Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1456/19 (A. K.)

Odluka donesena 10. 11. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Dokazni postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1456/19

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 11. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1456/19, rješavajući apelaciju Amira Kulaglića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Amira Kulaglića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 059462 18 Kž od 18. januara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 K 059462 16 K od 9. aprila 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Amir Kulaglić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa advokat Zahid Hadžić iz Visokog, podnio je 1. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 059462 18 Kž od 18. januara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 K 059462 16 K od 9. aprila 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 8. juna 2020. godine zatraženo je od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 12. do 18. juna 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 41 0 K 059462 16 K od 9. aprila 2018. godine apelant je proglašen krivim da (u vrijeme i mjestu, te na način pobliže opisan u izreci presude) kao odgovorno lice u rudniku nije uopće postupao po propisima o zaštitnim mjerama i da je na taj način izazvao opasnost za život ljudi usljed čega je jedno lice smrtno stradalo, a dvanaest ljudi je zatražilo ljekarsku pomoć, čime je počinio krivično djelo teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav (4) u vezi sa članom 325. stav (3) i u vezi sa stavom (2) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa mu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od četiri godine ne počini novo krivično djelo. Presudom je, također, apelant obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka i paušala u određenom iznosu.

6. U obrazloženju presude Općinski sud je, prije svega, ukazao na mnogobrojne dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu (pobliže opisano na str. 3-5. presude), uključujući, između ostalih, dokaze odbrane saslušanjem apelanta u svojstvu svjedoka i vještaka odbrane Edina Delića, kao i čitanjem nalaza i mišljenja navedenog vještaka. S tim u vezi je Općinski sud ukazao na sadržaj pojedinačnih iskaza određenih svjedoka optužbe kojima je poklonio vjeru (pobliže opisano na str. 5- 19. presude), uključujući iskaz „stručnog“ svjedoka F.O. Naime, Općinski sud je istakao da je iskazu navedenog svjedoka poklonio vjeru koji je po pravilima struke kao federalni inspektor za rudarstvo opažao činjenice o neposrednom uzroku rudarske nesreće i odgovornosti lica koja su doprinijela njenom nastanku 6. maja 2012. godine u jami „Sretno“ RMU Breza. Dalje je ukazano na iskaz vještaka optužbe Zaima Hrvata (pobliže opisano na str. 19-22. presude), koji je sačinio nalaz i mišljenje o izvršenom rudarskom vještačenju, navodeći da ostaje u cijelosti kod tog mišljenja. U tom smislu je navedeno da su nalaz i mišljenje navedenog vještaka saglasni sa iskazima svjedoka H.G., G.G., A.Š., E.H., H.S., A.Č. i J.H. Potom je Općinski sud ukazao na sadržaj iskaza vještaka odbrane Edina Delića (pobliže opisano na str. 22-24. presude). U vezi sa iskazom ovog vještaka i njegovim nalazom i mišljenjem, Općinski sud je naveo da mu je poklonio vjeru u dijelu u kojem je taj vještak opisao krivičnopravni događaj, ali da mu nije poklonio vjeru u dijelu koji je suprotan nalazu i mišljenju vještaka Zaima Hrvata i „stručnom mišljenju“ (Federalne uprave za inspekcijske poslove od 5. oktobra 2012. godine, u daljnjem tekstu: Federalna uprava), te zapisniku o uzrocima nesreće Federalne uprave od 22. oktobra 2012. godine u vezi sa naredbom za isključenje kompletnog ventilacionog postrojenja, i to prvo glavnog ventilatora, pa onda rezervnog ventilatora. Zatim je ukazano na sadržaj iskaza određenih svjedoka odbrane (pobliže opisano na str. 24-27. presude), kao i na apelantov iskaz koji je dao u svojstvu svjedoka (pobliže opisano na strani 27-28. presude), ističući da je njegov iskaz u suprotnosti sa iskazom i nalazom, te mišljenjem vještaka Zaima Hrvata i stručnog mišljenja Federalne uprave od 5. oktobra 2012. godine, kao i da je apelantov iskaz dat radi „smanjenja izbjegavanja krivičnopravne odgovornosti“ apelanta.

7. S obzirom na navedeno, Općinski sud je naveo da je odlučio kao u izreci presude i utvrdio da je apelant počinio predmetno krivično djelo. U prilog navedenom zaključku Općinski sud je naveo da činjenični navodi optužnice proizlaze iz saglasnih iskaza određenih svjedoka i ostalih dokaza (pobliže opisano na str. 30-35. presude). S druge strane, Općinski sud je naveo da su dokazi odbrane kontradiktorni, paušalni, nejasni, pri čemu je u tom smislu posebna pažnja posvećena nalazu i mišljenju vještaka Edina Delića (pobliže opisano na str. 36-39. presude). S tim u vezi je Općinski sud, između ostalog, ukazao da je apelant kao svjedok potvrdio da je od vremena isključenja rezervnog ventilatora pa do ponovnog uključivanja proteklo 15-20 minuta, što znači da za to vrijeme nije radio ni glavni, ni rezervni ventilator, a radnici su bili u jami, shodno čemu je apelant priznao činjenicu koju je navedeni vještak u svom nalazu svjesno izbjegao navesti kao odlučnu činjenicu, a sve zbog toga kako bi pomogao apelantu da izbjegne krivičnu odgovornost. Dakle, Općinski sud je naveo da je režim isključenja kompletnog ventilacionog postrojenja prouzrokovao pokretanje zračne struje preko oksidacionog procesa koji je očito postojao i da je te štetne produkte odnio na radnike i unesrećio ih. Također je navedeno da su iskazi optužbe potkrijepljeni materijalnim dokazima predatim sudu (pobliže navedeni na strani 39. presude). Dalje je Općinski sud naveo da je neosnovano protivljenje apelantovog branioca da se izvede dokaz optužbe - zapisnik o ispitivanju apelanta u svojstvu osumnjičenog iz istrage, ukazujući pritom na sadržaj zakonske odredbe iz člana 92. stav (2) tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

8. S obzirom na navedeno, a u kontekstu svih izvedenih dokaza, Općinski sud je naveo da je apelant preduzeo radnje pobliže opisane na strani 40. presude, kao i da su sve označene činjenice apelantu bile poznate, jer je on u kritično vrijeme obavljao dužnost upravnika jame „Sretno“, te je bio svjestan da nepostupanjem po Planu odbrane i spašavanja (u slučajevima iznenadnih udesa za jame „Sretno“ i „Kamenice“ iz decembra 2011. godine) može izazvati opasnost po život radnika koji su se nalazili u navedenoj jami, ali da, olako smatrajući da do toga neće doći ili da će to moći spriječiti, nije uopće postupao po navedenim propisima. Dakle, Općinski sud je naveo da je apelant predmetno krivično djelo učinio iz nehata, kao i da je apelant „svojim radnjama i postupanjima ostvario sva bitna obilježja krivičnog djela“.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 K 059462 18 Kž od 18. januara 2019. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.

10. U obrazloženju presude je, nakon što su prezentirani žalbeni navodi, navedeno da je prvostepena presuda napisana na jasan, razumljiv i neprotivrječan način, da je u prvostepenoj presudi navedena iscrpna sadržina svih izvedenih dokaza, analiza i njihova ocjena, pa se neslaganje apelanta kao podnositelja žalbe sa sadržinom izvedenih dokaza, analizom i njihovom ocjenom, te zaključcima koje je izveo prvostepeni sud na bazi utvrđenih relevantnih činjenica samo po sebi ne može smatrati formalnim nedostacima prvostepene presude u smislu apsolutno bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem na način kako je to u žalbi navedeno. S tim u vezi je Kantonalni sud opisao činjenična utvrđenja prvostepenog suda (pobliže opisana na str. 2-4. presude). U svjetlu navedenog Kantonalni sud je ukazao da, nasuprot prezentiranim dokazima, činjeničnom i pravnom utvrđenju prvostepenog suda, odbrana nije ponudila nikakve protivdokaze kojima bi se dovele u pitanje vjerodostojnost i istinitost izvedenih dokaza na kojima se temelji prvostepena presuda, iskazi navedenih svjedoka, nalaz i mišljenje vještaka i materijalni dokazi koji su izvedeni u prvostepenom postupku. Što se tiče nalaza i mišljenja vještaka odbrane Edina Delića, Kantonalni sud je istakao da prihvata kao ispravnu ocjenu prvostepenog suda da su navedeni nalaz i mišljenje kontradiktorni, paušalni, suprotni „sumi“ drugih izvedenih dokaza, da se bave sporednim stvarima i da su temeljeni na teoretskim razmatranjima. Kada je u pitanju apelantov iskaz koji je dao u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, Kantonalni sud je naveo da je on dat po vlastitoj volji apelanta i da tu nema ničega spornog, kao i da sa stanovišta zakonitosti dokaza nema ničega spornoga da se koristi njegova izjava data u istrazi od 8. aprila 2016. godine pred tužiocem, jer je takav iskaz dopušten kao dokaz na glavnoj raspravi i bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnoj raspravi. Pritom je ukazano da je apelant sam pristao da dȃ svoj iskaz na glavnoj raspravi u svojstvu svjedoka i da tu nema nikakve protivrječnosti. Sve i da apelant nije dao nikakav iskaz, Kantonalni sud je naveo da je u toku postupka izvedeno dovoljno dokaza na osnovu kojih je prvostepeni sud mogao donijeti istu odluku.

11. Također je ukazano i da se ne može prihvatiti ni žalbeni prigovor da navodno postoje određene greške u zapisniku sa glavnog pretresa od 7. februara 2018. godine koje se tiču nalaza i mišljenja vještaka odbrane Edina Delića, koje se odnose na tehničke termine i pojedine riječi a koje su navodno izmijenile smisao datih odgovora vještaka. S tim u vezi je navedeno da je navedeni žalbeni prigovor neprihvatljiv, jer se ne vidi njegov smisao, budući da žalba ne konkretizira o kojim terminima i riječima se radi, te koji je to smisao izmijenjen i kako je to konkretno utjecalo na konačne zaključke prvostepenog suda. Kako se o tome ništa konkretno u žalbi ne navodi, Kantonalni sud je naveo da se taj prigovor ne može ocijeniti kao smislen i osnovan. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istakao da je sažeto ukazano samo na ono što je krivičnopravno najbitnije, a da je detaljna prezentacija sadržine dokaza, uz data obrazloženja u vezi sa pojedinostima, iscrpno data u obrazloženju prvostepene presude, a tu analizu, ocjene i zaključke prvostepenog suda ovaj sud prihvata kao svoje, pa se apelant kao podnositelj žalbe u vezi sa ostalim upućuje na obrazloženje prvostepene presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

13. Naime, apelant ističe da je u osporenim odlukama izostala ocjena dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, kao i da je izostao vlastiti i nepristrasan zaključak oba redovna suda uz povredu temeljnog načela - načela jednakosti oružja i pristrasnosti suda prema tužiteljskoj strani. Dalje se navodi da osporene odluke ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama kod odluke o apelantovoj krivici, čime van razumne sumnje nije dokazana, ni utvrđena njegova odgovornost za nastanak opasne situacije koja je dovela do stradanja jednog i povređivanja više radnika. S tim u vezi, po apelantovoj ocjeni, u njegovim radnjama i postupcima nisu ostvarena obilježja predmetnog krivičnog djela za koje je proglašen krivim. Osim toga, apelant ističe da nije imao pravično suđenje ni zbog toga što sudnica u kojoj su se održavali glavni pretresi nije opremljena tehničkom opremom za tonsko snimanje pretresa, što je dovelo do neslaganja sadržaja zapisnika i saslušanja i izjave vještaka Edina Delića na glavnom pretresu od 7. februara 2018. godine, što je prouzrokovalo potpuno pogrešno dato mišljenje navedenog vještaka odbrane.

14. Također se ukazuje i da se povreda prava na pravično suđenje ogleda i u zasnivanju odluka suda na apelantovoj izjavi datoj u istrazi u prostorijama Kantonalnog tužilaštva (8. aprila 2016. godine), što, po apelantovoj ocjeni, nije dopušteno. S tim u vezi se navodi da apelant jeste u istrazi dao izjavu u prisustvu branioca u svojstvu svjedoka, ali da bi takav iskaz bio dokaz, morao je biti predočen apelantu prilikom njegovog ispitivanja kao svjedoka na glavnom pretresu (5. marta 2018. godine), te da je tužilac prilikom unakrsnog ispitivanja apelanta morao ukazati na razlike u izjavi apelanta datoj u istrazi na zapisniku od 8. aprila 2016. godine i na glavnom pretresu, kao i apelantu/ svjedoku predočiti sadržaj izjave u istrazi, te ga pitati kod koje izjave ostaje. Zatim se navodi i da tužilac prilikom ispitivanja apelanta nije ukazao ni na razlike, nije predočio izjavu, već je samo izjavu datu u istrazi uložio u spis. Ulaganje izjave na ovaj način je, po apelantovoj ocjeni, suprotno odredbi člana 92. stav (2) tačka c) ZKPFBiH u vezi sa čl. 99. i 100. navedenog zakona. Stoga, apelant smatra da navedena izjava, odnosno njegov istražni iskaz ne može biti dokaz u postupku, kao i da se na njemu ne mogu ni temeljiti utvrđenja suda.

15. Konačno, apelant smatra da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u potpuno proizvoljnom pristupu Kantonalnog suda apelantovim žalbenim navodima i prigovorima pri čemu taj sud ne daje potpuno i jasno obrazloženje za apelantove žalbene navode, već samo selektivno i paušalno preuzima obrazloženja prvostepenog suda, ne dajući jasna obrazloženja u pogledu osnovanosti žalbenih navoda. Pritom apelant navodi da je drugostepeni sud na apelanta stavio teret dokazivanja njegove nevinosti, što je suprotno principu presumpcije nevinosti i načelu in dubio pro reo.

b)Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je naveo da neće davati nikakav poseban odgovor na predmetnu apelaciju uz obrazloženje da sve što se imalo krivičnopravno relevantno reći u vezi sa navedenim predmetom rečeno je u osporenoj presudi tog suda u kojoj su apsolvirana sva činjenična i pravna pitanja iz apelantove žalbe koju je podnio njegov branilac.

17. Općinski sud je naveo da nije u mogućnosti da se izjasni na navode apelacije, jer se postupajuća sutkinja nalazi na bolovanju, te da će odgovor na apelaciju biti odmah dostavljen po njenom povratku sa bolovanja.

18. Kantonalno tužilaštvo je navelo da ne stoje svi apelantovi navodi o navodnom kršenju ustavnog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, budući da su osporene odluke zasnovane na Zakonu, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme učinjenja krivičnog djela (maj 2012. godine), a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 325. st. (2) i (3) Oštećenje zaštitnih naprava na radu (2) Odgovorna osoba u rudniku, tvornici, radionici ili na drugom mjestu gdje se obavlja rad, koja ne postavi zaštitne naprave ili ih ne održava u ispravnom stanju ili ih u slučaju potrebe ne stavi u rad ili uopće ne postupa po propisima ili tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama i na taj način izazove opasnost za život ljudi ili imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do pet godina.

(3) Ko krivično djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini iz nehata, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

Član 328. stav (4) Teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine (4) Ako je krivičnim djelom iz [...] člana 325. stav 3. [...] ovog zakona prouzrokovana smrt jedne ili više osoba, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.

20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravke, 56/03 - ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke se koristi neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 92. stav (2) tačka c) Pouka osumnjičenom o njegovim pravima (2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopćiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a poučit će se i o sljedećim pravima:

c) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branitelja da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnoj raspravi i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišten na glavnoj raspravi.

Član 99.

Način saslušanja, suočenje i prepoznavanje (1) Svjedoci se saslušavaju pojedinačno i u odsustvu drugih svjedoka.

(2) U toku postupka svjedok se može suočiti s drugim svjedocima i osumnjičenim odnosno optuženim ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica.

(3) Ako je potrebno da se utvrdi da li svjedok poznaje lice ili predmet tražit će se od njega prvo da ih opiše ili da navede znakove po kojima se razlikuju, pa će mu se tek poslije pokazati radi prepoznavanja i to zajedno s drugim njemu nepoznatim licima odnosno ako je to moguće - zajedno s predmetima iste vrste.

(4) Ako prepoznavanje nije moguće u skladu sa stavom (3) ovog člana, prepoznavanje će se izvršiti na osnovu prepoznavanja fotografija te osobe ili predmeta postavljenih među fotografijama svjedoku nepoznatih osoba ili predmeta iste vrste.

Član 100.

Tok saslušanja svjedoka (1) Svjedok je dužan da odgovore daje usmeno.

(2) Svjedok će se prethodno opomenuti da je dužan govoriti istinu i da ne smije ništa prešutjetii, a zatim će se upozoriti da davanje lažnog iskaza predstavlja krivično djelo. Svjedok će se i upozoriti da nije dužan odgovarati na pitanja predviđena u članu 98. stav (1) ovog Zakona i ovo upozorenje će se unijeti u zapisnik.

(3) Poslije toga svjedok će se pitati za ime i prezime, ime oca ili majke, zanimanje, boravište, mjesto i godinu rođenja i njegov odnos sa osumnjičenim odnosno optuženim i oštećenim. Svjedok će se upozoriti da je dužan da o promjeni adrese ili boravišta obavijesti tužitelja, odnosno sud.

(4) Prilikom saslušanja maloljetnog lica, naročito ako je ono oštećeno krivičnim djelom, postupit će se obazrivo da saslušanje ne bi štetno uticalo na psihičko stanje maloljetnika. Saslušanje maloljetnog lica izvršit će se uz pomoć psihologa, pedagoga ili drugog stručnog lica.

(5) Oštećenog krivičnim djelom nije dozvoljeno ispitivati o njegovom seksualnom životu prije izvršenog krivičnog djela, a ako je takvo ispitivanje obavljeno - na takvom iskazu ne može se zasnivati sudska odluka.

(6) S obzirom na životnu starost, fizičko i psihičko stanje ili druge opravdane interese svjedok se može saslušati putem tehničkih uređaja za prenos slike i zvuka na način da mu stranke i branilac mogu postavljati pitanja bez prisustva u prostoriji gdje se svjedok nalazi. Za potrebe takvog ispitivanja može se odrediti stručno lice.

(7) Poslije općih pitanja svjedok se poziva da iznese sve što mu je o predmetu poznato, a zatim će mu se postavljati pitanja radi provjeravanja, dopune i razjašnjenja. Prilikom saslušanja svjedoka nije dozvoljeno služiti se obmanom niti postavljati takva pitanja u kojima je već sadržano kako bi trebalo odgovoriti. (8) Svjedok će se uvijek pitati otkud mu je poznato ono o čemu svjedoči.

(9) Svjedoci se mogu suočiti ako se njihovi iskazi ne slažu u pogledu važnih činjenica. Suočeni će se o svakoj okolnosti o kojoj se njihovi iskazi međusobno ne slažu ponaosob saslušati i njihov će se odgovor unijeti u zapisnik. Istovremeno se mogu suočiti samo dva svjedoka.

(10) Oštećeni koji se saslušava kao svjedok pitat će se da li želi da u krivičnom postupku ostvaruje imovinskopravni zahtjev.

Član 274.

Pouke optuženom (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će upozoriti optuženog na potrebu pažljivog praćenja toka pretresa i poučit će ga da može iznositi činjenice i predlagati dokaze u svoju korist, da može postavljati pitanja saoptuženom, svjedocima i vještacima i da može davati obrazloženja u vezi sa njihovim iskazima.

(2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća poučit će optuženog da može dati iskaz u toku dokaznog postupka u svojstvu svjedoka i ako odluči da dâ takav iskaz bit će podvrgnut direktnom i unakrsnom ispitivanju u smislu člana 277. ovog Zakona, odnosno opomenut i upozoren u smislu člana 100. ovog zakona. U tom slučaju optuženi kao svjedok ne polaže zakletvu odnosno ne daje izjavu. Sud će omogućiti da se u vezi sa tim svojim pravom optuženi prethodno konsultuje sa braniteljem, a ukoliko nema branitelja sud će pažljivo ispitati da li mu je branitelj nužan.

Član 288. stav (1) Izuzeci od neposrednog provođenja dokaza (1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnoj raspravi i mogu biti korišteni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal ili za dodatno ispitivanje. U ovom slučaju osobi će se dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 312. stav (1) tačka i) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 41 0 K 059462 18 Kž od 18. januara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. februara 2019. godine, a njegov branilac 22. februara 2019. godine, dok je predmetna apelacija podnesena 1. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

28. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnog djela teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav (4) u vezi sa članom 325. stav (3) i u vezi sa stavom (2) KZFBiH, te da je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

29. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.

30. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, s tim u vezi, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. Također, apelant ukazuje i da mu je u predmetnom postupku prekršeno načelo presumpcije nevinosti, te načelo in dubio pro reo, kao i da je prekršen princip jednakosti stranaka. Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

31. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi u predmetnoj krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i ocijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Dalje, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu, kao i da se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).

32. U svjetlu navedenih principa i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, ističe da je apelant, u okviru ocjene dokaza, posebno problematizirao (kako pred redovnim sudovima, tako i u postupku pred Ustavnim sudom) pitanje prihvatljivosti njegovog istražnog iskaza kao dokaza na glavnom pretresu, odnosno zapisnika o apelantovom ispitivanju u svojstvu osumnjičenog od 8. aprila 2016. godine. Prema apelantovom shvatanju, navedeni zapisnik nije mogao biti korišten kao dokazni materijal i na njemu nije mogla biti zasnovana sudska odluka, budući da mu tužilac (prilikom unakrsnog ispitivanja apelanta u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu) nije predočio sadržaj njegove izjave u istrazi, te da je propustio da ga pita kod koje izjave ostaje (iz istrage ili sa glavnog pretresa), čime je, kako to apelant smatra, postupljeno suprotno odredbi člana 92. stav (2) tačka c) ZKPFBiH u vezi sa čl. 99. i 100. navedenog zakona. Naime, kada je u pitanju korištenje iskaza iz faze istrage, Ustavni sud inicijalno podsjeća na stav Evropskog suda, podržan i kroz praksu Ustavnog suda, da se u određenim okolnostima može da pokaže da je neophodno uzeti u obzir izjave koje su date u istražnoj fazi (vidi, Krivoshapkin protiv Rusije, presuda od 27. januara 2011. godine, stav 54) uslijed čega korišćenje iskaza u dokaznom postupku dobijenih u fazi istrage nije samo po sebi nekonzistentno sa stavom 1. i stavom 3.d) člana 6. Evropske konvencije, koji garantiraju da se prava odbrane moraju poštovati (vidi, Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine) ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da osporava ove izjave (vidi, Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj aplikacije 72967/01, stav 117, i ibid., Krivoshapkin, stav 54).

33. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi nesporno da se apelantova odbrana usprotivila, odnosno prigovorila izvođenju navedenog dokaza optužbe-zapisnika o saslušanju apelanta iz faze istrage, a koje protivljenje je Općinski sud ocijenio kao neosnovano, referirajući se u tom smislu na općenit način na sadržaj odredaba člana 92. stav (2) tačka c) ZKPFBiH, bez detaljnog obrazlaganja pojedinačnih aspekata navedene zakonske odredbe u kontekstu činjenica konkretnog predmeta. S druge strane, iz stanja spisa predmeta ne proizlazi ni da je apelant kako u postupku pred redovnim sudovima, tako i u svojim apelacionim navodima ukazivao/ukazao na konkretne propuste počinjene u fazi istrage prilikom sačinjavanja navedenog zapisnika, u smislu odredbe člana 92. stav (2) tačka c) ZKPFBiH, osim što je na paušalan način istakao da je korištenje navedenog dokaza na glavnom pretresu u suprotnosti sa navedenom zakonskom odredbom zbog činjenice da tužilac prilikom unakrsnog ispitivanja apelanta nije navedeni dokaz predočio apelantu, propuštajući tom prilikom pitati apelanta da li ostaje kod svoje izjave iz faze istrage. Ukazano nepostupanje tužioca kod saslušanja apelanta kao svjedoka na glavnom pretresu, po ocjeni Ustavnog suda, javlja se kao odvojeno procesnopravno pitanje od pitanja zakonitosti dokaza u smislu člana 92. stav (2) tačka c) ZKPFBiH i, posljedično tome, pitanja bitne povrede odredaba krivičnog postupka sa aspekta zasnivanja presude na dokazu na kome se ne može zasnivati presuda (član 312. stav (1) tačka i) ZKPFBiH), kako to smatra apelant. Navedeno se, prema shvatanju Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog predmeta primarno tiče eventualnog propusta da se u dokaznom postupku pred prvostepenim sudom postupi u smislu odredbe člana 288. (Izuzeci od neposrednog izvođenja dokaza), kojom je propisano da će se, u slučaju korištenja iskaza datih u istrazi, licu (koje se davanjem iskaza u svojstvu svjedoka odreklo svog prava na šutnju) dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz. Međutim, čak i propusti učinjeni u svjetlu navedene zakonske odredbe neće sami po sebi i po automatizmu rezultirati kršenjem prava na pravično suđenje s obzirom na to da je prethodno i nužno ispitati u kojoj mjeri se takvo (ne)postupanje odrazilo na krivični postupak sagledan u cjelini u okolnostima svakog konkretnog predmeta. Pritom Ustavni sud smatra da ovi apelantovi navodi ne korespondiraju ni sa garancijama obuhvaćenim odredbama čl. 99. i 100. ZKPFBiH na koje apelant ukazuje s obzirom na to da ni sam apelant nije konkretizirao u čemu se konkretno ogleda kršenje dviju navedenih zakonskih odredaba, čiji je sadržaj pobliže opisan u dijelu ove odluke - V. Relevantni propisi. Slijedom navedenog, a u nedostatku predočenih konkretnih dokaza koji bi ukazivali na kršenje člana 92. stav (2) tačka c) ZKPFBiH kod sačinjavanja navedenog zapisnika, te u situaciji kada iz stanja spisa predmeta proizlazi i da sam apelant ne spori da jeste dao izjavu u prisustvu branioca u svojstvu svjedoka, Ustavnom sudu se ne čini proizvoljnim stav Općinskog suda kojim je dopušteno izvođenje navedenog zapisnika kao dokaza optužbe na glavnom pretresu u ovoj krivičnopravnoj stvari.

34. Zatim, Ustavni sud konstatira i ima naročito u vidu da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da, iako je navedeni istražni zapisnik kao dokaz optužbe uložen i iako je bio sastavni dio materijalne dokumentacije kod ocjene dokaza prilikom donošenja presude kojom se apelant proglašava krivim, taj dokaz nije bio jedini i odlučni dokaz protiv apelanta kod utvrđivanja njegove krivice, niti je isključivo na njemu zasnovana osuđujuća presuda. Na ovu činjenicu upravo je ukazao i Kantonalni sud u obrazloženju osporene drugostepene odluke, konstatirajući da je u predmetnom krivičnom postupku izveden dovoljan broj dokaza na temelju kojih je prvostepeni sud mogao donijeti osuđujuću odluku sve i da apelant nije dao nikakav iskaz iz čega proizlazi da su ostali izvedeni dokazi bili dovoljni za utvrđenje apelantove krivice u konkretnom slučaju. S druge strane, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju apelantovoj odbrani u konvencijskom smislu (poštivanja prava odbrane) bilo suštinski omogućeno da u sudskom postupku (na glavnom pretresu), u svjetlu apelantovog izbora koji će iskaz dati u svojstvu svjedoka i prava da iznese činjenice u svoju korist (iz člana 274. ZKPFBiH), na adekvatan način (prilikom njegovog unakrsnog ispitivanja u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu) iznese činjenice suprotne onima koje čine sastavni dio njegove izjave iz faze istrage, te da i na taj način de facto ospori svoje prvobitne izjave u vezi sa predmetnim krivičnopravnim događajem.

35. S obzirom na navedeno, a sagledavajući dokazni postupak u cjelini iz kojeg je proizašlo sudsko utvrđenje apelantove krivice, Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala „optužba“, tako i onih koje je predlagao apelant i njegova odbrana. Po ocjeni Ustavnog suda, Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvata kao vjerodostojne dokaze koje je predložila „optužba“, odnosno apelantova odbrana, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Dakle, iz obrazloženja osporene prvostepene odluke ne proizlazi da je Općinski sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka i analizi-ocjeni nalaza i mišljenja vještaka kako optužbe (Zaima Hrvata), tako i odbrane (Edina Delića) izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini proizvoljnim. Pritom Ustavni sud ističe da iz obrazloženja osporene prvostepene presude, također, proizlazi činjenica od odlučnog značaja (u smislu osiguranja principa jednakosti) da je apelantu bilo omogućeno da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, a da nije u nadležnosti Ustavnog suda da ocjenjuje sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant na glavnom (usmenom) pretresu saslušan u svojstvu svjedoka i da je sud imao mogućnost da stekne direktne impresije o njegovom kredibilitetu i vjerodostojnosti njegovog iskaza. Dakle, Općinski sud je na opširan i detaljan način jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant iz nehata počinio predmetno krivično djelo teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine u vezi sa krivičnim djelom oštećenje zaštitnih naprava na radu.

36. S druge strane, suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka a koje je apelant isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i u navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno kvaliteta pojedinih dokaza problematiziranih predmetnom apelacijom. Isto tako, pri zaključku u vezi sa osporenom drugostepenom odlukom Ustavni sud je imao u vidu i apelantovo ukazivanje da njeno obrazloženje navodno nije u skladu sa standardima prava na obrazloženu sudsku odluku uz argumentaciju da je Kantonalni sud suštinski samo potvrdio odlučenje Općinskog suda iz osporene prvostepene presude, referirajući se pritom na stavove iz obrazloženja osporene prvostepene presude bez potrebe da ih ponavlja. S tim u vezi, Ustavni sud (u svjetlu principa prakse kako Evropskog suda, tako i Ustavnog suda kada su u pitanju kvalitet i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje o žalbi) podsjeća da samo suštinsko potvrđivanje nižestepene odluke čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40. sa ostalim referencama iz prakse Evropskog suda) kada ne postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da je postupak pred prvostepenim-raspravnim sudom pune jurisdikcije ugrozio garancije apelantove odbrane, odnosno kada obrazloženje nižestepene sudske odluke (kao što je slučaj u konkretnom predmetu) zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Općinski sud, a potom i Kantonalni sud načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da su redovni sudovi imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno načela in dubio pro reo, u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.

38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, u smislu citiranih stavova Evropskog i Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da krivični postupak protiv apelanta, sagledan u cjelini sa aspekta primjene procesnog i materijalnog prava u odnosu na utvrđivanje apelantove krivičnopravne odgovornosti, nije bio pravičan u smislu poštivanja garancija člana 6. Evropske konvencije. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen odgovornim za počinjenje krivičnog djela teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav (4) u vezi sa članom 325. stav (3) u vezi sa stavom (2) KZFBiH, budući da su poštovani standardi prava na pravično suđenje obuhvaćeni članom 6. Evropske konvencije.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević