Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-876/19 (J.R.)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
- Diskreciono pravo suda
- Ratni zločin
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-876/19
Apelacija
Odluka o meritumu
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 876/19, rješavajući apelaciju J. R., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka
b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. studenog 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija J. R. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 06 0 K 007724 18 Kžk od 23. svibnja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku BiH broj 06 0 K 007724 16 K 2 od 31. ožujka 2017. godine
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant J. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, kojeg zastupa Branka Praljak, odvjetnica iz Novog Travnika, podnio je 25. veljače 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 K 007724 18 Kžk od 23. svibnja 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku BiH (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 K 007724 16 K 2 od 31. ožujka 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužiteljstva FBiH (u daljnjem tekstu: Federalno tužiteljstvo) i Kantonalnog tužiteljstva Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 16. srpnja 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Svi pozvani su dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 06 0 K 007724 18Kžk od 23. svibnja 2018. godine apelanta proglasio krivim što je u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini i oružanog sukoba između jedinica HVO-a i Armije RBiH tijekom 1993. godine na području općine Busovača kao pripadnik HVO-a, zajedno s drugim nepoznatim pripadnicima HVO-a, postupao suprotno članku 3. Ženevske konvencije o zaštiti civilnog stanovništva od 12. kolovoza 1949. godine (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija), pa je tako koncem siječnja 1993. godine, na način opisan u izreci, s još dva njemu poznata pripadnika HVO-a, pucanjem iz automatskih pušaka nakon ulaska u obiteljsku kuću svjedoka B1 lišio života civile Nijaza N., Midhata H. i Fikreta H., dok je B1 ostao nepovrijeđen, a potom kroz balkonski prozor kuće ubacio eksplozivnu napravu – granatu koja je eksplodirala u sobi i od čijeg je gelera okrznut B1 po glavi, čime je počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. u svezi sa člankom 22. Kaznenog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), za koje ga je sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Na temelju članka 212. stavak 3. Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) oštećene S. N., B. H. i N. H. su upućene da imovinskopravni zahtjev ostvaruju u parničnom postupku.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 K 007724 14 K od 6. listopada 2015. godine apelant proglašen krivim zbog kaznenog djela iz članka 142. stavak 1. u svezi sa člankom 22. KZSFRJ, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, ali da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 06 0 K 007724 15 Kž od 2. studenog 2016. godine žalba apelantove braniteljice djelomično uvažena, prvostupanjska presuda ukinuta i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
7. Nakon toga, u ponovljenom suđenju Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 K 007724 16 K 2 od 31. ožujka 2017. godine apelant je ponovno proglašen krivim zbog navedenog kaznenog djela i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, ali je i ova presuda Rješenjem Vrhovnog suda broj 06 0 K 007724 17 Kž 2 od 14. veljače 2018. godine ukinuta i u ovom predmetu je određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom.
8. Vrhovni sud je naveo da su u skladu s tim rješenjem, na temelju članka 332. stavak 2. ZKP-a, na pretresu održanom u Vrhovnom sudu preuzeti dokazi izvedeni tijekom prvostupanjskog postupka tako što su pročitani iskazi sa glavnog pretresa održanog u predmetu broj 06 0 K 007724 14 K Kantonalnog suda, koji su taksativno navedeni na str. 3. i 4., među kojim je i iskaz svjedoka pod zaštitom sa pseudonimom B1 sa zapisnika o glavnom pretresu od 25. lipnja 2015. godine, zapisnik o saslušanju svjedoka B1 sačinjen pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) u predmetu broj IT-95-14-5 od 29. siječnja 1998. godine.
9. Vrhovni sud je naveo da je na održanom pretresu donio rješenje da neće preuzeti dokaze koji su izvedeni u ponovljenom postupku pred prvostupanjskim sudom u predmetu broj 06 0 K007724 16 K 2, i to tri bliže opisana zapisnika o saslušanju svjedoka B1 od 19. siječnja 2007. godine, 24. prosinca 2010. godine i 20. veljače 2014. godine jer prilikom izravnog i unakrsnog ispitivanja na glavnom pretresu svjedoka B1 ti zapisnici nisu korišteni radi pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili za dodatno ispitivanje (članak 288. stavak 1. ZKP-a). Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije bilo osnove da se zbog smrti svjedoka B1 ti iskazi u ponovnom postupku prihvate kao dokaz.
10. Vrhovni sud je, u smislu odredbe članka 296. stavak 2. ZKP-a, ocjenom preuzetih i prihvaćenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj svezi, utvrdio činjenično stanje kao u izreci presude. Najprije, Vrhovni sud je na temelju iskaza ispitanih imenovanih svjedoka, uključujući i apelanta, kao i opisane materijalne dokumentacije u spisu, utvrdio da je na području općine Busovača koncem siječnja 1993. godine otpočeo oružani sukob između HVO-a i Armije RBiH, te da su apelantove radnje opisane u izreci ove presude u uzročnoj svezi s oružanim sukobom, što ni među strankama tijekom postupka nije bilo sporno. Na temelju iskaza apelanta i šest imenovanih svjedoka, te opisane materijalne dokumentacije, Vrhovni sud je utvrdio da je apelant u vrijeme učinjenja kaznenog djela koje mu je optužnicom stavljeno na teret bio pripadnik HVO-a. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je na temelju izvedenih dokaza, a prije svega iskaza svjedoka B1, iskaza svjedoka oštećenih S. N., B. H. i N. H., te iskaza svjedoka S. E., I. K. i I. V. utvrdio da su u inkriminirano vrijeme nastradali Nijaz N., Midhat H. i Fikret H. bili civili bošnjačke nacionalnosti bez ikakvog naoružanja, te su imali status civila na koje se primjenjuju odredbe Ženevske konvencije, pa i odredba članka 3. stavak 1. točka a) kojom je zabranjeno nanošenje povreda koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste ubojstava, osakaćenja, svireposti i mučenja. Međutim, tijekom postupka utvrđeno je da je apelant, radnjama opisanim u izreci ove presude, prekršio navedenu odredbu.
11. Da je apelant počinio radnje opisane u izreci presude Vrhovni sud je utvrdio, prije svega, na temelju iskaza svjedoka B1, kao i iskaza oštećenih S. N., B. H. i N. H., koji su djelomično potvrđeni iskazima svjedoka Ć. Š., I. K., S. E., kao i drugim izvedenim dokazima i u pogledu nekih drugih okolnosti vezanih za predmetni događaj. Navedeno je da je svjedok B1, kao svjedok pod zaštitom koju mu je dao MKSJ u predmetu Tužitelj protiv Tihomira Blaškića, koji je bio očevidac radnji koje je počinio apelant u njegovoj kući, neposredno ispitan na glavnom pretresu te je u presudi interpretiran taj iskaz.
12. Vrhovni sud je prihvatio kao vjerodostojan iskaz svjedoka B1 nalazeći da je svjedok bio uvjerljiv u iznošenju načina i okolnosti pod kojima je apelant poduzeo radnje koje su opisane u izreci presude i koje su imale za posljedicu smrt tri osobe, te da je iskaz svjedoka B1 i u pogledu nekih drugih okolnosti koje su u svezi s predmetnim kaznenim djelom potvrđen drugim izvedenim dokazima. Naime, svjedok B1 je detaljno i na jasan i precizan način opisao predmetni događaj od trenutka kada je u njegovu kuću prvi put došao apelant jasno opisujući njegovo ponašanje prema osobama koje su bile u njegovoj kući, zatim je vremenski jasno odredio kada je apelant drugi put došao u njegovu kuću s još dvije uniformirane osobe, te apelantovo ponašanje od trenutka kada je drugi put došao u kuću. Svjedok je u svom iskazu potvrdio da pri prvom dolasku u njegovu kuću apelant nije pravio nikakve probleme, što ukazuje na odsustvo namjere ovog svjedoka da apelanta tereti za nešto što nije učinio. Na vjerodostojnost iskaza svjedoka B1 upućuje i činjenica da je ovaj svjedok dobro poznavao apelantovog brata Zorana, koji je bio njegov susjed. Vrhovni sud je naveo da je na glavnom pretresu održanom 25. lipnja 2015. godine, na upit vidi li tu osobu, odnosno apelanta u sudnici, svjedok B1 jasno i glasno izjavio da vidi i pokazao u sudnici na apelanta, ponovno naglašavajući da je ta osoba pucala u njih u njegovoj kući, a na dodatni upit je li siguran u to što izjavljuje, kategorički je rekao da je siguran.
13. Vrhovni sud je naveo da je vjerodostojnost i pouzdanost iskaza svjedoka B1 u pogledu apelantove identifikacije apelantova obrana dovodila u pitanje, prije svega, ukazivanjem na razlike u iskazu svjedoka B1 danom na glavnom pretresu pred prvostupanjskim sudom i njegovom iskazu danom prilikom svjedočenja pred MKSJ. Ove navode apelantove obrane Vrhovni sud nalazi potpuno neutemeljenim. Iz iskaza svjedoka B1 danog u ovom postupku na glavnom pretresu, u kojem nema nelogičnosti i nedosljednosti, pouzdano slijedi da se u kući svjedoka B1 desio predmetni događaj kako ga je svjedok opisao.
14. Vrhovni sud nalazi pouzdanim iskaz svjedoka B1 u pogledu identifikacije apelanta kao jednog od učinitelja kaznenopravnih radnji opisanih u izreci ove presude, bez obzira na to što spomenutog svjedoka koji je u međuvremenu preminuo nije bilo moguće ponovno ispitati nakon ukidanja ranije donesene prvostupanjske presude u konkretnom predmetu, na koju činjenicu je ukazivala apelantova obrana.
15. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je iskaz svjedoka B1 u nekim dijelovima potvrđen i drugim dokazima. Tako je svjedok B1 izjavio da je te noći, kada je opipao oko sebe i ustanovio da su svi mrtvi, izašao iz kuće i došao do kuće susjeda Saliha H., sakrio se u njegovu štalu i da je sutradan ujutro vidio Saliha kojem je ispričao što se dogodilo prethodne noći. Također, dijelovi iskaza svjedoka B1 potvrđeni su i iskazima svjedoka Saliha H., koji je izjavio da je ujutro kod svoje štale vidio svjedoka B1, zatim iskazima svjedoka Ć. Š. i I. K., koji su potvrdili da su tog dana bili u kući svjedoka B1 i da su otišli iz kuće, a potom čuli pucnjavu iz kuće i eksploziju bombe. Navedeni dio iskaza svjedoka B1 potvrđen je iskazima svjedoka oštećenih S. N., B. H. i N. H., čiji su iskazi interpretirani u presudi, a koji, kako je naveo Vrhovni sud, u cijelosti potvrđuju dio iskaza svjedoka B1 u kojem se ovaj izjasnio kada je oštećene obavijestio o predmetnom događaju i tko je u tome sudjelovao, pri tome jasno označavajući apelanta kao jednog od sudionika tog događaja.
16. Imajući u vidu razloge zbog kojih iskaz svjedoka B1 nalazi vjerodostojnim, te da je njegov iskaz u pogledu ovih okolnosti potvrđen iskazima drugih svjedoka, Vrhovni sud nalazi neutemeljenim apelantovu obranu da on nije učinio kazneno djelo za koje se tereti i da koncem siječnja 1993. godine nije sudjelovao u lišenju života oštećenih jer zbog borbenih djelovanja u kritično vrijeme nije mogao napuštati područje na koje je bio raspoređen, a koje je četiri km udaljeno od mjesta gdje se inkriminirani događaj desio. U svezi s tim, u presudi su interpretirani iskazi svjedoka obrane, i to F. M., P. A., D. R., L. P., M. A. i Z. A. Vrhovni sud je naveo da je cijeneći iskaze navedenih svjedoka, kojima je obrana nastojala dokazati apelantov alibi, zaključio da se na temelju iskaza navedenih svjedoka ne može izvesti zaključak da apelant nije mogao učiniti kazneno djelo za koje je optužen budući da nijedan od tih svjedoka nije potvrdio da je u vrijeme inkriminiranog događaja bio zajedno i neprekidno s apelantom. Pri ocjeni iskaza navedenih svjedoka, Vrhovni sud je imao u vidu i navedene materijalne dokaze, na kojim je istrajavala apelantova obrana, iz kojih proizlazi da je nakon otpočinjanja sukoba između Armije RBiH i HVO-a 24. siječnja 1993. godine bilo potpisano primirje i da nije bilo većih sukoba i oružanih djelovanja sve do napada do 28. siječnja 1993. godine. Stoga, Vrhovni sud nije poklonio vjeru ni apelantovom iskazu koji je ispitan u svojstvu svjedoka da ga kao glavnog nišandžiju na PAT-u nitko nije mogao mijenjati i da nije napuštao svoj raspored.
17. S obzirom na to je apelant za vrijeme oružanog sukoba između Armije RBiH i postrojbi HVO-a na području općine Busovača kao pripadnik HVO-a, zajedno s drugim nepoznatim pripadnicima HVO-a postupao suprotno pravilima članka 3. Ženevske konvencije, odnosno suprotno stavku 1. točka a) navedenog članka i pucanjem iz automatskih pušaka nakon ulaska u obiteljsku kuću svjedoka B1 lišio života civile Nijaza N., Midhata H. i Fikreta H., a potom kroz balkonski prozor kuće ubacio eksplozivnu napravu – granatu koja je eksplodirala, sve na način opisan u izreci ove presude, Vrhovni sud je zaključio da je tim radnjama počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. KZSFRJ.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava iz članka II/ 3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Navodi da je Kantonalni sud u dva navrata donosio presude (6. listopada 2015. godine i 31. ožujka 2017. godine) kojim ga je proglašavao krivim zbog kaznenog djela iz članka 142. stavak 1. u svezi sa člankom 22. KZSFRJ, te kojim mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 11 godina, ali da ih je Vrhovni sud rješenjima br. 06 0 K 007724 15 Kž od 2. studenog 2016. godine i 06 0 K 007724 17 Kž 2 od 14. veljače 2018. godine ukinuo i u prvom slučaju predmet vratio na ponovno suđenje, a u drugom odredio održavanje pretresa pred tim sudom. Ističe da je u oba navrta presuda ukidana zbog ocjene dokaza – iskaza svjedoka B1. Dalje, apelant navodi da je nakon održanog pretresa pred Vrhovnim sudom, na kojem su preuzeti svi ranije izvedeni dokazi pred prvostupanjskim sudom, osim bliže opisanih iskaza svjedoka B1, koji su izdvojeni iz spisa, Vrhovni sud donio Presudu broj 06 0 007724 18 Kžk od 23. svibnja 2018. godine. Apelant smatra da je ta presuda „apsolutno nezakonita“ jer je donijeta u postupku u kojem mu je prekršeno temeljno ljudsko pravo – pravo na pravično suđenje. Povredu ovoga prava apelant nalazi u ocjeni dokaza suprotno članku 296. st. 1. i 2. ZKP-a jer je Vrhovni sud izvedene dokaze cijenio proizvoljno, a zaključke o odlučnim činjenicama temeljio na dokazima koji nisu sadržani u izvedenim dokazima (navodi se ono što svjedok B1 nije izjavio). U tom kontekstu apelant ističe da ni on, a ni njegova obrana nikada nisu pobijali tvrdnju optužnice da se događaj zaista desio na način kako je to opisao svjedok B1, ali je pobijala tvrdnju da je u njemu sudjelovao apelant. Isto tako, obrana nije pobijala pravo suda da odluku o apelantovoj krivnji temelji jedino na iskazu jednog svjedoka očevica, ali se pozivala na standarde koje je utvrdila sudska praksa u takvim slučajevima. Da bi se odluka o krivnji mogla temeljiti isključivo na jednom dokazu, iskazu jednog svjedoka, taj iskaz mora biti dosljedan, konzistentan, jasan i potpun, te potvrđen barem nekim drugim posrednim dokazom, odnosno ne smije biti doveden u opravdanu sumnju drugim dokazima. A obrana je upravo pobijala takvu kvalitetu iskaza svjedoka B1. Ovo s obzirom na neotklonjenu bitnu nepodudarnost u njegovim izjavama u odnosu na apelantovu identifikaciju i na druge znatne činjenice i okolnosti, i to u izjavi danoj pred MKSJ i danoj izjavi na glavnom pretresu, kao i s obzirom na utvrđene standarde sudske prakse u slučaju kada se odluka o apelantovoj krivici temelji jedino na iskazu jednog svjedoka očevica, a po kojim standardima iskaz takvog svjedoka mora biti dosljedan, konzistentan, jasan i pouzdan, te potvrđen barem nekim drugim posrednim dokazima. U tom kontekstu, apelant citira obrazloženje Presude broj 06 0 K 007724 14 K od 6. listopada 2015. godine u svezi s ocjenom iskaza svjedoka B1 i parafrazira dio iskaza tog svjedoka s glavnog pretresa, prilikom izravnog i unakrsnog ispitivanja o nepodudarnostima u danim izjavama pred MKSJ i na glavnom pretresu. Smatra da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da je iskaz svjedoka B1 potvrđen drugim dokazima, odnosno iskazima svjedokinja S. N., B. H. i N. H. jer su ti svjedoci posredni svjedoci i oni su svjedočili o onome što im je rekao svjedok B1. Dalje, apelant navodi da je u žalbi ukazivao i da je svjedok B1 u sudnici prepoznao apelanta. Svjedok je, u skladu s mjerama zaštite, svjedočio iz druge prostorije. Na upit tužitelja prepoznaje li u sudnici osobu koja je kritične prilike pucala, svjedok koji je imao sliku sudnice na monitoru rekao je da mu je slika mutna, a nakon što je na monitoru pokazana slika apelanta i njegove braniteljice izjavio da je to ta osoba koja je tada bila puno deblja, imala je gustu kosu, nije bila ćelava. U žalbi je prigovoreno da takvo svjedokovo prepoznavanje, koji je navođen radnjom suda, ne može imati nekakvu značajnu dokaznu vrijednost. Taj žalbeni prigovor je potpuno zanemaren od Vrhovnog suda jer se o istom prigovoru Vrhovni sud u rješenju od 2. studenog 2016. godine nije očitovao, pa apelant smatra da njegova žalba nije u cijelosti ni razmatrana.
b)Odgovor na apelaciju
19. Kantonalno tužiteljstvo je odgovorilo da je postupanje Kantonalnog suda, a potom i Vrhovnog suda, u cijelosti bilo u skladu sa zakonskim propisima, te da u predmetnom postupku nije došlo do povrede prava na koju je apelant ukazao u apelaciji, dok je Kantonalni sud odgovorio da u cijelosti ostaje pri pravnom stajalištu iz svoje pobijane odluke.
20. Federalno tužiteljstvo je navelo da su navodi apelacije u cijelosti neutemeljeni. Navedeno je da u apelaciji istaknute razlike između iskaza svjedoka B1 danog na glavnom pretresu pred prvostupanjskim sudom i iskaza danog pred MKSJ kao bitne u odnosu na apelantovu identifikaciju, kao i u odnosu na druge činjenice i okolnosti nisu takvog značaja da bi dovele u pitanje vjerodostojnost tih iskaza, a time i kredibilitet ovog svjedoka. Ovo svakako imajući u vidu i okolnosti pod kojim se predmetni događaj odigrao (brzinu radnje, neočekivani tijek događaja, emotivno stanje, dulji protek vremena) pa tako i mogućnost ovog svjedoka u primanju utisaka, zapažanju činjenica, zadržavanju činjenica u sjećanju i njihovom reproduciranju. Nadalje, istaknuto je da se Ustavni sud ne upušta u ocjenu dokaza kao dio procesa utvrđivanja činjenica i koja kao takva prethodi izvođenju zaključka o činjeničnom stanju ili izvođenju zaključka na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, niti ispituje pravilnost ovako izvedenog zaključka, zbog čega apelantovi navodi ne mogu ni biti predmet apelacije.
21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istaknuo da je pri donošenju pobijane odluke u obrazloženju te odluke dao potpune i jasne razloge kojim dokazima i zašto je poklonio vjeru, pri tome cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, u skladu s odredbom članka 296. stavak 2. ZKPFBiH. U pobijanoj odluci su dani konkretni i jasni razlozi o tome zašto sud nalazi da je dokazima koji su izvedeni tijekom postupka neka činjenica dokazana. Također, sud je u svojoj odluci iskaz svjedoka B1, na čiji iskaz se prvenstveno ukazuje apelacijom, doveo u svezu ne samo s iskazima svjedoka na koje ukazuje apelacija nego i sa svim drugim izvedenim dokazima tijekom postupka i na temelju takve ocjene svih izvedenih dokaza zaključio da iz tih dokaza nesumnjivo proizlazi da je apelant učinio kazneno djelo za koje je i proglašen krivim pobijanom odlukom. Što se tiče navoda u apelaciji kojima se ukazuje da je obrana ukazivala na nezakonitost radnje apelantovog prepoznavanja u sudnici i da se sud o tome nije izjasnio, istaknuto je da u postupku donošenja pobijane odluke kao dokaz nije izvedena radnja prepoznavanja u smislu članka
99. ZKP-a, pa se neutemeljenim ukazuju navodi u apelaciji da je radnja prepoznavanja nezakonita i da se o tome sud nije izjasnio Naime, iz pobijane presude jasno proizlazi da je svjedok prilikom neposrednog ispitivanja na glavnom pretresu s ciljem potvrde svog iskaza naglasio da je i u sudnici prepoznao apelanta tako da je izjašnjenje svjedoka o prepoznavanju cijenjeno u okviru njegovog iskaza, a ne kao poseban dokaz radnje prepoznavanja.
V.Relevantni propisi
22. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravak, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravak). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
SAIZVRŠILAŠTVO
Član 22.
Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili drugi način, zajednički učine krivično djelo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.
RATNI ZLOČIN PROTIV CIVILNOG STANOVNIŠTVA
Član 142. stav 1.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt […] napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, […], ili ko izvrši neko od navedenih djela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina [...].
23. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koji sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Članak 288. st. (1) i (2) Iznimke od neposrednog provođenja dokaza (1) Iskazi dani u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnoj raspravi i mogu biti korišteni prilikom izravnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju, osobi će se dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.
(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, zapisnici o iskazima danim u istrazi mogu se po odluci suca odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnoj raspravi samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć, ili je znatno otežan uslijed važnih uzroka ili ako bez zakonskih razloga neće da daju iskaz na glavnoj raspravi.
Članak 296. stavak (2) Dokazi na kojima se temelji presuda (2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Članak 325. st. (1) i (2) Odluke po žalbi (1) Drugostupanjski sud može u sjednici vijeća […] uvažiti žalbu, ukinuti prvostupanjsku presudu i odrediti održavanje pretresa pred drugostupanjskim sudom.
(2) Pretres pred drugostupanjskim sudom mora se održati ako je u istom kaznenom predmetu presuda već jednom bila ukinuta.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 06 0 K 007724 18 Kžk od 23. svibnja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Budući da je apelantovoj braniteljici pobijana presuda dostavljena 27. prosinca 2018. godine, a apelantu 9. siječnja 2019. godine, te da je apelacija podnesena 25. veljače 2019. godine, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija nesporno podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da mu je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
29. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
30. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
31. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
32. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u biti, smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da je Vrhovni sud proizvoljno i pogrešno ocijenio provedene dokaze, a naročito iskaz svjedoka B1, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02).
33. U brojnim odlukama Europski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istodobno, imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36., i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
34. U konkretnom slučaju, apelant tvrdi da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje jer Vrhovni sud nije izvršio pravilnu ocjenu izvedenih dokaza u skladu sa člankom 296. ZKP-a. Apelant smatra da sud pobijanu odluku temelji samo na iskazu svjedoka B1, iako iskaz tog svjedoka nije uvjerljiv i vjerodostojan, s obzirom na to da se svjedok u svojim iskazima o određenim činjenicama i okolnostima izjašnjavao na različite načine i da njegov iskaz nije potkrijepljen i drugim dokazima. Ova apelantova tvrdnja, u biti, potkrijepljena je njegovim navodima da je upravo taj sud zbog pogrešne ocjene iskaza svjedoka B1 od Kantonalnog suda u dva navrata ukidao presudu tog suda (kojom je apelant proglašen krivim za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva), te u tom kontekstu apelant u apelaciji citira pojedine dijelove kako iskaza svjedoka B1 koji je dao na glavnom pretresu prilikom izravnog i unakrsnog ispitivanja tako i iskaza koji je taj svjedok dao pred MKSJ i dijelove iz rješenja Vrhovnog suda kojim su prvostupanjske presude Kantonalnog suda ukidane. U svezi s tim, Ustavni sud pored naprijed navedenih načela podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivanje kvalitete zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ta ocjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).
35. Dovodeći u svezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju pobijane odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Tužiteljstvo, tako i onih koje je predlagala apelantova obrana. Vrhovni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvaća pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, temeljeći takav zaključak na ocjeni u svezi s drugim provedenim dokazima. Pri tome nije izostala detaljna i iscrpna ocjena pojedinih nejasnoća i nepreciznosti u iskazu svjedoka B1 i prigovorima u svezi s vjerodostojnošću njegovih iskaza. Navedenom je poklonjena i posebna pažnja u pobijanoj odluci. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud iskaz svjedoka B1 doveo u svezu s iskazima drugih svjedoka koji, istina, nemaju izravna saznanja o apelantu kao počinitelju predmetnog kaznenog djela, ali koji su na posredan način, mnogo prije vremena kada je apelant optužen za predmetno kazneno djelo, imali saznanja da je to učinio apelant. Vrhovni sud je sve iskaze svjedoka detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženje zašto je iskazima označenih svjedoka poklonjena vjera, a koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Vrhovnog suda da je apelant u svojstvu suizvršitelja bio sudionik inkriminiranog događaja, za koji je proglašen krivim. Ustavni sud primjećuje da je naročito u tom pogledu u relevantnim dijelovima pobijane odluke dano detaljno obrazloženje u svezi s vrijednošću iskaza ovih svjedoka, gdje je u konačnici zaključeno da je Vrhovni sud prilikom ocjene njegovih iskaza (kao i iskaza ostalih svjedoka koji su svjedočili u ovom postupku) ispitao njihovu konzistentnost. Također, uspoređene su činjenice o kojima je svjedok B1 svjedočio sa činjenicama koje su utvrđene od drugih svjedoka, te činjenicama utvrđenim materijalnim dokazima, a sve kako bi se utvrdilo jesu li potkrijepljeni ili pobijani drugim dokazima u ovom predmetu, zbog čega je isključena svaka proizvoljnost i arbitrarnost u pobijanoj odluci. Iz navedenog, prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da utvrđenje apelantove krivnje u konkretnom slučaju nije, kako to on navodi, utemeljeno isključivo na iskazu svjedoka B1, već na sveobuhvatnoj analizi kako tih dokaza tako i ostalih dokaza koji su izvedeni na glavnom pretresu u pogledu kojih je apelantu i njegovoj braniteljici bila dana mogućnost da ih pobijaju. Slijedom takve ocjene provedenih dokaza, Vrhovni sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu utemeljene ni apelantove tvrdnje kojima se u konačnici problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku.
36. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da je obrana ukazivala na nezakonitost radnje apelantovog prepoznavanja u sudnici i da se sud o tome nije izjasnio. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u pobijanoj presudi pojasnio da je svjedok prilikom neposrednog ispitivanja na glavnom pretresu s ciljem potvrde svog iskaza naglasio da je i u sudnici prepoznao apelanta, tako da je izjašnjenje svjedoka o apelantovom prepoznavanju cijenjeno u okviru njegovog iskaza, a ne kao poseban dokaz radnje prepoznavanja. Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud za pobijanu odluku dao detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa kada je apelantova obrana imala jednaku mogućnost kao i Kantonalno tužiteljstvo da iznosi i predlaže dokaze, kao i da ih pobija, te kada je Vrhovni sud dao logična i uvjerljiva obrazloženja o tome da je dokazano da je apelant kao sudionik počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. u svezi sa člankom 22. KZSFRJ. VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud za pobijanu odluku dao detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa, kada je apelantova obrana imala jednaku mogućnost kao i Kantonalno tužiteljstvo da iznosi i predlaže dokaze, kao i da ih pobija, te kada je Vrhovni sud dao logična i uvjerljiva obrazloženja o tome da je dokazano da je apelant kao sudionik počinio kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 142. stavak 1. u svezi sa člankom 22.
KZSFRJ.
39. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević