Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3607/20 (A. Š.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 4. EK i član II/3.c) Ustava BiH (Zabrana ropstva i prinudnog rada)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 1. Protokola 4 uz EK (Zabrana dužničkog zatvora)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Član 4. EK – zabrana ropstva i prinudnog rada
  • Član 2. EK – pravo na život
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
  • Građanski postupak
  • Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
  • Zabrana dužničkog zatvora
  • Ratna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nematerijalna šteta
  • Naknada štete
  • Propisano zakonom
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3607/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3607/20, rješavajući apelaciju Amera Šabanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amera Šabanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 106297 19 Rev od 2. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amer Šabanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Adonisa Đuliman advokat iz Mostara, podnio je 9. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 106297 19 Rev od 2. jula 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obveže tužena (Federacija Bosne i Hercegovine) da apelantu na ime naknade nematerijalne štete (duševne boli zbog povrede slobode i prava ličnosti, pretrpljenog straha i pretrpljenih fizičkih bolova) isplati određene novčane iznose bliže navedene u izreci prvostepene presude sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da se ovoj pravnoj stvari prigovor zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete, a koju štetu apelant potražuje jer je bio zarobljen u vojnom logoru Heliodrom kod Mostara u periodu od 30. juna 1993. do 17. decembra 1993. godine, ima raspraviti sa stanovišta odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojoj potraživanje naknade uzrokovane štete zastarijeva za tri godine od dana kada je oštećeni doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kada je šteta nastala. S obzirom da je predmetna šteta nastala u toku 1993. godine, a apelant tužbu za naknadu štete podnio 22. marta 2012.godine, to je apelantova tužba podnesena po proteku i subjektivnog i objektivnog roka zastarjelosti iz člana 376. ZOO, pa je apelantu prestalo pravo da u sudskom postupku zahtijeva ispunjenje obaveze (član 360. stav 1. ZOO). Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud odbio apelantov tužbeni zahtjev, jer u konkretnom slučaju nije primjenjiv privilegovani rok zastare potraživanja iz člana 377. ZOO, zbog čega je odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude. Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava lica da ne bude držano u ropstvu ili podčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije, prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na slobodu kretanja iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, član 1 Protokola 4. uz Evropsku konvenciju, te odredbe Ženevske konvencije koje određuju način postupanja sa civilima u ratnim uslovima. Apelant navodi da je kao civilno lice bio zarobljen u vojnom logoru “Heliodrom” kod Mostara u periodu od 30. juna 1993. do 17. decembra 1993. godine uslijed čega je pretrpio štetu koju mu je tuženi dužan naknaditi. Apelant navodi da nije pružio dokaz o postojanju pravosnažne presude krivičnog suda u pogledu postojanja krivičnog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava, ratnog zločina i krivične odgovornosti učinioca zbog neosnovanog hapšenja, boravka u logoru i nečovječnog ponašanja u spornom periodu, ali da to ne znači da se treba primijeniti zastarni rok propisan članom 376. ZOO.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U vezi sa spornim pitanjem koje se postavlja predmetnom apelacijom, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao o istom ili sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014.godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3607/20 (A. Š.) | Sudska praksa | Aktio