Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3687/20 (M. G.)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Građanska prava i obaveze - utvrđivanje i spor
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Državljanstvo
- Upravni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Strani državljanin
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3687/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3687/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Maher Gaballa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Maher Gaballa protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032792 20 Uvp od 22. jula 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Maher Gaballa protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 032792 20 Uvp od 22. jula 2020. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Maher Gaballa (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanela Hidanović advokat iz Orašja, podnio je 16. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 032792 20 Uvp od 22. jula 2020. godine.
2. Rješenjem Državne komisije za reviziju odluka o naturalizaciji stranih državljana Vijeća ministara BiH (u daljnjem tekstu: Državna komisija) broj UP-01-07-213-2/06 od 26. januara 2007. godine apelantu je oduzeto državljanstvo Bosne i Hercegovine koje je stekao Rješenjem Ministarstva unutrašnjih poslova Republike BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP 07/2- 204-1814 od 2. decembra 1994. godine.
3. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 032792 19 U od 11. marta 2020. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv Rješenja tužene (Državne komisije) od 26. januara 2007. godine.
4. Odlučujući o zahtjevu apelanta za preispitivanje sudske odluke, Presude Suda BiH broj S1 3 U 032792 19 U od 11. marta 2020. godine, Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 032792 20 Uvp od 22. jula 2020. godine predmetni zahtjev apelanta odbio kao neosnovan.
5. U obrazloženju osporene presude Sud BiH je naveo da iz podataka u spisu proizlazi da je tužena u postupku oduzimanja državljanstva utvrdila da je apelant primljen u državljanstvo BiH rješenjem Ministarstva od 2. decembra 1994. godine, te da je provjerama u evidenciji CIPS-a utvrdila da apelant nije registrovan, odnosno da „ne prolazi kroz bazu podataka“, što ukazuje na činjenicu da apelant nije podnio zahtjev za izdavanje lične karte državljana BiH (što je, shodno odredbama Zakona o prebivalištu i boravištu, te Zakona o ličnoj karti državljana BiH, bila njegova obaveza). Dalje, da se apelant nije odazvao na Opšti poziv koji je tužena objavila u „Službenom glasniku BiH“ broj 36/6 i drugim sredstvima javnog informiranja i diplomatsko-konzularnim predstavništvima BiH, te da nije dostavio traženu dokumentaciju, niti se odazvao na poziv tužene radi izjašnjenja na činjenice i okolnosti vezane za reviziju prijema u državljanstvo BiH i njegov sadašnji status. Sud BiH je dalje naveo da je članom 44. stav (4) tačka c) Zakona o državljanstvu BiH propisano da će se državljanstvo BiH oduzeti u slučaju nepostojanja stvarne veze između BiH i državljanina koji uobičajeno ne boravi u BiH, dok je stavom (5) istog člana propisano da nepostojanje stvarne veze može biti posebno neprijavljivanje prebivališta, uključujući i adresu stanovanja u BiH ili nepodnošenje zahtjeva za izdavanje lične karte državljana BiH, a u skladu sa propisima o prijavljivanju prebivališta i boravišta, te o ličnoj karti državljana BiH. Takođe da je članom 44. stav (3) navedenog zakona propisano da, ako se lice o kome se radi ne povinuje zahtjevu za dostavom informacija, Komisija mu može oduzeti državljanstvo BiH. Sud BiH je naveo da je pravilan zaključak tužene (koji je kao pravilan prihvatio i prvostepeni sud) da apelant nema stvarnu vezu sa BiH, jer se nije odazvao Opštem pozivu, niti je dostavio dokumentaciju potrebnu za utvrđenje sadašnjeg statusa.
6. Sud BiH je istakao da je, međutim, prvostepeni sud pogrešno zaključio da je tužba u predmetnom postupku blagovremena, kada je blagovremenost tužbe cijenio u odnosu na datum kada je osporeno rješenje uručeno apelantu putem punomoćnika (16. maja 2019. godine). Sud BiH je naveo da iz podataka u spisu proizlazi da je tužba podnesena 21. juna 2019. godine, dok je obavijest o osporenoj odluci objavljena u sredstvima javnog informisanja 3. aprila 2007. godine i to u „Službenom glasniku BIH“ broj 24/07. Sud BiH je u vezi s tim naveo da obavijest o donošenju odluke kojom se apelantu oduzima državljanstvo nije dostavljena apelantu na adresu iz razloga što apelant i nije imao prijavljeno prebivalište u BIH (iz prvostepene presude proizlazi, što i nije sporno, da apelant od kraja 2000. godine ne živi u BiH, te da je odselio u Egipat, a nakon toga u Saudijsku Arabiju). Sud BiH je naveo da u takvom slučaju državljanstvo prestaje danom objavljivanja obavještenja o odluci u Službenom glasniku BiH, shodno odredbama člana 41. stav (7) Zakona o državljanstvu BiH. Sud BiH je naveo da je, prema tome, odluka o oduzimanju državljanstva apelantu, koja se osporava predmetnom tužbom, dostavljena apelantu danom objavljivanja u „Službenom glasniku BiH“, dakle, 3. aprila 2007. godine, te se rok od 60 dana trebao računati u odnosu na taj datum, kao dan kada se odluka mogla osporavati tužbom u upravnom sporu, pa je predmetnu tužbu valjalo odbaciti kao neblagovremenu primjenom člana 25. stav (1) tačka 1) u vezi sa članom 19. Zakona o upravnim sporovima BIH. Sud BiH je naveo da, kako je pravna posljedica odbačaja ili odbijanja tužbe ista za apelanta to, s obzirom na izloženo, taj sud ocjenjuje prvostepenu presudu pravilnom i zakonitom, a zahtjev za preispitivanje osporene presude neosnovanim, pa je isti, primjenom odredaba člana 54. stav (1) Zakona o upravnim sporovima BiH, odbio kao neosnovan.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, te navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ističe da se predmetni postupak vodio iz političkih razloga, a kako bi se iz Bosne i Hercegovine „protjerali“ stranci, te navodi da mu je državljanstvo oduzeto bez „potpuno provedenog postupka“, odnosno ističe da je na osnovu njegovog neodazivanja pozivu donesena jednostrana odluka upravnog organa. Apelant takođe navodi da su odredbe člana 44. Zakona o državljanstvu primijenjene pogrešno i na njegovu štetu, te uz povredu prava na pravičan postupak imajući u vidu da je upravni postupak proveden „bez njega“ i da mu nije data mogućnost da dostavi svoje dokaze i da dokazuje „čvrstu vezu sa BiH“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
9. Prilikom ispitivanja dopustivosti dijela apelacije koji se odnosi na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
10. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da je u svojim ranijim odlukama već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da pravo stranca da se primi u državljanstvo, odnosno da mu se oduzme državljanstvo u određenoj zemlji, spada u domen javnog prava svake zemlje. Ako je određena zemlja oduzela pravo na državljanstvo stranoj osobi iz razloga propisanih zakonom, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao „građansko pravo ili obaveza“. Prema tome, mada takva odluka može imati određenog uticaja na građanska prava i obaveze apelanta, od države se ne zahtijeva da u takvim slučajevima obezbjeđuje javno saslušanje niti druge zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o istom pitanju, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih navoda, poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP- 3566/09 od 15. juna 2010. godine i AP-1883/18 od 11. septembra 2018. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
11. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv na konkretan slučaj. Budući da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom prava na pravično suđenje ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi ostalih prava
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. U konkretnom slučaju, apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije. Ustavni sud ukazuje da se apelant u predmetnoj apelaciji paušalno pozvao na povredu navedenih prava, odnosno da ničim nije obrazložio u čemu se sastoji povreda navedenih prava. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća u konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanta očigledno (prima facie) neosnovani (vidi npr. Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP-1538/08 od 27. oktobra 2010. godine, tačka 8. i AP-4621/15 od 27. februara 2018. godine, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević