpostavljene krivice, te je zauzeo stanovište da je tuženi u predmetnom postupku dokazao da je preduzeo sve obaveze u skladu sa Zakonom o javnim putevima (čl. 31, 40. i 48.), s obzirom da je u toku postupka utvrđeno da na dionici autoputa na kojoj se desila predmetna saobraćajna nezgoda postoji metalna zaštitna ograda. Pored toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2650/20 od 9. septembra 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U pogledu apelantičinih navoda o povredi principa pravne sigurnosti usljed odstupanja Vrhovnog suda od ustaljene sudske prakse, Ustavni sud ukazuje da postojanje jedne pravosnažne prvostepene presude (koju je apelantica dostavila uz apelaciju) ne dokazuje postojanje konzistentne sudske prakse, te da iz navedenog razloga apelantičini navodi u tom pravcu ne pokreću pitanje pravne sigurnosti. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3527/19 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio