Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4876/19 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4876/19
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-4876/19, rješavajući zahtjev Hercegovačko-neretvanskog kantona za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Hercegovačko-neretvanskog kantona za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 18. decembra 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 054600 19 Rev od 10. septembra 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 53 0 P 054600 15 Gž od 26. marta 2019. godine. Apelant je istovremeno podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere.
2. Odlukom o privremenoj mjeri Ustavni sud je odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-4876/29 od 15. januara 2020. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Podneskom od 21. oktobra 2020. godine apelant je uputio još jedan zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je tražio da se „donese Odluka kojom se odgađa izvršenje Zaključka Općinskog suda u Čapljini broj: 53 0 Ip 052883 20 Ip 3 od 12. oktobra 2020. godine, do donošenja odluke Ustavnog suda po apelaciji HNŽ/K“
4. Ustavni sud će u bitnom ponoviti činjenično stanje predmeta, te ga dopuniti novim činjenicama koje je apelant dostavio u prilogu zahtjeva.
5. Općinski sud je, odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta protiv tuženih A. R., MPP Zlatna dolina d.o.o. Stolac i Sberbank d.d. Sarajevo (ranije Volksbank BH Sarajevo, u daljnjem tekstu prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi ili tuženi) radi utvrđivanja ništavosti Ugovora o zasnivanju hipoteke, vs. 11.000,00 KM, donio presudu broj 53 0 P 054600 14 P od 16. januara 2015. godine. Navedenom presudom Općinski sud je utvrdio da je ništav Ugovor o zasnivanju hipoteke zaključen između trećetužene kao založnog vjerovnika i prvotuženog kao založnog dužnika, kojim je osigurano potraživanje koje proizilazi iz Ugovora o srednjoročnom kreditu zaključenog između trećetužene i drugotuženog kao korisnika kredita i Ugovora o dugoročnom kreditu zaključenog između trećetužene i prvotuženog kao korisnika kredita i tri aneksa ugovora, na osnovu kojih je upisana hipoteka u „C“ listu z.k. uloška 1780 k.č. 1/441 K.O. Stolac. Istom presudom naloženo je z.k. uredu Općinskog suda da po pravomoćnosti presude briše pravo zaloge/hipoteke, te je utvrđeno da je nedopušteno izvršenje koje se vodi pred Općinskim sudom pod brojem 53 0 Ip 052883 13 Ip po prijedlogu trećetuženog (vjerovnika) kao tražitelja izvršenja protiv apelanta (izvršenika), radi izvršenja prodajom sporne nekretnine, dok je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon izvedenih dokaza utvrdio da je između Agencije za privatizaciju HNK kao prodavca i prvotuženog kao kupca 10. februara 2004. godine zaključen ugovor o kupovini predmeta tendera - poslovni objekat „Silosi“ (pobliže označen u izreci prvostepene presude, u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), te da je kupac (prvotuženi) isplatio ugovornu cijenu i upisao se kao vlasnik kupljene nekretnine uz suglasnost prodavca. Dalje, utvrđeno je da su prvotuženi i trećetužena zaključili ugovor o kreditu (21. januara 2010. godine), dok je kao sredstvo obezbjeđenja zasnovana hipoteka na nekretnini vlasnika – korisnika kredita u korist davaoca kredita. Između Agencije za privatizaciju HNK i prvotuženog 11. marta 2011. godine zaključen je sporazum o raskidu ugovora o kupovini (od 10. februara 2004. godine) zbog neizvršenja preuzetih ugovornih obaveza kupca (prvotuženog u pogledu zaposlenja određenog broja radnika), u kojem se, između ostalog, prvotuženi obavezao da vrati predmet prodaje u državno vlasništvo. Također, nesporno je utvrđeno da je trećetuženi kao založni vjerovnik pokrenuo postupak prodaje založene nekretnine shodno rješenju Općinskog suda broj 53 0 Ip 052883 13 Ip od 14. aprila 2014. godine. Dalje, Općinski sud je istakao da je sporno u konkretnom slučaju da li je ništav navedeni ugovor o hipoteci, da li je apelant dao usmenu suglasnost na sklapanje ugovora o hipoteci, da li se prodavac odrekao prava na pokretanje postupka o utvrđivanju nezakonito knjižene hipoteke, te da li tužitelj u smislu odredbe člana 51. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) može tražiti da se izvršenje u predmetu broj 53 0 Ip 052883 13 Ip proglasi nedopuštenim. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza i citiranih relevantnih zakonskih odredbi (Zakona o prometu nepokretnosti, Zakona o privatizaciji preduzeća, Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH, Zakona o obligacionim odnosima) utvrdio da su tuženi ignorisali imperativne zakonske norme, kongentni propis kojim se štiti javni interes, grubo kršeći odredbu člana 16. stav 2. Zakona o privatizaciji preduzeća (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji), zbog čega je ništav predmetni Ugovor o zasnivanju hipoteke odnosno, zaključio da je tužbeni zahtjev apelanta osnovan i udovoljio u cijelosti tužbenom zahtjevu kao u izreci presude. Općinski sud je istakao da iz ništavog pravnog posla ne može ništa proizaći, pa kako je utvrđeno da je ništav predmetni ugovor o hipoteci proizilazi da su ništavi svi akti i rješenja nastali iz istog (upis u ZK, rješenje Općinskog suda broj 53 0 Ip 052883 13 Ip …).
7. Presudom Kantonalnog suda broj 53 0 P 054600 15 Gž od 26. marta 2019. godine uvažene su žalbe tuženih i preinačena je prvostepena presuda na način što je odbijen u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta, te je obavezan apelant da tuženim naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda, kao i činjenicu da je u zemljišnim knjigama na predmetnoj nekretnini upisano državno vlasništvo sa 1/1 dijela, te je naveo da su osnovani žalbeni prigovori da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Kantonalni sud je naveo da je prvotuženi u momentu zaključivanja ugovora o hipoteci (11. februara 2010. godine) bio upisan u zemljišne knjige kao vlasnik 1/1 dijela predmetne nekretnine bez upisanih ograničenja. Dakle, prvotuženi je u skladu sa vlasničkim ovlaštenjima iz člana 2. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) mogao predmetnu nekretninu opteretiti, što je prvotuženi i uradio radi osiguranja potraživanja koje je nastalo na osnovu dugoročnog kredita koji je zaključio sa trećetuženom. Kantonalni sud je istakao da je prvotuženi kao kupac kupio predmetne nekretnine koje su dio imovine preduzeća TP „Trgocentar“ Stolac zbog čega se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 16. stav 2. Zakona o privatizaciji obzirom da predmet zaloge nije firma Trgocentar već je hipoteka zasnovana na predmetnoj nekretnini. Dakle, ugovor o zasnivanju hipoteke, čije se utvrđenje ništavosti traži, sačinjen je od strane prvotuženog (koji je u to vrijeme u javnim knjigama bio upisan kao isključivi vlasnik predmetne nekretnine bez upisanih ograničenja) i prednika trećetuženog koji je kao treće savjesno lice, na osnovu založne izjave prvotuženog i njegove bračne partnerice (Š. R.) kao sudužnika, konstituisao založno pravo na predmetnoj nekretnini radi osiguranja svog potraživanja. Iz navedenih razloga Kantonalni sud je zaključio da su suprotno zaključku prvostepenog suda neosnovani navodi apelanta da su ispunjeni uslovi iz člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i ništavost ugovora o hipoteci. Također, Kantonalni sud navodi da poništenje navedenog ugovora o hipoteci i nalaganje brisanja u zemljišnoj knjizi nije osnovano ni pozivom na odredbe člana 68. ZOVPO i načelom povjerenja u zemljišne knjige u skladu sa članom 9. Zakona o zemljišnim knjigama obzirom da u zemljišnim knjigama nije bilo upisano nikakvo ograničenje prava tadašnjeg vlasnika – prvotuženog. Obzirom da pravni značaj upisa u zemljišne knjige, koji ima značaj apsolutnog djelovanja (erga omnes) i stvara fikciju apsolutne tačnosti, nije bio ograničen ni eliminisan Zakonom o privatizaciji pa proizilazi da je neosnovan zaključak prvostepenog suda da su i svi ostali upisi proistekli iz ništavosti ugovora o zasnivanju hipoteke ništavi. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da pravilno tuženi ukazuju da utvrđenje nedopuštenosti izvršenja u skladu sa odredbama čl. 51. – 53. ZIP-a može u skladu sa uputama izvršnog suda tražiti samo treća osoba a ne izvršenik (apelant) koji u izvršnom postupku u cilju osporavanja ima mogućnost izjavljivanja pravnih lijekova, pa shodno tome ne može tražiti da se izvršenje proglasi nedopuštenim.
8. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanta, presudom broj 53 0 P 054600 19 Rev od 10. septembra 2019. godine odbio kao neosnovanu reviziju apelanta, kao i zahtjev trećetužene za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju.
9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje nižestepenih sudova, te je istakao da je pobijana odluka drugostepenog suda pravilna odnosno, da je pravilnom primjenom materijalnog prava odbijen tužbeni zahtjev apelanta za utvrđenje ništavosti ugovora o zasnivanju hipoteke. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na relevantne odredbe Zakona o privatizaciji i sadržaj predmetnog ugovora o kupovini (zaključen između Agencije za privatizaciju HNK i prvotuženog) iz kojih se može zaključiti da prvotuženi nije kupio firmu ili udio u firmi, već je kupio poslovni prostor koji je samo dio imovine preduzeća (TP „Trgocentar“ Stolac), zbog čega odredba člana 16. stav 2. Zakona o privatizaciji nije primjenjiva na predmetne ugovore o prodaji i zasnivanju hipoteke. Vrhovni sud je istakao da stoji činjenica da je u članu 8. ugovora o prodaji predmetne nekretnine navedeno da kupac ne može opteretiti, prodati niti drugim pravnim poslom otuđiti predmet ugovora sve dok ne izvrši sve ugovorne obaveze utvrđene u članu 3. ugovora. Međutim, kako dalje navodi Vrhovni sud, drugostepeni sud se pravilno pozvao na odredbu člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama (načelo javnog povjerenja) kojim je propisano da savjesno treće lice, koje je izvršilo uvid u stanje zemljišne knjige, može smatrati da je upisano stanje tačno a ono što nije upisano pravno ne postoji, pri čemu je utvrđeno da navedeno ograničenje nije upisano u zemljišnu knjigu. Također, polazeći od ocjene da ugovor o zasnivanju hipoteke nije ništav, pravilno je drugostepeni sud odbio tužbeni zahtjev apelanta u preostalom dijelu kojim je tražio brisanje hipoteke i utvrđenje da je izvršenje protiv izvršenika (apelanta) nedopušteno. S tim u vezi, Vrhovni sud navodi da je odredbom člana 68. ZOVPO propisano da radi osiguranja određenog potraživanja nekretnina može biti opterećena pravom zaloga u korist povjerioca (hipoteka) koji je ovlašten da, na način određen zakonom, zahtijeva namirenje svog potraživanja iz vrijednosti te nekretnine prije povjerilaca koji na njoj nemaju hipoteku, kao i prije povjerilaca koji su hipoteku stekli poslije njega, bez obzira na promjenu vlasnika opterećene nekretnine (primjenjuje se pravilo da se vlasnici mijenjaju a zasnovana hipoteka ostaje).
10. Apelant smatra da su osporenim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (detaljnije op.cit. AP-4876/19, tač. 8. i 9.).
11. U novom zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je informisao Ustavni sud da je Općinski sud 12. oktobra 2020. godine donio Zaključak kojim je zakazano prvo ročište za prodaju predmetne nekretnine za 13. novembar 2020. godine. Dalje, apelant je u cilju otklanjanja eventualne posljedice koja bi nastala prodajom predmetne nekretnine zamolio Ustavni sud da prioritetno uzme u rad predmetnu apelaciju i donese odluku prije održavanja zakazanog ročišta za prodaju odnosno, obzirom na novu činjenicu da je zakazano prvo ročište za prodaju predmetne nekretnine (ukoliko Ustavni sud nije u mogućnosti donijeti konačnu odluku po apelaciji) ponovo predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi odgodio izvršenje navedenog Zaključka. Apelant je istakao da je razlog za podnošenje novog zahtjeva vezan za zaštitu njegove imovine, obzirom da je osporenim odlukama redovnih sudova došlo do kršenja njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
13. Ustavni sud ponovo naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
14. U vezi s tim Ustavni sud ponovo ukazuje da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
15. Ustavni sud također ponovo podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
16. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant novi zahtjev za donošenje privremene mjere, kao i prethodni, temelji na tvrdnjama o nezakonitosti odluka redovnih sudova, što je pitanje koje će Ustavni sud razmotriti prilikom rješavanja predmetne apelacije u kontekstu prigovora vezanih za kršenje ustavnih prava apelanta. Shodno navedenom, imajući u vidu stav iznesen u tački 14 ove odluke, Ustavni sud smatra da apelant ni u novom zahtjevu nije ponudio takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu u ovom trenutku bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje Općinskog suda u predmetnom izvršnom postupku (u skladu sa novodonesenim Zaključkom od 12. oktobra 2020. godine), odnosno koji bi ukazivali da je u takvim okolnostima donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević