Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2099/19 (S.K.)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršenje
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni odnos
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2099/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2099/19, rješavajući apelaciju S. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. K.
protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 070862 18 Gži 2 od 15. januara 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 I 070862 17 P od 23. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. K. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnijela je 14. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 070862 18 Gži 2 od 15. januara 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 I 070862 17 P od 23. marta 2018. godine.
2. Apelantica je, u skladu sa članom 143a. Zakona o radu Federacije BiH, u predmetu uspostave radno-pravnog statusa protiv poslodavca „Nerfil“ d.d. u stečaju, nekadašnji PI „Đuro Salaj“, DP Hert, Vrapčići, Mostar (u daljnjem tekstu: poslodavac) podnijela žalbu Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. Zakona o radu Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Komisija), budući da joj poslodavac nije uspostavio radno-pravni status.
3. Rješenjem Komisije broj UP/I-06-34-2583/00 od 20. jula 2006. godine usvojena je žalba apelantice izjavljena protiv poslodavca i poslodavcu je naloženo da apelantici uspostavi radno-pravni status u skladu sa članom 143. Zakona o radu, u roku od 15 dana od dana prijema rješenja.
4. Apelantica je, kao tražilac izvršenja, 16. jula 2010. godine podnijela prijedlog za izvršenje protiv Grada Mostara kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik), radi naplate potraživanja na osnovu izvršne isprave - rješenja Komisije od 20. jula 2006. godine.
5. U obrazloženju prijedloga za izvršenje apelantica je, prije svega, navela da je izvršenik sporazumom sa poslodavcem preuzeo njegove obaveze. Apelantica je, dalje, navela da joj je rješenjem Komisije priznat status zaposlenika na čekanju u periodu od 6. aprila 1992. godine do 5. juna 2000. godine, te da joj je izvršenik dužan isplatiti naknadu plate, otpremninu, kao i uplatiti pripadajuće doprinose Fondu PIO/MIO. Kako izvršenik nije ispunio svoju obavezu prema apelantici, apelantica je podnijela prijedlog za prinudno izvršenje pljenidbom novčanih sredstava sa transakcijskog računa izvršenika.
6. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 I 070862 10 I od 14. septembra 2011. godine dozvoljeno je predloženo izvršenje. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 I 070862 10 I od 1. novembra 2012. godine odbijen je prigovor izvršenika izjavljen protiv rješenja Općinskog suda od 14. septembra 2011. godine. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 I 070862 12 Gži od 3. aprila 2014. godine uvažena je žalba izvršenika izjavljena protiv rješenja Općinskog suda od 1. novembra 2012. godine, pobijano rješenje je ukinuto i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.
7. Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 I 070862 17 P od 23. marta 2018. godine, u ponovnom postupku odlučivanja o prigovoru izvršenika, prigovor je usvojen, obustavljen je postupak izvršenja u cijelosti i ukinute su sve provedene radnje.
8. U obrazloženju rješenja Općinski sud je, prije svega, naveo da su odluke Komisije donesene u posebnom (sui generis) postupku koji je propisan odredbama člana 143. ZOR, a koji može pokrenuti zaposlenik na čekanju radi utvrđivanja svog radno-pravnog statusa. Budući da je u konkretnom slučaju odluka postala konačna, tražilac izvršenja je mogao pokrenuti izvršni postupak pred nadležnim sudom. Međutim, Općinski sud je naveo da je na osnovu izvršne isprave izvršenje trebalo provesti samo u okviru sadržaja isprave. Naime, Općinski sud je naveo da je suština izvršne isprave - rješenja Komisije da se apelantici uspostavi radno-pravni status u skladu sa članom 143. stav 2. ZOR, što znači da je apelantica mogla podnijeti prijedlog samo radi ostvarenja obaveze na radnju koju može obaviti samo izvršenik shodno članu 209. ZIP. Općinski sud je ukazao da je u izvršnom postupku sud vezan sadržajem izvršne isprave, zbog čega se njen sadržaj ne može mijenjati kako je to apelantica uradila podnošenjem prijedloga za izvršenje. Naime, prijedlog za izvršenje kojim je apelantica tražila naknadu plata, isplatu otpremnine i uplatu doprinosa nije u skladu sa izvršnom ispravom.
9. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je rješenje o izvršenju pravilno doneseno samo ukoliko je saglasno izvršnoj ispravi i u njenim granicama, kako u pogledu ličnosti tražioca izvršenja i izvršenika, tako i u pogledu činidbe na koju je obavezan izvršenik. Drugačije rečeno, rješenjem o izvršenju može se odrediti izvršenje samo u granicama izvršne isprave, odnosno samo u onom obimu koji je obuhvaćen izvršnom ispravom. Općinski sud je, dalje, naveo da je, na osnovu strogog formalnog legaliteta koji se primjenjuje u postupku izvršenja, izvršni sud vezan za izvršnu ispravu onako kako ona glasi. Slijedom iznesenog, Općinski sud je zaključio da je izvršna isprava nepodobna za izvršenje u pogledu onog potraživanja koje se traži prijedlogom za izvršenje tj. mimo onog što tražiocu izvršenja po izvršnoj ispravi pripada, u konkretnom slučaju nepodobna je za izvršenje kojim je određena isplata novčanog potraživanja, zbog čega je usvojio prigovor izvršenika.
10. Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 I 070862 18 Gži 2 od 15. januara 2019. godine žalba apelantice je odbijena kao neosnovana i rješenje Općinskog suda od 23. marta 2018. godine je potvrđeno.
11. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao šta je propisano odredbom člana 23. stav 1. tačka 4. ZIP, kao i odredbom člana 143.c. Zakona o radu, te je naveo da odluke Komisije imaju karakter i elemente odluka redovnih sudova i u njima se raspravlja u meritumu, pa je u sudskoj praksi prihvaćeno stajalište da imaju svojstvo izvršne isprave. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud pobijanim rješenjem pravilno usvojio prigovor izvršenika, jer je u izvršnom postupku sud strogo vezan sadržajem izvršne isprave i izvršenje određuje prema predmetu, vrsti, obimu i vremenu ispunjenja određenom u izvršnoj ispravi (član 27. stav 1. ZIP). Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da je, u konkretnom slučaju, apelantica mogla tražiti samo da se izvršenik obaveže na uspostavu radnopravnog statusa u skladu sa članom
143. Zakona o radu, jer je samo takav prijedlog saglasan sa sadržajem izvršne isprave. Apelacioni navodi
12. U predmetnoj apelaciji apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, prije svega, iznosi hronologiju postupka, te navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelantica navodi da su redovni sudovi pogrešno zaključili da rješenje Komisije nije izvršna isprava i da nije podobno za izvršenje, jer ne glasi na novčano potraživanje. Nadalje, apelantica navodi da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je izvršna isprava nepodobna za izvršenje u pogledu potraživanja koje je apelantica postavila prijedlogom za izvršenje, odnosno da apelantica potražuje iznos mimo onoga koji joj po izvršnoj ispravi pripada. Apelantica smatra da se ovakvom odlukom dovodi u situaciju da mora ponovo u parničnom postupku dokazivati obim prava koja proizilaze iz rješenja Komisije kao izvršne isprave. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (zabrana diskriminacije), ali te navode nije posebno obrazlagala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
Relevantni propisi
13. Zakon o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 143.
(...)
Zaposlenik koji se zatekao u radnom odnosu 31. decembra 1991. godine i koji se u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona pismeno ili neposredno obratio poslodavcu radi uspostavljanja radno-pravnog statusa, a u ovom vremenskom razdoblju nije zasnovao radni odnos kod drugog poslodavca smatrat će se, također, zaposlenikom na čekanju posla.
(...)
Član 143a.
Zaposlenik koji smatra da je poslodavac povrijedio njegovo pravo koje je utvrđeno u članu 143. st. 1. i 2. može, u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, podnijeti žalbu kantonalnoj komisiji za implementaciju člana
143. Zakona o radu, koju formira kantonalni ministar nadležan za poslove rada.
14. Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12, 35/12- Rješenje US BiH, 46/16, 36/17 - OUS BiH, 55/18-Rješenje US BiH i 25/20 OUS BiH)
15. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 29/11 - OUS BiH, 74/11 - OUS FBiH, 35/12 i 35/12-Rješenje US BiH) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 23.
Izvršni dokument (1) Izvršni dokumenti su:
(...)
4) drugi dokumenti koji su zakonom određeni kao izvršni dokumenti.
Član 209.
Izvršenje radi ostvarenja obaveze na radnju koju može da obavi samo izvršenik (1)Ako radnju može da obavi samo izvršenik sud će rješenjem o izvršenju odrediti izvršeniku primjereni rok za ispunjenje obaveze.
(...)
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava navedenih u apelaciji, odnose na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u obrazloženju osporene odluke detaljno i jasno obrazložio da se izvršenje može odrediti samo u granicama izvršne isprave, odnosno samo u onom obimu koji je obuhvaćen izvršnom ispravom. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja rješenja Općinskog suda proizilazi da je suština konkretne izvršne isprave
- rješenja Komisije, da se apelantici uspostavi radno-pravni status u skladu sa članom 143. stav 2. ZOR, zbog čega prijedlog za izvršenje kojim je apelantica tražila isplatu plata, otpremnine i uplatu doprinosa nije u skladu sa izvršnom ispravom. Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja rješenja Kantonalnog suda slijedi da je taj sud podržao odluku Općinskog suda navodeći da je apelantica mogla tražiti samo da se izvršenik obaveže na uspostavu radno-pravnog statusa u skladu sa članom 143. Zakona o radu, jer je samo takav prijedlog bio saglasan sa sadržajem izvršne isprave. Imajući u vidu detaljna i jasna obrazloženja koja su redovni sudovi dali za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u odlukama tih sudova. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi sa tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2995/16 od 15. septembra 2016. godine, Odluka o dopustivosti broj AP-7262/18 od 13. februara 2019. godine i Odluka o dopustivosti broj AP-4793/19 od 26. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević