Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3770/20 (M.P.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3770/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-3770/20, rješavajući apelaciju koju je podnio M. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. P.

protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 178644 20 Gž 3 od 21. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Lazo Radić i Mladen Baštinac iz Banjaluke, podnio je 20. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 178644 20 Gž 3 od 21. jula 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta (kao tužioca intervenijenta) kojim je tražio da mu tužena N.B. (kao drugotužena) preda u posjed, slobodnu od lica i stvari, šupu bliže označenu izrekom prvostepene presude, što je tužilac H.M (kao prvotuženi) dužan priznati i trpjeti. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca H.M. da se obaveže tužena N.B. da mu preda u posjed, slobodnu od lica i stvari, predmetnu šupu.

3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud svoju odluku donio cijeneći da tužilac nije dokazao da je u vrijeme podnošenja tužbe bio vlasnik ili pretpostavljeni vlasnik šupe čiju predaju u posjed traži, te da ni apelant nije dokazao da je na osnovu ugovora o prodaji stana od 22. maja 2017. godine, pored stana, stekao i spornu šupu, odnosno da isti nisu dokazali da je šupa sastavni dio ili pripadak predmetnog stana, pa i u slučaju da to jesu dokazali, jači pravni osnov vlasništava na predmetnoj šupi ima tužena koja je u posjedu iste od 1994. godine. Okružni sud je dalje naveo da je odredbama člana 127. stav (1) Zakona o stvarnim pravima propisano da, da bi ostvario pravo na vraćanje stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegova svojina i da se stvar nalazi u posjedu tuženog. Okružni sud je naveo da shodno navedenim zakonskim odredbama tužilac može od posjednika stvari zahtijevati povraćaj individualno određene stvari, pri čemu je dužan dokazati da je vlasnik stvari i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog, odnosno dužan je da dokaže kumulativno ispunjenje obje zakonom propisane pretpostavke od čijeg ispunjenja zavisi osnovanost tužbenog zahtjeva. Okružni sud je naveo da nalazi da je pravilan zaključak prvostepenog suda da u konkretnom slučaju nisu ispunjene navedene kumulativno propisane pretpostavke budući da izvedenim dokazima tužilac i apelant nisu dokazali da im na spornoj šupi pripada pravo vlasništva. Okružni sud je naveo da su saslušani svjedoci (R.O. i K.O.) saglasno izjavili da je tužilac u predmetni stan uselio 1987. godine, te da su u to vrijeme u ulazu broj 2 bila četiri stana i da je korisniku svakog stana prilikom useljenja dodijeljena jedna šupa, a da je tužilac koristio šupu lociranu lijevo od ulaza u podrum (druga vrata), što po opisu odgovara opisu položaja sporne šupe, ali kako tužena stanuje u stanu koji je prvobitno koristio M.S., a koji je koristio šupu lociranu desno od podrumskog stepeništa, to se žalbeni prigovori ukazuju paušalnim i suprotnim iskazima saslušanih svjedoka. Okružni sud je dalje naveo da, kod činjenice da je tužilac u vanparničnom postupku ishodio rješenje Osnovnog suda u Banjaluci od 18. februara 2009. godine (kojim je utvrđeno da je stekao pravo otkupa sa 1/1 dijela na četverosobnom stanu površine 103,56 m2), a na osnovu kojeg rješenja je dozvoljen upis prava svojine sa 1/1 dijela u korist tužioca na predmetnom stanu ukupne korisne stambene površine od 104 m2, to proizlazi da sporna šupa nije mogla dijeliti pravnu sudbinu predmetnog stana. Okružni sud je naveo da navedeno iz razloga što tužilac tokom postupka nije dokazao da je u vrijeme priznavanja prava vlasništva na predmetnom stanu ista šupa bila, u smislu člana 81. stav (4) Zakona o stvarnim pravima, sastavni dio ili pripadak tog stana. Okružni sud je naveo da, stoga, ni apelant nije stekao pravo vlasništva na istoj šupi po osnovu ugovora o prodaji od 22. maja 2017. godine jer, a kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud, tužilac kao prodavac na apelanta kao kupca nije mogao prenijeti više prava nego što i sam ima.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, te da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“ kao i da mu je takvim postupanjem redovnih sudova povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na to da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da apelant nije bio onemogućen da izloži svoj predmet, odnosno da iznese dokaznu građu, pa se stoga, nasuprot apelantovim tvrdnjama, ne može zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo ravnopravnosti parničnih stranaka u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3770/20 (M.P.) | Sudska praksa | Aktio