Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3394/20 (M. T.)
Odluka donesena 21. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3394/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-3394/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Melisa Teljigović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Melisa Teljigović protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 123547 18 Pž od 19. jula 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Ps 123547 15 Ps od 4. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Melisa Teljigović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Advokatsko društvo "Petrušić&Co" d.o.o. Zenica iz Zenice, podnijela je 15. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Ps 123547 18 Rev od 16. jula 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 123547 18 Pž od 19. jula 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Ps 123547 15 Ps od 4. maja 2018. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-5644/18 od 19. decembra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Kantonalnog suda od 19. jula 2018. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 16. jula 2020. godine revizija apelantice odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezana je apelantica (kao vlasnik Pizzeria-Caffe slasticama „Centar“) da tužiocu (Džananović d.o.o. Zenica) isplati iznos od 35.463,60 KM sa kamatom. Nadalje, odbijen je protivtužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je ništav ugovor o zajedničkim troškovima shopping centra od 20. juna 2011. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), pa je tužilac dužan trpiti posljedice takvog presuđenja. Osim toga, odbijen je eventualni protivtužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je član 3. predmetnog ugovora od 20. juna 2011. godine u dijelu kojim se određuje naknada na ime održavanja u iznosu od 7,00 KM + PDV ništav, te da se obaveže tužilac da trpi posljedice ovakvog presuđenja.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelantica predmetni ugovor zaključila kao fizičko lice vlasnik obrta (član 30. Zakona o obrtu i srodnim djelatnostima), a kojim je ugovoreno održavanje po cijeni od 7,00 KM + PDV po m2 (član 3. predmetnog ugovora), da nije imala primjedbu u pogledu visine naknade prilikom zaključenja predmetnog ugovora, te da je tužilac ispostavljao račune apelantici, ali i cijelom šoping centru po cijeni 7,00 KM po m2, što apelantica u toku postupka nije ni osporavala. Osim navedenih faktura i sam predmetni ugovor je stvorio obavezu plaćanja, koju je apelantica dužna izvršavati, a apelantica nije dokazala da je iznose koji se tužbom potražuju platila, niti je dokazala osnovanost navoda u pogledu vraćanja i osporavanja računa i bilo kakve dodatne obaveze tužioca (čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku). Na objekt poput šoping centra u kojem se nalazi poslovni prostor apelantice, suprotno navodima apelantice, ne primjenjuju odredbe Zakon o korištenju, upravljanju i održavanju stambenih i stambeno poslovnih zgrada (član 3. stav 1. ovog zakona). Tužilac i ne crpi prava iz ovog zakona, jer je prema ovom zakonu naknada drugačije regulisana, a to što se tužilac naziva upraviteljem nije od uticaja na rješavanje ovog spora, jer se svako ko se brine o održavanju, čistoći i uređenju određenog objekta može zvati ili ne upraviteljem. U odnosu na navode apelantice „da je članom 3. predmetnog ugovora utvrđena obaveza da se troškovi plaćaju u visini 7,00 KM po m2 + PDV, a da je dokazano da se predmetni troškovi kreću do iznosa najviše 3,15 KM, uzevši u obzir svih 57 troškova mimo ugovora, a najviše 2,37 KM po m2“, Kantonalni sud je naveo da se prvostepeni sud, s obzirom na karakter tužbenog zahtjeva i protivtužbenog zahtjeva, nije ni morao upuštati u karakter troškova kao što su “otpis potraživanja”, troškovi amortizacije”, “troškovi kamata na izgradnju”. Naime, apelantica se u suštini poziva na ono o čemu je morala voditi računa prilikom zaključenja ugovora. Neosnovani su i apelantičini navodi da je od strane tužioca prilikom potpisivanja predmetnog ugovora svim važnim vlasnicima obećano da će im biti prezentirani svi troškovi održavanja šoping centra, jer navedeno nije ni ugovoreno niti je dokazano u toku postupka. Neosnovani i nisu od značaja za odluku u ovom sporu navodi apelantice da je iz predmetnog ugovora vidljivo svega devet stavki, a da se apelantici i ostalim etažnim vlasnicima fakturiše 60 stavki više nego je predviđeno ugovorom, pa tako, između ostalog, i brojni troškovi koji nemaju veze sa održavanjem, kao što su “otpis potraživanja”, troškovi amortizacija”, “troškovi kamata na izgradnju”, jer se sredstva za održavanje, kada se sakupe, moraju i mogu upotrijebiti i za održavanja koja nisu obuhvaćena stavkama. U odnosu na protivtužbeni zahtjev apelantice, sud nije mogao, pazeći po službenoj dužnosti na ništavost, utvrditi, a niti je apelantica dokazala da je predmetni ugovor ništav u smislu člana 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Apelantica nije dokazala ni stanje nužde, teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili zavisnost ili bilo šta od navedenog u vrijeme zaključenja predmetanog ugovora, da bi dokazala da je predmetni ugovor zelenaški ugovor (član 141. ZOO u vezi sa članom 103. stav
2. ZOO). Predmetni ugovor potpisalo je više vlasnika, odnosno korisnika poslovnih prostora, a samo apelantica smatra da je ugovor ništav, odnosno djelimično ništav, pa se i zbog toga ne može reći da je predmetni ugovor prevaran, odnosno suprotan moralu društva, niti da je od strane apelantice zaključen sa lakomislenošću ili zavisnošću od bilo čega, što se u žalbi ne obrazlaže niti dokazuje. Naime, apelantica i ostali vlasnici odnosno korisnici prostora, mogli su prije zaključenja predmetnog ugovora razmotriti na koje stavke se upotrebljavaju troškovi koji se naplaćuju u iznosu od 7,00 KM po m2. Apelantica se neosnovano poziva i na odredbe čl. 99. 100. i 101. ZOO, koje se odnose na tumačenje spornih odredaba ugovora, jer u predmetnom ugovoru nema nejasnih odredaba da bi istim bilo potrebno bilo kakvo tumačenje. U odnosu na eventualni protivtužbeni zahtjev apelantice, Kantonalni sud je naveo da je odredba člana 3. predmetnog ugovora bitan elemenat ugovora, tako da ugovor bez te odredbe ne može ni egzistirati, jer bi prihvatanje ništavosti ove odredbe imalo za posljedicu ništavost cijelog ugovora, a za što je dato obrazloženje i utvrđeno da predmetni ugovor nije ništav. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je shodno članu 224. stav 1. tačka 2) i članu 226. Zakona o parničnom postupku odbio žalbu apelantice i potvrdio prvostepenu presudu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, člana II.A.2 k) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, člana 7. Evropske konvencije (kažnjavanje samo na osnovu zakona), zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica navodi da predmetni ugovor ispunjava uvjete za ništavost, jer je protivan odredbama ZOO, te odredbama Zakona o korištenju, upravljanju i održavanju zajedničkih dijelova i uređaja zgrade ZDK. Dalje ističe da se „apelantici i ostalim etažnim vlasnicima fakturiše 60 stavki više nego je predviđeno predmetnim ugovorom, da se tu nalaze brojni troškovi koji nemaju veze s predmetnim ugovorom, kao što su otpis potraživanja, troškovi amortizacija, troškovi kamata na kredit za izgradnju…, a što predstavlja neosnovano bogaćenje na strani tužioca“. Također, apelantica navodi da je tužilac prilikom zaključivanja predmetnog ugovora obećao da će svim etažnim vlasnicima na godišnjem nivou transparentno prezentovati sve troškove održavanja šoping centra koji ulaze u 7,00 KM, ali da to nikada nije učinio.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ovo naročito imajući u vidu da apelantica u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticala u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević