Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3486/20 (S.V.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Pritvor
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3486/20

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3486/20, rješavajući apelaciju S. V., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. V. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 007497 20 Kž 10 od 17. avgusta 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 007497 20 Kv 9 od 29. jula 2020.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant S. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Nadežda Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 23. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 007497 20 Kž 10 od 17. avgusta 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 007497 20 Kv 9 od 29. jula 2020. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi ukinuo osporena rješenja i odmah ga pustio iz pritvora. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Bijeljina (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovor na apelaciju. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku koji je istekao.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Okružni sud je donio Rješenje broj 12 0 K 007497 20 Kv 9 od 29. jula 2020. godine kojim je optuženim apelantu i K. N. produžen pritvor na osnovu člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a, tako da im pritvor može trajati najduže devet mjeseci od dana izricanja presude.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da su optuženi presudom Okružnog suda od 2. jula 2020. godine proglašeni krivim zbog krivičnog djela obljube s djetetom mlađim od 15 godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakonik) i krivičnog djela upoznavanja djece s pornografijom iz člana 177 stav 1 Zakonika, te je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devet godina i šest mjeseci. Okružni sud je naveo da je nakon izricanja presude optuženim Rješenjem pretresnog vijeća broj 12 0 K 007497 19 K od 2. jula 2020. godine produžen pritvor iz razloga propisanog u članu 197 stav 1 tačka g) ZKP-a. Navedeno rješenje ukinuto je rješenjem Vrhovnog suda od 21. jula 2020. godine zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka k) ZKP-a (zbog izostanka razloga o činjenicama i dokazima od odlučnog značaja za postojanje pritvorskog razloga na osnovu koga je pritvor produžen i predmet vraćen ovom sudu na ponovno odlučivanje).

7. Nakon razmatranja spisa predmeta, Okružni sud je ispitao opravdanost pritvora nakon izricanja prvostepene presude, te je odlučeno kao u izreci rješenja iz sljedećih razloga.

8. Okružni sud je ukazao na odredbu člana 203 st. 1 i 3 ZKP-a. Nadalje, Okružni sud je naveo da su optuženi proglašeni krivim da su u vrijeme, na mjestu i na način opisanim u izreci presude, s ciljem zadovoljenja polnog nagona, izvršili obljubu sa djetetom koje je u vrijeme obljube imalo trinaest godina i sedam mjeseci života, svjesni životne dobi djeteta, te da su oštećenoj putem mobilnih telefonskih aparata učinili dostupnim slike i audio-vizuelni materijal pornografske sadržine i time ostvarili zakonska obilježja krivičnog djela obljube s djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 Zakonika i krivičnog djela upoznavanja djece s pornografijom iz člana 177 stav 1 istog zakonika.

9. Okružni sud je našao da je neophodno da se optuženi nakon izricanja presude zadrže u pritvoru iz razloga propisanog u odredbi člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a. Okružni sud je ukazao šta je navedenom odredbom propisano i da su optuženi proglašeni krivim i osuđeni na zatvorske kazne, pa je ispunjen objektivni uslov potreban za produženje pritvora na osnovu navedene zakonske odredbe.

10. Nadalje, Okružni sud je naveo da su optuženi obljubu s oštećenom izvršili tako što su radi zadovoljenja polnog nagona iskoristili stanje nedovoljne duševne razvijenosti oštećene, vaspitne zapuštenosti i teške socijalne i materijalne prilike porodice u kojoj živi, te veliku nesrazmjeru u životnoj dobi između njih i oštećene, a nakon izvršene obljube oštećenu zastrašivali i prijetili da će je ubiti ili ispričati ako ona progovori šta se desilo. Radnje i postupci optuženih su ostavili teške posljedice po psihičko zdravlje oštećene i njen duševni razvoj i vaspitanje zbog preživjele seksualne traume, što proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, zbog čega je kao žrtva seksualnog nasilja izdvojena iz sredine u kojoj je živjela i smještena radi zaštite i vaspitanja u sigurnu kuću. Okolnosti načina izvršenja krivičnog djela i nastale posljedice po žrtvu krivičnog djela ukazuju da se radi o djelu visokog stepena društvene opasnosti i posebno teškom krivičnom djelu koje je izazvalo uznemirenje, revolt i osudu srodnika oštećene i stanovnika mjesta izvršenja krivičnog djela, što proizlazi iz izvještaja Centra za socijalni rad Lopare (naveden broj) od 7. aprila 2020. godine, te oštru reakciju i ogorčenje šire društvene zajednice, udruženja za zaštitu žena i djece od nasilja iz više gradova Republike Srpske i pojedinaca putem društvenih mreža, kako to proizlazi iz dokaza koje je tužilac dostavio sudu 14. aprila 2020. godine. Pored toga, postoji stvarna opasnost da će roditelji oštećene za ono šta su optuženi učinili njihovom djetetu učiniti osvetu, što se zaključuje na osnovu iskaza oca oštećene koji je na glavnom pretresu izjavio da nastoji izbjeći kontakt s optuženim K. N. koga od ranije dobro poznaje da ne bi napravio neko zlo („da ne bi počinio zločin da ga ubijem sjekirom“, „ne mogu očima da ga vidim“) i da je njegova supruga, majka oštećene, zaprijetila da će optužene pobiti i da im dan-danas prijeti.

11. Okružni sud je naveo da sve okolnosti načina izvršenja krivičnog djela i nastale posljedice po psihičko zdravlje oštećene i njen razvoj i vaspitanje, te reakcija roditelja oštećene i njihova iskazana ozbiljna prijetnja osvetom zbog onoga što je učinjeno njihovom djetetu, kao i reakcija i ogorčenost šire društvene zajednice zbog izvršenog seksualnog nasilja nad oštećenom, koja je naročito došla do izražaja kada su oštećeni jedno kraće vrijeme boravili na slobodi, ukazuju na neophodnost produženja pritvora radi predupređenja realne opasnosti od narušavanja javnog reda ukoliko bi optuženi boravili na slobodi.

12. Usljed navedenog, Okružni sud je zaključio da i dalje postoje relevantne konkretne činjenice i okolnosti koje ukazuju na potrebu da se prema optuženim i dalje primjeni mjera pritvora radi zaštite i očuvanja javnog reda zbog postojanja stvarne prijetnje narušavanju javnog reda ukoliko bi optuženi boravili na slobodi i radi nesmetanog i uspješnog nastavka krivičnog postupka, pa je optuženim pritvor produžen iz razloga propisanog u odredbi člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a. Prema ocjeni Okružnog suda, ovu najtežu mjeru kojom se ograničava sloboda optuženih ni u ovoj fazi postupka nije moguće zamijeniti nekom od blažih mjera propisanih zakonom. Iz svih navedenih razloga, odlučeno je kao u izreci rješenja na osnovu člana 203 st. 1 i 3 ZKP-a.

13. Odlučujući po žalbi optuženih, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 12 0 K 007497 20 Kž 10 od 17. avgusta 2020. godine kojim je žalbe odbio kao neosnovane.

14. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da nije došlo do povrede člana 311 stav 1 tačka k) ZKP-a jer je sud donio presudu kojom je optužene proglasio krivim za navedena krivična djela, čime je postojanje osnovane sumnje neupitno. Dalje, ukazujući na postojanje posebnih okolnosti iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a na produženje pritvora, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve okolnosti, što se, kako je navedeno, posebno odnosi na iskaze svjedoka roditelja oštećene koji su na glavnom pretresu iskazali revolt i ozbiljne prijetnje ako optuženi budu pušteni na slobodu, zatim revolt srodnika i stanovnika mjesta izvršenja djela, što uporište nalazi u dokazima u koje je odbrana mogla izvršiti uvid, zbog čega je zaključeno da sve te okolnosti ukazuju na nužnost dalje primjene izrečene mjere pritvora.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

15. Apelant ukazuje na povredu prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Apelant navodi da Vrhovni sud nije ispitao žalbene navode. U tom pravcu apelant ukazuje da navedeno ožalbeno rješenje (prvostepeno) nije zakonito jer je sud počinio bitne povrede odredaba ZKP-a iz člana 311 stav 1 tačke g) i

k) te stava 2) istog člana, a što je dalje uticalo na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. Žalbom je istaknuto da objektivan uslov za produženje pritvora sud nalazi u nepravosnažnoj presudi (te i dalje stoji pretpostavka nevinosti), te dalje ukazuje na koji način je sud to prekršio. Iz ovih navoda suda, kako apelant navodi, može se zaključiti da se sud nije bavio postojanjem ili nepostojanjem okolnosti pritvorskog razloga, već se bavio utvrđivanjem krivice. Nadalje, apelant navodi da je sud cijenio samo određene dokaze, i to jedan dio dokaza optužbe po osnovu kojih je donio osporeno rješenje. Sud uopšte nije uzeo u razmatranje ostale dokaze spisa, niti je naveo razloge o odlučnim činjenicama. Apelant navodi da određeni dokazi nikada nisu dostavljeni odbrani i o kojima se odbrana nije mogla ni očitovati, niti eventualno predložiti neke svoje dokaze kojim bi osporavala te dokaze optužbe, čime je sud povrijedio pravo na odbranu. Takođe se može zaključiti da su ti dokazi na koje se sud poziva iz aprila. Apelant u nastavku problematizuje zaključak suda da postoji opasnost da će roditelji oštećene učiniti osvetu, što, prema mišljenju suda, predstavlja ozbiljnu prijetnju, te da se u tom smislu ukazuje neophodnost produženja pritvora radi predupređenja realne opasnosti od narušavanja javnog reda ukoliko bi se optuženi pustili na slobodu. Vrhovni sud, kako apelant navodi, ove navode žalbe uopšte nije cijenio, te dalje apelant ukazuje da majka oštećene nije ni saslušana na glavnom pretresu, a javnost nije ni na koji način reagovala na okolnosti spornog slučaja. Apelant dalje ukazuje na izjavu oca oštećene, ukazuje na izvještaj Centra za socijalni rad Lopare, na izvještaj Fondacije „Lara“ Bijeljina, te navodi da ove činjenice sud uopšte nije cijenio i da se radi o roditeljima koji nemaju nikakav emotivni odnos s djetetom (oštećenom), niti su zainteresovani za njen život i razvoj, te problematizuju zaključak suda o postojanju razloga iz osnova člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a. Nadalje, apelant navodi „sve i da su u konkretnom slučaju ispunjeni opšti i posebni uslovi za produženje pritvora, nije dovoljno samo svrstati okolnosti nekog slučaja u zakonske okvire da bi pritvor kao najteža mjera bio zakonit jer on mora biti i opravdan i neophodan“, što dalje pojašnjava. Apelant je ukazao na praksu Evropskog suda, kao i Ustavnog suda. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi ukinuo osporena rješenja i pustio apelanta na slobodu.

b) Odgovor na apelaciju

16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da je Vrhovni sud (kao i prvostepeni) donio zakonito i pravilno rješenje, te da je u mjeri koju zakon nalaže cijenio sve žalbene navode, o njima dao sasvim jasne odgovore, te nije došlo do povrede apelantovih prava.

17. Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da su činjenice i okolnosti izvršenja krivičnog djela, kao i posljedice utvrđene na osnovu prvostepene presude (kojom je utvrđena apelantova krivica), ukazujući na iskaz oca oštećene s glavnog pretresa i reakciju javnosti, a to su sve okolnosti koje ukazuju na stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda i potrebu da se optuženi zadrže u pritvoru.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

Određivanje pritvora nakon izricanja presude Član 203. st. 1. i 3.

(1)Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197. stav 1. t. a), v) i g) ovog zakona, a optuženom koji se nalazi u pritvoru ukinuće pritvor ako za pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(3) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još godinu dana od izricanja drugostepene odluke.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Član 311. stav (1) tač. g) i k) (1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:

g) je povrijeđeno pravo na odbranu,

k) je izreka presude nerazumljiva, protivriječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Vrhovnog suda protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 19. avgusta 2020. godine, a apelacija je podnesena 23. septembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

24. Član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

25. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;

[...]

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

26. U konkretnom slučaju apelantu je produžen pritvor nakon donošenja prvostepene presude, rješenjem od 29. jula 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda od 17. avgusta 2020. godine. Kako proizlazi iz navedenog rješenja Okružnog suda, apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo obljube nad djetetom mlađim od 15 godina i upoznavanja djece s pornografijom, pa je osuđen na kaznu zatvora (jedinstvenu) u trajanju od devet godina i šest mjeseci. U trenutku donošenja osporenog rješenja apelant se nalazi u pritvoru. Shodno navedenom, proizlazi da lišavanje slobode potpada pod izuzetak iz člana 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije.

27. Ustavni sud podsjeća da član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije propisuje mogućnost zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja „osuđujuće presude“, pri čemu se fraza „osuđujuća presuda“ ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravosnažnu presudu (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, serija A, broj 7, stav 9). Takođe, „zakonitost“ pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu s domaćim zakonom i s Evropskom konvencijom. Dalje, član 5 stav 1 tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, serija A, broj 63, stav 35).

28. U konkretnom slučaju, dakle nakon izricanja prvostepene presude kojom je apelant proglašen krivim, apelantu je produžen pritvor uz određenje da taj pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Stoga, Ustavni sud smatra da se apelantova situacija mora ocijeniti upravo u odnosu na član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije, te da su ispunjena oba kriterijuma koja ovaj član zahtijeva. Naime, apelant je prvostepenom presudom proglašen krivim zbog krivičnih djela, kako je navedeno, te je osuđen na kaznu zatvora od devet godina i šest mjeseci, što znači da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o produženju pritvora (iako presuda nije pravosnažna). Dalje, apelantu je, kao direktna posljedica takve presude, produžen pritvor uz određenje da taj pritvor može trajati još devet mjeseci, što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora.

29. Što se tiče saglasnosti osporenih rješenja s domaćim zakonom, Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim rješenjima apelantu produžili pritvor nakon izricanja prvostepene osuđujuće presude u skladu s odredbom člana 203 stav 1 ZKP-a prema kojoj „kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197 stav 1 t. a), v) i g) ovog zakona, […]“. Takođe, prva rečenica stava 3 člana 203 ZKP-a glasi: „Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci.“ Iz navedenog proizlazi da je apelantu pritvor određen u skladu s odredbama domaćeg zakona. Međutim, apelant osporava postojanje razloga za pritvor u smislu odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a. Naime, apelant navodi da je sud povrijedio odredbe ZKP-a, pogrešno utvrdio činjenice i nije cijenio apelantove žalbene navode, te dalje apelant ukazuje da ne postoje razlozi za pritvor iz osnova člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a, kao i da odbrani nisu dostavljeni određeni dokazi. Takođe, apelant navodi da je povrijeđena presumpcija nevinosti i da se sud bavio utvrđivanjem apelantove krivice.

30. Ustavni sud je, dakle, već utvrdio da je pritvor određen nakon presude (te se ne traži da je ona pravosnažna), nakon što je apelanta proglasio krivim (u ovoj fazi postupka) za navedena krivična djela, a iz osnova člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a.

31. Ustavni sud podsjeća da Evropski sud smatra da se navedeni osnov može uzeti u obzir samo izuzetno, u „posebnim okolnostima“ i kada činjenice ukazuju da bi puštanje na slobodu pritvorenika zaista narušilo javni red. Naime, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud nadalje podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj se faktor stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To u svakom slučaju važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija zatvorske kazne (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104).

32. Ustavni sud primjećuje da je u rješenjima koje apelant osporava jasno navedeno da redovni sud još uvijek smatra da i dalje egzistiraju uslovi za pritvor po osnovu člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda za slučaj da apelant bude pušten na slobodu zasnovana na okolnostima koje sud detaljno navodi, a koje su dovedene u vezi s načinom izvršenja krivičnog djela (krivičnih djela) i posljedicama djela po oštećenu – koje ukazuju da se radi o djelu visokog stepena društvene opasnosti i posebno teškom krivičnom djelu koje je izazvalo uznemirenje, revolt i osudu srodnika oštećene i stanovnika mjesta izvršenja, pri čemu je sud ukazao na dokaze iz kojih to proizlazi. Naime, redovni sud je jasno naveo da je na glavnom pretresu otac oštećene iskazao ozbiljne prijetnje, što apelant ne dovodi u pitanje, ali ovo suprotstavlja izjavi oca oštećene iz ranije faze postupka, kao i da je sud pogrešno cijenio izjavu oca oštećene kada reprodukuje izjavu majke oštećene, kao i drugim dokazima (koji su ranijeg datuma od onih na koje su sud pozvao). Apelant, takođe, ukazuje da su dokazi na koje se pozvao sud iz aprila 2020. godine. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz sadržaja apelacije i sadržaja obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelant (i K. N.) bio pušten na slobodu (od 1. aprila do 15. aprila 2020. godine), a da dokazi na koje su redovni sud pozvao (iz kojih proizlazi revolt i osuda srodnika oštećene i stanovnika mjesta izvršenja) „datiraju“ upravo iz tog perioda (izvještaj Centra za socijalni rad od 7. aprila i dokazi Tužilaštva od 14. aprila 2020. godine). Takođe, Okružni sud je ukazao na reakciju i ogorčenost šire društvene zajednice zbog seksualnog nasilja nad oštećenom koji su došli do izražaja kada su optuženi kraći period u toku suđenja bili na slobodi. Takođe, suprotno navodima iz apelacije, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud naveo da je u navedene dokaze odbrana mogla izvršiti uvid. Stoga, zaključak redovnih sudova da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u slučaju da apelant bude pušten na slobodu Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi usljed navedenih okolnosti apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, pogotovo u situaciji kada je apelantu izrečena prvostepena presuda kojom je proglašen krivim za navedena krivična djela i izrečena mu kazna zatvora u trajanju od devet godina i šest mjeseci.

33. U vezi s apelantovim tvrdnjama da se Vrhovni sud nije izjasnio o tome iz čega proizlazi navod o povredi prava iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5 stav 4 Evropske konvencije predviđa da lice lišeno slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo na osporavanje zakonitosti takvog lišavanja slobode pred sudom, odnosno pred sudskim organom koji mora biti nezavisan i nepristrasan i koji mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76 i 77, i Ismoilov i drugi protiv Rusije, Presuda broj 2947/06 od 24. aprila 2008. godine, stav 145). Ovaj organ mora, takođe, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, a koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kad lišavanje slobode ima kao rezultat dugotrajno zatvaranje lica.

34. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je apelant uložio žalbu, ali je ona odbijena rješenjem Vrhovnog suda koji je podržao stav prvostepenog suda iz osporenog rješenja. Dakle, apelant je u skladu s odredbama ZKP-a imao i koristio svoje pravo na žalbu protiv prvostepenog rješenja kojim mu je produžen pritvor nakon izricanja prvostepene presude. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u osporenom drugostepenom rješenju razmotrio zakonitost lišavanja slobode i da je dao dovoljne i jasne razloge za svoj zaključak zašto su neosnovani apelantovi žalbeni navodi, odnosno zašto je pravilno rješenje kojim je produžena mjera pritvora i nakon izricanja prvostepene presude. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovih prava garantovanih članom 5 stav 4 Evropske konvencije.

35. Zbog svih navedenih razloga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka a) i stav 4 Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao i na povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Osim prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije (presumpcija nevinosti), Ustavni sud podsjeća da se garancije koje pruža član 6 mogu „aktivirati“ samo nakon što je postupak okončan (što u konkretnom predmetu nije slučaj). U konkretnom slučaju apelant osporava rješenja o produženju pritvora, te je ukazao da mu je povrijeđena presumpcija nevinosti, ukazujući na određene dijelove osporenih rješenja. Međutim, u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud je naveo da je apelantov pritvor upravo posljedica sudske presude kojom je utvrđeno da je apelant kriv za navedena krivična djela, bez obzira na to što ona nije pravosnažna. Stoga, Ustani sud ne nalazi za potrebno dodatno razmatrati ovaj navod, o kojem se izjasnio ispitujući apelantove navode u vezi s pravom na ličnu slobodu i bezbjednost.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka a) i stav 4 Evropske konvencije kada su redovni sudovi odluku o produženju pritvora apelantu, nakon izricanja prvostepene presude kojom je apelant proglašen krivim, zasnovali na postojanju posebnog razloga propisanog odredbama člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a, o čemu su dali valjane razloge i odgovarajuća obrazloženja.

38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3486/20 (S.V.) | Sudska praksa | Aktio